Jedna od omiljenijih sakralnih tema u slikarstvu renesanse i baroka koja se odnosi na stradanje Isusa Hrista bila je Spasiteljevo nošenje krsta. Na mučnom putu do Golgote Hrist je podnosio tjelesnu bol, poniženje i ruganje jerusalimske rulje koja je pratila tog “mrskog, samoprozvanog Kralja jevrejskog”.
Dok je umirao razapet na krstu dovikivali su mu: “Ako si Isus spasi se sam”. Sklon sam mišljenju da niko od umjetnika nije prikazao tako dojmljivo tu nezajažljivu, bestijalnu rulju koja će zlurado gledati Hristovo umiranje kao što je to uradio holandski renesansni slikar Hijeronimus Boš u svojoj slici “Hrist nosi krst”. Ova u najmanju ruku neobična slika po mnogo čemu se izdvaja iz inače neobičnog i bogatog Bošovog slikarskog opusa.
Spektakularni prizori bizarne ljepote karakteristični za fantastično slikarstvo holandskog majstora, slike pune hibridnih bića u imaginarnim ambijentima, taj svijet fantazmagorične vitalnosti rasut po snovitim prostorima slikarevih kompozicija u ovom je slučaju zamijenjen grupom grotesknih likova čija mržnja prema Isusu Hristu i dvojici razbojnika orkestrirano zrači ovom uzbudljivom mračnom kompozicijom.
Lica dvojice razbojnika, takođe osuđenih na smrt raspećem, tek se neznatno odvajaju od nakaznih fizionomija onih što čine tu zbijenu, beskrupuloznu gomilu koja prati Hrista na njegovom križnom putu. Premda će onaj “dobri razbojnik” zvani Dizma, naslikan u gornjem desnom dijelu kompozicije, prepoznati Mesiju i njegovu božansku prirodu, prikazan je kao da je prepušten sudbini. Čak mu je izraz lica nešto blaži od lica drugog razbojnika u donjem desnom dijelu slike, koji se sa zločestim izrazom lica obraća svojim zluradim progoniteljima.
Način na koji je Boš komponirao sliku s koncentriranim likovima te razjarene, beskrupulozne gomile uvećava intenzitet djelovanja prizora koji promatramo. Kao da čujemo glasove, viku, krikove, gunđanje... Gomila se tiska oko mirnog Isusa Hrista, koji strpljivo, nosi svoj krst. Lice mu je gotovo spokojno. Kao da je Spasitelj usnio tu nakaznu stvarnost ljudskog zla i strasnog izliva mržnje. Čak se može steći dojam da je Hrist odsutan, da ne čuje riječi poruge i vrijeđanja. Ona kratkotrajna slabost, ono kolebanje koje je dramatično proživljavao u Getsemanskom vrtu, kako piše u Markovom evanđelju: “Žalosna je duša moja do smrti”..., “Abba, Oče! Sve je tebi moguće. Otkloni ovaj kalež od mene!” preobraćeno je u mirnu snagu, izdržljivost i dosljednost poslanja Sina Božjeg.
Okomita greda krsta koja je u slici dijagonalno komponirana, koju s naporom podiže, pridržava, jedan od vojnika zabacivši glavu unazad, dodatno sugerira Hristovu mirnoću kojom podnosi teret svog stradanja. Kontrast uzbuđenim kreaturama naslikanih lica koja je oblikovala unutarnja negativnost njihovih izopačenih osobnosti nije samo lice Hrista Spasitelja. U toj odbojnoj gomili spodoba u dnu slike, s lijeve strane, vidimo lik Veronike, nepoznate žene, takođe sklopljenih očiju. Drži rubac na kojem je otisnut Isusov lik. Kao čudom dotaknuta ova anonimna žena (ime je dobila od latinskih riječi VERA ICONA “ prava slika”), izražava mješavinu tuge i osmijeha pokazujući onu istinsku unutarnju radost zbog prepoznavanja Spasitelja. Veronika se okreće čudu čudom oslikanog lika koje je “stvarnije” od stvarnosti događaja kojem svjedoči.
Zanimljivo je primijetiti kako Hristov lik na rupcu, za razliku od onog koji nosi krst, nema na glavi trnovu krunu (taj uobičajerni ikonografski detalj), niti sklopljene oči. Nagovještava li umjetnik na taj način preko naslikanog lika na rupcu uskrsnuće Spasiteljevo? Jesu li božansko i ljudsko na kompoziciji Hijeronimusa Boša istovremeno naznačeni? Bogočovjek i čovjekobog. Onaj koji mirno ide u smrt bit će “prvorođeni od mrtvih”. Smrt na Golgoti će umrijet Isusovom smrću.
Slika “Hrist nosi krst” holandskog majstora je svojevrsna simfonija mržnje, energija krvožedne strasti prema nevino osuđenom. Bošova kompozicija izražava na svojevrstan, nadrealan način, slikarov odnos prema zlu prikazan inventivnošću nakaznih fizionomija, kojima se podcrtava ona različitost istog u prirodi ljudskog karaktera, pri čemu se upravo mržnja kao negativna emocija izražava u bezbroj nijansi svoga djelovanja. Ovaj mračni kadar scene Hristovog nošenja krsta čini Bošovo djelo jednim od najzanimljivijih likovnih koncipiranja ovoga sakralnog motiva.
Posebnu izražajnu snagu i uvjerljivost kompozicije daju “urođenom tačnošću” impresivno naslikane monstruozne fizionomije mnoštva likova. “To nijesu ljudi”, piše Valter Bosing, “nego demoni, savršeno otjelovljenje svih pohota i strasti koje su ikad okaljale dušu. Boš nikad nije s većom žestinom naslikao ružnoću ljudskih fizionomija, pa se mislilo da je pritom bio nadahnut Leonardovim crtežima grotesknih glava”. Što se tiče fenomena groteske, mišljenja sam da je u ovom slučaju holandski majstor bliži svom urođenom smislu za komično - nakazne likove, što je svojstveno prirodi njegovog umjetničkog karaktera. Kompozicije Hijeronimusa Boša, njegove slike i crteži, upravo obiluju grotesknim likovima što se množe u imaginarnim prostorima u kojima egzistiraju.
Za razliku od slučaja holandskog slikara kod talijanskog renesansnog majstora potreba da prikazuje groteskne likove proizilazi iz Da Vinčijeve intelektualne radoznalosti. Leonardovoj kreativnoj ličnosti bila je svojstvena spekulativno analitička metoda u kompariranju kategorija lijepog i ružnog, privlačnog i odbojnog. Jer toskanski je genije prvenstveno profinjeni klasičar s mističnim karakterom svojih savršenih kompozicija. Bošov specifični likovni senzibilitet ili urođena sklonost za izražavanje bizarnog odnosno fantazmagoričnog bliži je prirodi njemačkih kasnogotičkih odnosno renesansnih slikara kakav je na primjer bio Matijas Grinevald.
Groteskna surovost Bošove slike “Hrist nosi krst” simbolično prenosi ovaj sakralni hrišćanski motiv na svjetovni opšteljudski plan u kojem se očituje svirepa moć mržnje. Premda neuništiva, u svim vremenima prisutna bestijalnost čovjekove prirode, čemu je istorija ljudskog roda melanholični svjedok, nalazimo u ovom izuzetnom umjetničkom djelu kroz prikaz Spasiteljevog stradanja onaj temeljni postulat humanizma koji je možda najbolje izražen u misli Andre Malroa: “Humanizam ne znači reći mi možemo uraditi ono što ne bi mogla uraditi niti jedna životinja. Humanizam znači da smo odbili uraditi ono što je zahtijevala životinja u nama”.
Bonus video:
