Onomad je, u opširnom intervjuu Magazinu Karakter, Latinka Perović govorila i o raspadu Jugoslavije.
Nekadašnja visoka srpska funkcionerka, istoričarka po obrazovanju, doktorirala na Fakultetu političkih nauka; zanimljiva. Srpkinja, a - Latinka! Upoznao sam je na savjetovanju “Radnička klasa i kultura”, koje se održavalo u Zenici 13. i 14. novembra 1973. godine.
- Mnogo sam pratila taj odnos prema Milovanu Đilasu u postkomunizmu. Ignorisano je njegovo postojanje, on je bio prvi disident, imao je svetsku reputaciju. Živeo je zapravo pišući. Imate sada sjajnu knjigu o njegovim dnevnicima. Zato su za mene pedesete godine veoma važan period - kazala je Latinka, pored ostalog, u pomenutom, nedavnom intervjuu. - Onda dolaze te oscilacije sa Sovjetskim Savezom, dolazi novi program i promena imena partije. Šezdesetih godina dolazi do sukoba u najužem rukovodstvu, ali o njemu se malo zna, jer nije transparentan. Personalizuje se da je to navodno sukob struja Edvarda Kardelja i Aleksandra Rankovića, što je u osnovi tačno. Onda imate sedamdesete godine kada se otvara to pitanje odnosa u Jugoslaviji, samostalnost republika, liberalizma, ali dolazi i do radikalne čistke. Otišla je moja generacija koja je pripremana za nove izazove. Mijenja se Ustav ‘74, a Srbija je jedina protiv, svi drugi su za, da bi se konačno taj sukob Kardeljeve i Rankovićeve struje posle Titove smrti vratio na scenu i opredelio sva razdoblja od osamdesetih do danas...
I: osamdesetih, zapravo, ljeta 1988. godine, zamolili su me iz NIN-a da pođem u Reževiće, do Svetozara Vukmanovića Tempa, i za NIN napravim intervju!
Sio sam u auto i uputio se kod Tempa, razmišljajući usput što da ga pitam.
Svetozar Vukmanović Tempo (1912 - 2000), Titov saborac, diplomirani pravnik, narodni heroj, general, jugoslovenski državnik, krajem šezdesetih “odmetnuo” se s beograskog Dedinja i nastanio na paštrovskoj hridi u Reževićima, đe su tokom godina nastajale njegove knjige, pa i Memoari - “Revolucija koja teče” (“Komunist”, Beograd, 1971).
- Nijesam imao namjeru, bar za sada, da pišem i objavim memoare. Slučaj je, međutim, htio da se na to odlučim. Prije dvije godine, u vrijeme dvadesetogodišnjice sukoba sa Staljinom, članovi redakcije lista “Komunist” zamolili su me da iznesem sjećanja na neke momente borbe koju smo tada vodili. Neki inostrani izdavači, pošto su mislili da se radi o odlomcima opširnijih memoara, tražili su da im ustupim pravo na izdavanje - zapisao je Tempo. - Suočen sa takvim interesovanjem, odlučio sam da pišem memoare koji bi pomogli da istina o našoj revoluciji prodre u sve krajeve svijeta. Nijesam istoričar niti sam imao pretenzija da pišem istoriju naše revolucije. Nastojao sam da oživim izvjesne momente naše revolucije čiji sam svjedok i učesnik bio. Pri tome sam koristio dokumente, stenograme, moje bilješke i sjećanja. Otuda memoari nijesu plod naučnoistraživačkog rada jednog istoričara, već moja svjedočenja o ljudima i događajima naše revolucije. Razumije se, trudio sam se da moja kazivanja budu što vjerniji prikaz događaja u kojima sam učestvovao. Stoga ništa nijesam “lakirao”, nikoga nijesam štedio, ni sebe...
Govori resko; po crmnički. Srdačan, opušten; u kratkim pantalonama. Juli je.
U Reževiće se doselio krajem šezdesetih. I kao što to obično biva kada je neko na vlasti, tadašnji budvanski glavari su ga salijetali, nudeći mu da bira: Budvu, Miločer, Sveti Stefan.
Tempo se opredijelio za gotovo nenaseljenu paštrovsku hrid u Reževićima, sagradio neveliku kuću, pošumio golet. Iznad mora, kuća, puna knjiga, stilskog namještaja, slika, među kojima se rumeni i jedan Lubarda.
Voli umjetnost; slikarstvo; prvu sliku Tempova supruga Milica kupila je od Mila Milunovića: dvije ribe u primorskom ambijentu.
- Slika je privukla moju pažnju; podsjetila me je na more, na sunce, na sredinu koju sam dobro poznavao iz svoje mladosti - kazivao je Tempo. - Upoznao sam se i s Lubardom; posjećivao ga u ateljeu. On mi je pokazivao slike na kojima je radio. Sve su to bili motivi iz Crne Gore...
Skupili su Vukmanovići preko dvjesta slika i skulptura naših i inostranih savremenih slikara i vajara. Tempo i supruga mu Milica odlučili su da sve poklone Cetinjskoj galeriji.
- Izabrao sam Cetinje - kaže Tempo - jer su me za taj grad vezivale najljepše uspomene iz mladosti...
Sin im, Veljko, stomatolog, sa suprugom Lidijom, ekonomisticom i ćerkicom - upravo doputovali iz Beograda.
- Da nema ove očeve kuće, more ne bismo gledali! - kaže Veljko.
Nijesam Tempu stigao ni postaviti pitanje; već je započeo priču o “kontroverznom” Ustavu.
- Ustav je donesen 1974. godine, a pripreme na amandmanima počele su 1971. Ideja koju Ustav nosi u sebi, ideja nacionalne ekonomije, rođena je još ranije. To je Kardeljeva ideja iz 1964. godine koju je izrekao na Osmom kongresu SKJ da treba, pored raspodjele prema radu, uvesti i raspodjelu prema nacijama. To je u stvari idejni začetak nacionalnih ekonomija. Kardelju tada nije pošlo za rukom da realizuje tu ideju zbog toga što je Sindikat bio vrlo široka i jedinstvena organizacija u cijeloj zemlji i ona je imala prevagu nad klasnim pitanjima - veli Tempo. - Klasni pristup rješavanju društvenog sistema Jugoslavije, koji je dominirao nad nacionalnim, propagirao je da ako nema eksploatacije čovjeka nad čovjekom, onda su odnosi prema nacijama ravnopravni, onda nema eksploatacije ni nacije nad nacijom, onda svaka nacija raspolaže rezultatima rada koje neki radnici ostvare na njenoj teritoriji, bez obzira da li su ti radnici jedne ili druge nacionalnosti...
U to vrijeme, Svetozar Vukmanović Tempo povukao iz rukovodstva - kako mi je rekao - upravo zbog tog sukoba i neslaganja.
A Latinka je, očigledno, u pravu kada u nedavnom intervjuu potencira sukob između dvije koncepcije - Kardeljeve i Rankovićeve. Posljednja etapa Titove vladavine, s početka sedamdesetih, pa do kraja, kao da je nagovještavala što će se dogoditi.
Tempo je iz Reževića napisao preko osamstotina stranica kucanog teksta, primjedaba, na predlog Ustava i isto toliko na predlog Zakona o udruženom radu, “malog ustava”, kako su ga zvali, predviđajući da će oni donijeti rđave rezultate. I konačno, to se u praksi ostvarilo 1981. i 1982. godine.
- Tada se već vidjelo da smo zapali u krizu - kaže Tempo. - Postalo je jasno da ako ovako nastavimo sa privređivanjem na osnovu Ustava, nećemo dugo čekati i doći ćemo u situaciju iz koje se nećemo izvući bez krupnih nevolja, lomova u privredi, u društvu, u državi...
Tempo je, zatim, javno, na Kongresu Sindikata, izišao s tezom da se mijenja Ustav. U intervjuu listu “Rad” rekao je da treba mijenjati one postavke Ustava koje ometaju razvoj samoupravljanja i privrede.
- Tada me je napao sarajevski “Svijet” da ja hoću da mijenjam temeljne postavke Ustava - sjeća se Tempo. - Ja sam im odgovorio da se zalažem za mijenjanje onih osnova na kojima počivaju nacionalne ekonomije i onoga što je izazvalo ovako slabe rezultate u privređivanju. Tadašnji savezni ministar za unutrašnje poslove izjavio je da su svi oni koji traže promjenu Ustava, neprijatelji, i to me je izazvalo da kažem: ja sam neprijatelj, jer tražim promjenu Ustava...
Razgovarali smo dugo, uz odličnu crmničku lozovaču; dok se rumeno sunce poizdaleka pomalja, iza ostrva Katič.
Iskusni revoluvionar, političar, Tempo je, ipak, vidio izlaz iz krizne situacije u kojoj se zemlja tada našla.
- Mislim da izlaza ima, ali ga nije lako naći. Ustav je vješto napravljen. Za svaku promjenu u njemu moraju da glasaju sve republike i pokrajine. Ako je jedan protiv, ne mogu se izvršiti promjene - pojašnjava mi Tempo. - Vidi se i sada ta nemoć da se izvrše sitne promjene koje malo znače, jer, smatram da sve promjene koje su predviđene amandmanima neće mnogo novog donijeti. Ustav se može promijeniti jedino ako se donese takav zaključak da svi oni koji su protiv promjena Ustava, su, u stvari, i protiv programa Partije...
Podsjećam Tempa na pojavu da obrazovani, sposobni, mladi ljudi, sporo prodiru.
- Svi stari kadrovi, koji su bili dobri u ranijim vremenima, treba da odu, a na njihova mjesta dođu novi ljudi. Ali ne novi ljudi iz partijskog aparata, nego oni ljudi iz društva, iz baze, tamo gdje se pojave u borbi za samoupravljanje - kaže Tempo. - Kao što smo u ratu odabirali komandni kadar ne na osnovu koliko je ko imao škola i akademija, nego kako se on pokazao u vođenju rata, kakve je sposobnosti pokazao u tim borbama. Takve kadrove smo izdizali i postavljali na komandantska i komesarska mjesta. Imali smo taj sistem prilagođavanja prema sposobnostima ljudi i u prvim danima poslije uspješne oružane revolucije, koji su rukovodili privredom, odgovarali za proizvodnju.
Tempo ispi čašu lozovače, pa opet nastavi razgovor o rukovođenju privredom.
- Međutim, kako se privreda razvijala, tako je i rukovođenje privredom postajalo sve kompleksnije i tražilo više znanja i sposobnosti. U tom daljem transformisanju naše koncepcije da mladi i sposobni preuzimaju pozicije, stvari su se izmiješale - naglašava Tempo. - Počeli su da dolaze ljudi iz aparata, koji su naučili napamet nekoliko fraza iz marksizma-lenjinizma, koji ništa nijesu znali o problemima iz privrede i društva i koji nijesu imali ni znanja, a ja bih rekao, koji su dobili znanja na univerzitetima uglavnom iz odnosa koji se razvijaju u kapitalističkoj privredi. Otuda i danas imamo pojave da u istupanjima nekih ekonomista dominiraju ona shvatanja koji jedini izlaz vide u restauraciji kapitalizma. I tu je još nešto izmiješano. Fotelja je čudna stvar. Kada jednom zasjedneš na vlast, u fotelju, onda se ona prilijepi, omili ljudima i teško se odvajaju od nje i onda, naravno, teško dolaze mladi i sposobni. Naprotiv, da bi dokazali da su sposobni, oni potiskuju one sposobne, proglašavaju ih čak i neprijateljima. Mi smo proglasili neprijateljima “praksisovce” koji su vrlo sposobni marksisti i filozofi; odstranili smo ih sa univerziteta...
Sunce bješe malo navelo.
Bonus video:
