Iako je osnovana tek nedavno, pozorišna alternativna trupa “Preporodilište” već ima jedan projekat iza sebe.
U pitanju je predstava pod nazivom “Muzej voštanih figura”, inače autorski projekat poznatog pozorišnog alternativca Branka Kovačevića.
Ovaj komad nastao je u produkciji KIC-a “Budo Tomović” i pomenute pozorišne trupe, a prije desetak dana premijerno je izveden. Na reprizu publika će čekati jesen.
Predstava “Muzej voštanih figura” donosi priču o dva prijatelja - Alfredu i Robretu, koje igraju Dražen Milić i Ljubo Kaličanin, obojica zaposleni u KIC-u Budo Tomović kao dizajner svjetla, odnosno organizator.
Alfredo i Robert su ljudi s periferije bitisanja koji nalaze privremeni smještaj u napuštenom suterenu Muzeja voštanih figura u gradu. Tokom detaljnog pospremanja prostora istovremeno nađu vrijedan predmet za koji se bore izvodeći znane i neznane oblike takmičenja pokazujući pri tom svijetle i tamne strane ljudske prirode.
Predstava je inače posvećena istaknutim crnogorskim pozorišnim stvaraocima, DODEST-ovcima Slobodanu Milatoviću i Džoniju Hodžiću, dok je izbor muzike, scenografiju i kostime osmislila trupa.
Akteri ove priče Ljubo i Dražen zadovoljni su premijernim izvođenjem. Upravo ovaj komad Kaličanina je vratio staroj ljubavi - glumi, a većina ga pamti upravo po ulozi u projektu Buksovaca “Slučajevi pravde”. O tome kako je došlo do toga da baš Kovačević angažuje Kaličanina i Milića, kažu:
”Branko Kovačević preko četrdeset pet godina istražuje u teatru, a njegov osnovni stvaralački moto je unapređenje avangardne avangarde. Moje glumačko iskustvo obično se vezuje za film ‘Slučajevi pravde’ organizacije The Books of Knjige. Još 80-ih godina prošlog vijeka igrao sam u predstavi ‘Početak kraja’ autora Branka Kovačevića u režiji Božidara Đurovića (produkcija studentskog teatra Doma ‘Rifat Burdžević Tršo’ Titograd). Naša saradnja se nastavlja kroz predstave ‘Dani poslije’, kao i kroz komediju ‘Sumnjivo lice’ koje su izvedene u DODEST-u. Ja sam na neki način ‘isprovocirao’ Branka da napiše ovaj komad, jer njegovu adaptaciju djela Samjuela Beketa ‘Čekajući Godoa’ nijesmo realizovali zbog epidemije korona virusa”, ispričao je Ljubo Kaličanin koji se u razgovoru za Magazin prisjetio i svojih glumačkih početaka.
”Kao dizajner scenske rasvjete vjerovao sam Ljubu kao mom prijatelju, a posebno Brankovom sudu da je kod mene prepoznao nešto što scena ište, prihvatio sam saradnju i danas se vrlo tome radujem. Predstava pripada takozvanom neverbalnom teatarskom izrazu i traži od glumca mnogo znanja i umijeća”, pohvalio se Dražen Milić.
Njih dvojica otkrivaju i koliko je bilo teško donijeti ovaj komad na “daske koje život znače”:
”Brankov rediteljski pristup u radu je netipičan i nenametljiv. Razgovorom i razmjenom ideja uz konkretan scenski rad, došli smo do premijere, a da pri tom nismo osjetili neki umor. Alfreda sam upoznao u ranoj fazi, tačnije u fazi pisanja komada, pa sam na neki način mogao da ga približim sebi, usvojim i predam publici”, ispričao je o svojoj ulozi u projektu ‘Muzej voštanih figura’ Kaličanin, dok Milić priznaje da nije imao uvid u kompletan projekat kao njegov kolega iz predstave.
”Na neviđeno sam prihvatio ulogu i Robert je rođen”, ispričao je Milić.
Često glumci, da bi donijeli na pravi način lik koji igraju, moraju ga tražiti u sebi i opravdati njegovo postojanje, ma o kakvoj ulozi da je riječ. Zato kroz svaku ulogu ugrade i donesu dio sebe. Iako nijesu profesionalni glumci, dok su spremali svoje role, time su se vodili i Kaličanin i Milić.
”Naravno da glumac u svoju ulogu ugrađuje i dio svog bića. Ugrađujući sebe, tražite tanku nit povezivanja koju u jednom trenutku morate da zamrsite s publikom ako hoćete da vam vjeruje. Čini nam se, sudeći po reakcijama na premijeri, da smo ispunili zadatke koje smo sebi dali, a posebno onog osnovnog da predstava nije dosadna”, poručuju Kaličanin i Milić.
Danas su prava prijateljstva na cijeni, a često se dešava da se upravo zbog interesa ona prekidaju. O tome koliko mogu opstati i kako se Alfredo i Robert bore za ono što imaju glumci otkrivaju:
”Alfredo i Robert sve svoje međusobne nesuglasice ne uzimaju preozbiljno, jer smatraju da je sudbina umiješala prste u svaku poru njihovog života. Naši junaci na sceni istinom pričaju o istini, prikazujući život bez uljepšavanja čineći priču opštom, a opet lokalnom, to jeste našom. Prijateljstvo na momente pohlepom biva poljuljano, ali ne i poništeno”, objašnjavaju Milić i Kaličanin.
To što se radnja odvija u “Muzeju voštanih figura” mnogi bi pomislili da se upravo glavni akteri Alfred i Roberto do kraja predstave pretvaraju u voštane figure. No, nije tako.
”Voštane figure nijesu Alfredo i Robert, već gledaoci koji na osoben način učestvuju u predstavi. Publiku na premijeri malo smo ‘mazili’, pa je bila ‘pošteđena’ nekih predviđenih aktivnosti kojima će na reprizama biti izložena”, obećavaju sagovornici Magazina.
S posebnim ponosom ističu da je upravo ova predstava posvećena Slobu Milatoviću i Džoniju Hodžiću. Na pitanje je li zbog toga bila veća odgovornost da priču donesu na pravi način, odgovaraju:
”S našim preminulim prijateljima Slobodanom Milatovićem i Džonijem Hodžićem, DODEST-ovcima, imali smo veoma plodnu dugogodišnju saradnju, pa naše sjećanje na njih je sasvim prirodno i obavezujuće. U predstavi smo uspjeli da na jedan specifičan način, iako više nisu među nama, uvedemo Sloba i Džonija i povežemo život i teatar”, zaključuju Milić i Kaličanin.
Bonus video:
