Čitavog života pa tako i danas Suad Masličić istražuje nove likovne poetike, izraze i stilove. Iako je svoje stručno obrazovanje usmjerio na sport i pedagogiju, slikarstvo je neizostavan dio života i karijere poznatog crnogorskog stvaraoca. Nakon velike samostalne izložbe prije par godina u Umjetničkom paviljonu Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, Suad Masličić se u istom prostoru predstavlja sa devet slika malog formata, ovoga puta u sklopu 77. Tradicionalne izložbe ULUCG.
Rođen je 1945. godine u Beranama, a Fakultet za fizičku kulturu završio je u Beogradu, kao i višu saveznu trenersku školu i pedagogiju na Filozofskom fakultetu, takođe u Beogradu. Radni vijek je proveo kao profesor u beranskoj gimnaziji, pa ipak, paralelno sa sportom i pedagoškim radom, ne zapostavlja ni likovnu umjetnost. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore već nekoliko decenija, a do sada je imao više od 40 samostalnih izložbi 135 i više kolektivnih predstavljanja u zemlji i inostranstvu. Bavi se ilustrovanjem, dizajnom i opremom knjiga i tako je ilustrovao udžbenike i lektire Zavoda za školstvo Crne Gore, piše stručne prikaze iz oblasti fizičke kulture i likovne umjetnosti. Dugogodišnji je trener rukometnih i fudbalskih ekipa saveznog ranga iz Berana.
Njegovo stvaralačko istraživanje i promišljanje kreće se široko i nikada se ne ograničava i ne stagnira, ističe on, a tome najbolje svjedoče i raznovrsni i različiti ciklusi, svaki međusobno drugačiji, ali prepoznatljivih motiva i tonova boja. Masličić na slikama stvara i uokviruje svoja sjećanja i svijet koji usaglašava sa sopstvenom intimom, unutrašnjim porivima, egzistencijalnim i intelektualnim pogledima suptilno govoreći o aktuelnom trenutku.
Inspirisan domovinom i crnogorskom prirodom na platnu oživljava bajkolike predjele djetinjstva, toplim bojama koje najčešće koristi budi mirise i izaziva sunce, a zatim progovara i o čovjekovom nasljeđu, što kulturnom, što ekološkom i tiho upozorava na potencijalne rizike brzog savremenog svijeta i života, ljudi koji se ne osvrću na kullturnu baštinu ili sve češće “valorizuju” netaknutu prirodu izazivajući njenu moć. To se može vidjeti i na minijaturama koje je izložio u Umjetničkom paviljonu.
Studijski je boravio u Parizu 2006. godine, učestvovao na brojnim kolonijama u Crnoj Gori i inostranstvu, a osvajao je i nagrade ii priznanja za svoja slikarska djela. No, od umjetnosti se ne može živjeti, kaže, pa je racionalno pristupio životu i životnom pozivu. Upravo tako on dokazuje da dvije ljubavi kao što su sport i umjetnost, odnosno fizičko i likovno, opstaju u međusobnoj simbiozi, nadopunjuju se i obogaćuju i veličaju duh pojedinca. Kao profesor fizičkog pružao je sve od sebe, a đake je, kaže, pokušavao da uči i onim stvarima koje plan i program ne predviđaju. O svojim djelima, inspiraciji, pozivu, Suad Masličić govori za “Vijesti”.
Na Tradicionalnoj izložbi ULUCG prisutni se već duži niz godina, praktično decenijama... Šta ste izdvojili za ovogodišnju izložbu?
Sada se predstavljam sa devet minijatura pod nazivom “Montenegro” poređane po sistemu “tri puta tri”. Izdvajaju se tri dijagonalne slike na kojima su prikazane crnogorske zastave - krstaš-barjak, jugoslovenska sa petokrakom i današnja državna. Na svakoj od slika prikazani su crnogorski predjeli i pejzaž, kamenjar, planine, rijeke i slično, a na jednoj je i crnogorsko pismo prikazano na staroj knjizi sa slovima iz Oktoiha. Sve nosi određenu simboliku. Na jednoj od slika su prikazanu i žica i koplje, ali i zastava koja se, kao simbol slobode, uzdiže iznad toga. Pa i te zastave postavljene dijagonalno, odozdo ka gore, predstavljaju uspon i izdizanje, a sve su okružene pejzažima kao nečim što je simbol Crne Gore.
Koristili ste maglovitu i toplu žutu boju u različitim nijansama, bez obzira da li prikazujete krš, knjigu ili zastavu koja se svojom crvenom bojom i te kako ističe. Koliko je izbor (pravih) boja važan za kompoziciju i krajnji doživljaj, utisak koji posmatrač ima?
Dobro ste primijetili. Prisutne su tople nijanse žute i oker boje koje možemo primijetiti na poljima pšenice, u sutonu, pri zalasku sunca... Znate, inspiracija nastaje izazovom onoga što predstavlja umjetničku opsesiju ili bitan sadržaj. Na ovim slikama inspiracija koja je bila dominantna je Crna Gora. To je neko moje bježanje u imaginarne predjele podsvijesti, što znači da u kontekstu kolorita slike, strukturalnoj građi i opštoj predstavi naslikanog, stoji kreativnost. Ovo moje slikarstvo je odraz samosvijesti, iskrenosti i znalačke transmisije, sa ovih slika zrači mističnost oplemenjena toplim bojama ukomponovanim u potpun doživljaj.
Kako ste odabrali baš ove slike i može li se reći da one suptilno komuniciraju sa aktuelnim okolnostima u Crnoj Gori i šta nam one govore, kakva osjećanja bude?
Te minijature sam izabrao među 50-ak manjih radova iz serije “Montenegro” jer me inspiriše crnogorski kraj. Ove slike su na prvi pogled odlazak u nadrealno, izmišljeno, izmaštano, odsanjano, gdje otvaram prostor znamenjima Crne Gore, onim simbolizovanim obilježjima: snovi u Doclei, crnogorsko pismo, vrtače, crnogorski predio, kamena gora... Slike arheološkog pamćenja i duha, apstraktne reljefne slike sa patinom kulturno-istorijskog simbolizovanog znaka. Suštinsko uporište ovih slika je u postojećem realnom, ali isto tako i imaginarnim i mnogolikim motivima s one strane svojevrsnog metafizičkog čuvstva koji u podsvijesti dobijaju nove obrise i značenja. One, pak, predstavljaju samo predložak za slike vecih dimenzija, za transformaciju, za slikarsko istraživanje u kojem sam pokretao pitanja prošlosti relacijom slike i vremena.
Ove slike prirode su, kao široko inspirativno izvorište ideja, odnosa, oblika, simbola, preobražene u nove umjetničke cjeline. U njima polazim od prirode, ka mogućim u prirodi, preko izmaštanog i doživljenog, a sve su građene emocijom u duhu novog kultivisanog izraza. Intimistički štiming ovih slika, čija prisna intonacija budi pozitivna osjećanja, time samo pretpostavljam da ću sa vama kao i posjetiocima izložbe dijeliti iste emocije, jedinstvene prirode i simbola Crne Gore.
S obzirom na to da stvarate i velike formate, šta Vam pružaju minijature, a šta gabaritnije slike?
Da, svakako volim da radim i velike slike. Kada radim minijature onda, na neki način, odmaram od velikih formata. Manji format može da preraste i u veliku sliku, iako nekada ne može biti isti utisak i osjećaj koji je nabijen i zastupljen u manjem okviru. Svakako, svaka minijatura može ispasti podložak za velike slike.
Moje stvaralaštvo, kada se inspirišem svijetom prirode i kada tragam za harmonijom čovjeka i prirode uvijek sam u dvostrukom iskušenju - da li da prirodu prikažem na način klasične realističke opservacije koja traži cjelovit prikaz prirode - ili da prirodi priđem na umjetnički, simbolički, apstraktni način. Ja radim i realističke stvari, ali uvijek je prisutno puno likovnosti, senzibiliteta.
Pored slika kojima ste se predstavili na tradicionalnoj izložbi, stvarate i razne druge motive, često i realistične. Od čega zavisi Vaš pristup, koliko je povezan sa Vašim životom i kakav je proces nastajanja radi?
U neposrednom kontaktu s prirodom, koju doživljavam iskreno i produbljeno, nastojim da kroz minuciozne, atraktivne i romantične detalje iskažem ljubav prema njenoj ljepoti. Tako su nastali ciklusi “Bašte”, “Predjeli slikani čajem”, “Ptice”, “Ekološka Crna Gora kao nadahnuće”. Zajedno sa tim bajkovitim predjelima djetinjstva, sna, mirisa, topline čaja, nezaštićenosti ptica, a i čovjeka nad kojim se nadnijela i ekološka katastrofa stvaram biljni i životinjski svijet, a njegovu duhovnu ljepotu, pretočio sam na slikama sa humanim porukama.
U procesu rada na ovim slikama krećem se od intimizma do ekspresije gdje se polazni motiv jasno približava asocijativnim formama. Iako su ponekad ti reljefni znaci u svojoj pročišćenosti manje prepoznatljivi, podaci nijesu sasvim izgubili nit sa formalnom percepcijom.
Stvaram svoj svijet, svoje slike, potpuno usaglašene sa mojom intimom, unutrašnjim porivima, egzistencijalnim i intelektualnim pogledima i stavovima. Svemu viđenom i neviđenom, intuitivnom dajem svoj pečat, svoje viđenje, što čini uglavnom okosnicu stvaralačkog potencijala, srž i suštinu imaginacije, estetike i poetike.
Kao dugogodišnji slikar, iako to nije Vaš primarni poziv, šta Vas je privuklo slikarstvu i umjetnosti i šta Vas je podstaklo da opstanete na sceni?
I sport i slikastvo su mi podjednako važni i kod mene se prožimaju čitavog života “Ars longa vita brevis” - Umjetnost je vječna, a sport je u svojim najvišim vrhuncima umjetnost, estetika.
Oduvijek volim da slikam i to ne zapostavljam. Sveukupni motiv dobija nova značenja i forme i postaje smisao i inspiracija koju istražujem da bih pronikao u samu srž i suštinu. Svi ti različiti motivi svojom strukturom, teksturom i transparentnošću u borbi sa svjetlošću stvorili su novu dimenziju postojanja. Putovao sam mnogo i bio i u Siteu u Parizu, zahvaljujući Udruženju pošao na studijski boravak od par mjeseci. Imao sam više od 40 samostalnih i više od 200 kolektivnih u zemlji i inostranstvu. Ilustrovao sam i udžbenike Zavoda za školstvo, što knjige, što lektire, bio sam savezni trener sportskih ekipa, rukometaša, rukometašica, fudbalera u ssaveznoj, bivšoj Jugoslaviji, tako da imam neku ostavštinu i u sportu i u umjetnosti. Stalno istražujem u slikarstvu, radim slike na osnovu književnih djela, slike sa vizijama prošlosti i budućnosti, slike na temu svakodnevice života, sa svim informacijama koje ulaze u moj personalni prostor, slike svedene na ideju, humor, parodiju i kreativnost...
Koliko umjetnost traži posvećenosti i odricanja, a koliko pruža stvaraocu? Da li je ono što umjetnost daje iznad materijalnog i kakvu ulogu materijalno i kapitalističko imaju u sferi umjetnosti, na osnovu Vašeg iskustva?
Kao profesor, trener, slikar, kulturni i sportski poslenik, sve sam radio profesionalno i sa odgovornošću, posvećenošću i uživajući u stvaralačkim kreacijama i u sportu i u slikarstvu. Moje stvaralaštvo uvijek je ispred materijalnog.
Radni vijek, tačnije 40 godina, radio sam kao profesor u gimnaziji u Beranama, a umjetnost mi je često bila usputna. Od umjetnosti teško da se može živjeti u današnjem vremenu, ali ja time nijesam bio opterećen jer sam imao drugi izvor prihoda. Zbog toga sam mogao s mnogo više ljubavi i lakoće da se posvetim stvaranju. Umjetnici se često svađaju, zavidni su, imaju izražen ego, a ja time nikada nijesam bio opterećen, već oduvijek radim za svoju dušu. Mislim da je rezultat dobar, sudeći po publici, ali i po onome što osjećam sam sa sobom.
Imate li u planu neku izložbu u skorije vrijeme ili pak retrospekciju Vašeg rada na svim poljima? Na čemu trenutno radite?
Prije par godina sam imao veliku izložbu u Umjetničkom paviljonu. U planu je uskoro izložba u Pljevljima sa suprugom. Ona će se predstaviti ciklusom “Veliko plavo putovanje”, a ja slikama “Dijalog sa prirodom”. Takođe, imamo pozive za slikarske kolonije u Crnoj Gori i inostranstvu.
Crna Gora se najviše može ponositi umjetnošću i sportom
Koliko su povezani sport i umjetnost? I kakav je položaj sporta i umjetnosti u Crnoj Gori danas, je li društvo svjesno njihove važnosti?
Ono po čemu je Crna Gora najviše prepoznatljiva u svijetu, čime se može ponositi jesu upravo umjetnost i sport. Sport i umjetnost imaju izuzetnu vezu i povezanost. Koliko ljepote ima u sportu i u umjetnosti pojedinačno je neprocjenjivo, a kada se to spoji to je onda posebno za svakog čovjeka i interesantno po njega samoga, ali i po publiku.
Trougao čovjek - priroda - umjetnost je veoma bitan, jer je priroda najveći umjetnik, a istovremeno inspiriše na različite načine. Tome dodati sport je tek poseban odnos.
Najponosniji je na porodicu
Završili ste Fakultet za fizičku kulturu, Saveznu trenersku školu i Pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Da li ste razmišljali u to vrijeme da upišete likovnu akademiju i kako ste uspjeli spojiti sve te, veoma važne segmente za svakog čovjeka - pedagogija, obrazovanje, sport i umjetnost?
Opredijelio sam se za Fakultet za fizičku kulturu jer je to bila deficitarna struka. Poslije diplomiranja odmah sam počeo da radim, bio sam jedini profesor u tadašnjem Ivangradu i jedan od rijetkih u to vrijeme i u Crnoj Gori. Radeći kao profesor istovremeno sam bio i trener, slikao, vanredno završio i Filozofski fakultet. Istovremeno, član sam ULUCG isto toliko, oko 40 godina, iako sam profesor Fizičkog vaspitanja i mnogi se čude pitajući se kako to da ja, kao profesor fizičkog, slikam i bavim se likovnim i vizuelnim umjetničkim izrazom.
Radni vijek ste proveli u prosvjeti, bili ste i trener rukometnih i fudbalskih ekipa, pišete stručne prikaze, osvajate nagrade u likovnoj sferi, ilustrujete udžbenike itd... Koliko je kondicije sve to zahtijevalo i da li biste mogli izdvojiti nešto na šta ste posebno ponosni?
Prije svega, ponosan sam na svoju porodicu, na suprugu Sabahetu-Beku poznatu slikarku, sina Irvina, akademskog slikara i magistra istorije kulture i istorijske antropologije, na ćerku Jasminu magistra ekonomskih nauka, na Irinu ekonomistu i posebno na unučad...
Bonus video:
