Skrenuta mi je pažnja - i to sa više strana i u više navrata - da nije lijepo to što dr Ivana Vukovića, gradonačelnika Podgorice - zovem Ikara. U ovih potonjih, još malo pa će bit pune četiri godine, gospodin Vuković se ubi da od oronule, ružne i tužne Podgorice napravi mladu, veselu i modernu Pośu - i u obavezi sam, kao građanin Glavnoga grada, da poštujem časna nastojanja gospodina Vukovića (koliko god mi ta njegova nastojanja djelovala nasumično i trivijalno).
Uostalom, Lista DPS je pobijedila na potonjim PG izborima (u maju 2016) - to je neosporna činjenica - i sad smo svi u obavezi - i mi koji jesmo i mi koji nijesmo zaokružili DPS - da poštujemo tu pobjedu, odnosno gospodina Vukovića. U to ime - nema više Ikare i Fikare. Živio gospodin Vuković! Živio gospodin Aleksić!
***
Mislio sam da za ovu subotu udarim paralelu između Vukovićeve Pośe i grada Kembridža (Cambridge, UK) - s akcentom na tzv. centralnim sadržajima, odnosno na planiranju centralnih sadržaja - ali mi je u međuvremenu skrenuta pažnja da se sprema temeljita rekonstrukcija i nadgradnja one kubične starovaroške ljepotice u Petra Prlje - posljednje kuće (ruševine) u nizu, kad iz Petra Prlje obrnete desno - u zapadni krak Ljubovićke ulice, u pravcu jugoistoka.
Nijesam uspio da na adresi podgorica.me lociram Rješenje o saglasnosti glavnog gradskog arhitekta - gospodina Aleksića - na Idejno rješenje te intervencije - ali sam zato uspio da lociram Idejno rješenje - i taman što sam krenuo da oblikujem stav - ošinu me spoznaja da nijesam u stanju da o tom Idejnom rješenju kažem bilo što suvislo - a da se neko ne nađe uvrijeđen.
Sve ukazuje na žalostan promašaj - i na nivou koncepta i u svakom od detalja - ali ne mogu a da se u ovom trenutku ne zapitam: ima li smisla zgražavati se, nakon svega, nad pojedinim, izrazito nesuvislim potezima naših gradograditelja, svesrdno podržanih od strane Uprave Glavnog grada - od gospode Vukovića, Aleksića i ostalih - kad je očigledno - i više nego očigledno - da su stvari definitivno otišle u pogrešnom pravcu - i da nema smisla tugovati nad još jednom propuštenom prilikom da se kaže nešto pametno i lijepo o graditeljskom nasljeđu našega grada - o duši naše Podgorice.
Ali o tome ipak u nekom od narednih brojeva...
***
Ono što me okupira u ovom jedinstvenom povijesnom trenutku - konstantni su pritisci koje trpim od strane nekih arhitektica (relativno mladih) - da se, kao neko ko već dugi niz godina prati dešavanja na arhitektonsko-urbanističkoj sceni i ko je izvrsno obaviješten - odredim po pitanju odluke mandatara Abazovića da resor ekologije, planiranja i pripadajućeg mu urbanizma (arhitekturica na stranu, za sad), povjeri (stanovitoj) gospođi Novaković Đurović - doskorašnjoj političkoj direktorici GP URA.
Opet, kako da se odredim po tom suštinski važnom pitanju u kontekstu djelovanja ovadašnje planersko-urbanističko-arhitektonske struke u predstojećem periodu - a da se prethodno ne osvrnem, barem letimično, na činjenicu da je 28. aprila na Cetinju - ravnome i ništa manje slavnome - izglasana 43. Vlada Crne Gore, majke naše - slava joj i milost!
Dritanova manjinska Vlada, kako joj tepamo, počiva na neospornoj činjenici da postoji parlamentarna većina, raznih provencijencija i profilacija, koju vezuje svesrdno istrajavanje u ubjeđenju da izbori u ovom trenutku - bilo na državnom, bilo na lokalnim nivoima - nikome ne bi donijeli ništa dobro, ponajmanje nama, građanima CG - a ponajviše DPS-u, “pojedinačno najjačoj partiji u CG”.
Druga važna činjenica je da 43. Vlada nema politički legitimitet, a ni kapacitet, kad smo već kod toga, da se upusti u sveobuhvatne, radikalne reforme - koje su neophodne, ako stvarno želimo da se izvučemo iz ovog živog blata u kojem se davimo ko zna od kad. I baš zbog svega toga - i zbog još ponečega, naravno - Milo Đukanović, predsjednik naš, riješio je da podrži blistavu ideju gospodina Abazovića o tzv. manjinskoj Vladi - ali, koliko vidim, ne i da zvanično čestita gospodinu Abazoviću.
Partijska kuhinja gospodina Abazovića je u potonjih par mjeseci demonstrirala zavidnu političku domišljatost i dovitljivost - a uspjela je, uglavnom, i da iskontroliše tzv. političke strasti - u prvom redu u vlastitim redovima. Na stranu što je isprodukovala nekoliko iznenađujuće slasnih i masnih poteza - i nema sumnje da će nastaviti u istom ritmu - ali će tempo biti osjetno brži. Svjedoci smo, u skladu s tim, da nivo aktivnosti visokopozicioniranog kadra koji nastupa ispred GP URA raste iz dana u dan - što je i razumljivo, naravno.
Što se pak tiče odluke mandarata Abazovića da gospođu Novaković Đurović prekomanduje sa pozicije političke direktorica GP URA na poziciju ministarke ekologije, prostornog planiranja i urbanizma - tu bih odluku tumačio u kontekstu činjenice da gospođa ministarka, u prvom redu, neće imati prostora za ozbiljnije manevre - ali hoće biti u poziciji da donosi odluke pod svakovrsnim pritiscima i s dalekosežnim posljedicama - odluke koje nikad neće biti po volji svim zainteresovanim stranama, uz podrazumijevajući, visok stepen kontroverzi. Stoga je razumljivo to što je predsjednik Vlade želio blisku, pouzdanu osobu na toj poziciji. Na stranu pitanje koliki će stepen famozne nezavisnosti u odlučivanju naša gospođa ministarka uspjeti da ostvari - i da li će se uopšte zalagati za vlastitu nezavisnost u donošenju najosjetljivijih i najdalekosežnijih odluka.
***
A počelo je veselo. U okviru prvog zajedničkog javnog nastupa, tandem Abazović, predsjednik Vlade & Novaković Đurović, ministarka ekologije, prostornog planiranja i urbanizma - posjetio je kamp časne ekipe koja nastupa pod sloganom “Spasimo Komarnicu”.
Daleko od toga da je gospodin Abazović odagnao crne oblake koji su se nadvili nad kanjonom Komarnice - planirana je, naime, izgradnja hidrocentrale na toj našoj, svima nama najdražoj rijeci - ali je zato ipak iznio čvrsta uvjeravanja da njegova Vlada “ne može da preduzima aktivnosti dok se ne napravi elaborat za zaštitu životne sredine”.
Naša gospođa ministarka je u tom trenutku sijevnula očima, pa je iz mjesta skočila na sto i zatražila mikrofon - a zatim je, bistra pogleda i uzdignuta čela, povikala iz sveg glasa (čak je i Komarnicu uspjela da zatalasa) - da je konsolidacija sistema planiranja i pripadajućeg mu sistema kontrole aktivnosti koje se sprovode na svim razinama i podrazinama sistema planiranja - jedan od prioriteta ministarstva kojem je na čelu - te da će odluku o sudbini Komarnice, nakon sveobuhvatne konsolidacije sistema planiranja - i to strogo u skladu sa standardima koji važe u uređenim društvima EU - predložiti dame i gospoda planerke i planeri - i to na osnovu objektivnih pokazatelja!
Šalu na stranu, ako znamo da planiranje, kao generalna kategorija, nikad nije procvjetalo na ovim našim beslovesnim prostorima - a nekmoli plodom zametnulo - što se posebno odnosi na tzv. prostorno planiranje - budite uvjereni da će odluka o sudbini Komarnice biti politička odluka - i to stoprocentno!
Sve ostalo je demagogija - ili u slobodnom prevodu: šuplja politička priča.
Bonus video:
