A otac ludi od čudne ljepote

I.H. rijetka su gospoda među beogradskim piscima. Porijedak je gospodin Ibrahim Hadžić, Rožajac, pjesnik, prevodilac ruskog pjesnika Sosnore, najbolji poznavalac gljiva u Jugoslaviji. Diplomirao na Grupi za istoriju umetnosti u Beogradu i ponajbolji urednik u povijesti TV Beograd. Gospodstven u hodu, u tihosti, u osmjehu sa pijanističkim prstima kao u ruskog genija klavira Andreja Gavrilova. Ibrahim Hadžić, zavodnik... čas sa Nikol Kidman, čas sa Naomi Kembel, pa sa Džulijom Roberts...

I.H. gospodstven, evo od kraja da počnem, prema smrti: Kada bude,/neka to ne bude pored ljudi/koji ne znaju šta je to smrt,/koji nisu navikli na nju./Neka to bude u šumi/koja zna na sve da gleda/kao na dar neba.

Gospodstven prema suicidu i pjesma Putovanje kroz magline - Mladom samoubici, sinu mog već počivšeg prijatelja M.S: Sanjao si da postaneš Fred Aster,/Igrao si, igrao lagano,/Vrteći se kao silueta/Petra Pana,/Ili kao poslednji list s javora/Koji još nije otpao... ej, frede,/Ili Ero s onoga svijeta,/Pozdravi mi tvog oca/Mog prijatelja./Dakle,/Tog besmislenog jutra/(besmislenog po život)/Rekao si nekoj devojci/Koja je bila s tobom,/A koja te nije interesovala po rodnosti/Već po duši./- Dušo, nemoj ulaziti u kupatilo/Da se ne uplašiš,/Ja odoh da se ubijem,/Već odmah zovi policiju/I prijavi slučaj. -/Frede,/Da li si ti sada onaj čudesni visak/Na kraju fukoovog klatna/Što se zavodljivo vrti/Kao samoubica na dugačkom konopcu?

Kakva je harmonija prirode i pjesnikove porodice vidi se u pjesmi Suša. U tim stihovima pejzaž podsjeća na pejzaž iz filma Božanstveni dani Terensa Malika: Svud okolo sunce,/Glas iz pukotine,/Zmija traži spas/A moj otac svira na fruli/Znoji se zemlja,/Ja ocu/ližem čelo,/drhti majka/I suši se nada/Oče, oče/Ludi oče moj/Pepeo s neba pada/On svira iznemoglo/Iz dna duše/Sve tanje i tanje/Mlazevi krvi/Biju iz vena/Dokle će ovaj pasji život/Sa brijega urla luda žena/Ja u pepeo padam,/Jauci rastu/Iz praha./Prve kapi kiše/Probijaju teme,/A otac ludi/Od čudne ljepote/I straha.

Ova bi se pjesma užasno, baš užasno dopala mladom Rastku Petroviću jer on je volio kad pozorište prirode nekom svakodnevnom sitnicom prelazi u misteriju.

Čitajte Ibrahima Hadžića, učite, lečite (se), radujte se, bolujte i umrećete, umrećeš spokojan i osmehnut.

Pjesma Drvoseča kao himna božanskoj pravdi prirode. Krenuo čovjek u šumu da traži osunčano stablo koje se najviše približilo nebu. Opremio se oštrom sjekirom i zamotuljkom hljeba oko pasa. Opipava koru izabranog drveta. Gleda na koju stranu će pasti i glasno jauknuti. Pljuje drvoseča u sasušene dlanove i ljuto gvožđe ulazi u belo meso. Stablo počinje da podrhtava, uvrće se oko sebe i neće na stranu koju je drvosječa zamislio: Ti bežiš, odbacio si sekiru, i komad odeće/Kao ubica,/Smeta ti hleb koji ti se umotava oko nogu,/Zasipaju te iglice,/Ulaze ti za vrat, padaju/Kao nebeske stele/I tik uz tebe na tvoju raskomadanu senku/Pada moćno stablo/Uz tešku jeku./Tebi je kosa već seda, nije ti jasno/Celog života stabla su se poslušno pružala/U pravcu tvoje ruke, a sada odjednom,/Evo te izneverilo, nagnalo/Na bekstvo, skratila ti noge/Po snu,/Ostavilo te snuđenog da gledaš u nebo/I da na panju brojiš stešnjene godove.

Al’ ajde posle ovih mračnih stvari da se malo proveselimo. Mogla bi se napraviti mala studija o ulozi majke u poeziji Ibrahima Hadžića. Ovo je godina Svjetskog prvenstva, finale će biti u decembru, pa zato moja omiljena pjesma Prvi put s majkom na svetskom fudbalskom prvenstvu. Majka od 90 godina plete čarape za neko buduće dijete. Sa sinom Ibrahimom gleda utakmicu Honduras-Španija. To je Južna Afrika, godina 2010. Čini se majci da crvenih Španaca ima više: U pravu si/Jer im je više stalo do pobede.../

Komentarišu, u blagohumornom tonu, dosuđeni penal i usamljenost izvođača. Pa ide mala raspra o kostimu i zvuku vuvuzele koju koriste navijači. Svirali kakvu je dječak Ibrahim pravio od mlade vrbove kore. Kraj je utakmice: Moja majka odlaže pored sebe čarapicu koju plete,/Gleda me pravo u lice,/I puna nekog skrivenog besa/Šutnu klupko koje se mogalo oko njenih nogu/I reče: Ž’o mi je što neko od vas braće nije postao fuzbaler/No ste se svi dali na umjetnost/Pa niko za vas ne zna.

Četiri su brata Hadžića.

A Ibrahim zna da se u pobijesnelim raspravama o jeziku i nacionu naruga, da osvijesti ovaj ludi svijet u pjesmi I ti Crnogorci, koja me gađa pravo u oči: Što su oni tol’ko protiv nas:/Mi smo se izmješali.../Mi smo kao maslo u vareniku...

Pa ide studija u stihovima koje su persijske, arapske i turske reči postale naše: at, alat, kulaš, dorat, đogat... kama, ćorda, dimiskija, čilit, džida, buzdovan, tojaga, kalpak, čelenka... rakija, mezet, pajtaš, jadac, kula, jarak, sokak, džada, čarape, dušek, jorgan, alkohol, mamuran, sirće, kafana, veresija, bakšiš, cicija, bekrija, kreč, pamuk, džak, bakrač, kačamak, oklagija, kajmak... tutkalo, lula, makaze, mehana, čaj, nana, jasmin, bunar, česma, merdevine, tavan, kašika, turšija, bubreg, kičma, kopilad, džigerica... čelik, bakar, admiral, čamac, hajduk, kalauz, turpija, magazin, kesa, avlija, talisman, kuršum, maškare, hajde, barjak, serdar, kalaj, tepsija, Kolašin, Berane, avet, azur, azimut, algebra, berićetna, bujalo, čak, buđ, gulanfer, čičak, mufljuz, tandara-mandara, haps, sepet, višnja, lakrdija...

Ovo bi mogla biti jezička lakdrdija a nije, već ozbiljna rasprava: I brez ovi duđi riječi/Razumiješ ti,/Naš jezik bi bio živi leš.

I kao finale pjesme I ti Crnogorci: Nemo misli’it/Da su ovo samo tvoja imena./To su vama i nama dali Jevreji:/Tvoje Adam - moj je Adem,/Tvoje Eva - moja je Hala,/ Tvoj je Jov - moj je Ejub/Tvoj je Avram - moj je Ibrahim,/Tvoj je Mojsije - moj je Musa,/Tvoj je Solomon - moj je Sul’ejman,/Tvoj je David - moj je Daut,/Tvoj je Ilija - moj je Alija,/Tvoj je Josif - moj je Jusuf,/Tvoj je Isus - moj je Isa/A ja još pride imam Muhameda/I ka kapa svega,/Tvoj je Bog, bogomi i moj Bog/samo ga ja, razumiješ ti, zovem Alah.

Iz ove veličanstvene jezičke poeme izdvajam riječi čarape i David. I pjesma Vunena briga koja govori o Ibrahimu kao odanom i pouzdanom prijatelju. U kafe-poslastičarnicu Milica ulazi pjesnik Goran, a na nogama mu vunene čarape bele kao dva bela jagnjeta: Daj mi majko, dva para čarapa/Izvadi ih iz sanduka,/Da ih odnesem mojim prijateljima Jevrejima,/Kojima majke nisu žive/Filipu Davidu i Goranu Babiću/Da ne zebu na beogradskoj vetrometini.

Aferim, gosparu Ibrahime H.

Ovo je moj mali dug, vraćanje duga gospodinu pjesniku iz Rožaja, sa ugla Majke Jugovića i Skadarske ulice, koji me daruje iz godine u godinu svojim pjesmama. I rijetkom sposobnošću da u jednoj pjesmi spoji tragično i komično. Evo, o užasa, pola stoljeća kako zakleti uličar, s mijene pa na uštap, nešto šarne. Šarne je izraz Izeta Sarajlića. I niko mi nikad na to šizofreno moje pisanje nije stavio tačniju primjedbu kao I.H. Zamolio sam ga prije 15-ak godina da pogleda moju knjigu eseja u rukopisu. I našli smo se u Poslednjoj šansi na Tašmajdanu. U jednoj od tih priča kao gimnazijalac iz grada N. krenuo sam u Dubrovnik da gledam Hamleta Denisa Kerija, Irca. Vidim iz autobusa kako dječak-pastir, u crnogorskom kršu, žitkim prutom ubija zmiju. I velim da je na usni bio umazan od kupina. A Ibrahim kaže: Bota, u redu je ovo samo u vrijeme dok si ti jezdio za Dubrovnik, tada nema kupina za branje.

Ibrahim kao Aristotel ili kao Singer.

I na kraju Hadžić kao majstor poređenja: Sada se klatim kao proštac/Umro je odavno u meni kosac.

I oda zmiji: A njene šare čine/anagram smrti.

Teško se odvojiti od poezije Ibrahima Hadžića i evo katrena iz najnovije zbirke Zrnca: A.A.I. ja sam sa tri imena i tri vere:/Avram - Abraham - Ibrahim/I značim nešto i ne značim ništa,/Podsećam vas da sam star kao Biblija i Kuran.

I 101 katren: Pesniče, hrani se malo tuđim stihovima,/Uđi im pod kožu/Daj im svoje meso./I piši kao Katul.

Još jednom, aferim, Katule, Ibrahime.

Eh, a pjesma Mengele pa da je otpjeva Ksenija Cicvarić.

I kao rima poeziji Ibrahima Hadžića pesma Mija Raičevića, iz zbirke Trice i ku’čine, Uđi bez kucanja: U po burne, crne noći, na kraju sela/iz jastuka bednog perje. Leti perje./Dve nožice ko dva šrapnela, Bum!/Razneće kolibu slatku u iverje./Međutim,/U času kad gospojica dobrano malakše,/Kuronja će, bog dao, biti istero ćef./Lepo je čuti kako se dere, lakše, lakše! Džone, bil voleo jedan ovakav stref?