Čuveno prezime i porodica koju, kao i većinu drugih (ako ne svaku), karakteriše nešto specifično, istovremeno i genijalno i disfunkcionalno, pokazuje nam dokumentarni film “Roselinijevi” Alesandra Roselinija koji je prikazan na otvaranju 13. izdanja Međunarodnog dugometražnog dokumentarnog filma Underhill Fest.
Film je prikazan na zadovoljstvo organizatora, saopštio je na otvaranju umjetnički direktor i selektor festivala Vuk Perović, ali i na zadovoljstvo brojne publike koja je svojim prisustvom doprinijela da Njegošev park u utorak veče zablista kao što odavno nije.
Da značaj, popularnost, ali i domeni festivala i dokumentarnog filma uopšte rastu, primijetio je na otvaranju crnogorski reditelj, producent i direktor fotografije Ivan Čojbašić.
”Definicije u udžbenicima kažu da je dokumentarni film ‘Kreativni tretman stvarnosti’ ili ‘Stvarnost kakva zapravo jeste’. Mi, publika, znamo da dokumentarni film prevazilazi okvire ovih definicija, jer, kao i ništa u životu, dokumentarni film nije crn i bijel. Iz naše želje da pričamo priče, prepričavamo događaje, istražujemo, eksperimentišemo izrodili su se novi dokumentarni žanrovi, pregršt novih filmova i autora. Nove male i lake kamere prenijele su nam slike iz svih krajeva svijeta. A dokumentarni film dao nam je uvid u neke nove, nepoznate svjetove, kulture i običaje, neobične i obične ljude, dozvolio nam da se stavimo u njihovu kožu i da tih 60 ili 90 minuta proživljavamo sa njima”, istakao je Čojbašić.
Sve to potvrđuje i film “Roselinijevi”, koji dokumentarnom pristupu pruža još jedan sloj - prikaz svojevrsnog terapijskog procesa koji otkriva kako autor, protagonista, tako i gledalac. Da li taj terapijski proces potiče od samog susreta sa temom, suočavanja sa iskustvom i životom ili se razvija i odvija tokom rada i stvaranja filma, pripovijedanja, dokumentaristike, pitanje je čiji je odgovor vjerovatno zajednički sadržalac svega toga.
”Reditelj Alesandro Roselini imao je hrabrosti i volje da preispita odnose u velikoj porodici velikog italijanskog reditelja neorealizma Roberta Roselinija”, rekao je Perović na otvaranju...
Nakon odgledanog filma djeluje da je Alesandro imao hrabrosti ne samo da preispita odnose u porodici, već i da preispita nasljeđe čuvenog reditelja, suoči se sa samim sobom, a onda i sa porodicom, (sakrivenim) istinama, pritiscima, očekivanjima...
Roselinijevi ili Roselinitis - dualitet koji nam film, odnosno njegov autor, predstavlja, a koji savršeno korespondira i sa čuvenom rečenicom Lava Nikočajeviča Tolstoja: “Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način”.
Termin “roselinitis” osmislio je Alesandro u pokušaju da opiše sve ono što teret prezimena i slavnih predaka nosi - bolest koja uzrokuje da “bolesnik”, iliti neko od Roselinijevih, čezne iščekujući oslobađanje kreativnog genija kojeg, po svim pretpostavkama, nosi u svojim roselinijevskim genima.
Alesandro je prvi unuk italijanskog, ništa manje i svjetskog kinematografskog maestra, Roberta Roselinija, možda i danas nedostižnog filmskog genija, ali istovremeno i karakteristične figure koju prati razuzdan život.
"Roberto je čitavom svijetu u nasljeđe ostavio brojna remek-djela, a (multietničkoj) familiji ni centa, osim porodične sukobe i skrivene ili potisnute istine", otkriva reditelj-narator-unuk na samom početku dokumentarca.
Otkriva se postepeno i da se Alesandro ne osjeća dostojnim prezimena koje nosi, da konstantno osjeća pritisak - “očekivanja da bude kulturan, kreativan i prirodan, samim tim što je član ‘klana Roselini’”, ali kako je odrastao tako se sve više pribojavao i shvatao da genija u njemu nema. Iz toga proističe i film "Roselinijevi", poput svojevrsne sage o ovoj dinastiji čiji scenario na neki način i dalje piše maestro Roberto.
Tako Alesandro Roselini, nakon mnogo nepromišljenih odluka/postupaka u životu, odlučuje da sa 55 godina “napravi posljednju glupu stvar - da snimi svoj debitantski film, i to film o Roselinijevima”, pripovijeda on u svom dokumentarcu u kojem (se) kasnije otkriva mnogo toga nepoznatog ili manje poznatog o porodici čuvenog reditelja: četiri supruge među kojima je i slavna glumica Ingrid Bergman ili indijska spisateljica Sonali Senroj Das Gupta, o djeci Izabeli, Ingrid, Robertu, Rencu, Nur, Džilu; pa tako i o unucima među kojima je i reditelj dokumentarca, o odnosima unutar porodice, bliskosti koja (ne) postoji, genijalnosti koju svi posjeduju ili za njome čeznu i duhom Roberta Roselinija koji i dalje lebdi nad svim njegovim potomcima...
Pa ipak, svako ko očekuje "sočnu" priču ili neko novo filmsko remek-djelo sa potpisom Roselini, pa čak i detaljnu biografsku priču, prilično je vjerovatno da će ostati razočaran, jer srž filma biva mnogo dublja i dalja, lična kako autoru i porodici, tako prisna i gledaocu...
Kako su obični Roselinijevi postali “oni Roselinijevi” i da li svi oni “boluju” od “roselinitisa”, sindroma potomaka Roberta Roselinija koje karakteriše niz preuzetih/naslijeđenih praksi filmskog maestra, kao što su: pokvaren moralni kompas umjesto tradicionalnih vrijednosti, potencijalna poligamija, trema od (javnog) nastupa, porodica koja ne uliva sigurnost, pa i (skrivena) potreba za slavom i glamurom... Tragajući za sopstvenim odgovorima Alesandro Roselini svoje rođake gura ka skoro pa nemogućem rješavanju nerazjašnjenih porodičnih odnosa i pitanja.
U nekom trenutku izgleda kao da Alesandro ulaže napore da sopstveni problem sa identitetom, (prevaziđenu) egzistencijalnu krizu, ali i nepromišljene odluke prikaže kao zajedničko nasljeđe Roselinijevih, što se ne ispostavlja u potpunosti tačnim i u čemu mu se neki od sagovornika i suporotstavljaju. Ovaj film se može tumačiti i kao njegova lična katarza nastala u želji da pronađe razmijevanje ili čak i prepozna samoga sebe u nekom od članova porodice. Međutim, film prikazuje niz različitih ličnosti, svaka specifična na svoj način, čime se još više povezuje i mrsi već komplikovana identitetska slika i politika brojne porodice Roberta Roselinija.
Sve to pred kamerama vidno ne prija svima njima i polako počinje da liči i na kolektivnu terapiju tokom koje svako otvara dio sebe i u određenom trenutku zastaje, pravi pauzu, pita se, ostaje nedorečen/a, otkriva neočekivane prostore i pitanja, samo načinjući i djelimično otvarajući živote potomaka Roberta Roselinija koje je on unaprijed predodredio.
Gledajući film publika spoznaje velikog reditelja koji je u svijet filma unio "svjež vazduh", istinski volio da ih stvara, živio (zarad) njih, ali koji isto tako nije bio ljubitelj tuđih ostvarenja, otkriva se u dokumentarcu. Slijedi i spoznaja egocentrika Roberta Roselinija, filmskog virtuoza sklonog skandalima, autoriteta koji bira zanimanja svoje djece, glavu porodice zarad koje svi njeni članovi, poput satelita, postoje i oko koje se sve odvija, a na samom kraju faraona raskošno ispraćenog na onaj svijet u koji odnosi i dio svoje raskoši, simbolično sahranjen sa flašom svoje omiljene kolonjske vode i kućnim ljubimcem. Alesandro tokom filma evocira remek-djela ovog sineaste i tako stiže i do filma “Preuzimanje vlasti od Luja XIV” za koji tvrdi da je “najautobiografskiji film Roberta Roselinija” poistovjećujući tako svog djeda sa oličenjem apsolutističke vladavine, čovjekom koji je sebe prozvao “Kralj Sunce”...
Zarad filma (ili sebe) Alesandro Roselini je posjetio svoju porodicu, Roselinijeve na svim krajevima svijeta, od Italije, Švedske, Indije, Sjedinjenih Američkih Država i tako otkrio ponešto o svakom od njih, ali i o njihovim majkama, usvojenim članovima “dinastije”, potrebi da se bude Roselini i pečatu Roselini koji se po rođenju dobija. Nakon osam godina je posjetio i svoju majku nekadašnju afroameričku plesačicu, Ketrin Koen koja živi u staračkom domu... Iako nikada nije zvanično bila dio velike familije i ona pripovijeda o uticaju Roberta koji se osjeća, a koji se i na njoj i njenom životu donekle oslikao...
Pored brojnih nagrada, izranjanja na svjetsku scenu dokumentarnog filma, putovanja i razgovora sa članovima porodice, možda i najveće dostignuće ovog filma je okupljanje familije Roselini koje se prikazuje na kraju. Svi oni na jednom mjestu, prvi put nakon smrti i sahrane Roberta Roselinija, našli su se ponovo pred kraj snimanja dokumentarca povodom zajedničkog fotografisanja za italijanski časopis “Vogue”...
Na osnovu reakcija brojne publike koja je nakon projekcije filma uživala i u sjajnoj izvedbi benda “Amy’s house”, trubjut benda Ejmi Vajnhaus, Underhill je ponovo pomjerio dosadašnje kriterijume i očekivanja i tako otvorio novo festivalsko poglavlje.
Projekcije u biblioteci "Radosav Ljumović" u slučaju kiše
Vuk Perović je na otvaranju predstavio četiri ovogodišnje selekcije: regionalnu, međunarodnu, vantakmičarsku i selekciju kratkometražnog filma “Sedam kratkih”, a u njima publika može uživati tokom trajanja festivala do 15. juna na terenu Košarkaškog kluba Budućnost u Njegoševom parku...
U slučaju kiše, organizatori su najavili da će večerašnji repertoar biti održan u Narodnoj biblioteci “Radosav Ljumović”, gdje će u 18 časova večeras biti upriličen i propratni program “U fokusu” koji se održava u saradnji sa Centrom za ženska prava. Tim povodom biće prikazan film Nine Menkes “Ispiranje mozga: seks, kamera, moć”.
"U pitanju je jedna temeljna studija seksualne objektifikacije žena na filmskom platnu. U ovom filmu, analizirajući filmski jezik, rediteljka propituje poziciju žene kao pasivnog objekta i funkcionisanje filmske industrije kao oblasti u kojoj su se seksualno uznemiravanje i ekonomska eksploatacija žena prećutno podrazumijevali sve do pojave #MeToo pokreta. Film se prikazuje u okviru međunarodne selekcije", najavljuju iz Underhilla.
Nakon projekcije biće organizovan panel koje će moderirati dizajnerka Milica Šaranović, a u kojem učestvuju glumica Jelena Đukić i producentkinja dr Jelena Mišeljić.
Film kao vapaj iz srca
U selekciji "Sedam kratkih" večeras će u 21 čas biti prikazan film “Da zakitim mramor cvijećem” mlade crnogorske rediteljke Sare Stijović.
"Sin jedinac jedne crnogorske porodice gine u saobraćajnoj nesreći - porodica gubi glavu kuće. Pjesma sa suzama se čuje - tužbalica. Pjeva je pokojnikova sestra. Osim što predstavlja znak žalosti, vjeruje se da tužbalica jedan od uslova za odlazak mrtvog na onaj svijeta. 'Da zakitim mramor cvijećem' je priča o bratu i sestri - priča o žalu i smrti, ali i priča o ljubavi koju polažemo u novi život", stoji u sinopsisu filma.
Film “Dida” u režiji Nikole Ilića i Korine Švajngruber Ilić biće prikazan u nastavku programa, a govori o Nikoli koji je prije 15 godina napustio Srbiju kako bi slijedio svoje srce i otišao u Švajcarsku.
"Otad je njegov život podijeljen između dvije zemlje i tri žene: majke Dide, babe i supruge. Njegova majka je ometena u razvoju i oduvijek zavisi od njegove bake. Kako ona stari, Beograd zove Nikolu nazad. Ne smije da iznevjeri majku, ali takođe ne želi da napusti svoj život u Švajcarskoj“, navodi se u opisu filma rediteljskog para koji su i gosti 13. Underhilla.
U 22.45 biće prikazan i film “Kako spasiti mrtvog prijatelja” rediteljke Marusije Siročovskaje, koji je u međunarodnoj selekciji.
"Marusija ima 16 godina i odlučna je u tome da okonča svoj život. Zatim upoznaje svoju srodnu dušu u drugom milenijumu, Kimi. Provode deceniju snimajući euforiju i anksioznost, sreću i bijedu svoje mladosti, ušuškani u nasilni, autokratski režim usred Rusije. Ovaj film je vapaj iz srca, omaž čitavoj ućutkanoj generaciji", otkriva sinopsis.
Uz Underhill se raste, uči, razvija...
Rast selekcija na Underhillu, ali i publike, samo su neke od komponenti koje svjedoče i rastu samog festivala koji se odavno već izdvojio u Crnoj Gori i regionu. Underhill je proteklih 12 godina prikazivao najbolje dokumentarne filmove iz regiona i svijeta i povezao nas sa mnogim dalekim zemljama i likovima i tako obogatio naše živote novim znanjima i prijateljstvima, istakao je Ivan Čojbašić i podsjetio i na svoje početke koje vezuje za ovaj festival.
"Moja prva festivalska projekcija desila se na Underhillu i kao mladom stvaraocu značilo mi je da imam podršku od jednog domaćeg festivala. Time je Underhill meni, kao i drugim domaćim filmskim stvaraocima, dao priliku da učimo, da rastemo i da se usavršavamo za vrijeme festivala. Da upoznamo nove ljude, vidimo neka nova razmišljanja i postupke koje drugi koriste. Savremenim i širokim izborom filmova Underhill je kod nas razvio ljubav prema dokumentarnom filmu i proširio svoju publiku. Želim da se zahvalim Vuku, Anđelki, Miru, Bilji, Mileni, Jeleni, Davidu, Nikoli, Pavlu na prelijepih 12 godina festivala i da tako otvorim 13. izdanje Underhill Film Festa", sumirao je Čojbašić na otvaranju.
Bonus video:
