Umjetnička praksa Darka Vučkovića usmjerena je ka ispitivanju i istraživanju skrivenih zakonitosti prisutnih u organskim formama kojima smo okruženi, a koje materijalizuje kroz crtež, sliku, skulpturu i foto kolaž. Bavi se i fotografijom, kompjuterski generisanom slikom i zvukom. Njegove skulpture nastaju iz eksperimentalnog pristupa procesu pripreme i pečenja gline, pri čemu kombinuje stare tradicionalne i savremene tehnike na nekonvencionalan način, ispitujući mogućnosti samog medija i vizuelnih efekata koji se postižu ovim pristupom.
Jedan si od predstavnika Crne Gore na 59. Bijenalu u Veneciji u okviru izložbe Umiijeće držanja za ruke/dok se probijamo kroz sedimentni oblak. Prošlo je otvaranje izložbe, bio si tamo, kakvi su ti utisci?
S obzirom na to da sam se našao u grupi umjetnika koja ove godine predstavlja Crnu Goru na jednoj tako značajnoj manifestaciji kao što je Veneijansko bijenale, mogu reći da sam više nego zadovoljan, kako posjetom našeg paviljona, tako i utiscima posjetilaca.
Naš paviljon je prilično udaljen od glavnih paviljona i centra događaja, ali je i pored toga posjećenost bila iznenađujuće dobra. Treba spomenuti da je uložen veliki trud da se izlagački prostor, koji je zatečen u lošem stanju, upristoji za ovu postavku. Taj dio posla je uspješno završen zahvaljujući velikom naporu ljudi iz Centra Savremene umjetnosti Crne Gore.
Na izložbi je predstavljena serija tvojih skulptura pod nazivom Meke forme. Završio si slikarstvo, baviš se i fotografijom, kompjuterski generisanom slikom i eksperimentalnim zvukom. Šta te je pokrenulo da iz tih polja “uđeš” u skulpturu?
U jednom trenutku je skup okolnosti doveo do toga da krenem u istraživanje mogućnosti koje nudi keramika.
Iako primarno slikar, dijeleći atelje sa vajarima, vremenom sam počeo da sve više uzimam glinu i da radim sa njom. Unutrašnja tendencija je vremenom prerasla u potrebu da se nešto što sam do tada prikazivao u dvije dimenzije pokaže u trećoj. U jednom dužem period sam se gotovo isključivo bavio kompjuterski generisanom slikom i intervencijom na fotografiji. Taj rad većim dijelom nije prezentovan. U principu, meni medijum izražavanja nije toliko primaran koliko je to sadržaj koji se produkuje, a između kojeg uvijek postoji jaka unutrašnja veza.
Uvijek mi je predstavljalo teškoću da pričam o svom radu u smislu pojašnjenja. Možda je razlog tome što ni sam u potpunosti ne razumijem korijen onoga što se pojavljuje kao rezultat.
Sama ta činjenica čini da rad sa glinom tokom vremena ne gubi na fascinaciji.
Zanimljivo u tvom pristupu je, između ostalog, što kombinuješ stare tradicionalne i savremene tehnike rada sa glinom, kao što su japanska Raku tehnika i njene istočnoevropske modifikacije. Šta te je opredijelilo da se okreneš starijim tehnikama i kakav pristup one zahtijevaju?
Za početak mog interesovanja za keramiku su vezane i stare tehnike pečenja. Da bih došao do određenih efekata na skulpturi počeo sam da pravim male replike japanskih Anagama peći.
Te su tehnike, kao što je Raku, tokom vremena doživjele mnoge modifikacije i danas se široko koriste kako na zapadu tako i na istoku. Na sajtu www.terraincognita.co.me se mogu naći dokumentovani prikazi pečenja keramike sa različitim pećima u formi kratkih filmova koje sam napravio u sklopu istoimenog projekta. Ono što je fascinantno kod spomenutih tehnika je to da je krajnji rezultat uvijek neočekivan. Za razliku od uobičajenog termičkog tretmana gline ove tehnike ostavljaju širok prostor za eksperiment. Keramička masa se, dok je još na visokoj temperaturi, kratkotrajno izlaže tretmanu u redukcionoj komori gdje se ostvaruju značajni efekti na njenoj površini.
Ta spontanost koja predstavlja suštinu ovih tehnika je duboko povezana sa prirodom, ali i sa filozofijom naroda od kojih je potekla.
Tvoj rad je najvećim dijelom vezan za prirodu, zemlju. Skulpture radiš napolju, na otvorenom, u osami, često i sam vadiš glinu, praviš peći za pečenje… što sve predstavlja jedan proces dugog trajanja koji je u tvojoj umjetničkoj praksi veoma bitan, čak poprima elemente performativnosti. Šta je za tebe najvažnije u takvom odnosu prema umjetničkom djelovanju?
U mom slučaju se ispostavilo da takvo okruženje lakše dovodi do stanja koje je neophodno za stvaranje ovih oblika. Zbog toga je gotovo uobičajeno da rad koji nastaje, primjera radi, pored vode nosi specifičnu vibraciju i asocira na životne oblike koji pripadaju toj sferi.
Taj cijeli proces od nalaženja materijala, njegove pripreme, pa do završnog akcenta može da traje izuzetno dugo. Neke skulpture se peku više puta dok se ne postigne zadovoljavajući rezultat. Određeni broj tokom tog procesa bude jednostavno uništen i izgubljen. Eventualno zabilježen fotografijom i na taj način arhiviran.
Taj neki neposredni i živi odnos prema spomenutim segmentima je nešto što se ispostavilo ključno za moje bavljenje skulpturom.
Iz takvog odnosa nastaju skulpture koje imaju određeni vitalizam, upućuju na organski rast, transformaciju. Šta je to što pokušavaš da “uhvatiš” u materijalu? Ima li tu prostora i za samorefleksiju?
To je zanimljivo pitanje. Nekad mi se čini da one mogu biti rezultat ličnog podsvjesnog, izvjesnog emotivnog impulsa i spoljašnjeg utiska koji nosi određeni prostor. Kao da dodir tih svjetova kroz specifičnosti koje diktira materijal u kome se radi stvara oblike koji su na neki način materijalizovana misaona stanja. Ritmovi koje kroz proces rada pronalazim ulaze u međusobnu igru na najneočekivanije načine i vjerovatno je to razlog njihove raznolikosti, taktilnosti i živosti.
Bonus video:
