Poslija rata Krleža je već septembra 1945. godine pozvan u Beograd od strane Tita na razgovor. Očito da je bilo potrebno hitno izmiti (pred)ratne račune Krleže sa partijom. Po protokolu je određeno da Krleža prvo svrati kod Đilasa u AGITPROP, pa potom kod Tita. (Tako je, valjda, vječito oprezni Tito želio da prvi poslijeratni svoj susret sa Krležom bude “tripartitan”: Tito-Krleža-Đilas.) Dok su Đilas i Krleža čekali sastanak kod Tita, nestrpljivi Đilas je pitao Krležu zbog čega nije došao u partizane. Ovaj mu je odgovorio da se u početku “bojao - da ne budem ubijen zbog sukoba sa partijom, a poslije, kad je pobjeda već bila očita - bilo me je stid da dolazim na gotovo”.
Susret/sastanak Tito-Đilas-Krleža počeo je i završio se prijateljski, brzo i pomiriteljski “nećemo nastavljati predratnu polemiku i nećemo ti to više nabijati na nos - zaključio je Tito i time su se Krleži otvorila velika posleratna vrata”. Krležino isključenje iz partije Tito je mudro “pojasnio” kao unutarpartijsko pitanje KPJ, a ne kao negativan odnos Krleže prema Kominterni, vladajućoj ideologiji ili - nedaj Bože - Staljinu lično.
Pun želje da se reaktivira, Krleža predlaže i realizuje čitav niz ambicioznih i velikih jugoslovenskih kulturnih projekata. Pokreće Enciklopediju, organizuje grandioznu parišku izložbu 1952. godine i vodi druge ambiciozne projekte koje Đilas podržava. Velika večina tih projekata su se mogli realizovati preko glavne instance Agiptropa CK KPJ na čijem čelu je bio Milovan Đilas. Njih dvojica postaju veoma “bliski suradnici” (Krleža) visokog stepena međusobnog uvažavanja. To je period najintenzivnije i najplodotvornije saradnje ovih velikana kulturne i političke scene u Jugoslaviji.
Sukob vlasti Staljina i Tita trajao je permanentno od završetka Drugog sv. rata, pa i nešto ranije. Sukob je na javnoj političkoj sceni kulminirao 1948. godine. Krleža i Đilas se snažno angažuju u antistaljinističkoj kampanji. Postaju najradikalniji kritičari politike SSSR-a unutar KPJ. Ovo je period Đilasove deboljševizacije pa i destaljinizacije, kroz koju je Krleža već prošao prije Drugog sv. rata.
Dakle, tokom 1948-1953. godine Krleža i Đilas postaju istomišljenici, kućni prijatelji, intimusi.
Iz dugih razgovora koji su ova dvojica vodili, Đilas je smatrao da Krleža nikada nije bio čvrsti i doktrinarni marksista. Mada nikada nije bio udaljen od socijalnih ideja marksizma. Đilas je zapazio da “Krležin marksizam” nikada nije bio samo ekonomsko-materijalistički, već i znatno širi. (Krleža je smatrao da na društvo i pojedince djeluju - pored ekonomskih sadržaja - i obrazovni, kulturni, estetski i brojni drugi sadržaji.) U Lenjinu je Krleža vidio više vizionara i dogmatu, nego tvorca određene vlasti. U Staljinu je vidio tvorca vlasti oko koje pršti ljudska krv.
U periodu intenzivnog druženja sa Krležom, a na talasu Šestog kongresa KPJ/SKJ 1952.godine, Đilas pokreće nedogmatski časopis “Nova misao”. (U dubljem smislu, to je Đilasov pokušaj stvaranja kulturne opozicije u zemlji.) U samom naslovu časopisa je ispisana velika politička poruka i društvena potreba. A to je: jugoslovenska revolucija je velika istorija, ali je za novo (post)revolucionarno vrijeme potrebna nova misao i nova društvena praksa. Krleža je prvi i najznačajniji Đilasov saradnik i član redakcijskog kolegijuma časopisa. Odmah je razumio poruku časopisa. U prvom broju od 95 stranica Krleža objavljuje dva teksta. Povodom Krležinog 60. rođendana Đilas piše u “Novoj misli” tekst o Krleži kao “najkrupnijoj progresivnoj ideološkoj figuri u Jugoslaviji između dva rata”.
Kulturna i politička idila Đilas-Krleža trajala je do 10. januara 1954. godine kada je održan posljednji sastanak redakcijskog kolegijuma “Nove misli”. To je i dan kada je sazvan Treći vanredni plenum CK SKJ na kojem će se raspravljati “slučaj Đilas”. Ishod Plenuma Krleži je očito već bio poznat ili ga je naslućivao. (Neposredno poslije plenuma i zadugo kasnije, Krleža nije kritikovao niti napadao Đilasa.)
Na kraju sastanka redakcije “Nove misli”, Krleža i Đilas su poslednji put sreli. Nikada se više nijesu vidjeli. Prilikom boravka u Zagrebu 1983. godine, Đilas je otišao na Mirogoj i položio cvijeće na Krležin i Belin grob.
Tito će u sukobu sa Đilasom izaći kao “pobjednik”. Na toj strani će biti i ostati do kraja života Titu vjerni Miroslav Krleža.
***
Razlike velikana kulturne i političke scene u Jugoslaviji Krleže i Đilasa možda bi najtačnije izveli iz ugla njihovog gledanja na svoju smrt.
Krležino gledanje na svoju smrt:
U razgovoru sa Enesom Čengićem, Krleža se “zavještao” uglednom novinaru političkim riječima “samo da umrem prije Tita”. Krležina oporuka je dubinski skenirala dalekovidu zabrinutost za demokratsku, liberalnu i proevropsku budućnost Jugoslavije. Krleža je, dakle, budućnost Titove Jugoslavije vidio u šovinizmima, krvi i ratovima. Krleža je vidio i bespoštednu borbu za vlast nacionalno-regionalnih oligarhija i ambicioznih “novo-klasnih” pojedinaca i ekonomskih tajkuna. Iskustvo mas-pokreta ´70-tih godina XX vijeka u Hrvatskoj, Krleži je bilo od dragocjenog iskustva i pomoć u razumijevanju buduće društvene “zbilje” u nas. Od takve budućnosti Krleža je okretao glavu, i ako je imao udjela u ovom pokretu.
Đilasovo gledanje na svoju smrt:
Da je literarno zavještanje svoga kraja ostavio Milovan Đilas nekom novinaru, politički testament bi vjerovatno glasio: “samo da umrem poslije Tita”. I umro je poslije Tita. Za razliku od Krleže, Đilas nije mogao i znao da ustukne pred izazovom i da velikom izazovu okrene glavu. Za razliku od Krleže, Đilas nije znao i želio da hoda utabanom stazom koju ljudi vlasti trasiraju. Naprotiv.
Dakle, Krleža kao i Đilas nadolazeću jugo-nesreću su jasno vidjeli. Ali tu nesreću Đilas je gledao crnogorski: pravo u oči i suprotstavio joj se. Tokom ´80-tih godina XX vijeka komunizam se planetarno urušio. U Jugoslaviji je komunizam propao u potocima ljudske krvi. Sudbinu takvog kraja komunizma u Jugoslaviji su odavno “vidjeli” i Đilas i Krleža.
Zaključimo.
Đilasa kao ni Krležu nijesu oborili “protivni vjetrovi” (Njegoš) vlasti, jer je Krleža “elementarnu nepogode” (komunizam) proveo u zavjetrini Titove vlasti, dok je “glupi Crnogorac” (Đilas) - opštro kritikujući “elementarnu nepogodu” - svoj posljeratni život proveo u zatvoru ili nekoj vrsti kućnog pritvora u Beogradu.
Bonus video:
