Da smo posmatrači svi, bez obzira na kontekst, prostor i vrijeme, univerzalni je zaključak nakon upoznavanja sa najnovijim djelima crnogorskog grafičkog dizajnera Aleksandra Miličića.
Posmatrači smo bilo da se nalazimo ispred njegovog djela, na pozorišnoj predstavi ili u bioskopskoj sali ili mnogo dalje od opštih mjesta socijalizacije, pa i kada smo najbliže sebi, jer nerijetko individua postane posmatrač sopstvenog života dok se drama odvija. I to nije nužno loše, jer je nekada i protagonisti potrebna pauza, vrijeme između činova koje će iskoristiti za “osvježenje između činova glavne predstaveˮ.
Izložba njegovih radova nazvana “Intermezzo”, a dužeg naziva “Intermezzo, ili šta je emotivni život u doba kusur-vremena” već samim nazivom prilično simbolično, istovremeno i direktno, snažno, ali i romantično, komunicira sa posmatračima. Postavka je otvorena sredinom mjeseca u Beogradu, u galeriji “Nikola Radošević” u Starom gradu, a dostupna je za posjetioce do 25. juna.
Život pred nama je uvijek kusur koji preostaje kada ukupnom životu oduzmemo prošlost. Iako imamo iluziju da je taj kusur vremena i života prilično veliki, uvijek uvažim činjenicu eminentnih filozofa koji nas opominju da je (ipak) riječ o “sići” vremena, kaže Miličić za "Vijesti"
Izloženi radovi nastali su tokom Miličićevog rezidencijalnog boravka u Sao Paulu, u januaru i februaru ove godine, a desetak odabranih djela predstavlja beogradskoj publici. Izložba je i svojevrstan “podsjetnik eksternog i upitnik internog karaktera”, primijetila je istoričarka umjetnosti Ana Knežević.
”Jasnim, prepoznatljivim i razumljivim jezikom Miličić nas kroz vizuelni ‘Intermezzo’ sačinjen od digitalnih ilustracija uvodi u prostor pauze ‘u glavnom programu’ i poziva na ‘osvježenje između činova glavne predstave’. To je naša neumorna predstava koja se bez prekida izvodi svakoga dana, od jutra do mraka, pa i nakon toga. To je stejdž fleksigurnosti, stalnih promjena, izmijenjenih okolnosti, scena u kojoj malobrojni trijumfuju, a mnogobrojni posmatraju njihov trijumf. U takvom toku glavne radnje Miličić pomno posmatra ono što je od ljudskosti i njenog emotivnog života (pre)ostalo. On predstavlja figure, heroje i heroine emotivnog života današnjice jednostavnim i konkretnim jezikom, mudro izabranim za razumljivo čitanje za siću vremena. Ako je vrijeme koje nam najzad ostane tek jedan kusur od vremena zarade i njenog raznolikog, a stalnog trošenja, onda je od velikog značaja taj kusur upotrijebiti pametno i smisleno”, zapisala je, između ostalog, Knežević, u tekstu u katalogu izložbe.
Miličić radi u oblasti vizuelnih komunikacija i marketinga od 2000. godine. Magistar je primijenjene umjetnosti (Fakultet za umetnost i dizajn, Beograd) i međunarodnog marketinga (Ekonomski fakultet, Podgorica). Autor je više od 100 idejnih rješenja iz oblasti grafičkog oblikovanja i korporativnih identiteta. Njegovi radovi su izlagani i nalaze se u Berlinu, Limi, Beogradu, Porto Alegre-u i Kotoru. Sarađuje sa brojnim kompanijama i pojedincima na advertajzing i imidž projektima. Kreativni je direktor u marketing agenciji ‘’Prava priča Studio marketing’’ (Podgorica), u sklopu koje razvija sopstvenu marku “Aleksa Mili”.
Pored drugih izložbi, crnogorskoj publici se prvi put samostalno predstavio postavkom “Reimagine” ili “Zamisli naš svijet ponovo”, u Kotoru 2020. godine, koja je tada naišla na veliko interesovanje domaće, ali i inostrane publike.
O najnovijoj postavci koju je predstavio u Beogradu, iskustvu iz Sao Paola, ali i planovima za dalje, mogućnostima da djela prikaže i u Crnoj Gori, Miličić govori za “Vijesti”.
Izložba u Beogradu otvorena je prošle sedmice. Kakvi su dosadašnji utisci i kako radovi korespondiraju sa galerijom?
Zadovoljan sam što je otvaranje u galeriji “Nikola Radošević” privuklo pažnju ustaljene, ali i nove publike. U takvim prilikama uvijek se obradujete posjetiocima i otvaranju novih tema i dijaloga. Galerija je smještena u najfrekventnijoj zoni Beograda i predstavlja zaštićeno zdanje sa četiri velika izloga koja čak i slučajnim prolaznicima daju kompletan uvid u postavku. Ovom prilikom sam se ograničio na deset radova koje predstavljam, jer izlaganje u inostranstvu podrazumijeva i administrativne izazove koji su dio naše svakodnevice.
Djela koja predstavljate su, između ostalog, jedan od rezultata Vašeg boravka u umjetničkoj rezidenciji “Gustavo Rosa” u Sao Paulu tokom janura i februara. Kakvi su radovi u pitanju i šta Vas je posebno inspirisalo u toj sredini?
Radovi koje sam predstavio su iz sfere grafičkog dizajna, produkovani kao pritnovi velikog formata koji jednostavno komuniciraju sa publikom. Kada ste fizički izmješteni iz svoje sredine i radite u izmijenjenim okolnostima, inspiraciju tražite i u novom ambijentu. Činjenica da sam tokom januara i februara zimu zamijenio ljetom uticala je da dominantni motivi budu oni vezani za ljetnje asocijacije. Brazilska umjetnost i kultura je jako slojevita i bogata, ali svaki umjetnik može da pronađe vlastiti fokus u onome što ga najviše privuče. Dominantan umjetnički pravac je apstrakcija i to mahom geometrijska apstrakcija, što se reflektuje direktno na sve vrste dizajna i primjenu kroz dizajn. Zemlja i grad su riznica dobre arhitekture i nevjerovatnih paterna (prvenstveno Burle Marxa) koji su vidljivi na svakom koraku. Svaki primijenjeni umjetnik ne može da ostane imun na okruženje koje potpisuju Oscar Niemeyer, Paulo Mendes de Rocha ili Ruy Othake.
Termin “Intermezzo” koji ste iskoristili za naziv prevodi se i kao “mali komični pozorišni komad”, “mala komična opera” ili neka “međuigra”, “poveznica” (između činova). Šta u Vašem kontekstu znači “Intermezzo”?
U pravu ste. Riječ je stara, bremenita vijekovima. Pogled u njenu etimologiju otkriva latinsko porijeklo - intermedius (srednji), i značenje vezano za međuigru. Figurativno, intermeco može biti i neočekivani događaj iliti upadica. Takav je i moj “Intermezzo” - upad u kolotečinu i ritam ustaljenog vremena današnjice. Jasnim, prepoznatljivim i razumljivim jezikom, kroz vizuelni Intermezzo sačinjen od deset dizajnerskih ilustracija, pokušavam da posjetioce izložbe uvedem u prostor pauze “u glavnom programu” i pozovem na “osvježenje između činova glavne predstave”. To je ona naša neumorna predstava koja se bez prekida izvodi svakoga dana, od jutra do mraka, pa i nakon toga. To je bina fleksigurnosti, stalnih promjena, izmijenjenih okolnosti, scena u kojoj malobrojni trijumfuju, a mnogobrojni posmatraju njihov trijumf. To je onaj scenario koji je danas više nego poznat i koji stoga umara, a odigrava se od druga do druga, od poslodavca do poslodavca, od stana do stana, od grada do grada. Na ličnom nivou, “Intermezzo” sam osjetio kao predah između životnih faza i okolnosti kroz koje svi prolazimo.
Interesantan je i podnaslov izložbe koji glasi: “(Ili) šta je emotivni život u doba kusur-vremena?”... Kakvo je to kusur-vrijeme i da li je emotivni život danas vezan upravo samo za onaj “kusur” tokom dana koji nam ostane?
Život pred nama je uvijek kusur koji preostaje kada ukupnom životu oduzmemo prošlost. Iako imamo iluziju da je taj kusur vremena i života prilično veliki, uvijek uvažim činjenicu eminentnih filozofa koji nas opominju da je (ipak) riječ o “sići” vremena.
Emotivnost u mojim radovima se učitava, baferuje i probija kroz kalkulacije savremenog svijeta, koje su prepoznatljive diljem planete - većina nas i za emotivni život dobija kusur-vrijeme, tek toliko od stega slobodnih sati i dana da se sa sobom i drugima pravo raskusuramo. Intermezzo zapravo traga za pauzom u takvoj računici. On je međuigra, možda ne komičnog, ali svakako oslobađajućeg i rasterećujućeg karaktera, koja poziva na predah, na obraćanje pažnje, na zaborav brojeva, na pamćenje pogleda, osjećaja i dodira. Intermezzo koji sam kreirao očigledno ima različit karakter od glavne predstave koju svakodnevno živimo - on nas stilizovanim oblicima i bojama uvodi u vrijeme koje pokušava da teče na drukčiji način; umjerenim pulsom, zadovoljnim dahom, dostojanstvenim stavom.
Predstavljate “figure, heroje i heroine emotivnog života današnjice”, primijetila je istoričarka umjetnosti Ana Knežević i istakla da su Vaši radovi “podsjetnik na lijepu i rasterećujuću mogućnost poljupca na kiši, plivanja u moru ili lješkarenja na plaži, na eho melodije “love is in the air”(Džon Pol Jang), ali i vizuelna pitalica o onom ‘kad smo biješe...?’, ‘kada si posljednji put..?’, ‘sjećaš li se...?’ i ‘što ne bismo mi...?’”... Djeluje da su današnji heroji i heroine upravo oni kojima taj podsjetnik nije potreban... Koliko su važne te stvari, detalji i sitnice za život danas, za emociju, ali i za te pauze ili pak međučinove između glavnih činova?
Pokušao sam da akterima i radovima pružim univerzalizujući karakter - jer te heroine i heroji možemo biti svi mi, a u rijetkim trenucima u kojima se dokopamo ljubavi kao prirode i prirode kao ljubavi mi to zaista i jesmo. Prikazujem raznobojne figure i lica čije se zajedništvo iščitava najprije u bivanju čovjekom, u sasvim ljudskim naporima i potrebama da se bliskost, povezanost i emocija ostvare, da se prostor i vrijeme oslobode nametljivih signala i mreža kako bi prvo mjesto zauzele naše vrle, izuzetne i lijepe osjećajnosti. U tom trenutku ulazimo u polje malih, a velikih stvari koje život znače.
Volio bih da jednom, sasvim bez plana, prijatno iznenadim život - kao što on nas neprestano iznenađuje. To bi bilo fer...
Kakvi su planovi za dalje?
Radim istovremeno na dva polja, umjetnost i marketing komunikacije. Olakšavajuća stvar je što se ove dvije profesije nadopunjuju i što pronalazim način da budem prisutan u njima. Nekad nije sve jednostavno, jer volim i putujem često. Sljedeći umjetnički projekat biće vezan za rad sa tekstilnim materijalima, staklom i vunom, jer tako bih zaokružio određenu fazu u primjenjenoj umjetnosti. Probni radovi i uzorci koje imam me inspirišu da nastavim. Nemam temeljne planove, ali imam recimo neke nove ideje. Cijenim da je to važnije. Volio bih da jednom, sasvim bez plana, prijatno iznenadim život - kao što on nas neprestano iznenađuje. To bi bilo fer.
Sao Paulo uvijek daje razlog za povratak i nova istraživanja
Kako je protekao Vaš boravak u Sao Paolu i šta je na Vas ostavilo najviše utiska? Ovo je moj četvrti boravak u Sao Paulu i bez obzira na to grad sa više od dvadeset miliona ljudi nije lako (raz)otkriti. Sao Paulo uvijek daje razlog za povratak i nova istraživanja. Pošto sam ovaj put odlučio da grad doživim prvenstveno putevima umjetnosti, najviše vremena sam provodio u galerijama i dizajn koncept prostorima u Pinjerosu, Žardin Paulista i Žardins. Prostor između pohađanja dva mini kursa iz umjetnosti, popunjavao sam učenjem najosnovnijih fraza portugalskog jezika poželjnog za normalno funkcionisanje u običnim situacijama. Grad ima impresivnu arhitektruru, prebogatu hortikulturu, nevjerovatan dnevni i noćni život, kao i super gastro ponudu. Najviše sam se radovao povezivanju sa ljudima, otkrivanju novih imena i marki iz sfere produkt dizajna, ali i ukusu dobre brazilske kafe.
Volio bi grupnu izložbu grafičkih dizajnera u Crnoj Gori
Postoji li mogućnost da postavka uskoro bude predstavljena i u Crnoj Gori?
Za sada nisam planirao da ovu izložbu predstavim u Crnoj Gori, ali bi me obradovalo neko grupno predstavljanje kod kuće. Posredstvom instagram profila aleksamiliart imam interakciju sa domaćom publikom i tamo dijelim inserte iz onoga što stvaram ili onoga što me inspiriše. Da su okolnosti drukčije i da imamo profesionalno udruženje primijenjenih umjetnika ili dizajenera, vjerovatno bi dizajneri bili više zainteresovani za izlagačku djelatnost u Crnoj Gori. Ipak, treba biti jasan i napomenuti da, za razliku od drugih umjetnika, dizajnerski rad je prvenstveno usmjeren na komercijalnu saradnju sa privredom i pojedincima, nije nužno “galerijsko-izložbeni” i vidljiv je svakodnevno na više mjesta i nivoa. Kod grafičkog dizajna cijenim što ne ograničava na stvaranje i saradnju na jednoj lokaciji i u okviru jednog tržišta.
Bonus video:
