Cakana iz “Otvorenih vrata” jedan je od legendarnih ženskih likova koji je svojom maestralnom igrom u anale glumačke profesije upisala jedna od najvećih, ali i najomiljenijih, glumica sa prostora bivše Jugoslavije, Vesna Trivalić.
Iako je napravila dužu pauzu u svojoj profesionalnoj karijeri i pojavljivala se tek povremeno, zvučnost njenog imena i interesovanje za njen rad ne jenjava, niti varira, već je sveprisutna, jednako atraktivna, važna i mila.
Njena popularnost, omiljenost i bliskost vidljiva je među svim generacijama, pa i onima koje su mlađe od njenih uloga, a tome dodatno doprinosi i savremeno doba i društvene mreže na kojima je lik Vesne Trivalić prisutan na različite načine, od citata, mimova, komičnih, ozbiljnih ili sarkastičnih, ali svakako kvalitetnih i vrijednih bliceva iz njene dosadašnje karijere. Sve to vjerodostojno i aktuelno živi i danas korespondirajući sa svime oko nas i podsjećajući nas na vrijeme koje, ako nije bilo ljepše i srećnije, onda svakako jeste prisnije i iskrenije, a kinematografske i scenske bravure ostavljene su kao nasljeđe, zadatak i amanet novim i budućim generacijama...
Nakon što se prije par godina vratila na teatarsku scenu, vođena rediteljskom palicom čuvenog Jagoša Markovića i iskusnijom koleginicom Jelisavetom Sekom Sablić, regionalna publika mogla ju je gledati i na televiziji u pažljivo odabranim ulogama, a jedna od takvih je i serija “Dug moru” čiji je koproducent i Crna Gora. Najavljena kao jedan od najvećih regionalnih projekata, nakon dvije vrlo uspješne i gledane sezone, sada se snima i treća, a Trivalićeva tim povodom neko vrijeme boravi na crnogorskom primorju, u autentičnom mediteranskom, bokokotorskom ambijentu Rosa u Tivtu.
”Vijesti” su posjetile jedan od setova serije “Dug moru”, a da je Vesna Trivalić omiljena među kolegama i kompletnom ekipom, kao i među publikom, dokazuje opuštena atmosfera puna zajedničkog uspjeha, smijeha, ali i divljenja, pa i sama glumica koja se i dalje u svojoj skromnosti lako zacrveni na komplimente. Djeluje da je svima bliska, bilo zbog energije kojom zrači, bilo zbog likova koje je tumačila a kojima je postala i dio brojnih porodica. To je dokaz da se kvalitet vrednuje, cijeni, pamti i da, uprkos pauzi, opstaje i ostaje.
”To je zato što me dosta repriziraju. Iskreno, zaista se mnogo radujem u sebi zbog tih riječi i ako je zaista tako, ali se stidim da to pokažem. Tako sam vaspitana”, u svom maniru komentariše na početku razgovora za “Vijesti”.
Dio jake glumačke reprezentacije
Ostvarila je brojne zapažene uloge u raznim domaćim ostvarenjima na području nekadašnje Jugoslavije i ostavila replike koje se i dan-danas prepričavaju. Pored “Otvorenih vrata”, tu je i niz drugih koje možda svojom gradacijom nekako vode i do serije “Dug moru”. U međuvremenu, u jeku popularnosti glumica je na primarno mjesto svojih uloga i ostvarenja, postavila porodicu sa kojom je godinama živjela van Balkana i sa kojom će se nakon skoro punoljetnih 18 godina ovoga ljeta ponovo vratiti u Srbiju, otkrila je medijima... Ipak, priča ona, bez obzira na daljinu i pauzu, uspomene nijesu ostale daleko, kamoli izblijedjele tokom vremena, a zaslužni za to su, kaže ona “Vijestima”, njene kolege i prijatelji koji su je u njenom (životnom) pozivu i zadržavali i održavali. Govoreći o tome prisjetila se i svoje klase, dostojne i jake reprezentacije jedne glumačke scene, a tek akademije.
”Milorad Mandić Manda, Dragan Bjelogrlić, Dragan Petrović Pele, Boda Ninković, Srđan Todorović Žika, Darko Tomović, Mira Joković, Dušanka Stevanović, Branka Pujić, Vesna Stanojević, Tatjana Venčelovski i ja u klasi profesora Vladimira Jevtovića... Vječno sam zahvalna profesoru koji me je izabrao i vječno sam zahvalna što sam dobila takve ljude”, ističe Trivalićeva i dodaje da su svi oni uložili veliki trud i osvojili veliko znanje da bi došli do nečega što žele, a kao najzaslužnijeg naglašava profesora Jevtovića koji je prepoznao talenat i razbuktao umijeće i vještine svakog ponaosob.
No, iako je, kaže ona, gluma zanat koji se donekle i zaboravi, uz podršku pravih ljudi povratak tome biva lakši, referišući na povratak u pozorište i predstavu u režiji Jagoša Markovića “Vrat od stakla” u kojoj je nakon skoro dvije decenije ponovo stupila na scenu. Tog puta joj je od posebnog značaja bila pažnja kolega.
”Pošto sam igrala u pozorištu, pa onda i nisam, bio je težak proces vratiti se. Naravno, Jagoš i čarobni glumci poput Seke Sablić, Dragana Mićanovića, Anite Mančić, Miše Samolova i drugi, veličanstveni su glumci i kolege koji ‘drže leđa’, uhvate vas, podupru i drže kao štakama da vas podupiru. Ne umijem da kažem koliko je to veliko i značajno”, priča ona o putu svog povratka, odnosno nastavka...
Pozorište je drži budnom
Da je pozorišnu umjetnost potrebno osjetiti, prihvatiti i živjeti, Trivalićeva potvrđuje. Na pitanje da li je teatar zaista jedan mikrosvijet koji treba istinski spoznati i iz kojeg sve potiče i kreće, ona dalje odgovara da je upravo pozorište ono koje je drži budnim. S obzirom na to da pozorište zaista predstavlja život i sudbinu za sebe i odiše jedinstvenom energijom kojom se uzajamno nose glumci i publika, ali i svi okolo, jasno je da je to mjesto u kojem je sve snažno sadržano.
”Sve mi je to mikrosvijet; pozorište me drži budnom i osjetljiv(ij)om, zato što je taj odnos sa publikom nešto neopisivo. Kada sam prvi put nakon 18 godina stala pred publiku to je bilo (dubok uzdah)... Ja se stalno šalim da je to bilo kao onaj peti element, nešto što te direktno u stomak pogodi... To je ta razmjena koja ide između redova, u vazduhu je, čuje se, osjeti: mi ka njima, vi ka nama, mi lijevo, oni lijevo, oni desno, sve se vrti i osjeća, a vrlo je uzbudljivo i važno. To mi je ključ koji otvara bravu ka meni, ka profesiji, ka pisanoj riječi. Tako da, teško je to pitanje”, priča ona.
Ona dodatno objašnjava da je osjećaj koji postavlja neki zadatak pred njom jedna potpuno uzvišena emocija i energija, apstraktna i impresivna, a vidljiva i postojana. To je dio koji je najviše podstiče i gura i koji joj je, kaže, vjetar u leđa, ali o kojem ne umije riječima da govori, zato što predstavlja skup osjećaja i asocijacija i onoga što je za proces najvažnije, igre i saradnje sa kolegama i rediteljima. Kroz razgovor sa njom zaključuje se da je neke stvari zaista nemoguće opisati, već ih je potrebno doživjeti. A na pitanje da li ona kroz svoje uloge nanovo doživljava i preživljava živote i sudbine, odgovara:
”To da. Dodatno, često vam se desi da gledate nešto i, znate, nije toliko stvar u tome da ja to doživim, već da sve to sprovedem i izvedem što bolje kako bi drugi doživjeli i proživjeli te sudbine. A ja ću lako sa sobom, ja sam uvijek u tome. Glumci uvijek doživljavaju i proživljavaju mnogo toga, ali postoji jedan dio koji kada se desi mi kažemo ‘prebacilo je rampu’, a to je kada ‘bacim’ to nešto do vas kao gledalaca i tako dobacim do publike koju ću voditi tim putem kojim hodim”, objašnjava ona.
Anđin komad muke
Tako je put vodi i do mora, do crnogorskog primorja i serije “Dug moru” čija se treća sezona uveliko priprema u produkciji Telekom Srbija i Monte Royal Picturesa. Treća sezona donijeće 16 novih epizoda koje će, nakon Rosa biti snimana i u Beogradu, otkrili su “Vijestima” na setu.
Seriju sada, nakon prve sezone u režiji Gorana Gajića i druge u režiji Gorčina Stojanovića, režira glumac Leon Lučev koji istovremeno igra i glavnog antagonistu, a u režiji mu pomaže i Milica Filipovski. Pored Trivalićeve i Lučeva, glumačku ekipu, između ostalih, čine i: Dragan Mićanović, Bojana Maljević, Ana Maljević, Ana Lečić, Vule Marković, Srđan Grahovac, Dubravka Drakić, Seka Sablić, Aleksandar Radulović, Aleksandar Radenković i mnogi drugi, a Trivalićeva je više puta ponovila da je kompletna ekipa poput familije.
”Mi smo kao familija čiji članovi žive daleko jedni od drugih, a koja od 2018. godine s vremena na vrijeme provodi vrijeme zajedno. Mi smo ta familija, a scenario je naša zajednička tajna”, ističe s osmijehom, odbijajući da otkrije detalje iz nastavka, ali dodaje:
”Dramaturški, likovi će otkrivati svoje dugove jedni prema drugima, tako da će se sada to malo drugačije zakuvavati. Moj lik, Anđa, dobila je svoj komad muke, koji će dijeliti sa ljudima ispred kamere. Ono što se dešava sa njom, tako je i sa svim likovima u trećoj sezoni... Oko dugova, krivica, dugova moru, sebi i drugima, a to sada ide u kamen, stijenu, lomiće se i otvarati neke stvari, ali i dalje ima olakšavajućih okolnosti koje ljudi koji žive ovdje imaju i koje vas natjeraju da se osmijehnete, da se zasmijete, da olabavite da bi se išlo dalje”, otkriva djelimično Trivalićeva i priznaje da joj i u profesionalnom smislu dodatno znači to što Anđa ima svoj kamen koji će vući i teret koji će nositi...
Oduševljena ambijentom i glumcima
Čuvena glumica putovala je i vijdela mnogo, ali nije krila veliko oduševljenje ambijentom i atmosferom, mjestom u kojem se nalaze i gdje rade, ali koje će gledaoci na ekranima moći da vide iz drugačijih kadrova, jer da bi se Rose doživjele moraju se vidjeti, udahnuti, osjetiti... A kako Rose, tako i okruženje koje tome doprinosi.
”Boravak i snimanje na ovakvom mjestu, ovo jeste autentično. Vas miris vodi, i miris planina i miris mora, i miris sira i miris pršute, i vlažni kamen i plavo more, i cvijeće i ruzmarin...”, sneno i zaneseno priča Trivalić i nastavlja:
”Idu vjekovi ovdje, teče vrijeme, teku životi. Tako i cijela priča oko tog života i oko toga kako zajedno žive i živi i mrtvi, ko kome dolazi i ko koga zove, ko odlazi, zašto odlazi, nekako je tako uzbudljivo...”, objašnjava ona i dodaje da je ambijent takav da često voli reći da je potrebna samo još kašičica kako bi se vazduh mogao jesti i unijeti u sebe.
A oduševljena je i crnogorskim glumcima sa kojima sarađuje i koje je upoznala na ovom projektu.
”Imam duboko divljenje prema njima, toliko je to dokumentarna igra da izgleda kao da su ukradeni iz neke kuće odavde. To je očaravajuće”, ističe Trivalićeva.
Razgovarajući sa medijima, u pauzama između snimanja, Vesna Trivalić je iznijela i jednu od anegdota sa snimanja koja je na nju ostavila posebno snažan utisak, ali koju ne doživljava lako.
”Veličanstvena Dubravka Drakić mi je pomagala pri izgovoru. Inače, želim da se izvinim svim žiteljima Crne Gore. Ja sam toliki trud uložila u ove akcente, ali sam i griješila u izgovoru i mnogo mi je žao. Dube mi je zaista mnogo pomogla, ali i sad će biti grešaka, svjesna sam toga. Ona je profesor i sjajno radi i kao glumica i kao pedagog, pa mislim da mi je oprostila na tim greškama zato što je osjetila moju iskrenost i vidjela trud. Ja kada dođem na set, kao kući da sam došla. A nijesam to imala ranije, niti to imam u glumi, već me sve ovdje (o)mami, sve. Zato me i sekira to što me izgovor sapliće. Snimimo deset dublova, a jednu riječ (eto, izgovorila sam riječ i sad tokom razgovora) pogriješim i ne ide mi, smiju se, ne ide, bude neprijatno, vrijeme ide i na kraju izgovorim tu riječ koja je pravila problem, ubodem nekako da bih na kraju svega izgovorila: ‘Mjolim te’. I onda sve nanovo. Desi se da se sapletem, ali ako je za oproštaj, neka se zna da sam istinski dušom u svemu tome, a da su greške zapravo tvrdo uvo žene od skoro 60 godina”, iskreno i s osmijehom, ali i brigom, objašnjava jedinstvena glumica.
„Da sam ja netko ne bi suza kanula”
Kao i mnoge lijepe stvari, tako je i serija rezultat zajedničkih ulaganja, kreatura, napora i ciljeva, a koliko su u umjetničkom, ali i društvenom kontekstu, važne takve saradnje, koprodukcije i umrežavanja na profesionalnom pa tako i privatnom nivou, zarad što boljeg rezultata, ali i ujedinjenja ljudi na istoj misiji, ponovnog zajedništva rasparčane publike u vremenu kada djeluje da se sve razdvojilo i još i više podijelilo, Vesna Trivalić kaže da samo složno i zajedno možemo jedni drugima biti vjetar u leđa.
”Sve nesreće koje su nas zadesile mnogo smo skupo platili. Ja da sam neko, kako kaže Davorin Popović u pjesmi ‘Da sam ja netko ne bi suza kanula’, ali... Znate, ja sam rođena u Jugoslaviji. Zemlja je imala 22 i po miliona stanovnika, svi su radili i sarađivali sa svima i to je veoma važno. Sve te saradnje su donosile svježinu i zbog toga su one uvijek i neophodne. Znam da kada su se dogodile sve te nesreće krenuli smo svi svojim putevima”, priča ona.
No, ta razdvojenost i prisilne podjele koje su uglavnom rezultat političkih mahinacija i tvorevina, apsolutno se ne osjećaju na setu serije “Dug moru”, istakla je ona, a “Vijesti” se u to i uvjerile.
”Da vi sad dođete na naš set, tajno, da stavite granje na sebe i da se pretvorite u žbun i tako se kao žbun pomjerate za nama vidjeli biste kakva je atmosfera... Sjajna, opuštena, kompaktna, drugačije i ne može, osjetilo bi se. A takva atmosfera nadahnjuje i nosi i ekipu i svakog pojedinačno”, naglašava Trivalićeva.
”Kultura čuva mir”
Da li je upravo ta i takva atmosfera i sve ono što iz toga proizilazi možda i razlog što politika, odnosno ma koja vlast, ne ulaže dovoljno u kulturu i umjetnost, Vesna odgovara da zna da se na našim prostorima malo ulaže u kulturu i umjetnost iako je baš to osnov, motiv i pokazatelj uspješnosti mnogih drugih društvenih segmenata.
“Pratim od tamo i pričaju mi drugi i znam da se malo ulaže u kulturu. Tužno je to, naravno da jeste, jer nekako mislim i da kultura čuva mir, pa zašto je onda takva situacija, ja ne bih znala reći. To je rekao neki mudri čovjek (na prvom ministarskom forumu o kulturnoj saradnji Kine i zemalja centralne i istočne Evrope rekao tadašanji ministar kulture NR Kine Cai Vu): ‘Kultura čuva mir’. I tako je, jer ne mogu sve u kući da naučim, nešto moram u školi, nešto u pozorištu, nešto ću i iz knjiga i sve to nas nekako popravi i učini boljima, naučimo štošta što ne znamo, nekada dođemo do nekog rješenja skraćenim putem, popravimo nešto kod sebe gledajući. Mislim tako i za sve druge vrste umjetnosti, i za muziku, slikarstvo, vajarstvo, pozorište, da ne govorim o književnosti, pa i o filmu”, zaključuje Vesna Trivalić i poručuje svima da što više uživaju u umjetničkim ostvarenjima i da, kada dođe vrijeme, otkriju šta sve donosi nova sezona serije “Dug moru”.
Bonus video:
