“Imao je 40 godina i stajao je na raskršću. U Jugoslaviji je bio književna i medijska zvezda. Njegovi romani "Beleške jedne Ane", "Foliranti", "Provincijalac", "Ada" imali su ogromne tiraže. Sve sami bestseleri. Obožavali su ga i čitaoci i žene. U Zagrebu je dočekivan s ovacijama. Osetio je šta znači biti na udaru komunističkih vlasti. U Beogradu je pregrmeo ozbiljnu političku aferu zbog čega je i izbačen iz "Nina", a u Bosni mu je zabranjena pozorišna predstava. I to posle 90 izvođenja. Brak mu je bio u krizi. Slikarstvo mu je bilo u krvi. Krenuo je da osvaja Njujork”.
To je odlomak iz knjige "Kaporova školica" posvećene legendarnom Momu Kaporu, čiji je autor poznati publicista i novinar Aleksandar Đuričić. Svojim prepoznatljivim glasom, čitajući ovaj odlomak i pružajući mu dramaturgiju, melanholiju, ali i počast, crnogorska glumica Žaklina Oštir otvorila je književno veče sinoć u Podgorici u sali "Dodest" Kulturno-informativnog centra "Budo Tomović".
Tako je Podgorica dobila tu čast da bude domaćin druge promocije knjige "Kaporova školica", i to nakon nedavne, veoma uspješne promocije u Beogradu, u Kolarčevoj zadužbini.
Prvi put objavljena ljubavna pisma
Svi prisutni vidno su uživali u otkrivanju anegdota i manje poznatih priča iz života čuvenog Moma Kapora, bilo kroz sjećanja autora knjige Aleksandra Đuričića, njegovo pripovijedanje o sjećanjima Kaporove porodice ili brojnih prijatelja. Ono što je posebnu notu, baš u Kaporovom stilu, doprinijelo književnoj večeri, jesu i ljubavna pisma Moma Kapora koja su prvi put sada objavljena u stranicama knjige u izdanju "Vukotić media"
Upravo ta, fantastična i zanosna ljubavna pisma mladog Kapora, bila su možda i ključna za stvaranje knjige, priča Đuričić. On ističe da je Kapor često tokom života tvrdio da nikada nije pisao ljubavna pisma i u šali je čak ismijavao jednog prijatelja koji ih je pisao masovno, ona su se pojavila. Pojavila se jedna Vesna koja se tada prezivala Trifunović i koja se kao maturantkinja zabavljala sa Kaporom kada je on bio student slikarstva.
"Ona je pisma ustupila Zadužbini Moma Kapora, a Zadužbina meni i ja sada vama. Zaista su divna, pisana na ijekavici, što daje poseban šmek, i iz njih se već naslućuje taj njegov jedinstven stil", objasnio je Đuričić.
Jedno od pisama pročitala je Žaklina Oštir i dodatno prenijela prisutne u čaroban svijet pripovijedanja Moma Kapora.
“Laka literatura” koja o(p)staje i traje
Profesorka na Filozofskom fakultetu u Nikšiću Ksenija Rakočević, govoreći o Kaporu, rekla da se njegova pojava može posmatrati kao fenomen iz više razloga...
"Nevjerovatna je njegova sposobnost da kao pisac 'lakih nota' iliti kao pisac 'lake literature' ostane i opstane decenijama i nakon svoje smrti. Sama ta činjenica govori o tome da u njegovim tekstovima postoji određena estetska vrijednost. Njegove knjige su štampane u ogromnim brojevima primjeraka, tiraži su bili veliki, a za vrijeme svoga života imao je popularnost veću nego mnogi pisci koji su svojim tekstovima estetski kvalitetniji i zanimljiviji", primijetila je Rakočević.
"Neki će reći 'laka literatura' što možda i jeste sa tog naučnog stanovišta, ali sa druge strane, to je literatura koja je opstala i koja je i danas čitana. Vole ga mladi ljudi i vole ga ljudi koji vole lakoću življenja koju je on promovisao", nadovezao se autor knjige.
Sluh za prijateljstvo
Rakočević je istakla i da je Đuričić uspio da napravi vrlo zanimljivu biografiju, literarni tekst, ali i zanimljiv mozaik. A taj mozaik čine brojni likovi kao što su: Danilo Kiš, Arsen Dedić, Ivo Andrić, Koča Popović, Olja Ivanjicki, Vida Ognjenović i mnogi drugi...
Imao je “sluha za prijateljstvo” i bio je besprekoran u dijalozima, ali i umijeću slušanja, tvrdi Đuričić koji se prisjetio i njihovih razgovora dok su šetali Arčibalda, odnosno Kaporovog psa Arčija, parkovima ili dok je obilazio pijace i pričao sa prodavcima krompira, a neke od anegdota je prenio i u knjigu.
"Bio je istraživač ljudskih duša. Otkako je počeo da živi istraživao je”, priča Đuričić i nastavlja:
"Zanimljivo je to njegovo druženje sa piscima, pa čak i kada se međusobno nijesu cijenili kao pisci. Međi njegovim prijateljima je bio i Kiš koji je, kao i Ksenija, smatrao da je Kapor lak i površan, dok je Kapor je smatrao da je Kiš hermetičan i dosadan. To ih, pak, nije sprečavalo da se druže, pa i da se Kapor nađe pokraj samrtne postelje Danila Kiša u bolnici u Parizu", kazao je Đuričić i prisutnima ispričao posljednju anegdotu iz druženja Danila Kiša i Moma Kapora.
Veliko je prijateljstvo bilo između Moma Kapora i Arsena Dedića, ali ga je rat prekinuo, nastavlja Đuričić.
“Njihovo prijateljstvo je trajalo decenijama. Kapor je često gostovao na njegovim koncertima, putovali su zajedno, dijelili predivne uspomene. A onda je krenuo rat i oni su se našli na različitim stranama barikada. Njihovo prijateljstvo je umuknulo, iako nikada javno ili jedan drugom nijesu izgovorili bilo šta loše. Jedna gigantska književna figura, Igor Mandić bio je posrednik u njihovom odnosu i u tom periodu, tako što je Kaporu donosio Arsenove diskove bez potpisa, a Arsenu slao Kaporove knjige bez potpisa. Međutim, kada je Kapor preminuo, njegovoj supruzi se prvi javio Arsen Dedić, vidno potrešen”, priča autor knjige i ističe da je prijateljstvo Igora Mandića i Moma Kapora, uprkos tada nametnutim razlikama, preživjelo.
Ljubav između Kapora i Jelisavete Karađorđević
Đuričić nastavlja da niže brojna zvučna imena, a onda otkriva i priču koja je nosila više od prijateljstva.
“Ono što je najviše protreslo javnost, u slavu ljubavi, otkako je izašla knjiga, jeste to što sam otkrio, odnosno što je otkrio njegov prijatelj slikar Peđa Nešković, a to je da su Jelisaveta Karađorđević i Momo Kapor bili u ljubavnoj vezi u Njujorku. O tome se do sada šuškalo i nagađalo, ali Peđa Nešković, koji nije mogao da mu oprosti što je ostavio prvu suprugu odlučio je da mu se 'osveti' i otkrije sočne detalje o Kaporu i Jelisaveti Karađorđević”, otkriva djelimično Đuričić.
Fenomen slave, u slavu dijaloga
Razni profili ljudi, od običnih do slavnih, bili su dio života Moma Kapora. Mnogi od njih, iako potpuno različiti i suprotnih stavova i pogleda na svijet, okupljali su se na zabavama, odnosno slavi koju je Kapor priređivao. Tako je “slava” postala svojevrstan fenomen, dokaz i primjer tolerancije, razumijevanja i prijateljstva.
"Te njegove slave su bile više kao neki parti iz nekog francuskog filma. Tu je dolazio jedan Jovan Ćirilov ili Radmila Hrustanović koji su ultra građanska opcija, protivnici svega onoga što je Kapor bio i mnogo još sličnih njima, a sa druge strane su bili i Luka Karadžić koji je bio u Hagu, na primjer. I tokom te večeri sve funkcioniše, kao da ste upali u neki film. Imate ljude koji se suštinski razlikuju, ali svi oni komuniciraju te večeri", pričao je Đuričić sinoć.
On tvrdi da mu je o tome govorila i Ljiljana Kapor koja se prisjetila procesa sastavljanja pozivnica jer se nerijetko dešavalo da se zadese ljudi koji međusobno ne komuniciraju, na šta bi Kapor odgovarao "Večeras razgovaraju, a sjutra neka nastave da ne razgovaraju".
"On je bio spoj nespojivog. Sa njim se moglo razgovarati. Bio je rijedak među nacionalistima koji nije bio zadrt i koji je imao poštovanja prema tuđim stavovima i mišljenjima i želio ih je čuti. Volio je i slavio dijalog".
Okreti koji su ga obilježili i učinili interesantnim
O svemu tome mnogo više čitaoci mogu saznati u knjizi “Kaporova školica".
“Povezujući vremenske i prostorne instance koje ne pripadaju istim temstskim okvirima Đuričić je uspio da napravi vrlo zanimljivu biografiju, ali i jedan literarni tekst, skoro pa dnevnik, zamalo pa roman", primjećuje Rakočević.
Kako se “Kaporova školica” gradila, Đuričić otkriva:
"Kada sam krenuo u istraživanje našao sam svjedočenje njegovog ujaka koji ga je kao četvorogodišnjeg dječaka izvukao ispod mrtvog majčinog tijela prilikom bombardovanja Sarajeva 1941. godine. To je dio spisa iz porodične arhive koji su sada prvi put objavljeni i zaista je potresno. Pretragičan i preuzbudljv start života, da sa četiri godina jedini od 40 ljudi preživite njemačku granatu...”, konstatuje Đuričić i dodaje da se priča dalje samo nastavljala, iako je u početku mislio da je Kapor već sve o sebi napisao.
"Odmah sam imao naslov koji se sam iskristalisao... Školica je specifična za Kapora. To je jedna igra poznata svuda, a u toj igri se dešava jedan okret kada se igrač vraća nazad, na početak. Kapor je taj okret imao više puta tokom života, i profesionalno, dakle literarno, i nacionalno i intimno. Okreti kod Kapora su primijetni i to je ono što njega čini, ne kontroverznim, ali svakako interesantnim čovjekom koji je 70-ih i 80-ih bio prava zvijezda", podsjeća Đuričić.
Moderatorka večeri je bila direktorica KIC-a Budo Tomović, Snežana Burzan, a atmosferu je upotpunila Žaklina Oštir govoreći odlomke iz knjige. Pored ljubavnog pisma ona je pročitala i odlomak koji se vezuje za čuveno djelo “Zelena čoja Montenegra”.
”Ova knjiga je i svojevrstan hedonistički meni, gdje se prepliću dogodovštine iz kafana s beogradske Čubure s onim s Menhetna, i gdje se iskonsko uživanje služi umjesto deserta. Kapor je dosta pisao o sebi, ali ovdje je prvi put objavljena njegova istinska biografija, koja se guta kao dobar kolač poslije ručka ili dižestiv poslije večere”, zaključak je opisa knjige, ali i promocije.
Bonus video:
