Željko Sekulović je oprezno stupao na pjesničku scenu. Iako sa izvjesnom dozom početničke nesigurnosti, prve dvije zbirke pružile su jasnu sliku da se radi o autoru koji u enigmu svijeta ne ulazi tek-tako, da je nihilistički iscrta ili apologetski preuveliča. To se moglo zapaziti već u prvoj knjizi “Treba mi riječ” (2019), a u drugoj, “Tango ulice” (2020), jasnije se kristališu smjernice Sekulovićevog stiha.
Kritičko čitanje svijeta zahtijeva i adekvatan jezik, isfiltriran ugao samjeravanja čovjekovog fizičkog trajanja i njegovog misaonog djelanja, a pjesnik je tu da preispita životni tok na pojedinačnom i kolektivnom planu, otkrije sve njegove uslovnosti, logiku, vidljivo i nevidljivo, zagonetno i očigledno. Sekulovićev zalazak u mnoga problemska čvorišta, od kojih dobar dio njih već osjeća i na sopstvenoj koži, postaje sve zahtjevniji i motivski sve određeniji (pjesma “Poezija - divljina”, na primjer). Jezik, tj. poezija jeste aksiom njegovog neprihvatanja gole pozitivističke stvarnosti, datom jednom za svagda. Ona je i sredstvo i cilj, jer jedino kroz poeziju može istražiti i pronaći i sebe i druge. Autor, pritom, ne štedi ni sebe, svjestan da ne može, i kad bi htio, da izbjegne onu poznatu (sartrovsku) mučninu koja itekako profiliše naše sudbine, a pred kojom mnogi ostaju na vjetrometini sizifovske putanje. Kritičar Vlatko Simunović, osvrćući se na “Tango ulice”, s pravom uviđa Sekulovićevu sposobnost da stihom čini “da se prepoznamo kao oblik univerzalnog, da se unutrašnjim poduhvatom ispisivanja pjesme prevazidju međe nedovršenog poretka kojim smo (za)okruženi u vremenu.”
Sekulićeva treća, najnovija zbirka “Nepoznato sunce” pokazala je svu zrelinu pjesnikove misli i, iznad svega, moć stvaralačke koncentracije kada su u pitanju bitne stavke ljudskog života, njegovog golog dnevnog koliko i metafizičkog odsjaja. Autor ne priziva nikakvu bajkovitost niti olakšicu koje bi sa strane smirivale naš svakodnevni tegobni dah, jer zna da se život tka, preuređuje, otkriva i dopunjuje samo sopstvenim korakom, izdržljivošću sopstvene kože i dubinom sopstvene osjećajnosti. Iskustvo nas podsjeća da život ne može nikad biti pređena lekcija. Dokle god smo u njemu, mi smo na konstantnom ispitu, bez ponavljanja i popravnog, učimo se svakog trenutka, i svakog trenutka bivamo drugačiji. A da bi se zašlo u takvu maticu, treba snage i odvažnosti, želje i smjelosti da se iskušaju sopstvene granice. Jer, život čovjekov je upravo veličanstven iz razloga što nam, kako kaže Simunović, “kao nedovršen poredak”, uvijek iznova daje šansu. I otuda će Sekulović, sasvim otvoreno, sada već na osnovu sopstvenog saznanja, obratiti se onom Drugom. Pjesnik je, u ovom slučaju, prvorazredni izazov, neko ko pomjera granice iskustva, a što isto važi za svakog čovjeka, kao potencijalnog tragača kroz nepoznanice njegovog sopstvenog života. Rukovodeći se tom idejom, autor poručuje: ”Je li te strah jezika…/Zaiskri!/ Bez straha oblikuj svoju misao, igraj se/suštinom svakog pojma, prodrmaj temelje,/skicu stvarnosti kvrgavim prstom ukleši u/zid, zanemari razlike, ovo ljudsko zatočenje/pojednostavi (Iz pjesme “Je li te strah?”). Sekulovića, inače, prepoznajemo po direktnom obraćanju Drugom; dijalog je poveznica, s jedne strane, svega onog što se prelama kroz njegovu misao i njegove riječi, i s druge, teško spoznatljivih stanja enigmatičnog nam i neprozirnog življenja. Ali, kakav god da je, mi smo, autorov je stav, dio tog istog života i valja nam se boriti s njim, biti protiv i uz njega, podnositi ga, izazivati, i tragati za njegovom i najtanjom opcijom opstanka i održivosti. Jer, druge šanse i drugih puteva nema, ima samo onih do kojih možemo doprijeti našom stvaralačkom snagom, magijom i sviješću da nikad ne pristanemo na zatvoren prostor i vrijeme. Upravo sviješću kojom dopiremo do činjenice da je svijet, koliko mogućnost, toliko i zamka.
Frank Buis, poznati francuski prozaista, izjavio je nedavno u jednom intervjuju da pisac, “ako ne živi dramu svijeta, ako ga nije dodirnula njegova patnja, onda on piše samo beznačajne, lične stvari. A to je potpuna antiteza umjetnosti”. Za Željka Sekulovića možemo reći da je on taj koji je, za razliku od Buisovog pretpostavljenog pisca, svim svojim bićem uronio u Biće svijeta. I zato u njegovim stihovima nema praznog hoda, ni lične patetike ni beznačajnih stvari. Bilo da se radi o lirskom trenutku, psihološkoj stezi, etičkoj nedoumici, ili o nesporazumu i nedosljednosti, kao svakodnevnim pratećim stanjima naših života, pjesnik će, prolazeći kroz sopstveni meditativni vizir, razgraditi svaku stavku i demontirati je do zadnjeg atoma, dekonstruisati (za)dato stanje, da bi ga opet, ali sada jasnije i slobodnije, aktivirao kao sopstveno iskustvo, iz kojeg će se oglašavati novom dinamikom i vizionarskim optimizmom.
A život, inače, čine mnogobrojne pukotine, kao scile i haribde kroz koje se valja provlačiti. Pjesnik uviđa njegovu nedostatnost, te ga kroz svoju ironijsku interpretaciju pokušava da ogoli i čitaocu pokaže i njegovu drugu stranu, a sve u cilju da pokrene naša čula i razoruža našu nemoć. U antologijskoj pjesmi “Aplauz”, slika društva kao utabanog sistema, i pojedinca, kao njegovog antipoda, prerasta u svojevrsni paroksizam. Sile koje nas, kroz okovana pravila, ravnaju po redu i u nizu, stvaraju kontrast-sliku u odnosu na naš (pjesnikov) unutrašnji osjećaj, tih i bez pompe a kojeg, prije svega, bilježi etička komponenta. Takav aplauz ne prati lekcije niti im se potčinjava. On se ne čuje jer je unutra, u nama, a dublji je i znakovitiji od svakog zvučnog pljeska dlanova.
Kako se stvarnost skriva u mnoštvu lica, naseljavajući često i zaumni slikovni okvir, do kojeg ni pjesniku, po prirodi njegove misije, nije lako doprijeti, autoru je i dalje na raspolaganju ironijska putanja koja na vidjelo često iznosi megalomanske, autsajderske poteze kojima je ljudska priroda itekako sklona. ”Umjetnost je u tišini…” reći će pjesnik, ”Pokušavamo sve opjevati,smisao, besmisao,/rane, povrijedjeno tkivo,/dok nas tišina vreba iz zasjede, skrivena u/ magli retorike…(iz pjesme “Između redaka”). I Sekulović se pita, kao i mnogi drugi prije njega, šta i koliko može Riječ. To je, zapravo, vječno pitanje koje stoji naspram pjesničkog Subjekta i koje bez prestanka kruži u orbiti one poznate sentence “Cogito, ergo sum”.
Željko Sekulović je okrenut još jednom fenomenu - Vremenu. Taj metafizički spektrum klati se kao mač iznad naših glava, izazivajući najumnija imena od čovjekovog postanja da u njegovu beskonačnost udjenu bar iskru ljudske konačnosti koja će u vidu traga podariti smisao i onom ko piše i onome napisanom. Međutim, ni vrijeme kao takvo nema svoju stalnu (uni)formu. Po pjesnikovoj promisli, čovjek ipak mora napregnuti sva svoja čula, osposobiti sebe kao homo ludensa da bi, koliko-toliko, mogao doslutiti njegove dimnezije. ”Ima li smisla žuriti bilo gdje, vrijeme je ipak/samo lavirint/. Vječnost, kao koliba, pod stalnom kišom truli, a/mami nas kao domišljato čobanče” (pjesma “Ima li smisla”). O vremenu kao o čovjekovom vječnom kamenu spoticanja, Sekulović će progovoriti i u pjesmi “Teška vremena”, u neku ruku, najznakovitijoj za njegov cjelokupni opus, dajući prednost ljudskoj predstavi o vremenu: ”Koračajte i ne osvrćite se, to samo živo blato/vremena vas vara…”. Utješno je i to što u igri s Vremenom pjesnik uspostavlja novu, ljekovitu relaciju koja stvaralački čin, u ovom slučaju, pjesničku riječ, imenuje kao odušak, a odušak kao dodir s Vremenom (“Pisaća mašina”). A sami dodir, iako uslovljen jakom simbolikom, sada je manje metafizička a više stvarnosna komponenta, jer samo umjetničko djelanje, koliko god predstavljalo viziju i imaginaciju, pokretačku iskru dobija iz stvarne i proživljene dimenzije života, iz opipljive magije njegovog nesavršenstva.
Kao najjača poveznica između dva bića, ljubav jedina ima moć da ucjelovljuje njihove suštine, da ih usmjerava, osmišljava. Tom tematu Sekulović je posvetio nekolike pjesme koje, po svojoj životnosti, uvjerljivosti i idejnoj dalekosežnosti ne zaostaju za ostalima. Po suptilnosti poetske artikulacije spadaju u red visokih lirskih dostignuća u kojima se fenomen ljubavi razotkriva u najsenzibilnijim nijansama. Osjećajnost, koja sobom nosi izvjesnu dramsku dinamiku, odigrava se u lakoći vizuelnih preliva, tonskih nijansi, krhkosti pokreta, u božanskoj astralnosti, u veličanstvenoj čistoti duše i duha. Svaka riječ, kao odsjaj svetosti, prekriva naša čula. Naravno, kroz autorovu potrebu i želju da sačuva iskonsku punoću fenomena ljubavi. U odnosu na čovjekov prizemni svakodnevni kontekst, najčešće zamagljen i ustajao, ljubav koja izvire iz stihova Željka Sekulovića predstavlja čistu, neokrnjenu energiju, žudjenu nevinost kao svijet za sebe i po sebi.
”Nepoznato sunce” je poezija novog, svježeg zamaha čiji se registri podjednako odnose na pjesnikov lični svijet i onaj opšti koji se dotiče svih nas. Sekulović, inače direktan u svom iskazu, ne podilazi nikakvoj knjiškoj ekspertizi i teoretizaciji, već ubjedljivo ostaje “svoj na svome”. I zato Vanja Kovačević (u predgovoru) za njega s pravom kaže da je “nepomirljiv, tvrdoglav, uporan, nježan, tajnovit, goropadan, spreman da se ogoli pred čitaocem, da mu preda ono najvrijednije što ima”. A najvrijednije je to što je ova poezija progovorila svojim damarom, ne tražeći podstrek sa strane, već je iz sopstvenog vrela iznjedrila riječi, značenja, slike, tonove, oblike, odsjaje i zamke vidljivog i domaštanog, stvarna i nestvarna magnovenja… Takva, zasigurno nas neće ostaviti ravnodušnim.
Bonus video:
