”Poznato je da svaki grad ima svog hroničara. I naš je grad pod Trebjesom zahvaljujući tihom, nenamtljivom i iznad svega dosljednom kulturnom stvaraocu Maksimu Vujačiću, koji već 45 godina sjećanja, zapise, priče i legende pretvara u trajna dokumenta, upisan na mapi gradova koji imaju dušu”, kazala je pjesnikinja Ana Pejović na večeri svečarskog karaktera koju je organizovalo Društvo prijatelja i poštovalaca Nikšića a koje je bilo posvećeno Maksimu Vujačiću - autoru dva romana i isto toliko knjiga poezije, kratkih priča i drama, producentu dugometražnih i dokumentarnih filmova, novinaru, hroničaru...
Tokom večeri, kojom je obilježeno 45 godina više nego plodonosnog Vujačićevog stvaralaštva, promovisane su dvije njegove knjige koje su izašle u prethodne dvije godine, ali zbog korone nijesu predstavljene javnosti - zbirka poezije “Vjetar vremena” i drama “Stanica Nikšić 1958”.
Još od studentskih dana, Vujačić piše tzv. antipoeziju i to pod pseudonimom Dragan Majer. Tek je knjigom “Vjetar vremena” Majer “otkrio” svoj identitet.
Kako je dramaturg Obrad Nenezić zapisao u poemi posvećenoj Vujačiću, tj. Draganu Majeru i njihovoj prolaznosti, Maksim je “došao da upamti sve ono što smo zaboravili”.
”Pisao sam ti da mi daš riječ da na ovom svijetu ne vladaju hulje nego sveci i arhanđeli, i pjesnici imaju svoje parče zemlje a ne planetu, ali si mi rekao da pjesnicima daju ulice na jednoj tabli veličine zbijene poeme, a kad umru... i poneku kuću obnove. Da se igraju duhovi i neke davne glagoljice, ćirilice i latinice, jer odavno se ne piše nego kuca i riječi se ne računaju na slogove nego na klikove i stihova više nema. To su ikonice na displejima Ili fotografije koje više ne hvataju vječnost nego prolaznost života”, kazao je Nenezić.
Zamolio je Vujačića da mu pošalje knjigu koja će opstati, a nije nadgrobni spomenik, koju će dijete i majka da čitaju za “laku noć”, i “neki će Vladimir Kosari da pročita vječnu ljubav iz nje”.
”Pošalji mi knjigu Majer kojoj će ‘Vjetar vremena’ biti prvi ciklus, jer mislim, vjerujem i slutim da ono nijesam sanjao kad su mi rekli prije dvadeset pet godina Ili duže, ne znam: Evo ga Majer i došao je da zapamti sve ono što smo zaboravili. A niko nema kraću pamet od nas Nikšićana... I zato Majer ne smiješ da lažeš i molim te ne žuri na drugi svijet, tamo si vazda na vrijeme”, poručio je Nenezić.
Ana Pejović je citirala Vujačićeve stihove “da prave stvari uvijek dođu kad smo već u cajnotu”.
”Kao lovac na skalpove koji oštricom noža zasjeca sopstveno meso i stoički podnosi bol, antipjesnik, kako Vujačić sebe anticipira, ne bi li se, s pravom, ogradio od salonske poezije, epsko-lirskih jadikovki i zavičajnih poskočica, pokušava da antitezom uspostavi sintezu duhovnog mira i sopstvenog nemira koji tetovira njegovu dušu”, kazala je Pejović.
U galeriji od 22 lika koja su obilježila kultno sastajalište, kafanu na željezničkoj stanici, centralno mjesto u drami “Stanica Nikšić 1958” pripalo je “nikšićkom boemu i pjesničkom virtuozu” Vitomiru Vitu Nikoliću.
”Čuvena željeznička stanica sa svojom kafanom koja je danonoćno bila na usluzi putnicima namjernicima, ali i onim drugim gostima - beskućnicima, izgnanicima, pijancima, samoukim umjetnicima, tipovima s društvene margine, riješila je centralnu hronotopsku fiksaciju drame u užem i širem smislu”, kazala je Pejović.
Promocija drame je ujedno obilježila dan Vitovog rođenja, pjesnika koji je preminuo 1994. godine. Od njegove smrti, Maksim Vujačić i Miro Nikolić, koji je vodio program i kazivao odlomke iz promovisanih knjiga, svake godine obilježili su dan Vitovog rođenja i smrti. Tako je bilo i ove godine, a Vujačićeva unuka Nina, izrecitovala je pjesmu “Pismo mojoj učiteljici” i pobrala simpatije prisutnih.
Predsjednik Društva prijatelja i poštovalaca Nikšića, Radovan Mijanović, podsjetio je da je Maksim Vujačić već 25 godina, koliko Društvo postoji, urednik programa koje organizuju.
”Svemu dođe kraj. Ja sam odslužio svoje. Odlučio sam da se više, što se tiče javne scene, ne pojavljujem. Želio sam samo da ove dvije knjige, koje su objavljene kada je počela korona, promovišem. Bio bi grijeh da ih ne promovišem, i volio bih da to uradim i na Cetinju i u Podgorici”, kazao je Vujačić i zahvalio se Neneziću i Pejović, ali i prijateljima koji su došli da budu zajedno s njim na večeri kada je obilježio 45 godina rada.
”Moje knjige čitaju gradski zanesenjaci i penzioneri, traže ih ponekad iseljenici, profesori, studenti, bibliotekari. Davni prijatelji i neznanci zovu me često iz kafana radi neke opklade. Rado bih se lišio tog bremena, za priče o gradu N ja više nemam vremena. Zamor materijala me skolio, ozbiljne starosti znaci, sve ima svoj kraj. Tužno je kad se prestara, dragi moji nostalgičari, zavičajci. Od mene to je sve. Ova radnja se zatvara”, pročitao je Miro Nikolić, Vujačićev zapis.
Bonus video:
