Švedski pisac David Lagerkranc nastavio je da ispisuje planetrano popularni serijal “Milenijum” Stiga Lašona, poslije Lašonove smrti. Podsjetimo, Stig Lašon bio je švedski novinar, pisac, aktivista koji je preminuo 2004. godine. Četiri godine potom, 2008. bio je pored Haleda Hoseinija drugi najbolje prodavani pisac na svijetu. Do novembra 2011. njegov “Milenijum” je prodat u tiražu od 65 miliona primjeraka. Lašonov “Milenijum” obuhvata knjige “Muškarci koji mrze žene”, “Djevojka koja se igrala vatrom” i “Kule u vazduhu”.
Ove knjige su objavljene poslije njegove smrti. A u rukopisu je ostao nedovršeni nastavak trilogije. Teme njegovih knjiga su: trgovina ljudima, nasilje nad ženama, ekstremni desničarski pokreti, patnje malih ljudi upletenih u zakulisne igre moćnika i tajnih službi i sl. Glavna junakinja trilogije “Milenijum” je Lisbet Salander - asocijalna, agresivna djevojka alternativnog stila, hakerka, koja je nepravedno pretrpjela puno nepravde i bolova. Ponaša se kao “pravedni osvetnik”.
David Lagerkranc je nastavio Lašonov serijal knjigama: “Ono što nas ne ubije”, “Oko za oko” i “Ona mora umrijeti”. Lagerkranc je rođen 4. septembra 1962. godine u Švedskoj. Debitovao je 1997. knjigom o švedskom avanturisti Jeranu Kropu. Književni proboj i visoke ocjene kritike ostvario je romanom o engleskom matematičaru Alanu Tjuringu. Njegov najveći uspjeh je knjiga “Ja sam Zlatan”, o Zlatanu Ibrahimoviću. To djelo je nominovano za Nagradu Avgust, najveće švedsko priznanje, i za Sportsku knjigu godine Vilijam Hil, i prodato je u više miliona primjeraka širom svijeta. Oženjen je Anom Lagerkranc, s kojom ima troje djece.
Lagerkrancov nastavak serijala “Milenijum”: “Ono što nas ne ubije”, “Oko za oko” i “Ona mora umrijeti” objavila je Čarobna knjiga u prevodu Dorijana Hajdua, Milene Podlošak i Nikole Perišića.
Kako ste, zapravo, nastavili da pišete “Milenijum” Stiga Lašona?
- Nastaviti serijal “Milenijum” je, naravno, bila borba, ali istovremeno je bilo nemoguće odoljeti izazovu.
Koliko je teško bilo ponovo osmisliti priče u okruženju i sa protagonistima koje je neko drugi prvobitno izmislio?
- Bila je to borba, ali i zanimljiv posao. Morao sam ih jako dobro upoznati da bih od njih napravio svoje likove. I promijeniti nekoliko stvari. Na primjer, Mikael Blumkvist je morao da prestane da puši i počeo je da pije čašu dobrog crnog vina umjesto viskija.
Kako ste kreirali već stvorene likove Lisbet Salander i Mikaela Blumkvista? Šta je bio najveći izazov u pogrešnoj percepciji likova i zapleta?
- Najveći izazov je bio da od njih napravim svoje likove koji su imali plan i postojali u univerzumu koji mi je na neki način bio blizak. Kada sam pisao svoju drugu knjigu serijala “Milenijum” (br. 5, “Oko za oko”) odjednom sam shvatio da imam i Lizbet i Mikaela u mojim venama.
Da li je Lašon ostavio neke bilješke, planove o budućim knjigama iza sebe? Jeste li ih koristili?
- Nijesam imao nacrte sa kojima bih počeo, priča u mom prvom “Milenijumu” je bila priča koja je stvorena. Uvijek se oslanjam na priče koje su me strefile ranije u životu. Počinjem odatle i kada sam na pravom putu, zaplet se sam razvija.
Jednom ste rekli da je Lizbet Salander neka vrsta “strašne pank ratnice”. Možete li to pojasniti?
- Lizbet Salander je zvijezda, jezgro Milenijumskog univerzuma. Ikonički lik superheroja za koji vjerujem da će živjeti jako dugo.
U šestom nastavku “The Girl Who Lived Twice” Lisbet Salander je poslovna žena. Zašto takva transformacija?
- Likovi moraju evoluirati kao i svi mi. Zanimalo me je da vidim šta bi se moglo dogoditi s Lisbet u malo drugačijem položaju. Međutim, ona je uvijek bila poslovna žena, brinula se o sebi i brinula da zaradi (izvuče) najbolje iz svake situacije.
Koliko se lik Mikaela Blumkvista promijenio kroz vaša tri romana?
- Mislim da je kroz moje tri knjige postao manje mačo muškarac, možda i to da posjeduje malo bolji ukus za vino. I nepušač je. Da!
”Mračna muzika” je vaš novi roman inspirisan Šerlokom Holmsom i Dr. Votsonom. Šta nam možete reći o radnji ovog romana?
- Dva glavna lika su profesor Hans Reke i policajka Mikaela Vargas. Reke je rođen u bogatoj stokholmskoj porodici, svjetski autoritet u tehnikama ispitivanja, sposoban za vrtoglave logike i zapažanja... Ali mogao bi se raspasti zbog unutrašnje tame i depresije, što bi dovelo do zloupotrebe supstanci i očaja. Mikaela Vargas je policijski službenik, roditelji su joj čileanske političke izbjeglice iz mračnog predgrađa, ima dva brata sa druge strane zakona. Mikela Vargas smatra da ima nešto da dokaže. Uporna je i beskompromisna, ali joj je potreban Rekeov jedinstveni um da joj pomogne da riješi slučaj. Reke ima sve - bogatstvo, reputaciju - ali i sklonost da sve to odbaci. Potrebna mu je Vargas da mu pomogne da se vrati na ravnopravni nivo da bi mogao usredotočiti svoj um na pronalaženje ubice prije nego što oboje zauvijek budu ućutkani.
Karijeru ste započeli kao kriminalistički reporter za nacionalne novine. Da li se to pokazalo korisno za krimi žanr koji pišete?
- Veoma je korisno. Obično kažem da bi novinarstvo moglo, a možda bi i trebalo, svoju naraciju da posudi od fikcije, a s druge strane, krimić ima mnogo toga da nauči od novinarstva, a posebno istraživanja koja su srž dobrog novinarstva. Mnoge moje tehnike potiču iz mojih godina provedenih kao kriminalistički reporter.
Proslavili ste se kao pisac biografija uključujući biografiju Gorana Kropa, Alana Turinga, Zlatana Ibrahimovića. Oni su ljudi različitih profesija: osvajač planinskih vrhova, matematičar i fudbaler. Ali zajedničko im je da su veoma talentovani i van društvenih konvencija. Zašto su vas ovi ljudi privukli?
- Ono što me je zaintrigiralo kod svih ovih ličnosti je da su veoma talentovani i kako kažete i nekakvi autsajderi, možda autsajderi. Borili su se za svoj uspjeh, zaslužili svoje redove, ako hoćete.
U čemu je, po Vašem mišljenju, tajna uspjeha Zlatana Ibrahimovića?
- Gospodin Ibrahimović je jedinstven, ali u suštini, kod njega je super naporan rad i dosljednost, rekao bih.
Kako objašnjavate veliku popularnost krimi-žanra danas?
- Pretpostavljam da nam kriminalistička fantastika omogućava bijeg od stvarnosti i istovremeno se donekle bavi našim unutrašnjim strahovima. I jedno i drugo privlači ogroman broj ljudi, što znači da kriminalistička fantastika privlači veliki dio potencijalne ciljne grupe.
Zašto je kriminal privlačan čitaocima? Šta nam ove činjenice otkrivaju?
- Mogu samo da nagađam, ali vjerujem u to da nam kriminalistička fantastika daje mogućnost da se nosimo sa našim najgorim fantazijama i unutrašnjim strahovima koji se dopadaju velikom dijelu populacije.
Bonus video:
