Za svoje glumačke sposobnosti mlada crnogorska glumica Sanja Vujisić od ranije još dobija priznanja i potvrde, uglavnom iz inostranstva ili u nezavisnim, alternativnim produkcijama, a u posljednje vrijeme redovna je u glumačkim podjelama u novim predstavama Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP) za koje se izborila nakon otvorenih kastinga, kakvi su ranije bili rjetkost, usaglasio se ansambl više puta.
Njen talenat primijetio je i direktor CNP-a Marko Baćović koji se na konferenciji za medije povodom premijere predstave “Djeca sunca”, u kojoj Vujisićeva igra, zapitao kako je moguće da tako talentovana i predana glumica nije zaposlena i nema svoj teatarski dom. Vujisićeva oduševljava publiku igranjem u popularnim komadima “Bladi mun” po tekstu i u režiji Ane Đorđević, “Djeca sunca” po tekstu Maksima Gorkog i u režiji Jovane Tomić, ali i “Ana Karenjina” u koprodukciji Dramskog studija Prazan prostor i Kraljevskog pozorišta Zetski dom koju je prema tekstu Lava Nikolajeviča Tolstoja režirao Mirko Radonjić.
Bez obzira na sve druge okolnosti, Vujisićeva je uvijek u potpunosti fokusirana na projekat, zadatak i svoju ulogu, pa je tako bilo i u dosadašnjim procesima. Tako je ponudila interesantno viđenje Lize koju tumači u “Djeci sunca” a koja je okarakterisana kao bolesna, možda zbog toga što je idealista, a možda i zbog toga što svjesno gleda svijet i istinom otvara oči drugima, istovremeno blisko i daleko, nježno i snažno.
”Liza mi je bila zanimljiva zbog njene definicije da je bolesna, jer je ja u početku nisam sagledavala kroz bolest, više sam je doživljavala kao lika čiju visprenost ostali doživljavaju kao bolest, jer njen um prevazilazi taj mjehur u kome svi oni žive. Kroz proces sam našla neku nit između mene i nje kako bih mogla da je igram i da se saživim sa njom”, rekla je Vujisićeva koja otrežnjujućim i opominjućim monologom briljira pred sami kraj predstave.
Zašto roditi dijete u ovakvom svijetu pitanje je koje je Maksim Gorki postavio u 19, pa i 20. vijeku, a koje kao još aktuelnije djeluje baš danas, u 21. vijeku. Sastavljena od niza pitanja koja budi u gledaocima, kratkih, efektnih, komičnih, ali i tragičnih izjava i istina, predstava “Djeca sunca” indirektno kritikuje društvo i pojedinca učaurenog u svojoj školjci iz koje teži ka suncu i slobodi, a kojih se istovremeno i plaši i sa kojima ne zna šta da radi.
Predstave “Djeca sunca” i “Bladi mun” na redovnom su repertoaru Crnogorskog narodnog pozorišta, a najavljena su i gostovanja, “Bladi mun” u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu 25. maja, a “Djeca sunca” u Nikšićkom pozorištu drugog juna. “Djeca sunca” igraju se i u utorak 10. i četvrtak 12. maja. O predstavama, svom pozivu i angažmanima, ali i pitanju “Zašto roditi dijete u ovakvom svijetu”, Sanja Vujisić govori za “Vijesti”.
U predstavi “Djeca sunca” dobila si zahtjevan zadatak, da tumačiš, demistifikuješ, približiš nam i izneseš Lizu. Čini mi se da je publika vrhunski reagovala i da se ostvarila određena komunikacija između vas. Takođe, rekla bih i da je publika dodatno upoznala tebe kao glumicu, pa tako nanovo otkrivamo tvoje nove sposobnosti koje je, očigledno, primijetio i direktor CNP-a, ali i iskusniji kolega-glumac Marko Baćović. Da li je teže graditi se, napredovati i istrajavati u ovom poslu ukoliko nemaš matičnu kuću, stalno zaposlenje, bez obzira na redovne angažmane?
Desio se splet okolnosti da sam imala sreću da dobijem prave i konkretne stvari u pravo vrijeme, što je posebno važno. Ja nijesam oduvijek imala mogućnost i nije mi bilo ponuđeno ili omogućeno da radim, pa makar i neke sitn(ij)e uloge.
Onda su se desile neke druge stvari, desila se saradnja sa Žoldakom koji mi je otvorio neki put, a onda i rad sa Mirkom Radonjićem koji me je vodio kroz predivnu priču Ane Karenjine i vjerujem da je to na neki način bila odskočna daska u smislu da sama sa sobom spoznam neke stvari i da postanem svjesna da za nešto i te kako jesam.
Pored svih turbulentnih perioda, počevši od korone, pa onda klackanja “ima posla - nema posla”, nekada i zapitanosti zašto se uopšte ovim bavimo, što sam nekada i samu sebe pitala, nikada nijesam htjela ili poželjela da odustanem od ovoga. I da ne radim sad i dalje bih vjerovala u to nešto što imam u sebi i što želim da pokažem baš na sceni. Svakako, stalno zaposlenje mi svakako treba i mislim da bi mi to omogućilo dadodatno napredujem. Rekla bih da to treba i ovom pozorištu i da bi to bilo svojevrsno osvježenje, ne samo kada sam ja u pitanju, već i drugi mladi ljudi, a meni to treba iz mnoštva razloga.
Imaš bogato iskustvo rada i usavršavanja u inostranstvu, na prestižnim institucijama gdje si znatno unaprijedila svoje vještine... No, jesi li se nekada pitala zašto si se vratila?
O, da! Pitala sam to sebe mnogo puta, prvenstveno iz razloga što sam tamo uvijek mnogo lakše dolazila do uloga. Desila se suluda stvar, a to je da je meni bilo lakše u Pekingu da dođem do zaposlenja, nego u Crnoj Gori. Ako me pitate, to je potpuno nenormalno, jer je u pitanju potpuno drugo govorno područje, kultura, način rada i sve. Ja sam tada učila kineski, kao i njemački prethodno kada sam bila u Berlinu gdje sam takođe radila.
Sve to me je podstaklo da se više puta pitam da li je moguće da stvarno mogu da radim bilo gdje u svijetu, a ne mogu da radim doma, kod mene u Crnoj Gori? To pomalo deprimira, mene jeste. Ali evo, ne razmišljam više o tome, fokusirana sam da radim ovdje koliko god mogu.
Svakako, ako bi se desila i otvorila neka prilika mislim da bih dala sve od sebe da je iskorisitm, jer ako se ne oprobamo u nekom drugom ambijentu, sa drugim ljudima, malo većim i iskusnijim igračima onda nekako ostajete da tapkate u mjestu i stagnirate. Ne znam do kad ću imati priliku da igram ovakve uloge, ne znam do kad će trajati svi ti moji angažmani...
Angažmane u CNP-u si dobila nakon dva kastinga koja su se održala u Crnogorskom narodnom pozorištu, što ranije nije bio čest slučaj?
Tako je. Mislim da je to izvanredna stvar jer ranije nijesu postojali kastinzi, a i ako su postojali bili su zatvorenog tipa i krili su se. U ovom našem svijetu i našem poslu i svijetu to je sada jedna novina jer se daju prilike ljudima da dođu na kasting i budu viđeni, da ih prepoznaju ili upoznaju neki drugi ljudi i možda spoznaju u njima nešto što bi im trebalo za određene predstave ili buduće projekte. Kastinzi su savršena stvar za mlade ljude koji su željni rada, napretka, učenja, usavršavanja i pokazivanja.
Jedno od pitanja koja se postavljaju u predstavi je možda pitanje sa kojim mnogi ostaju nasamo i nakon komada, a to je: “Zašto roditi dijete danas?”, zašto u ovakav svijet donijeti novo nevino biće... Definitivno je baš to veliko pitanje svakog vremena, a možda današnjice u svakom vremenu.
Ta replika je meni jako bitna. Ne znam šta treba s tim da se uradi da bi to pitanje odjeknulo, kako plasirati to pitanje da svi shvate gdje smo i kako živimo. Ja duboko saosjećam sa tom replikom i kao Sanja i kao majka i kao kćerka, kao neko ko živi u ovom vijeku i u ovoj državi, ko bitiše u ovoj suludoj postavci stvari, u ovom svijetu u kojem se neprekidno ratuje u nekom dijelu planete, a sada i u našem daljem susjedstvu...
Gledam slike novorođene djece u bunkerima i plače mi se, ne mogu da vjerujem da je to svijet u koji treba dovesti dijete, u koji bi ja trebalo da dovedem još jedno dijete koje će to proživljavati i koje će to prolaziti razočaravati se, koje će morati da se upoznaje sa suludim ljudima, sa ljudima koji su na pozicijama i u foteljama zato što su poltroni, sa ljudima koji će da ih ismijavaju zbog svojih slabosti, kompleksa i uskogrudosti.
S obzirom na sve to kako da se ne zapitam(o) ima li nade za ovaj brod? Strahujem šta bi mogao biti odgovor na to pitanje. Sada više nego ikada čuvam sebe, jer znam da sam potrebna mojoj kćerki, ranije nijesam imala taj odnos prema sebi, a sada se čuvam da bi ona imala sa kim sjutra da odraste i da bi imao ko da je čuva i ohrabri i podrži i sasluša i uputi.
Predstava pokreće mnogo pitanja koja su aktuelna kako u doba kada je nastao ovaj tekst, tako i danas. Koliko ste se prinalazili u komadu, ali i u svim likovima pojedinačno, šta ste Vi pronašli u ovom tekstu?
Vjerujem da u čitavom komadu, u plejadi ovih likova i te kako možemo da pronađemo sebe, iako sam se ja koncentrisala na svoj lik i na ono što sam ja tumačila, a to jeste bila Liza. Bila mi je zanimljiva njena definicija nje kao bolesne. Ja od starta nijesam smatrala da ona ima bilo kakvu dijagnozu, već sam mislila da je ona izuzetno bistra, pametna i da to što oni smatraju bolešću zapravo predstavlja njenu visprenost, dubokoumnost koja prevazilazi bubble u kojem svi oni žive. Ja Lizu nijesam sagledavala kroz bolest.
Našla sam neku nit između mene i nje da bih mogla da je igram, da je pravdam, da bih mogla da se saživim sa njom, što je slučaj i sa svim likovima, ali samo na momente, ne do kraja. Tako mi se dešavalo da nekad u sred čitajućih proba konačno shvatim šta je to što Liza želi, šta je to što je njen motor i pokretač, a onda slijedi drugi dio teksta u kojem shvatim da zapravo sve ono što sam ja mislila nije baš tako, već da su nekako sva ta njihova htjenja i želje bili na klackalici. Vjerujem da sam na kraju makar donekle uhvatila nit svih njih, a posebno Lize, jer nju tumačim i branim do kraja.
Tu njenu bolest ili simboliku bolesti možemo tumačiti na različite načine. Meni je u nekom trenutku djelovalo da je ona “proglašena” bolesnom samo zbog toga što se ne uklapa u njihovu zajednicu, jer je idealista, ima drugačije i iskrenije poglede i ambicije koji se ne uklapaju u zajednicu i trenutak u kojem se nalaze, možda i baš zbog toga što je zdrava ili makar zdravija. Možemo li sebi dopustiti tu slobodu tumačenja?
Dopustite, molim vas! Ja sam sama to tako tumačila. Ako imamo društvo koje vas od starta definiše kao ‘bolesnog’, odnosno kao autsajdera ili drugačijeg, onda vi možda stvarno vremenom povjerujete u to. Pitam se šta je taj kriterijum i šta je norma normalnog i normalnosti? To je pitanje svega ovoga i u našem komadu i u našem vremenu danas. Ja sam Lizu htjela da gradim i gledam van tih okvira i njene navodne bolesti.
Ako se udaljimo od te bolesti i dođemo do naziva “Djeca sunca” u kojem je sadržano mnogo toga, šta bismo rekli, ko su djeca sunca?
Mislim da sami čovjek, svojim bićem, postojanjem, savršenstvom i svim onim što jeste i kakvim ga je priroda načinila, a sazdala ga je savršenim i u savršenoj ravnoteži sa sobom, tj. prirodom koja je uvijek savršena, onda jeste dijete sunca. Drugo je pitanje šta su porivi kod svih nas, šta su ti neki čvrknuti svjetovi, šta su zarezi u nama samima i šta nas udaljava od savršenog svijeta i koji su to naši lični svjetovi koji nas udaljavaju od savršenstva prirode, a svi mi to imamo u sebi kao neke male anomalije. Mislim da smo djeca sunca svi mi, u svom punom potencijalu, samo nekada skrenemo s tog puta ka suncu. Duboko vjerujem da je tako.
Bonus video:
