Žene koje su trpjele, pa ubile

Šta je to što natjera ženu da ubije svog partnera?

Ono što trpi, odgovor je u najvećem broju slučajeva. Nastala na osnovu dokumentarnog materijala, istinitih i autentičnih ispovijesti žena žrtava nasilja, predstava “Trpele” donosi priču o istim tim ženama koje nijesu mogle više da trpe i koje su, zato, ubile svoje zlostavljače. Predstava Beogradskog dramskog pozorišta (BDP) biće izvedena večeras u Podgorici na velikoj sceni Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” u 20 časova i tako zatvoriti festival RUTA Grupa Triglav, Regionalne unije teatara.

Kao osnovno gradivo za predstavu poslužili su transkripti intervjua koje je Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji obavio sa ženama koje su trpjele, pa onda ubile svoje zlostavljače. Tekst su za predstavu napisali dramaturškinja Milena Depolo i Boban Skerlić koji je i reditelj ovog komada. U predstavi igraju poznate glumice: Jadranka Selec, Danica Ristovski, Nataša Marković, Milena Pavlović Čučilović, Milica Zarić, Ivana Nikolić/Paulina Manov i Slađana Vlajović, a večerašnju izvedbu pred publikom u Podgorici, za “Vijesti”, najavljuje Jadranka Selec.

Selecova govori o komadu koji je premijerno postavljen 2013. godine, da bi nakon određenog broja igranja postao ponovo aktuelan i prošle godine premašio cifru od 100 izvedbi. Predstava je do sada osvojila mnoge nagrade, a kao najzačajnija se izdvaja nagrada publike 59. Sterijinog pozorja za najbolju predstavu, ali Selecova u razgovoru za “Vijesti” ističe da joj je posebno draga nagrada iz Banjaluke kada je dodijeljeno sedam priznanja za glavnu žensku ulogu. Govoreći o predstavi kaže da je glavni problem suočavanje sa tim da svaka žena nesvjesno može doći u situaciju žrtve. Ono što je značajno jeste edukativna crta ovog komada, pa su ranije bili redovni razgovori nakon izvedbi, koji će biti upriličen i večeras u sali Dodest čime će ovo izdanje festivala biti zaključeno.

Festival RUTA Grupa Triglav je proteklih dana ponudio raznovrstan i kvalitetan repertoar, Gradsko pozorište Podgorica se ponovo pokazalo kao dobar domaćin, a publika da je željna razmjene i dobrih predstava iz regiona. Glumica Jadranka Selec ističe da se raduje igranju u Podgorici i ne krije svoje oduševljenje uspostavljanjem Unije, priča o svom dugogodišnjem glumačkom iskustvu koje se u posljednje vrijeme posebno obogatilo i otkriva da sada ima više posla nego kao mlađa.

Sa predstavom “Trpele” gostujete večeras u Podgorici. S obzirom na to da se komad izvodi od 2013. i da je prošle godine premašio 100 izvođenja, zaključuje se da dobro komunicira s publikom, da je atraktivan, ali i da je tema, nažalost, aktuelna i danas. Šta biste Vi rekli, o čemu se radi i šta to ova predstava nosi u sebi?

Tako, je, saglasna sam sa svim što ste rekli. Tema je aktuelna i nažalost ne znam kada će prestati da bude. Utoliko mislim da ova predstava svakako zaslužuje dug život, tim više jer je tema i univerzalna. Radi se o ispovijesti sedam žena koje su pretrpjele porodično nasilje, ali su na njega odgovorile tako što su ubile svoje muževe. Cijela priča se događa u zatvoru. Mi smo ovu predstavu radili na osnovu dokumenata Helsinškog odbora za ljudska prava. Te ispovijesti smo dobili u originalnom obliku, baš onako kako su te žene govorile, svjedočile, odnosno ispovijedale. Čitati to je bilo strašno i sve mi smo bile potresene toliko da nas je reditelj pitao da li uopšte možemo da učestvujemo u tom projektu ili nam je, pak, preteško, jer su priče i te kako potresne. Mi smo se sve odlučile da ćemo ipak iznijeti ovu predstavu jer takva priča u potpunosti zaslužuje našu pažnju i posvećenost. Ipak, jesmo imale poteškoća dok smo radile u smislu da smo se emotivno vezivale za likove. No, kada se ovako prikaže predstava, ljudima to biva odbojno i ne žele da gledaju “ispovijesti” nekih sedam maltretiranih žena koje će da pričaju ko zna šta i koje su postale ubice. To je naročito stav muškaraca kada im se predloži da pogledaju predstavu. Ipak, imali smo mnogo dobrih komentara koji su stizali baš od muškaraca, što nam je uvijek posebno drago. Međutim, dramaturški, režijski, ritmično, sve je napravljeno tako da ovo bude jedna vrlo zanimljiva predstava koja ne podrazumijeva samo ispovijesti, već biva pravi pozorišni komad.

Moram istaći i da se radujem večerašnjem igranju u Podgorici jer, iskreno da kažem, nijesmo mnogo gostovali sa ovim komadom, pa mi je tim draže da se predstavimo i u Crnoj Gori.

Kompletnu ekipu čine žene, osim reditelja. Da li to znači da su više sluha za ženske glasove imale žene, ali i da je procesu bio potreban muški glas?

Reditelj Boban Skerlić je pokazao potpuno razumijevanje za žensko pitanje i rad sa svima nama, što vjerovatno nije baš tako lako, posebno kada je ova tema u pitanju. Jeste, radile smo sa rediteljem muškarcem, ali dramaturškinjom Milenom Depolo koja je neprekidno bila sa nama na probama. Ona je zajedno sa rediteljem radila tekst na osnovu toga kako smo se mi odnosile prema događaju koji smo opisivale. Na “licu mjesta” je sve korigovala dok se nije došlo do dramaturške forme koja je svima odgovarala. Sve to je urodilo plodom!

Takođe, moram istaći da se radi o sedam glumica Beogradskog dramskog pozorišta, u potpunosti ravnopravnih po ulogama. Nešto što nam je svima posebno drago i što pamtimo je to da smo na Festivalu pozorišta u Banjaluci dobile sedam ravnopravnih nagrada za glavnu žensku ulogu. U zadnjem momentu su organizatori morali da štampaju dodatne plakete. Iako postoji samo jedna nagrada za glavnu žensku ulogu, žiri prosto nije mogao da se opredijeli jer je predstava toliko kompaktna, sve igramo jedna za drugu i toliko smo povezane da smo ispale sve kao jedna glumica, što ćete i vidjeti. To je nešto što dokazuje da je svaka od nas ovoj predstavi dala svoj maksimum, ali i da je svaka žena jednako važna.

U pitanju su istinita svjedočenja žena koje su trpjele nasilje, a onda kada više nijesu mogle da trpe počinile su ubistvo. Da li je prilikom rada bio prisutan neki emotivni grč, ali i potreba da iskažete težinu sa kojom se te, ali i mnoge druge žene, susreću dok trpe?

Mi smo u početku mislile da bi bilo dobro da posjetimo neke zatvorenice i čujemo njihove priče i iskustva, ali se završilo na tome da smo gledale neki dokumentarni film o ženama koje su govorile o tome šta im se sve dogodilo pa su postale ubice. Shvatile smo da ne moramo ići dalje od toga. Ne mora se uvijek sve crpiti iz originalnog polazišta, jer pozorište sve to svakako mora da uobliči na umjetnički način koji se u teatru razlikuje od filma ili serije. Kada smo počele da radimo morale smo se na neki način poistovjetiti sa tim ženama i njihovom pričom.

Interesantno je da se meni dogodilo da sam ženu koju igram, ona se zove Jagoda u komadu, vidjela na televiziji u jednoj emisiji u kojoj je gostovala i pričala o svom problemu. Bila sam u šoku, jer sam imala priliku da od lika kojeg igram, zaista čujem rečenice koje treba da izgovaram u predstavi. Međutim, glavni problem koji svaka žena može da doživi i osjeti, bilo da učestvuje u predstavi ili je gleda, jeste da je isto to moglo i vama da se desi. U takve situacije žene ulaze potpuno nesvjesno. Mi smo čak u jednom periodu, kada smo počele da igramo, stalno imale razgovore sa publikom, a naročito smo voljele da razgovaramo sa mladom publikom i da pokušamo njima da skrenemo pažnju na to što se događa, a što je njima kao mladima možda i nepoznato i čini im se nemogućim. Ono što je uvijek bio glavni zaključak svakog od tih razgovora jeste da prvi put kada doživite nasilje od (bračnog) partnera odmah treba da bježite i od nje/njega i od tog odnosa. Rekla bih da je to savjet ili po(r)uka ove predstave.

Da se udaljimo od fizičkog, kakvi su sve oblici nasilja u 21. vijeku, odnosno pritiska koji prelazi u nasilje (nad ženom)?

Ono što se očekuje danas i ono što se očekivalo prije pola vijeka svakako je različito i drugačije. Mladi su danas na neki način ravnopravniji u odnosu na ranije. Danas mi se čini da situacija možda i nije tako teška, jer bih rekla da su mlade žene (makar malo) pametnije i ne daju na sebe, što nije bio čest slučaj ranije. Mladi svakako danas imaju više mogućnosti da izbjegnu nasilje, mada statistika tvrdi drugačije. Tako, svaka treća žena u Srbiji je žrtva fizičkog nasilja, svaka druga žena u Srbiji je žrtva psihičkog nasilja, a svaka četvrta je barem jednom bila izložena fizičkom nasilju u porodici. Iako se desi da se nasilje zaustavi na jedan ili dva puta, uglavnom se to ne događa, već se nastavlja i postaje gore i gore. Mislim da svi mi znamo da svaki muškarac želi da bude dominantan, pa zbog toga vrši psihičko nasilje. U našoj sredini ljudi smatraju da muškarci moraju biti “glava porodice”, što znači da žena mora biti poslušna. Čini mi se da mladi danas imaju šansu da sve to promijene i čini mi se da se u njihovim glavama sve to malo promijenilo. Govorim o ljudima koji misle.

Interesantno je da se meni dogodilo da sam ženu koju igram, ona se zove Jagoda u komadu, vidjela na televiziji u jednoj emisiji u kojoj je gostovala i pričala o svom problemu. Bila sam u šoku, jer sam imala priliku da od lika kojeg igram, zaista čujem rečenice koje treba da izgovaram u predstavi

Makar se donekle izgradila sloboda (raz)govora o tim problemima i o nasilju nad ženama, a što je možda ranije bilo tabu ili se ignorisalo i zanemarivalo.

Tako je. Ja se nadam i da su službe koje mogu da pomognu ženi ipak napredovale u posljednjih makar deset godina. Ranije žene maltene nijesu mogle nikome da se obrate i nikoga to nije interesovalo, pa čak ni porodicu. O svemu tome se govori u predstavi i na osnovu onoga što znam rekla bih da smo ipak napravili korak naprijed.

Iskoraku na svakom polju doprinosi i mogućnost borbe za promjenu i za slobodu. Koliko je za to važna i razmjena kultura i iskustava putem pozorišta i pozorišnih predstava, ali i pozorišni festivali poput RUTA festivala koji omogućavaju da publika upozna različite produkcije, samim tim i kulture, a glumci iskuse igru van svoje države, pa iako su sve članice ovog festivala zapravo zemlje nekadašnje Jugoslavije?

Stvaranje unije i festivala RUTA grupa Triglav je fantastičan potez koji je mene oduševio. Mislim da je to moralo ponovo da se desi, a kad kažem “to” mislim na proširivanje kulturnog dometa, prostora i publike, kroz kreaciju i umjetnost, ali i stvaranje zajedništva na tim poljima. U toj sferi mi moramo znati šta se dešava, šta se radi, kako se radi i šta je aktuelno u okolini, u zemljama naše bivše države. To je dragocjeno. Dragocjeno je što ti drugi ljudi dolaze kod nas u Beogradsko dramsko pozorište, ali i što mi idemo i u Zagreb, Ljubljanu, Skoplje, Sarajevo, Podgoricu... To je škola za svakog glumca koji je neku školu već završio, ali to je takođe ona škola koja je stalna i koja traje čitavog života. Naš posao i poziv je takav da je neophodno osluškivati i imati uvid u događanja oko vas, čime se proširuju vidici. To je nešto što je najbitnije, o čemu pozorište i govori, a to je odnos prema stvarnosti, onome što se u stvarnosti događa i kako se to na umjetnički način oblikuje i slično.

Na Vašem profilu na jednoj društvenoj mreži stoji fotografija na kojoj piše: “Mislim, dakle ja sam opasan”. Da li je čovjek koji slobodno i glasno misli danas opasan za društvo? Da li umjetnost doprinosi povećanom riziku od te opasnosti?

Ja se nadam i vjerujem da umjetnost i dalje misli. Svaka umjetnost nam nešto govori, uči nas, pomaže nam i vodi nas ka nekom osvješćivanju, buđenju svijesti o samome sebi i svijetu oko nas. Ali jeste, danas je takvo vrijeme u kojem čovjek koji misli, ali ne samo u sebi već i na glas, nema optimistične mogućnosti da će dobro proći u životu. Nadam se da će se i to promijeniti i ponovo kažem, uzdam se i vjerujem u mlade i na tom polju.

Na čemu trenutno radite, ima li u najavi novih projekata?

Upravo sam se vratila sa jednog probnog snimanja, kastinga za jedan film. Imala sam nekoliko poziva za različite projekte, međutim nijedan posao još nije definitivan, ali ono što jeste to je da ću raditi sinhronizaciju nekih crtanih filmova. Trenutno ne znam šta će biti sa spomenutim kastinzima, ali se nadam da će babe, iliti glumice u mojim godinama, imati posla, pa ću tako i ja biti potrebna. To kažem jer postoji jedan period u životu glumice, sada isključivo govorim o ženskom rodu, a to je period kada nijeste u godinama da možete igrati djevojku, ali ni mamu. To je baš nezahvalan period koji sam i ja prošla i tokom kojeg nijesam mnogo radila. Sada sam već u godinama kada mogu igrati babu, ili ljepše rečeno baku, a tako sve više i radim i posla ima više. Ne znam kako se to događa, ali događa se.

“Da sam ovakvo iskustvo imala na početku karijere, naučila bih deset puta više”

Igrate u seriji “Kolo sreće” koja se na televiziji prikazuje već neko vrijeme i koja se i žanrovski i tematski istovremeno i razlikuje od serija koje se u posljednje vrijeme snimaju. Kakvo je iskustvo rada na tom projektu?

Upravo smo završili snimanje prije desetak dana i svima nama je teško što se rastajemo. Možda to zvuči čudno, ali na snimanju ove serije se okupila jedna takva glumačka, kreativna i tehnička ekipa koja se međusobno saživjela. Živjeli smo jedni sa drugima, dobro se razumjeli, lijepo smo radili, ali i lako, iako je to bio težak i naporan posao. Neprekidno sedam mjeseci, maltene svakog dana, od jutra do mraka podrazumijeva rad koji je vrlo zahtjevan i težak.

Da se našalim: u početku, nakon nekoliko snimanja koja su pratili ljudi iz produkcije, isti oni su mi prilazili i čestitali, oduševljeno govorili “svaka čast!”, “bravo”... Mislila sam da radim nešto fantastično i da stvaram neku vrhunsku ulogu, a onda sam shvatila, odnosno pretpostavila, da su sve te čestitke stizale najviše zbog toga što sam ja žena u godinama, pa su me hrabrili i čestitali mi na izdržljivosti, elanu, energiji i slično...

To je veoma težak i kontinuiran posao i ritam i za mladog čovjeka, a kamoli za nekog starijeg. Međutim, baš zbog toga je to izuzetno vrijedno iskustvo. Da sam ovakvo iskustvo imala na početku karijere naučila bih deset puta više, kao što sam sada naučila mnogo više nego za dugo godina rada pred kamerama.

Postoji jedan period u životu glumice kada nijeste u godinama da možete igrati djevojku, ali ni mamu... To je baš nezahvalan period koji sam i ja prošla i tokom kojeg nijesam mnogo radila. Sada sam već u godinama kada mogu igrati babu, ili ljepše rečeno baku, a tako sve više i radim i posla ima više

Ne volim serije u kojima dominira nasilje, droga, kriminal...

Serije se danas proizvode mnogo više nego ranije. Kako gledate na tu takozvanu hiperprodukciju?

Mi glumci treba da budemo srećni zbog toga, jer imamo više prilika da radimo. Međutim, kao što znate, do prije desetak ili manje godina, vladala je jedna kriza koja je trajala 20-30 godina, tipa od devedesetih. Tokom tog dugog perioda vrlo se malo snimalo. Nažalost, ja spadam u tu generaciju koja zbog toga nije imala dovoljno prilike da radi za film ili televiziju. U tom smislu je dobro i divno što se sada radi više. No, radna snaga je danas jeftinija, mora mnogo stvari da se uradi u kratkom vremenskom roku i na što jednostavniji način. Naravno da to nije baš dobro i naravno da iz toga ne može da izađe neki visoki umjetnički kvalitet. Ja mislim da su te neke jeftinije serije i namijenjene za (polu)razbibrigu. Sa druge strane, imamo serije u koje se više ulaže, a koje ja, iskrena da budem, mnogo i ne volim, jer preovladavaju teme koje govore o nasilju, drogiranju, ubistvima, kriminalu i tako dalje... Zbog toga dobro dođu različite serije, kao kontrast. Čovjek je svakodnevno izložen stresu, pa da li još treba da se trese od muke i nervira i kada sjedne da pogleda nešto da bi se opustio? Mislim da to i nije baš dobro. Zbog toga postoje i treba da postoje druge serije koje se možda rade malo jeftinije, brže i čiji kvalitet nije tako visok, ali koje jesu za dušu naroda, bar ja tako mislim.

Ima li danas porodičnih serija i tog rituala ili pak navike zajedničkog gledanja serije ili filma?

Veoma malo... Ja mislim da je baš “Kolo sreće” jedna takva serija koju mogu da gledaju svi ukućani. To je dobro i ne može nikako biti loše, tako da oni koji kritikuju takve žanrove, mislim da griješe.