Žilet žica na obali rijeke Kupe postavljena je kako bi onemogućila migrante da uđu u Evropu.
Žilet žica je tako postala simbol superiornosti, zatvorenosti, apatije, ali i (nad)moći. Pored toga, žilet žica na obali rijeke Kupe je i granica koja razdvaja ljude, mijenja životne dinamike, mijenja ekološki sistem, uništava ga i stvara krizu... Umjesto da simbolizuje život, spajanje i prkos svim granicama, rijeka Kupa postala je sve suprotno, a njen prekrasni kanjon poprište borbe za živote i budućnost migranata i izbjeglica. Rijeka koja je oduvijek povezivala Hrvatsku i Sloveniju sada ih razdvaja, dodatno žicom koja skoro pa da cijepa većinu evropskih vrijednosti o kojima zvaničnici neumorno govore. Žilet žica još je jedan pokazatelj da se nezaliječene rane prošlosti i duhovi koje sa sobom nosi, uz simulaciju moći, bude u vrijeme krize.
Sve to poslužilo je kao inicijalna ideja za dokumentarni film “Žica” koji je nastao kao dio koprodukcionog projekta “Granice” o raznim evropskim granicama, a u režiji Tihe K. Gudac.
Film je nedavno prikazan i u Podgorici, na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Underhill fest, a tim povodom Tiha K. Gudac je bila i gošća festivala. Govoreći o ovom ostvarenju istakla je da je bilo zanimljivo raditi film za ”slobodne Evropljane iz perspektive nekog ko je obilježen granicama, što kroz sukobe, što kroz sve peripetije prilikom putovanja”...
”Meni se čini da je moj film dokumentovanje savremenog trenutka u kojem smo mi opet preuzeli poziciju ‘vrata Evrope’. Ono što se sada događa je trenutak kada se treba zapitati šta znači to”, objasnila je ona i dodala da je tokom snimanja često imala osjećaj koji ju je bilo strah da izrazi...
”Činilo mi se da se kroz zajednicu koju sam ja snimala zaista vidi da je Evropa puno nestabilnija i neslobodnija nego što se predstavlja. Evropa se velikim pitanjima bavi na vrlo površan i autodestruktivan način. Ponovo moja teza koja se izdvaja i kroz moj rad je da je čovjek na prvom mjestu, ali smatrala sam da barem kao osoba koja radi dokumentarne filmove mogu nastaviti istraživanje na tom tragu jer je sistem tu, još jednom, neuspješan. Nadam se da će film zadržati neku vrijednost kao dokument trenutka”, kazala je ona govoreći o filmu i nastavila razgovor za “Vijesti” u kojem otkriva više...
Film “Žica” premijerno je prikazan crnogorskoj publici prije par večeri, u sklopu Underhill festivala. Nakon toga ste imali priliku da razgovarate sa gledaocima, ali i kolegama. Kakve utiske nosite sa festivala?
Prvi put sam na Underhillu i jako mi je drago da baš ovdje imam projekciju. Što se tiče Crne Gore, Underhill je festival kojem se teži i na koji se mi autori želimo predstaviti. Kakav god film da se napravi, svaka selekcija i projekcija pomaže da film živi i bude vidljiv(iji), pa čak i kada si negdje drugo već bio i ostvario neke uspjehe u smislu nagrada. Doslovno svaka selekcija na ma koji festival za mene lično je jedan dar, zato što mi dugo i posvećeno radimo dokumentarne filmove, ali i zbog protagonista, ljudi o kojima govorimo ili koje snimamo. U principu, dokumentaristi su ljudi koji se bacaju u vatru, rade neke teške teme, to je žanr u kojem nema mnogo novca i finansijskih sredstava, često zahtijeva intiman rad, često je to rad u nekim teškim uslovima, zahtijeva ponekad i suludu posvećenost autora i na kraju ti nekad ne znaš ni šta može ispasti od svega što je nastalo, posebno ako se radilo tokom lokdauna. U toj hrpetini proizvodnje i posvećenosti imati mogućnost doći i stati pred publiku i predstaviti se, veoma je lijepo i u tom smislu mi je drago. Svaki čovjek koji dođe je osoba za koju je film rađen i koja taj film treba pogledati, pogotovo kada dođeš u prostor gdje se skupi mnogo ljudi, gdje je prisutna publika koja voli dokumentarni film kao što je to na Underhillu. To je ono zbog čega mi radimo filmove, za publiku, ali i za protagoniste, ljude koje sam snimala, kojima sve to puno znači, jer su oni dali povjerenje meni da sa kamerom da uđem u njihove intimne situacije. Kroz kameru, platno, festivale taj film dolazi do njihove realnosti i do onih za koje mi svi skupa vjerujemo da je bitno da znaju za određene stvari koje se događaju u svijetu.
Naziv filma je “Žica”, rekla bih, vrlo simbolično sa različitih aspekata. Publika koja je pogledala film zna o čemu on govori. Šta biste Vi rekli, šta “Žica” predstavlja i kao termin u ovom kontekstu, ali i kao film?
Moj film “Žica” govori o žilet žici postavljenoj na obali male rijeke Kupe koja je prirodna granica između Hrvatske i Sloveniji, a koja sada predstavlja ulaz u Šengen. Hrvatska je, iz našeg smjera ulaska u Evropu, prva zemlja Evropske unije (EU) i tu je prva problematika bosansko-hrvatska granica koja je ulaz u EU. Nakon Hrvatske i Slovenije ko god tu uđe legalno ili ilegalno ima slobodno kretanje po Evropi i zbog toga se smatralo da je nužno staviti tu žilet žicu, i to duž 10 kilometara i tim potezom uništiti lokalno stanovništvo i omogućiti životinjama da dožive kompletan kolaps ekološkog sistema, a i da se tu i tamo tuku migranti, utapaju u rijeci i tako dalje. To se u EU baš smatralo neophodnim i gledalo kao jedno genijalno rješenje koje će riješiti probleme migracije i migrantskog talasa nad Evropom trenutno.
Sam naziv “Žica” je vrlo nesimboličan ako mene pitate iz prostog razloga što se film bavi tom žicom. Možda bi simboličnije i ispravnije bilo da se film zvao “Zid”, jer ta žilet žica predstavlja ono što su nekada bili zidovi, poput Berlinskog zida, o čemu govore i ljudi u filmu. Žica predstavlja novu fortifikaciju Evrope, nešto što se sporo kuva, kao žaba koju staviš u vodu, pa se malo pomalo kuva, pa se zapravo skuva jer ne shvata da je voda uzavrela - tako i Evropa polako vri, vri, vri... Imala sam neki osjećaj tada da bi sve skupa moglo eksplodirati i eto, samo godinu i po otkako sam ja završila snimanje tog filma, žica zapravo predstavlja jedan ekstremizam, novi oblik ideje superiornosti koja poprima konkretne oblike. Nažalost, to je tako u Evropi danas.
Izgleda da koliko god pričali o nekom razvoju i progresu, i dalje postoje retrogradne prakse međusobnog dijeljenja i ograničenja/ograničavanja... Da li ono što živimo nekada izlazi iz prostora dokumentaristike i ide ka nekom novom crnom scenariju (teško) zamislive fikcije?
Razdvajanja ili približavanja, razlike ili sličnosti, mi imamo te ideje superiornosti koje se oslanjaju na neke istorijske tekovine... Ovaj film je zapravo dio projekta koji se bavi prirodom granica. Mi, kao područje bivše federacije - mala teritorija, puno naroda i narodnosti, puno različitih religija, različita pisma, različita carstva uz koja smo se vezivali tokom prošlosti, razni naši vladari... - mi smo kao neka kolonija u Evropi i često se vezujemo upravo za tu prošlost kao nešto što je strašno bitno i što nam daje pravo da jedni druge gazimo. Mislim da su razlike i različitosti prilično normalna stvar. To što smo mi nekada bili jedna država, pa sada nijesmo, takav je bio tok prošlosti, odnosno tako se razvijala budućnost i to je jedna normalna stvar. Sada, pak, opet govorimo o granicama, zbog Rusije i Ukrajine i pretenzija Rusije da uđu u neku teritoriju jer neko smatra da ta teritorija ne bi trebalo da bude samostalna. Mislim da je sve to veoma problematično...
Ja kao papagaj uvijek ponavljam da je čovjek ispred svega, ljudski život stoji prije svega, jer na kraju svih tih sukoba, na kraju mučenja pojedinaca, na kraju svih destrukcija, sve što ostane je nadgrobni spomenik na nekom komadu zemlje. Da li se isplati da nečiji život bude uništen? Isplati li se da se gube očevi, sinovi, majke, djeca zarad bilo čega? Treba poštovati tok prošlosti, treba poštovati sadašnji trenutak, treba poštovati i klanjati se miru. Nažalost, očito ne učimo dovoljno iz istorije i ispostavila se kao slaba učiteljica života, a meni se činilo da se taj bumerang prošlosti, na toj teritoriji i u toj tematici koju sam ja snimala, vraća. Smatrala sam da je moja odgovornost to dokumentovati i možda filmom podstaći razmišljanje na tu temu, jer zaista kada kriza lupi nije lako prizvati se pameti. Mislim da nam istorija i umjetnički napori mogu biti jedan poziv da se saberemo i postavimo pitanje šta je zaista vrijedno. U mojoj teoriji najvredniji su ljudski život/i i mir.
Da li se čovjek u trenucima krize umjesto pameti nekada okreće animalnim porivima i instinktu preživljavanja po cijenu bilo čega?
Da, ali preživljavanje čovjeka ipak moramo razlikovati. Mi se moramo razlikovati, jer imamo nešto što se zove duh, što je duša, imamo i jedan sistem koji nas razlikuje od životinja, imamo način komunikacije za koji je pitanje kako ga koristimo, i u tom smislu smo drugačiji i sami kreiramo stvari na Zemlji. No, krize bude rane, kako na privatnom, tako i na nivou sistema. Kada neko na tebe digne ruku ti se trzneš i čitavo tijelo se aktivira. Tako je i sa i našim sistemom i našim nezaliječenim društvenim ranama koje se očito bude u ovakvim situacijama kada dolazi do krize. Ja se nadam i vjerujem da dokumentaristi mogu doprinijeti nekom rasvjetljavanju situacije i možda izlječenju. Ne znam... I dalje vjerujem u bolji svijet. To me zadržava u ovome čime se bavim i rado ću zadržati to kao profesionalnu deformaciju.
Naravno, vjera u bolji svijet je neophodna... No, kako vidite situaciju kod nas, čini li Vam se da su se te rane zaliječile ili se prečesto otvaraju i ne omogućavaju nam da prevaziđemo krizu koja nas je uveliko odredila?
Ne znam. Zaista ne znam. Nadam se da jesu, da su se zaliječile... Gotovo svi ljudi koje sam snimala i sa kojima sam razgovarala u filmu pozivaju na zdrav razum, ali to je problem sistema i pojedinca. Ljudi koje sam ja snimala su ulagali dugogodišnje napore da situacija ne bude takva kakva jeste i da ta žica bude maknuta, ali sistem apsolutno nije mario za to. Što se konkretno žice tiče, Slovenija sada ima novu vladu i oni su najavili da će je maknuti. Nadam se da ipak postoji neko svjetlo na kraju tunela... Svakako, film je rađen unutar projekta o evropskim granicama, ima tu još filmova o drugim žiletima, ogradama, životima, a sve to skupa nije neka super fora.
Da li biste nešto dodali ili poručilio za kraj razgovora?
Da, lijepo je biti u Podgorici. Pored toga, poručila bih svima da gledaju filmove. Bitno je da mi, prošlošću izmučeni narodi koji su vječno bili “pod nekim”, ali i pod nekim kompleksom, osvijestimo našu moć i postanemo svjesni kolika je ona zapravo, da postignemo neko samopouzdanje koje je izuzetno važno zarad bolje zajedničke budućnosti. Imamo veliki kapacitet za dobro, treba ga iskoristiti.
Film je umjetnost susreta
Prilično kompleksna koprodukcija sa brojnim izazovima dodatno usljed korone i lokdauna.
Film je velika međunarodna koprodukcija, vrlo zanimljivo i korisno iskustvo kakvo do sada nijesam imala. Uspostavljeno je mnogo više pravila i saradnji, mnogo je jasniji poslovni model sa kompleksnim konstrukcijama u okviru kojih se tačno zna koliko ima dana snimanja, koliko dana montaže i slično... Sve to ima svoje izazove i nije uvijek lako, ali nije ni toliko loše, jer smo mi toliko ovdje navikli da radimo s dušom do kraja, dok se potpuno ne iscrpiš do krajnjih granica, nakon čeka slijedi period kada se film završava, a na osnovu iskustva rekla bih da nije loše nekada imati ni dedlajn, rok. Zbog lokdauna smo radili onlajn, tako da je na kraju većim dijelom smontiran preko Skajpa, Zuma, a zvuk, kolor, montaža slike i tako dalje je bilo veoma izazovno. Nijesam upoznala ljude koji su radili na raznim stvarima, nijesam vidjela koproducente, a nijesam jedina koja se našla u toj situaciji. U svem tom ludilu mi u Zagrebu smo se tresli tokom tog procesa i bili prilično sluđeni, tako da mogu reći da mi je taj film davao smisao jer sam svakog dana ustajala i kretala u tu nemoguću misiju i montažu filma preko Skajpa. Film je inače na različitim jezicima od kojih ni ja ne govorim sve, a sa druge strane sam imala belgijskog producenta koji nije govorio niti hrvatski niti slovenački, a ja nijesam bila tu. Izazovi su razni, svašta je moguće, ali se uopšte ne zalažem za ideju onlajn rada, jer mislim da film ne treba raditi tako. Ne možeš ti čuti taj zvuk, vidjeti sliku van studija preko laptopa, ne. Film je umjetnost susreta - sa publikom i sa ljudima koji ga rade kao kolektiv. Film je kolektivna umjetnost koju je nemoguće nadomjestiti bilo kakvim virtuelnim načinima komunikacije.
O Anima festu, zagrebačkoj školi crtanog filma, Dušanu Vukotiću...
Nedavno je premijeru imao i još jedan Vaš dokumentarac, “Grad animacije”... U pitanju je priča o pedeset godina jednog od najvažnijih festivala animiranog filma u svijetu, Animafestu i Zagrebu, gradu u kojem je nastao i živi sve ove godine. Šta taj film donosi?
Da, nedavno se desila premijera. To je vrlo lijep film koji govori o istoriji animacije u Zagrebu, a koja proizilazi od velikih uspjeha zagrebačke škole crtanog filma i Oskara Dušana Vukotića koji nas povezuje.
Poveznica Hrvatske i Crne Gore je Dušan Vukotić i jedini Oskar koji je došao na hrvatsku teritoriju, na ime “Surogata” Dušana Vukotića i Zagreb filma. Imala sam taj divan trenutak kada smo izvadili statuu iz trezora i snimali ga...
Drugi festival animacije ikada održan na zemaljskoj kugli u kontekstu sadašnjih festivala kakvi tada nijesu postojali, bio je dodijeljen gradu Zagrebu i prvi je održan 1972. godine. Grad Zagreb ima prekrasnu istoriju suživota sa svjetskom animacijom zbog tog festivala. Tako je Volt Dizni prvi ikada u istoriji film kojem ne treba distribucija na nekom festivalu, dao zagrebačkom Anima festu. Neki bivši studenti koji su baš mladi dolazili u Zagreb i mislili da im se cijeli svijet otvorio jer su primljeni na Anima fest, danas su Oskarovci. U filmu su bili Nik Parkl, Piter Lord, Majkl Dudok de Vit, mislim vau! Oni imaju Oskara za jednu prosječnu policu dnevnog boravka. Film je o Anima festu, ali se zapravo bavi tim prekrasnim svijetom animacije i privilegovanom pozicijom Zagreba na svjetskoj sceni animacije i tom predivnom istorijom jedne izrazito originalne ideje, novog duha, kojom je animirani film izašao iz Zagreba. Tu je Dušan Vukotić kao The (D) ime. Poveznica Hrvatske i Crne Gore i jedini Oskar koji je došao na hrvatsku teritoriju, na ime “Surogata” Dušana Vukotića i Zagreb filma. Imala sam taj divan trenutak kada smo izvadili statuu iz trezora i snimali ga... “Surogat” je bio prvi neamerički film kojem je dodijeljen Oskar i ta geometrijski redukovana animacija nastala tada u Zagreb filmu 50-ih na 60-ih je stvorila nešto novo u svijetu. Bilo je lijepo ući u taj materijal i baviti se animacijom, raditi nešto lijepo i sunčano.
Bonus video:
