Na podgoričkom aerodromu, 5. avgusta 1940. godine, izišao je s ostalim putnicima iz aviona otmjen čovjek, držeći u ruci mali kofer. Kao svaki putnik kad prvi put stiže u neko mjesto, mirno je razgledao varoš. No, nije se baš spokojno osjećao onaj koji je dobio zadatak da brine o njegovoj bezbjednosti.
Nekoliko dana ranije, Blažo Jovanović je pozvao Perišu Vujoševića i kratko mu saopštio:
- Doći će jedan drug odozgo koji ne smije da padne u ruke policiji!
Kad je “drug odozgo” stigao u Podgoricu, javio se u trgovinsku radnju Sergija Stanića, starog, “oprobanog komuniste”, koji ga je povezao s Blažom Jovanovićem. Zatim su ušli u stan Nikole Đakonovića, u Vučedolskoj ulici broj 5 na kratak sastanak.
- Planirano je bilo da se odmori u kafani Đorđa Bogićevića, koja se nalazila na ćošku Ulice slobode i Vuka Karadžića; imala je na spratu nekoliko soba - pričao mi je Periša Vujošević. - Nijesam znao o kome se radi. Uzeo sam pištplj i stao preko puta kafane. Ubrzo je taksista Njako Šaranović dovezao elegantno odjevenog čovjeka koji je ušao u jednu od soba da se odmori. Ja sam i dalje stajao preko puta. Odjednom je naišao žandarmerijski podnarednik Mujo Kljak, koji je počeo da zagleda automobil parkiran ispred kafane. Pomislio sam da će poći uz stepenice da traži ovog druga. Krenuo sam odmah za njim, ali je Kljak produžio Ulicom slobode. Poslije izvjesnog vremena nepoznati drug je sio u automobil i uputio se prema Žabljaku...
Odsio je u hotelu “Durmitor”.
Bio je to Tito, pod konspirativnim imenom Ing. Slavko Babić.
- O snazi i jedinstvu naših partijskih organizacija, najbolje govori činjenica da smo mi ovdje, u jednoj kući, u Barama Žugića, bezbjedno održavali dva dana konferenciju - rekao je trideset godina kasnije na Žabljaku Tito. - Ja sam ovdje odsio u hotelu “Durmitor”. Hotel je tada bio pun beogradske buržoazije, u kojoj je sigurno bilo i špijuna. Ali ipak, nijedan učesnik konferencije nije tih dana pao u ruke neprijatelja jer je u crnogorskoj partiji bilo stvoreno jedinstvo...
U Crnu Goru je dolazio još četrnaest puta.
Josip Broz (1892 - 1980) rođen je u Kumrovcu, od oca Franja, Hrvata, i majke, Marije Javoršek, Slovenke, iz susjednog sela Podsreda, koje od Kumrovca dijeli nevelika rijeka Sutla.
- Volio je Tito Crnu Goru, mnogo i očigledno. Pomagao joj je uvijek, kad je trebalo, u svemu velikom i važnom, tako da je veoma zaslužan za njen preporod i razvoj - kazivao je prof. dr Radovan Radonjić. - Nikad Tito nije imao problema s tim da pravovremeno i otvoreno kaže da Crna Gora u svom istorijskom hodu kroz vjekove nije preskočila nijednu fazu državnog, nacionalnog i kulturnog razvoja, niti u tom pogledu makar i za pola koraka zaostajala za evropskom civilizacijom...
Crna Gora, “čiji seljaci, jedini u Evropi, nikad nijesu gubili svojinu nad imovinom, niti pravo da nose oružje”, organizuje prve antiratne demonstracije u svijetu, 26. juna 1936. godine, na slavnom Belvederu. Pet godina kasnije, 13. jula 1941. Crna Gora “u boj kreće”, pa Žan Pol Sartr reče da je to “najveličanstveniji događaj, svekolike evropske revolucionarne istorije XX vijeka”.
Tito na čelu kolone. Uvijek.
Prva jugoslovenska republika koju je zvanično posjetio, bila je Crna Gora.
- Crnogorski narod, iako malen, dao je velike žrtve u ljudstvu na oltar slobode i nezavisnosti - rekao je Tito julskih dana 1946. godine. - Crnogorski narod nije žalio ništa kad je u pitanju njegova sloboda i njegova nezavisnost.
Divno je dočekan u kući gostoljubivih kolašinskih hotelijera Pavića Lješnjaka i njegove supruge Anđelije, u kojoj je odsijedao i kralj Nikola. Kada je poslije pet godina, jula 1951. prolazio kroz Kolašin, upitao je da li je živa stara Crnogorka u čijoj je kući boravio? Rekli su mu da jeste. Zaželio je da je vidi i tada je nastala lijepa fotografija Tita i Anđelije, u crnogorskoj nošnji.
Sljedeća Titova posjeta Crnoj Gori uslijedila je poslije osam godina. Na kotorsku rivu slilo se 17. septembra 1959. godine, dvadeset hijada ljudi. A kada se pojavila bijela jahta “Jadranka”, grunuli su topovi.
- Najsrdačnije se zahvaljujem na veličanstvenom dočeku. Ja sam ovdje bio prije osam godina i želim da vidim šta je narod Crne Gore postigao u svom stvaralačkom radu - kazao je Tito. - Budno pratim razvitak svih naših krajeva i republika, a među njima, razumije se, i Crne Gore, za koju sam se uvijek interesovao, jer je njoj najviše trebalo da bi nadoknadila ono što joj je vjekovima uskraćivano, i da bi se podigla iz svoje nerazvijenosti...
Svečana večera u kotorskom hotelu “Slavija”.
- Čini mi se da od radosti drhti i prah otaca i kosti naših starih pomoraca rasijani po svim morima svijeta, da drhte kosti petnaest hiljada Crnogoraca i Bokelja palih u Narodnooslobodilačkom ratu - diže čašu Don Niko Luković. - Svaki krš i svaki grumen Crne Gore natopljen je krvlju i suzama u borbi za opstanak. Reče besmrtni Njegoš, iz grmena velikoga, lafu izać trudno nije, u velikim narodima geniju se gnjezdo vije. Ta istina našla je iznimku u samom pjesniku i u Josipu Brozu Titu...
Tito je tada posjetio Budvu, Bar, Ulcinj. Razgleda cetinjsku fabriku “Obod” i u knjigu utisaka zapisuje: “Iznenađuje me veoma moderna fabrika ‘Oboda’, a naročito mladi kadrovi. Želim kolektivu ove veoma važne fabrike za našu socijalističku zemlju mnogo uspjeha u radu. Tito”.
U Rijeci Crnojevića pozdravila ga je masa svijeta, u Titogradu, takođe.
Bila je neđelja, 20. septembar 1959. kada je na putu za Nikšić, posjetio Danilovgrad i hidroelektranu Perućica.
U nikšićkoj Željezari zadržao se dva sata, ističući da ovako veliki objekat, nesumnjivo, mnogo znači za Crnu Goru.
Zatim, 21. septembra, posjećuje Verušu, Andrijevicu, Ivangrad/Berane.
- Smatram da ste vi ovdje dobro uradili što ste posvetili veliku pažnju školovanju djece. To je još uvijek bolno pitanje u nerazvijenim krajevima naše zemlje - rekao je Tito obraćajući se Berancima. - Radujem se što ste ovo pitanje do izvjesnog stepena riješili...
Srdačno dočekan u Bijelom Polju i Pljevljima. Naravno, primijetio je loše, makadamske, crnogorske puteve.
- Možda nikad nisam bio toliko uvjeren kao sada da saobraćaj predstavlja najveći problem za ovaj kraj - rekao je u Pljevljima Tito. - U ovim brdima vijugave i uske ceste ne mogu poslužiti eksploataciji rudnog bogatstva, niti bržem i jačem proizvodnom razvitku. Zbog toga je ovdje potrebno pojačati saobraćajna sredstva, u prvom redu željeznička.
Aprila, 1952. godine, Tito se vjenčao s Jovankom Budisavljević. Tu vijest su objavili mnogi svjetski listovi i agencije. Rođena je 7. decembra 1924. u selu Pećani u Lici. Njen otac, Milan Budisavljević, kao iseljenik, radio je u Americi, a majka, Milica, domaćica, vrijedna, naočita žena. Od prvih ustaničkih dana 1941. Jovanka se s desetak djevojaka iz Like priključila Drugoj ličkoj brigadi u borbi protiv fašističkog okupatora. Zapjevaše đevojke, Ličanke: “Oj drugovi, ko bi znao lani, da će cure biti partizani...”
U sedamnaestoj godini postala je član Komunističke partije Jugoslavije; četiri godine kasnije, njene grudi krasila su dva Ordena za hrabrost.
Bila je vedra, prirodna, šarmantna žena. Svog muža zvala je “Tito”. Imala je, doduše, neki tanak glas koji je pomalo odudarao od njene pojave. Voljela je Tita. Pratila ga je na mnogim putovanjima po zemlji i svijetu.
U Crnu Goru prvi put dolazi 23. avgusta 1963. godine s Titom i Nikitom Hruščovom, sekretarom Komunističke partije Sovjetskog Saveza, predsjednikom Sovjetske vlade. Hruščov je doputovao sa suprugom, punačkom Ninom Petrovnom. Kada je ugledao Jovanku, veseli Ukrajinac je kliknuo:
- Dao bih vam dvije Nine za vašu Jovanku!
Posjetili su Titograd, Cetinje, a zatim se, niz Kotorske strane, spustili u Boku.
Od tada je Jovanka redovno posjećivala Crnu Goru.
Posljednje dane s Titom, provela je, početkom 1977. upravo u Crnoj Gori, u Igalu. A onda su je “drugovi”, po mnogima nasilno, odvojili od Tita! Govorkalo se da Jovanka ima, navodno, političkih ambicija!? I: u posljednjem trenutku otpalo je njeno učešće u spektakularnom Titovom putovanju u Sovjetski Savez, Kinu i Sjevernu Koreju. Poslije njegove smrti živjela je u trošnoj, predratnoj kućerini na Dedinju, lišena mnogih ličnih stvari... Umrla je 2013. i sahranjena pored Tita u Kući cvijeća...
Ttokom posjeta Crnoj Gori, Tito je posjećivao Industriju građevinskih mašina i opreme “Radoje Dakić”, Željezaru “Boris Kidrič” u Nikšiću, Remontni zavog u Tivtu, Vunarski kombinat u Bijelom Polju... A Novu, 1973. godinu, dočekao je u miločerskom “Maestralu”. Prethodno je posjetio Kombinat aluminijuma. Direktor Ljubo Marković, informisao je Tita da Kombinat godišnje troši oko 750 miliona kilovat-časova električne energije.
- Proizvodnju treba malo proširiti, pa će onda Kombinat trošiti više električne energije nego cijela Jugoslavija prije rata! - kazao je Tito.
Prilikom puštanja u saobraćaj pruge Bar-Beograd, 29. maja 1976. doputovao je Plavim vozom s kompletnim jugoslovenskim rukovodstvom.
- Putovali smo vrlo ugodno i spokojno sa punim povjerenjem u jedan objekat koji su izgradili radnici i stručnjaci naše socijalističke zemlje - rekao je Tito na svečanom ručku u Zelenom salonu hotela “Crna Gora”. - Ova pruga imaće mnogostruki značaj za našu ekonomiku, osobito Crne Gore, a isto tako i Srbije, Vojvodine i drugih djelova naše zajednice...
Već od 1975. godine, Titove posjete Crnoj Gori su učestale zbog liječenja u Institutu “Dr Simo Milošević” u Igalu. Tu ga je zatekao i razorni zemljotres 15. aprija 1979.
- Crnu Goru zadesila je velika katastrofa - rekao je pored ostalog, Tito. - Zato moramo sve učiniti da se ispolji briga svih naših naroda za Crnu Goru...
Umro je 4. maja 1980. u 15,05 časova u Ljubljani.
- Najednom nastupi teška tišina. Majke pozvaše djecu da se prestanu igrati - kazao je crnogorski pisac, akademik, Čedo Vuković. - No, nije potamnio ovaj dan, ovaj 4. maj. Velike smrti neugaslo svijetle u vremenu. I odlaskom svojim - Tito dolazi. On ostaje na crnogorskom, na jugoslovenskom tlu dok je svjetlosti, dok je slobode i daha našeg. Tito će biti među nama, u svakom našem dobrom času, a pred nama u svakom trenutku odbrane od zla bilo kojeg...
I: reče slavni astronaut Nil Armstrong - Tito je čovjek koji je razaranje i rat pretvorio u stvaranje i mir.
Bonus video:
