Roman se vratio iz kotorske bolnice oko jedan popodne.
Svi smo bili u Bandiniju i čekali da ga Jana dovede sa previjanja. Gazda Lino je bio zgrožen onim što se dogodilo, toliko, da, “ni po koju cijenu”, rekao je, ne može dozvoliti da Roman ide autobusom u bolnicu. Roman i njegova Lesja bili su beskrajno zahvalni, i to su ponavljali baš uporno, na ukrajinskom, ruskom i crnogorskom, da bi onda sve preraslo u onu suludu slovensku mješavinu u koju se izrodi gotovo svaki pokušaj da se razumiju govornici različitih slovenskih jezika. “Đinku”, pa “spasiba”, pa “fala, puno fala”... I sve tako, u krug. Lino je istrpio bujicu zahvalnosti, tu himnu njegovoj dobroti i čovjekoljublju, a onda zamolio Janu da ih odvede do Kotora. Dajući joj, doduše, ključeve od svoje alfe.
Roman i Lesja su dio ukrajinske “kolonije” u Ludoj Vali. Već sedam-osam godina, objasnio mi je Toni, nekoliko porodica iz Kijeva svakog ljeta dolaze ovamo. Gospodstveni su, galantni, porodični ljudi, njihova djeca su pristojna, mještani su ih lako zavoljeli. Postali su – domaći. Ljetni stanovnici Lude Vale. Odsijedali su u pristojnim apartmanima u velikoj kući Nikše Solanića, pedeset metara iza Filomenine kuće. Nikša je bio mirni čovjek, istoričar-amater, koji je uglavnom boravio u svom kotorskom stanu, inače stariji brat Jozice, jedne od Filomeninih domaćica.
Ukrajinci su bili vrlo posvećeni svom odabranom mediteranskom raju – ako bi neki par i preskočio jedno ljeto, pojavili bi se novi gosti, očito iz istog prijateljskog kruga, pa bi ih naredne godine bilo još više. Trenutno se u Ludoj Vali kupa šest parova, sa petoro, što mlađe, što starije, djece. Sedamnaest duša. To domaćoj populaciji čini izuzetno dragom ukrajinsku, plavo-žutu zastavu.
I baš ta zastava nalazi se među desetak-dvanaest drugih, što su pobodene uz zid šetališta koje odvaja plažu od najbližih kuća. Tu su, pored crnogorske, i italijanska, ruska (takođe značajna ljetnja zajednica u Ludoj Vali, ipak, u okolnim naseljima bilo je više Rusa), srpska, francuska, norveška, argentinska, hrvatska, zastava Tajlanda, albanska, urugvajska, makedonska... Tu je i zastava karipske države Sent Vinsent i Grenadiri, poklon od sina legendarnog bokeljskog brodovlasnika Boža Dabinovića, dugogodišnjeg ministra pomorstva u toj državi.
To sa zastavama, to je bila Tonijeva ideja koju je Lino zdušno podržao. Kako sam čuo, oni su time počeli da se bave prije sedam-osam godina, negdje oko referenduma, ali, i Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. bilo je nesumnjiv podsticaj. Veće zastave su ređane na niski zid, sa tipskim jarbolima koje je izrađivao barba Ćigo, a male su kačili na krov iznad šanka Bandinija. Toni je volio da Barbu uključi u sve što radi. Volio je da nađe neki “poslovni” razlog da daje novac starom ribaru. Koji je uvijek uzimao nevoljno, govoreći da bi on “to uradio i bez ikakve plaće”. Toni bi kazao da je svjestan toga, ali, da ipak, ne vidi ni jedan razlog da se ne drže starih dobrih običaja.
Kada su ih postavili Linova žena Lara ih je zadirkivala - “Okolo nas zovu Ist River”.
Zlosrećne zastave, ispostaviće se.
***
Niko nije vidio što se tačno desilo. Ali, jutro je bilo obliveno pričom o događaju na šetalištu. Takvi događaji su, u principu, nezamislivi u Ludoj Vali, koja, gotovo da je podsjećala na hipi oazu. Ili bar na ono što je moja generacija slušala o tome, a još više – projektovala u to što čuje. Očito da svi nisu tako vidjeli stvari.
Prošle noći, najvjerovatnije oko dva i po, ili čak tri sata nakon ponoći, Roman je izašao da prošeta, kaže da mu je bilo vruće i nije mogao da zaspi. Namjeravao je, kaže, da otšeta do Bandinija, znao je da je bar ponekad otvoren i u to doba, ali, sinoć je zetekao zatvoren bar i praznu plažu. Zaista, nije bilo gužve, Jana i ja smo zatvorili oko jedan i otišli da spavamo.
Romanu je lagano hodanje do plaže već popravilo raspoloženje, i krenuo je nazad, u apartman. Na šetalištu je začuo glasove, pijane glasove, odmah je shvatio. Onda je, koračajući prema skretanju iza Linove kuće, dalje, prema Nikšinim apartmanima, naletio na dva Rusa koji su pokušavali da pocijepaju zastavu, ispostaviće se – ukrajinsku. Ipak, Roman kaže da nije vidio koju zastavu čerupaju, već je reagovao na sam čin vandalstva, koja god zastava da je bila na meti.
”Svaka ti čast”, rekao mu je Barba na to, “To je pošteno.”
Rusima se, pak, očekivano, nije svidjela Romanova intervencija. Probao je, na ruskom, da im objasni zašto je ružno to što rade, ali izgleda da je to ubjeđivanje potrajalo dovoljno dugo da oni provale da je on – Ukrajinac.
”Hohol”, viknuo je veći od dva krupna Rusa. Roman kaže da su oba bili golemi, kao bokseri, ili kamiondžije.
”Hohol!” To su jezivo uporno ponavljali. Miksovano sa “Živio Putin. Živjela Rusija!”
Divljački su ga prebili. Roman je ostao da leži na šetalištu, sav krvav. Podlivi po licu i leđima, slomljena arkada, otok na čelu, jezivo je izgledao. Nije umio ocijeniti koliko je vremena prošlo, koliko je ležao na stazi, ali se oko četiri pojavio u svom apartmanu. Istuširao se i legao, a drama je počela tek ujutro, kad ga je vidjela žena. Lesja, koja uvijek nosi frizuru kao Julija Timošenko, pa sam probao da zamislim da li joj ta zahtjevna frizura jednako savršeno izgleda i kad ustane iz kreveta.
Tako je buknuo prvi rusko-ukrajinski sukob u Ludoj Vali.
Spirala zla je, avaj, tek krenula.
***
U Trstenom je konobu držao, još od sedamdesetih kada je tu došao odnekud sa sjevera, Vuko Rus. Uprkos nadimku, bio je Crnogorac, ali vam takav nadimak može objasniti štošta. Barba kaže da je “u osnovi” dobar čovjek, ali, “kad se pomene bilo što rusko, on poludi. Više nije onaj isti.” Taj njegov ruski amok se aktivira čim se spomene teniser, pisac, fudbaler, atletičar, političar, tajkun, reditelj, samo ako je iz Rusije... To je bio okidač da čovjek trenutno izgubi razum. I nije to tako rijetka boljka u Crnoj Gori.
Njegova konoba je izgledala tako da nikako nije mogao izaći iz svoje fascinacije/ludila. Zvala se “Sveta Rus”, i vjerovatno je bila jedina konoba na svijetu sa kozačkim kapama i sabljama, sa portretima Staljina, sverosijskog imperatora Nikolaja Vtorog (Vuko ga nikada nije drugačije oslovio), Putina, maršala Žukova i Dostojevskog. Kad sam prvi put ušao u konobu, mislio sam da je skrivena kamera.
Tamo se, začudo, skupljaju Rusi. Kažem “začudo”, jer da se nađem u bilo kakvom inostranstvu, posljednje mjesto gdje bih otišao je crnogorski nacionalni restoran, ako bi takvo što postojalo. Čudni su Rusi. Nikad ne zaboravljaju da su Rusi. Mora da je to naporno.
Čest gost je i ruski ambasador u Crnoj Gori, njegova ekselencija Mihail Ivanovič Bugajev, bučan i naporan tip, nikada ne biste pomislili da je diplomata. Možda takve samo nama šalju... On je, očekivano, najdraži gost Vuka Rusa.
Rekli su mi i da je gospodin Vuko Rus značajan donator ruske pravoslavne crkve u Ljuštini. Tek je to protivprirodni blud: živopisna ruska crkvica, šarena, sa onim bajkovitim kupolama, u surovom mediteranskom kamenu.
Vuko je držao i apartmane, na spratu iznad konobe, i jedini uslov da budete njegov gost je da ste - Rus. Stoga je, nakon što smo saslušali Romanovu potresnu ispovijest, Barba rekao: “To mora da su Vukovi Rusi”.
”Možda su radnici kod Bauera”, kazao je Toni. Na tajkunovoj palati radili su isključivo ruski radnici.
”A možda su samo pijani, samo Rusi i samo turisti”, rekao je Lino.
”Žao mi je Romana, jezivo je nastradao”, veli Martin.
Pisac, od njega se i očekuje empatija.
”Što ćemo činjeti”, pita Barba.
”Da zovemo policiju je besmisleno, neće se ni okrenuti, vjerovatno imaju ozbiljnijih stvari... A i ne volim da vršljaju ovuda”, kaže Toni.
I, ostalo je na tome. ***
Naredne noći, Toni i Bobi su odlučili da ostanu do zore na plaži. Jana i ja smo bili u Bandiniju, a pridružio nam se i Martin. Nije naša namjera bila da ostajemo budni do jutra, već da im što veći dio noći pravimo društvo.
Martin, ugledni podgorički pisac, donio je dva grumena, poveća, nevjerovatne trave, albanke. Oko ponoći smo ostali sami u Bandiniju. Lino i Lara su otišli, on da gleda utakmicu, ona da sluša on line predavanje iz kabalističkog centra u Zagrebu.
Jana je puštala muziku, ali, ne preglasno. Oko jedan Toni je zamolio da pusti tišinu.
”Hoću da čujem pijane glasove sa šetališta, ako ih bude.”
Nijesu se začuli nikakvi glasovi, ni pijani ni trijezni, cijele noći.
Martin je pričao svoje dogodovštine iz devedesetih, uglavnom smo se žestoko smijali. Do svitanja. ***
Sljedećeg dana Toni je otišao do Budve. Bio je tajanstven, nikome nije rekao zašto ide. Kad se vratio odnio je neki paket kod Barbe.
Popodne sam ga vidio u Bandiniju, dugo je razgovarao sa Genadijem, Rusom koji je bio stalni ljetnji gost Lude Vale. Svake godine je dolazio sa Ljudmilom, lijepom i otresitom gospođom, čije su se rezerve šarma činile prilično izdašnim. On je radio u muzičkoj industriji, što god to u Rusiji značilo, a Ljudmila je prevodila sa njemačkog. Koliko sam shvatio radila je u nekom šarenom listu duge tradicije i u nevoljama...
Kada sam, oko šest, vidio Tonija kako sjedi sa Bauerovim upraviteljem imanja, koga su svi u Ludoj Vali zvali Mister Miša, bilo mi je jasno da je mog druga uhvatio demon akcije. Njega sada progoni ideja o nepravičnosti onoga što je doživio Roman, tu, na “njegovoj” zemlji. To je neobično, ali ne i tako rijetko – koliko god bio gradski momak, roker, postmoderni jebivjetar, svjetski čovjek, neko ko je veći dio života proveo na drugom kraju svijeta, Toni je imao i jedan dio svijesti koji uključuje klasično mitološko ludilo. Mislim da je njegova tetka, gospođa Filomena Fabris, na neki način zaslužna za taj sloj njegove ličnosti. Ona je formulisala jednu osobenu porodičnu filozofiju, a njen bratanić bio je centralno mjesto te filozofije. U najkraćem. Mada, tada nisam pretpostavio kakve to može imati veze sa Romanovim nevoljama.
”Ipak su Vukovi Rusi”, rekao mi je kad se rastao od Mister Miše i dovukao za šank.
***
Uveče je Genadij doveo dva nepoznata Rusa. Siguran sam da sam ih vidio prvi put. Djelovali su malo smušeno. I seljački. Uglavnom su ćutali i gledali okolo, prozborivši tek po koju jednosložnu, ili dvosložnu riječ sa Genadijem.
Da ga jebeš, odmah se vidi da smo Rusi, kaže Rus koji gleda u malo ogledalo željezničkog kupea u Forsiranju romana reke Dubravke Ugrešić. I ovi bi mogli da kažu isto.
”Ovo su Rusi koji su prebili Romana”, kaže mi Toni. Bobi je sa njim. Shvatio sam da se odvija neki Tonijev scenario.
”Nisu baš krupni kao kamiondžije”, kažem ja.
”Jebi ga, strah uvećava”, kaže Toni.
Uskoro se pojavio i Lino. Tek tada je Toni, zajedno sa njim, sjeo za Genadijev sto.
Dao sam Jani znak da ću ja da ih služim. Morao sam ispratiti tok događaja.
Genadij je prevodio.
Toni je objasnio Rusima koliko su on, ali i čitava naša zajednica, zapanjeni onim što se dogodilo prije dvije noći.
Jedan Rus, svjetliji, oba su bila plavušani, na to je odmah kazao – “Alkohol pravi budalu od čovjeka”.
Svi su se složili.
”Prebili ste dobrog čovjeka”, kazao je Lino.
”On nije čovjek, on je Ukrajinac”, kazao je drugi Rus, neobično grubo odlamajući glasove. Nije bilo potrebe da Genadij prevede. Rus dodaje: “To je naša osveta za Slavjansk”. Tih dana mediji su bili puni informacija o pravom rusko-ukrajinskom ratu, a na tv smo vidjeli da se iznad Slavjanska ponovo vije plavo-žuta zastava.
”Vidiš, mi ovdje ne gledamo tako na stvari”, rekao je Toni.
”Niti je Luda Vala dobro mjesto za osvetu Slavjanska” dodaje Genadij. “Čudna mi čuda – ukrajinski gorod ponovo je ukrajinski gorod, što tu ima za osvetu.”
”To je naša, ruska stvar”, pokušao je svjetliji Rus.
”Ne dok se dešava u Ludoj Vali”, rekao je Lino, koji je izgledao vrlo nakostriješeno. Nikada ga nisam vidio takvog.
”I dok uništavaš moju imovinu”, dodao je Toni.
Genadij je u pokušaju da malo “spusti loptu” nešto brzo i malo grublje kazao svojim sunarodnicima. Nije im bilo svejedno, malo su se pokunjili. Izgleda da im se i grlo osušilo. Donosim dva točena za njih.
Nakon četrdeset minuta priče Rusi su odbili da se izvine Romanu, ali prihvatili su da plate za uništenu zastavu i slomljen jarbol.
Sigurno ovu noć neće pamtiti kao prijatnu. Svi su, uključujući i Genadija, povremeno bili verbalno grubi prema njima.
”Kakve seljačine”, kazao je Toni, ali da ga i oni razumiju.
Na kraju, rastali su se bez pozdrava. Rusi su krenuli prema Trstenom.
Ali, ko je mogao znati da će nakon stopedeset metara naletjeti na Romana i njegove prijatelje. Vriska se začula sve do plaže, Ukrajinci nisu htjeli propustiti priliku, i dok smo dotr
ali iz Bandinija sve se, uglavnom, već dogodilo.
U najkraćem – dva Rusa su ležala na šetalištu. Koliko god Ukrajinci prije dva dana bili zgroženi postupkom Rusa pokazali su da se i oni dobro snalaze u žanru.
Ipak, vidjelo se da su Ukrajinci pretežno gubili vrijeme na školu, njihovi udarci bili su manje razorni, manje surovi. Ili su Rusi bolje podnosili udarce. Vrlo brzo su ustali, i, ne zagledajući okolna lica kojih je bilo sve više, psujući nerazumljivo, odvukli se prema konobi “Sveta Rus”.
”Ovo nije dobro”, rekao je Lino.
”Misliće da smo ih mi namjestili”, rekao je Bobi.
***
Bio je to drugi ukrajinsko – ruski sukob u Ludoj Vali.
Roman se cijelo jutro izvinjavao zbog svog nepromišljenog postupka od sinoć, ali svi su odobravali to što je uradio.
”Sad je jedan – jedan”, rekao je Barba, “pošteno”.
Toni je bio pomalo uznemiren. Kasnije sam shvatio da je očekivao ono što se dogodilo tog predvečerja.
Već od jutra – čak je ustao ranije nego običnio – počeo je da “pravi dogovor”. Pozvao je Martina, Genadija, došli su popodne i neki Bobijevi drugovi, bio je tu i Lino. Pozvao je i mene. Skupio nas je kod Barbine kolibe i dao neophodne instrukcije.
Lari, Jani i Nataši je predložio da predveče otšetaju na kafu ili čaj kod Filomene. Na njihove upitne poglede nije reagovao.
Oko osam i po uveče Luda Vala je bila idealno prazna. Kupači su otišli, a noćnih ptica još nema. Za jedne je kasno, za druge rano. A za nekoga - pravo vrijeme.
***
Izgledali su kao statisti za spot nepokolebljivih metalaca. Zastrašujuće. Desetak ljudi prilazilo je Bandiniju sa šetališta. Lagano i samouvjereno.
Toni je viknuo “Barba”, a Ćigo je utrčao u kolibu odakle je nakon pet sekundi izletio noseći u naručju nešto teško i sivo. Starac je bio nevjerovatno hitar.
Bobi i njegovi drugovi već su sa Barbinog naramka uzimali komade dužine metar teškog metalnog lanca.
U ruskoj ekipi, pored ona dva ratoborna plavušana, bilo je sedam-osam bajkera. Vjerujem da su računali na psihološki efekat. Izgledali su arhetipski opasno. Kao crni ratnici s početka Conana.
Ali, svakako nisu očekivali ovako brzu i ozbiljnu reakciju. Čak je i Barba uzeo lanac i zaletio se prema šetalištu.
Nisam siguran da su bajkeri došli s namjerom da se zaista tuku. Možda više da zaplaše. Ili polome zastave, tako nešto. Djelovali su malo nespremno kada je tuča počela, i to istovremeno na nekoliko mjesta na plaži. Bobijevi drugovi i Bobi su držali centralni front. Toni je već lancem odvalio najkrupnijeg bajkera, dugokosog bradonju od dva metra. Srušio se lica oblivenog krvlju.
Gledao sam narednog trenutka Lina kako lancem zavaljuje Rusa preko face. Što god da su Rusi planirali, ovako žestok odgovor nisu očekivali. Kada je, pomalo iznenađen vidio kako se Rus prosuo, Lino je raširio ruke kao fudbaler kad postigne pogodak. Imam osjećaj da mu je bilo žao što Lara nije vidjela ovaj prizor: muža ratnika.
Jedan od ona dva Rusa koji su sve započeli zaletio se prema Bandiniju gdje sam ja još uvijek bio uz šank, a Martin u bašti. Nas dvojica smo određeni za posljednju odbranu Bandinija. Martin je pažljivo gledao što se dešava, ali nije stigao da uzme lanac od Barbe. Rus je krenuo da napadne Martina. Sjetio sam se da je čovjek pisac i da ima blizu pedeset, pa mi nije izgledalo preporučljivo da ga istambura neki žuti i neobrazovani Rus. Ovaj nije čitao ni Puškina, pomislio sam. Martin je zauzeo gard, vidi se da je odrastao u Podgorici, ali, nisam siguran da bi mu to bilo dovoljno. Napipao sam desno od česme praznu staklenu bocu coca cole. Biće dovoljno, pomislio sam. Kako mozak neobično funkcioniše – u trenutku dok sam to radio, sjetio sam se početka filma “Bogovi su pali na tjeme”, kada pilot iz malog aviona baci bocu coca cole. Koja se ne slomi, ali, izazove nevjerovatan niz događaja. Ta misao je vjerovatno bila potvrda da sam odabrao pravo oružje. Iz sve snage sam udario Rusa bocom po glavi. Srušio se, odmah, bez teturanja. Ipak je coca cola bila najbolje oružje protiv Rusa, bar pola vijeka. Martin me pogleda, imao je na licu neki ukočeni anti-osmjeh.
”Coca cola je to!”
”Efikasno, nema što”, rekao sam držeći i dalje bocu u ruci.
Onda je otrčao do Barbine kolibe i donio po lanac za mene i njega, sa gomile koju je Barba odbacio kada je počeo boj.
”Postoje situacije kada i pacifisti moraju da uzmu oružje u ruke.”
”Ako je već tako, onda bolje da je lanac, nego puška...”
Ipak, nismo jurnuli u zveket lanaca. Stali smo iza prve linije fronta i posmatrali obračun koji je trajao manje od minute, ali sve se prašilo...
Rusi su već izdušili. Četvorica su ležali, pokušavajući da otpuze prema šetalištu. Dvojica su utrčala pod krov Bandinija da pomognu onome koga je coca cola poslala u snove. Vukli su ga prema stazi.
Barba je mahao lancem pred dvojicom bajkera u crnim kožnim jaknama. Mora da im je djelovao suludo i zastrašujuće – mahniti starac koji vrti lanac, ispušta jezive neartikulisane krike, a svako malo se prodere: “Nije Luda Vala Krim!”
I vjerujem da su Rusi te noći naučili da – nije.
Iako su Crnogorci iznijeli glavninu boja, Ukrajinci, da budemo precizni, nisu ni učestvovali, bio je to treći ukrajinsko-ruski sukob u Ludoj Vali. I drugi u kom su Rusi poraženi.
***
Narednog jutra u Bandiniju je bila slavljenička atmosfera. Niko nije mogao od Ukrajinaca platiti piće, muškarci su prepričavali boj sa Rusima, a žene se iščuđavale.
”Kakve budale”, ponavljala je Lara svako malo, a Nataša izražajno klimala glavom, a onda, jednako izražajno: “Oni su se tukli sa Rusima, jel veruješ ti to…” Onda su nas napustile. “Nepodnošljiva količina muške gluposti na jednom mjestu”, rekla je Lara.
Barba je bio majstor pripovijedanja. “Ja sam dvojicu zadrža na desnom krilu. Dvometraši, po dvadesetsedam-osam, ali kad sam zamanuo”. Dok prolazi Lino, opet Barba: “A kako je Lino zaždio jednoga, gospe mi, to nisam vidija ni na filmu”. “A Toni ih je skida jednoga po jednoga. Mane desnicom, a ovi bjež.” Objašnjava kako je Toni sve znao – “Donio je petnaest metara lanca prekjuče kod mene i rekao da narežem na po metar. Tačno je zna kad će doć. Sve je predvidio. Taj mali je strateški genije, što ti ja kažem.”
U sred takve priče pojaviše se četiri momka, slično obučeni, slično izgledajući.
”Dobar dan ljudi”, progovorio je najniži.
”Je li se ovđe prijavljuje za odbranu Ukrajinaca?”
”Molim”, rekao je Lino.
”Za odbranu onih turista te su ih Rusi izbubecali”, ponovi mladi a iskusni čovjek.
”Ko ste vi”, kaže Lino.
”Braća Vilačići, kako nas ne znaš.”
”A otkud znate za Ruse i Ukrajince?”, uključio se Toni.
”Čuš, otkud znam. Četeres Nikšićana je jutros krenulo da se biju na stranu Rusa.”
”Mi došli na drugu stranu”, kaže sa osmijehom jedan od braće.
”A zašto na drugu stranu?”
”Eto, volimo protiv Rusa. A još više protiv ovih naših fukara što trče da se umile Rusima.”
Lino ih pita što će da popiju. I lagano počinje da objašnjava da nema potrebe za bilo čijim angažmanom.
”Njihove neke čarkice. Bilo, pa prošlo. Ništa značajno.”
Još pola sata braća Vilačići su bili uvjeravani da od obračuna sa Rusima nema ništa, da bi, konačno, otišli. Dovikujući sa šetališta: “Ako zatreba, zovite!”
Kad su se Vilačići udaljili Lino izgovara:
”Toni, vrijeme je za diplomatiju.”
Martin se saglasio.
”Barba, zovi Vuka Rusa”, kaže Toni i daje starome mobilni telefon, “reci da moramo odmah da se vidimo.”
”Nevjerovatni su Crnogorci”, kaže Martin. “Tukli smo se između sebe, samo u posljednjih sto godina, kao zelenaši i bjelaši, kao partizani i četnici, kao Crnogorci i Srbi, a mogli bi da se podijelimo i na Ukrajince i Ruse. Ovdje se ta biljka baš lako prima.”
***
Približavamo se konobi “Sveta Rus”. Kažem Toniju:
”Barba je u pravu. Sve si predvidio. I ishod razgovora sa onom dvojicom i njihovu reakciju. Ne bih se čudio da si organizovao da Ukrajinci naiđu onuda baš kad su naišli…”
”Ne bih išao tako daleko”, kaže Toni, smijulji se, nešto od rečenog mu prija.
”Daješ mi moći koje mi ne pripadaju. Ukrajinci su naišli potpuno slučajno. Znao sam, naravno, kako će Rusi reagovati na onakav razgovor i napad na njih, predvidio sam i kada
e doći, ali, to je kao šah. Što bolje predviđaš poteze onoga naspram, to si bolji igrač…”
Tačno u ponoć ulazimo u Vukovu konobu. Delegacija Lude Vale u sastavu – Lino, Martin, Toni, Genadij i ja.
Već sa ulaznih vrata vidimo da je spreman dugački sto, za kojim, na centralnom mjestu sjedi Vuko Rus. Oko njega, sa obje strane smjestilo se još po dvoje. Vuko ustaje i uljudno nas pozdravlja. Ostali sjede. Među Vukovim pregovaračima prepoznajem neke od bajkera, ali nema one dvojice koji su sve započeli.
Vuko je čovjek srednjeg rasta, ali krupan, na način primoraca, bivših vaterpolista, recimo. Vidi se da je formiran sedamdesetih – frizura to nedvosmisleno potvrđuje, danas potpuno sijeda kosa, duža, sa repovima, uz takođe potpuno bijele brkove u stilu Miša Kovača. Nekadašnjeg Miša Kovača.
Svojim nastupom daje dodatnu važnost aktuelnim događajima. Teatralan je, glumi uzdržanost, ali i hinji zabrinutost. Velike ga muke more, omiljeni javni stav većine Crnogoraca.
Poslije Barbinog poziva Vuko je popodne svojom ladom nivom došao do Lude Vale i porazgovarao sa Linom i Tonijem. Nisam čuo o čemu su pričali, ali, čuo sam koliko je Vuko insistirao da se prenesu njegovi pozdravi gospođi Filomeni. Na mene je neponovljiv utisak ostavila Vukova lada niva. I nisam bio jedini. Dok je Vuko završio priču u Bandiniju, oko jarko crvenog automobile se skupilo nešto radoznalaca, uglavnom djece. Sve što se može promijeniti na ladi bilo je promijenjeno – isključivo najskupljim zamjenama – gume, volan, spojleri, ugrađen je šiber, luksuzna sjedišta… To je zasigurno bila lada niva koja najmanje liči na druge lade nive. Bio je to dobar znak, pomislio sam. Da je nepovratno uništen ruskim ludilom ne bi Vuko pravio nikakve intervencije. Morao bi se ukazati ruski fatalizam. Ipak je Vuko, koliko god bio Rus, i Mediteranac. To mi je dalo nadu u pogledu konačnog ishoda.
”Okupili smo se da učinimo ono što se mora”, počinje Vuko. “Tužno je da se slovenska krv proliva u najmanjoj slovenskoj zemlji đe se krv, i svoja i tuđa, vazda nemilice prolivala. A ljubav za bratsku Rusiju bila mjera svega.”
Nakon ovakvog uvoda, Vuko zove osoblje, insistira da se prije razgovora naruči piće.
Prilazi Vukova konobarica, markantna plavuša lijepog osmjeha, možda je to moć konteksta – ali izgleda nekako ruski i postavlja bokal sa crvenim vinom i čaše. Toni je mangupski odmjerava, na što ona reaguje raskošnim osmjehom.
Gledam dalje po prostoriji – zauzeto je nekoliko stolova, a onda vidim, tamo, uz šank, ona zanimljiva konobarica gleda prema našem stolu. Pričao je Martin prije par nedjelja da je Vuko prilikom razgovora sa kandidatkinjama za konobarice propitivao i rusku književnost i istoriju. Možda je ova stručnjak za Gorkog. Ili Šolohova.
”Vuko, Rusi u tebi imaju pouzdanog zaštitnika i prijatelje, odvajkada”, kaže Lino.
”Isto kao što bi ti zaštitio svoje goste, mi smo zaštitili naše”, dodaje Toni.
Tek tada sam podigao pogled prema plafonu, koji je takođe, na Vukov način, bio zanimljiv, ili bar jedinstven. Plafon je bio izlijepljen slikama sovjetskih i ruskih kosmonauta. Većina slika je bila potpisana. Kada sam kasnije otišao u toalet, vidio sam da tamo plafon pokriva foto tapet Meždunarodne svemirske stanice “Mir”.
Vukovi pregovarači su natmureni i ćutljivi. Jedan, najednom, na nesigurnom našem jeziku kaže: “Niko nema pravo da bije Ruse.”
”To je i Slobo govorio za Srbe na Kosovu, pa viđi đe su sad”, kaže mu Vuko da ga primiri.
”A zašto niko nema pravo da bije Ruse?”, pita Toni.
”Jer su Rusi svjetskoizbavitelni narod”, kaže Rus pored njega. Sitnji, proćelav, ali energičan. Vještiji u priči od ovoga koji je započeo, bar tako mi je izgledalo.
”Kako molim”, kaže Martin, “kako su Rusi svjetskoizbavitelni narod? Što to znači? Ko je to odredio, ko je to tebi rekao, zašto si mu povjerovao…”
”Pušti brate, on je Rus, može da vjeruje u svašta”, veli Vuko sa jasnom željom da utiša taj rukavac priče. Toni i Martin to vide, i odustaju od daljih razjašnjenja. Vuko poluglasno govori Rusima, preko ramena – “Miroizbavitelni narod, jasno ko dan, nego što…”
Gledam Tonija koji opet razmjenjuje zagonetne poglede sa konobaricom. To mi je sve zanimljivija intriga ove noći. Nejednom, neočekivano, Genadij se uključuje u priču.
”Pun mi je kurac tih ruskih gluposti… Svjetskoizbavitelni narod. To je ruski fašizam kojeg je svakog dana sve više, svuda oko nas. To je osveta onog kretena, sina Petra Velikog i onih ludih žena oko budalastog Alekseja. Ta priča o ruskoj izabranosti je negiranje svega vrijednog u ruskoj kulturi… Ah, ah, ah... Ja sam Rus i umrijeću od gluposti… ha, ha, ha… Ovo je iz šansone jednog mog prijatelja. Izvinite, dragi Vukolaj, i svi ostali, dragi moji. Vi niste Rusi, pa vam je svejedno, mene ove gluposti zaista nerviraju”. Genadij je sve ovo rekao žustro, iz daha.
”Suka, ti otdal dušu “, prosiktao je onaj proćelavi prema Genadiju.
”Ti pašol…”, odgovara Genadij oštro gledajući u oči tipa.
”Ajde, Rusi, ne brukajte se pred Crnogorcima. E vi je pukla pogibija”, rekao je Vuko Rus, vrlo glasno. I svi Rusi ga poslušaše.
U nastavku pregovora, Rusi su uglavnom klimali glavom i bili saglasni. Vuko i Lino su vodili glavnu riječ, shvatio sam da je ova međunarodna konferencija bila temeljno pripremljena, jasno dogovorena među glavnim igračima.
Kad je sve dogovoreno, Vuko kaže Rusima:
”Znamo mi kakva je ljubav između vas i Ukrajinaca. Da vas u jedan kota svare, kosti vi se ne bi pomiješale. Sve to mi znamo. Ali, svi smo mi Slavjani, nemojte da nam se dušman smije… Kad ste po svijetu, morate bit gospoda, i vi i oni. Zarad svih nas. Sve će nas satrijet, shvatate li… ako se tako ponašaju predstavnici dva najveća slovenska naroda.”
Kad je izgovorio završnu riječ, Vuko je prešao na čvršće forme. Tražio je da se svi zakunemo, on i prisutni Rusi u ime Rusa, mi iz Lude Vale kao zastupnici Ukrajinaca. Dok je izgovarao zakletvu glas mu je zazvučao kao popovska propovijed u crkvi. A pomalo je ličio i na tv spikere iz sovjetskog doba.
Nakon nekoliko zamršenih i moralnim porukama filovanih pasusa uslijedila je dramatična završnica:
”… I pred svetim svjedocima, sverosijskim imperatorom Nikolajem Vtorim, generalisimusom Staljinom i predsjednikom Putinom”, dok izgovara imena Vuko pokazuje rukom na portrete koji krase zidove, “… dajemo riječ da se bratska krv više neće liti u junačkoj slovenskoj zemlji svetioniku slobode malenoj no uzoritoj Crnoj Gori…
”Kako ga nakiti…”
”Dajemo riječ”, začu se iz desetak grla.
”Donjeck za Donjeck, Crna Gora za Crnu Goru, je li vi jasno braćo Rusi”, kaže Vuko Rus uz širok osmjeh.
Rusko-ukrajinski rat u Crnoj Gori bio je završen.
”Što se tamo čini, tamo se čini, a što se ovđe
ini, ovđe se čini…”
Po završetku pregovora Vuko je organizovao i večeru pomirenja. Plodovi Mediterana za našu stepsku braću, kako je rekao.
Večera i ostatak boravka u konobi “Sveta Rus” bio je one man shaw. Vuko je briljirao - zabavljao je prisutne, pjevao ruske pjesme, na momente bio neodoljiv stand up komičar. Nevjerovatna energija, pomislio sam mnogo puta te noći.
Kad smo se vratili u Bandini, gdje su nas Ukrajinci nestrpljivo čekali, uprkos poznom satu, i dok traje orgija prepričavanja pregovora, morao sam sa Bobijem da provjerim jedan utisak. I Bobi je zainteresovano slušao pripovijest iz Vukove konobe, pa je bio vrlo sažet i jasan u odgovorima.
”Toni kreše Vukovu konobaricu od početka juna. Zove se Danica. Ne znam gdje su se našli, ali su se našli.”
”Zašto Toni krije šemu sa njom?”
”Iz strateških razloga. Ona mu je obavještajni izvor iz Vukove konobe. Javila je za napad, sinoć. Toni se spremao za ozbiljan rat sa Rusima, jebi ga…”
A ovamo - šah i predviđanje poteza…
***
Kasnije, mrkla noć, plaža ispred Bandinija. Ekipa se prorijedila. Osim pregovarača, tu su još i Barba, Bobi i Jana.
”Genadij, ti si za ove Ruse sada izdajnik”, kaže Martin.
”Hm, zašto sada. Nadam se da sam odavno izdajnik”, kaže Genadij.
”Zašto navijaš za Ukrajince”, pita Toni.
”Izdaja je intelektualna akcija, zar ne. Kad vlada glupost privilegija je biti izdajnik. A i tako sam vaspitan. Uvijek navijam za manjeg. I napadnutog.”
”To je kao ono iz Gorskog vijenca”, veli Barba.
Svi se smiju.
”Što iz Gorskog vijenca”, kaže Toni, a Barba kao iz topa: “Valjda si čitao, crni Toni… Ima ono mjesto kad se pobiju pjetlovi, a Turčin veli da navija za većeg, rašta ga je bog većega dao, a Crnogorac navija za manjeg pijetla. To je jedna filozofija koja proističe iz života. Iz sudbine. Iz onoga što si dobio rođenjem.”
Svi se opet grohotom smiju.
”Vuko bi te sigurno podržao”, kaže Lino.
Barba se smijulji, ali se pomalo i ljuti.
”Ali, Barba, u pravu si”, kaže Toni. “Kad god nadjača manji to je poraz surovog prirodnog automatizma. Mora da mi se to sviđa.”
”Smijemo li Genadija puštit nazad u Rusiju”, kaže Barba poluhumorno.
***
Bio je to tužan prizor.
U nedjelju sam rano krenuo prema Bandiniju. Jana je ostala da spava. Mislio sam da svi spavaju, ali, zatekao sam Lina i Tonija na šetalištu.
Skidali su, jednu po jednu, zastave.
”Izgleda da zastave prave budale od ljudi”, kazao je Toni.
”Ljudi prave budale od samih sebe, zastave su samo povod”, kaže Lino.
”E, pošto ne možemo ukloniti ljudsku strast prema budalaštinama, možemo povod za budalaštine”, kao presudu izgovara gazda Lino.
Sa jednakim pijetetom Toni slaže svaku zastavu.
”Kud ćeš sa njima?”
”Nosim ih kod mene. Valjaće za neki novi koncept.”
”Male ostaju”, dodaje Lino. Krov Bandinija izgledao bi tužno bez svih onih zastavica.
Zanimljivo - narednih mjeseci nastavili su da nas zovu Ist River. To je sad bila stvar jezika, ne više bilo kakve realnosti.
Tog jutra sjetio sam se stiha koji mi je odavno zvonio u ušima (Semezdin Mehmedinović, Devet Aleksandrija), “zastava postoji kao čista namjera vjetra”. Uvijek je tako. Sve ostalo povodom zastava je - neobični sentiment ili obična glupost.
Bonus video:
