Njen atelje je njen prostor slobode, (ne)mira i energije koju kanališe, kreira i šalje u svijet.
Njena djela šalju snažne poruke, nazivi im sliče buntovnim parolama, a s lica njenih figura odjekuje, ili se šapatom čuje: “Obrati pažnju, govorim ti, pažljivo me čitaj”. Djela akademske slikarke iz Podgorice Sanje Raonić otvoreno komuniciraju s posmatračima, a upravo to je i njen cilj, privilegija koju pronalazi u svom poslu.
Ona se nedavno samostalno predstavila u Budvi izložbom djela “Gramofon na jednu noć” koja je krajem juna otvorena u Spomen-domu “Stefan Mitrov Ljubiša” u budvanskom Starom gradu. Radi se o crtežima koji su nastajali tokom pandemije 2020/2021. kao slikarkina “intuitivna likovna reakcija” na zbirku poezije “Gramofon na jednu noć” pjesnikinje Tatjane Ćalasan, a koja je objavljena 2021. Likovni zapisi Sanje Raonić formirali su tako jedinstven ciklus koji se nije okončao štampanjem luksuzne knjige poezije.
O saradnji dviju autorki jedinstvenih poetika i senzibiliteta, ali i o svom stvaralaštvu, položaju umjetnosti i svemu što na umjetnost utiče, Sanja Raonić govori za “Vijesti”.
Izložba Vaših radova iz ciklusa “Gramofon na jednu noć”, a koji je nastao vođen istoimenom zbirkom pjesama Tatjane Ćalasan, otvorena je u Budvi krajem juna. Kako funkcionišu ti radovi, nezavisno od poezije? Da li se uopšte mogu odvojiti i kako su nasta(ja)li?
U ovom slučaju je to moguće, jer, kao što sam od početka i insistirala, moji radovi nijesu nastali, ili nastajali, samo tokom iščitavanja Tatjanine poezije. Oni su prvenstveno moja likovna reakcija na estetiku Tatjaninog stvaranja. Nastajali su kroz našu komunikaciju u kojoj je ona meni dodatno pokazala sve elemente svoje ličnosti, način razmišljanja, način na koji doživljava i valorizuje umjetnost, a zapravo kulturu življenja. Tako je autorka postajala moj cilj. Jer njena zbirka jeste ona. To je način na koji sam ja doživjela tu saradnju. Možda bi neko ko se profesionalno bavi ilustracijom drugačije razmišljao i reagovao na takav zadatak. Za mene je ova saradnja suštinski bila nastavak mog crtačkog procesa kroz koji sam izrazila svoje percipiranje procesa stvaranja i ličnosti jednog autora u drugačijem umjetničkom mediju.
Vaši radovi imaju jedinstvenu poetiku koja se izdvaja. S obzirom na snažne individualne izraze koje obje imate, kako ste se međusobno pronašle u njima i kako je tekla saradnja, jer djeluje da je sve dodatno intenzivirano?
Rekla bih da je u pitanju spoj naših ličnosti. Tatjana je kompletna ličnost i njen profesionalni karakter je tokom upoznavanja bio moja fascinacija. Ja sam razumjela šta ona želi i to je od početka bilo na liniji moje stvaralačke potrebe. Zavoljela sam taj neopterećujući proces saradnje kojim je ona besprekorno rukovodila ostavljajući mi ogroman prostor. Voljela sam njeno prepoznavanje u mojim crtežima. Rezultat je njena autorska zbirka koja je sistematizovala sve njene stvaralačke ambicije i potrebe, a meni izuzetno imponuje što sam bila dio tog procesa.
Bez namjere da budem pretenciozna, složiću se s Vama, moj likovni rukopis ima svoju prepoznatljivost. U procesu nastajanja ilustracija za zbirku poezije “Gramofon na jednu noć” shvatila sam da će crteži namijenjeni zbirci formulisati jedan ciklus koji će nastaviti da se razvija povezan tehnikama i formatom. Ovaj angažman s Tatjanom otvorio je u mom autorskom radu prostor za likovna istraživanja u okvirima malog formata i tradicionalnih crtačkih tehnika i meni taj rad još uvijek prija. Zato kažem u pratećem tekstu za katalog da ovaj ciklus traje u svom nastajanju. Spojile smo spojivo u namjeri da isprovociramo publiku da prepozna namjeru u potrebi za ovakvom vrstom umjetničke komunikacije.
Koliko Vašem ciklusu odgovara naziv koji nosi i zbirka i kako korespondira s djelima, s obzirom da djeluje vrlo intiman, romantičan, melanholičan, uz svu poetiku i umjetnost, ali i introspektivan, pa i introvertan donekle?
Naziv zbirke pripada Tatjaninom intimnom univerzumu. Ja sam ga zadržala u nazivu ciklusa crteža jer sam osjećala da tako treba i to je za mene bilo dovoljno kao razlog. Ne smeta mi ako sam na taj način “prisvojila” dio njene intime jer upravo je to element sinergija u stvaranju koja je oblikovala ovaj projekat u konačnom.
Bavite se čovjekom i komunikacijom, ja bih rekla i odnosima među ljudima ili ljudi prema samima sebi, a posebno su upečatljiva lica, njihove crte i ekspresije. Šta time govorite ili šta Vaša lica govore posmatraču?
U komunikaciji često ne obraćamo pažnju na facijalne ekspresije koje su često čitljivije od onoga što nam osoba kaže. Facijalna reakcija, gestikulacija lica i tijela na nešto što čujemo ili vidimo, zapravo je neskrivena istina. Izražajnost tih figura je sredstvo komunikacije s posmatračem. Kroz pokret, kroz izraze lica koji su sadržaj portreta, zapravo želim da svaka od njih saopšti posmatraču: “Obrati pažnju, govorim ti, pažljivo me čitaj”. Nijesu istine uvijek lijepe.
Rekla bih da su emotikoni danas poprilično zamijenili izraze lica kada je u pitanju pokazivanje emocija i djeluje kao da je osjćanja nekada lakše izraziti njima, već ustaljenim modelima. Donekle to zvuči paradoksalno, ali...
Definišemo emociju šablonom. Koliko još prizemnosti možemo da usvojimo?
Komunikacijom čovjek zadovoljava čitav spektar svojih potreba. Ona intenzivno učestvuje u formiranju i definisanju ličnosti. Da bi se proces razvijao, potrebna je interakcija. Čovjek preko puta nas. Rad na prepoznavanju i razumijevanju emocija najintenzivnije se dešava u periodu adolescencije. Kada savladamo taj zadatak, onda smo spremni i za komunikaciju koja nam omogućava mentalni prosperitet. Na komunikaciji počivaju svi procesi koji razvijaju pojedinca, ali i društvo u cjelini. Mi smo onakvi kako komuniciramo. Međutim, biramo da preuzimamo identitete emotikona. Emocionalnih ljenjivaca koji ne prepoznaju nijanse u osjećajima, ne stvaraju/ne grade tonske skale kojima će se izraziti, već preuzimaju gotova rješenja. Preuzimanje isključuje stvaranje. Samim tim isključujemo kreativnost iz životnih procesa.
Dolazimo do tačke na kojoj smo komunikaciju sveli na sredstvo za zadovoljenje svoje lične potrebe. Potrebe da nešto kažemo, a ne i da čujemo i pokušamo da razumijemo sagovornika. A valjda se zbog toga sagovorniku i obraćamo. Niz je razloga za to, od brzine u kojoj nemamo strpljenja da saslušamo i čujemo, do nevjerovatnog ega zbog kojeg mislimo da smo uvijek i u svemu u pravu, što samo pokazuje da vremenom ne sazrijevamo i da nijesmo ni nadomak tome da razumijemo da to nije uloga u kojoj treba da budemo. Jer nije cilj komunikacije da odbranimo svoje mišljenje i svoj stav po svaku cijenu, već da ga razvijamo, gradimo, prilagođavamo, pa i mijenjamo, jer su to prirodni procesi. Ljudi daju sebi za pravo da izgovore jednu neprihvatljivu formulaciju: “To je moje mišljenje, ja mislim da je to tako i od toga ne odstupam”. Ta vrsta isključivosti po kojoj mi živimo i djelamo govori mi da nijesmo percipirali život na način da razumijemo da u životu napredujemo kada naučimo da mijenjamo stvaranjem i sebe i društvo u kojem postojimo i kojem pripadamo.
Šta je uzrok tome?
Neznanje. Površnost. Jedno drugo podrazumijeva. Ne promišljamo, uzimamo iskustva zdravo za gotovo. Ne gradimo sebe kroz njih. I kada su dobra i kada su loša. Tu matricu njegujemo i kao društvo.
Šta vidimo na licima na Vašim djelima? O čemu nam govori nagost figura, granice i konture od kojih boja kao da bježi i širi svoje polje djelovanja, širi energetsko polje...? Sve to čitam prilično simbolično...
Nagost figura je ona s kojom dolazimo na svijet rađanjem. To je naše prirodno stanje. A potrošimo život u nastojanju da tu svoju suštinu sakrijemo. Potreba da se zaštitimo od povređivanja postaje naš najdominantniji strah i način života. Prirodno, to razvija razne tjeskobe koje odrede način naših života.Tijelo je kao forma za mene inspirativno, uvijek. Češće se bavim formom ženskog tijela, jer ga po prirodi stvari poznajem i razumijem. Važan mi je taj dio vlastitog identiteta.
Portreti kroz facijalne ekspresije komuniciraju s posmatračem. Vjerujem u učinkovitost te neverbalne komunikacije između posmatrača i mene.
Figuru stavljam u prvi plan. Redukujem prisustvo ostalih figuralnih elemenata u kompozicije jer ne želim višak naracije koja bi odvlačila pažnju od suštine kojom se obraćam.
Koliko teme i problematika svakodnevnog života utiču na Vaša platna i Vas kao umjetnicu? Djeluje na nekim radovima da prikazujete svakidašnjeg prolaznika, otuđene i diskriminisane, buntovnike i umorne, žrtve i nasilnike, djecu, žene, a u svemu tome bavite se i odnosima i komunikacijom, pa čak i sa samim posmatračem.
Ja sam 1970. godište i samim tim svjedočim raznim društvenim dešavanjima na ovom prostoru toliko da su ona i te kako uticala na moj život. Ne govorim o egzistencijalnom aspektu, jer to je vidljiva tačka nezadovoljstva. Tokom studentskih dana sam počela da učestvujem u društvenom životu ovog prostora, a onda su se ratovi zahuktavali, pa decenije nizale, a ono što je u meni (p)ostala najveća frustracija je zapravo to koliko smo se mi malo promijenili. Koliko sve te stravične, turbulentne okolnosti, svi ti izazovi koji su se stavljali pred nas, nisu dovoljno učinili na mijenjanju naše suštine.
Naš manir je postao prihvaćen način. Na papiru štrikiramo norme koje su nam potrebne da bismo mogli da nastavimo dalje i da bismo bili bliži kvalitetnom životu, definišemo formu, ali suštinu ne dotičemo.
Mi nastavljamo da zanemarujemo potrebu za razvijanjem razumijevanja različitosti u zajednici, ali štrikliramo završeno i aplaudiramo sebi na uspješnosti. Naša specijalizacija je površnost. Kao društvo smo i dalje tolerantni na izražavanje bijesa i agresije, revanšizma kroz najsofisticiranije kanale sistema..., sve ono što će u konačnom taj sistem i urušiti. Ali mi smo izgubili ogromno vrijeme. I na žalost, ne ostavljamo sebe ni u tragovima jer nismo razvili potrebu da izrazimo reakciju.
Na trenutke se čini da je kriza prevaziđena, ali već u sljedećem se vrati ili stvori još i veća. Šta mislite, zašto?
Ja to vidim kao sistemsku manipulaciju. Serviraju nam se procenti uspješnosti da bismo razvili privid, a zapravo hranimo objektivnu neistinu. Mala pomjeranja jesu važna, ali ona svoj uspjeh imaju tek u konačnom. A istina je da smo mi miljama daleko. Svaki pojedinac se mora svakodnevno suačavati s ličnom istinom o tome koliko je sam doprinio pomjeranju i kretanju na bolje. Kritička misao pokreće procese u pravcu uspješnosti. Upravo je kreativnost važan dio tog procesa, a o njoj u ovom razgovoru prvenstveno i govorimo. Kada pristajemo na gotova rješenja, a da ih ne promišljamo već ih usvajamo bez intervencija, oblikovanja, nadogradnje i promišljanja o značaju tih rješenja za jednu zajednicu, mi ostajemo u istom stavu bez napravljenog iskoraka. Jer, nije moguće stvarati ako u procesu ne učestvujemo. Ako se plašimo, onda je važno da se suočimo s istinom da ćemo zauvijek ostati zarobljeni u vlastitoj nemoći. To je onda u konačnom ništa.
Obrazovni sistem razvija pojedince u generacijama, ili ako je dovoljno dobar, razvija cijele generacije koje će postati sposobne da ostanu daleko od ništa. Tada će zajednica (globalna ili lokalna) dobiti u njima i buduće roditelje koji će biti ozbiljna podrška obrazovnom sistemu i svim ostalim sistemima u državi. I eto nam prvih vrijednih koraka.
Da li je Vaše platno nekada ogledalo onoga što osjećate?
To je privilegija koja je data umjetniku, da pred sobom uvijek ima medij kroz koji može da transponuje sva svoja (ne)zadovoljstva. Kod mene je to konstanta. I zadovoljstvo i nezadovoljstvo izražavamo kroz način života. U nezadovoljstvu se razvija potreba da se kritički odredite prema problemu koji percipirate. Zato crteži koje stvaram izražavaju čitav spektar emocija i stanja. I ljutnju i agresiju, ironiju, sarkazam. Naslovljavajući ih, želim to i da naglasim. Tako da su moja “Djeca revolucije” prikazana kao posljedica potrošenog vremena... Iscrpljeni su njihovi mentalni i fizički potencijali. Postali su ljudi bez snage da preuzmu odgovornost.
Naslovi Vaših radova mogu se opisati i kao angažovani, a mogu se čitati i kao svojevrsne smjernice, ali i poruke, parole. Šta njima poručujete?
Sve to pomalo. Negdje su oni putokaz ka tome šta sam htjela da kažem i o čemu govorim.
(Ipak), primjećujem da posmatrač više voli suočavanje s drugačijom energijom u mojim crtežima. Ciklusi koji se bave identitetima žene više animiraju publiku.
Kako onda društvo percipira umjetnost?
Kao dekor koji treba da uljepša stambeni prostor. Pračovjek je progovorio crtežom. To je prvi oblik komunikacije kojim nam je on objasnio potrebu za stvaranjem i izražavanjem kao suštinskom. Danas imamo medije koji nam omogućavaju brzinu u komunikaciji. Brzinu prenošenja ličnog stava. Mogućnost da ljude usmjerite ka nečemu, da prepoznaju i da ih podstičete da budu stvaraoci svojih života, sudbina, zajednica... A mi kao društvo se prema umjetnosti odnosimo kao prema dekoru. Ja ne prepoznajem da ovdje neko ozbiljno razmatra ozbiljnost i moć umjetnosti i time se bavi. Moja generacija je odrasla i formirala svoje životne stavove na književnim djelima, na muzici koju smo slušali, filmovima koje smo gledali, muzejskim postavkama, odnosno, zaostavštini koja nam je data da bismo umjeli sjutra da vrednujemo i razlikujemo ono što umjetnost jeste i ono što nije. Suštinski ono što jesu i što nisu životne vrijednosti. Umjetnost je vrijednost zato što je plemenita. Prepoznajem koliko se mladi danas ne upućuju na umjetnost, koliko se ne ohrabruju na razvijanje sopstvene vještine. Ne mislim samo na praktične vještine, već i na vještinu razmišljanja, kreiranja, vještinu korišćenja i oblikovanja sopstvenih mentalnih kapaciteta. Jer, ako razvijate populaciju koja je od malih nogu naučila da rezonuje, vi ste uradili ogroman posao. I sve u svemu, odgovor na pitanje kako društvo razumije umjetnost bio bi da ne razumije. Društvo ne razumije njenu izuzetnost, njen značaj, njenu moć.
Da li se iz svih tih razloga malo i ulaže u umjetnost?
Da. A to čak zvuči kao neka teorija zavjere. Sistem može da kontroliše šta je za jedno društvo progresivno, a šta ga vodi ka banalnom. A to banalno je lako oblikovati, jer mu je malo dovoljno, hljeba i igara.
Mi se danas pitamo zašto nema umjetnika u društvenom životu, na javnoj sceni. Obratite pažnju na javnu scenu i pokušajte da vidite prostor za umjetnike na njoj. Kakav je to način komunikacije na koji je potrebno da se umjetnik adaptira? To isključivanje i povlačenje ima svoj smisao i nije slučajno.
Kakvi su Vaši planovi za dalje, kako postavka izložena u Budvi nastavlja da živi?
Ovu izložbu stvarno vezujem za rad s Tatjanom. Svakako imam potrebu da taj ciklus nezavisno od zbirke nadogradim i da jedna postavka bude u tim formatima, toj tehnici, tog crtačkog rukopisa. Za Kotor u julu pripremam zajedničku izložbu s umjetnikom Vidakom Radmilovićem u njihovoj Gradskoj galeriji. Tu ću predstaviti dio ciklusa “Parti - Emancipiram”. To su crteži nešto većih formata koji pričaju o tome gdje smo stigli, ko smo postali tokom decenija koje su iza nas, a izgleda i pred nama.
Da li biste dodali još nešto?
Zaista želim da se osvrnem na jedan izuzetan umjetnički angažman koji je realizovan u godini pandemije a okreće se i danas. Crnogorska umjetnica i građanska aktivistkinja Ivana Stanić pokrenula je inicijativu s ciljem da mobiliše umjetnike različitih senzibiliteta, a to je i realizovala kroz projekat koji je naslovljen Kulturna Baza Kunst. Kroz tu bazu umjetnici su postali vidljiviji, prisutniji, a i njihovo uključivanje u društvene tokove ovog prostora postalo je izvjesnije. Moje je mišljenje da je KBK tokom posljednjih nekoliko godina najpromišljeniji i najintenzivniji projekat koji ima izuzetno moćnu poentu. Ja joj želim da ne odustane i da nadograđuje svoj projekat koji će tako dobiti nove nivoe. Željela bih da ovaj projekat živi kao potreba i slobodna platforma za umjetnike u kojoj mogu da ostvare svoje umjetničke, a prije svega intelektualne potrebe.
Zaostavština umjetnosti je lijek za svako društvo
Kako vidite umjetničku scenu u Crnoj Gori?
Raznovrsna je, inspirativna, kvalitetna, nedovoljno vidljiva. Mladim autorima je teško, jer imati svoj radni prostor i baviti se umjetnošću na način na koji ona to zahtijeva, traži jednu egzistencijalnu sigurnost koju obezbjeđujete drugim angažmanima. Sve to je manje dostupno mladim autorima, pa to i čini da se povlače i manje stvaraju, između ostalog. Umjetnik bez radnog prostora ne postoji, a to jeste ili će postati odgovornost društva. Jer..., zaostavština umjetnika i umjetnosti je lijek za svako društvo. A posebno za ona koja razaraju i troše izuzetne društvene patologije.
Tako opet dolazimo do promjena i ljudi koji odlučuju. Koliko umjetnost zavisi, a trebalo bi da bude iznad političara?
Ne mislim da je visok procenat političara na trenutnoj političkoj sceni (a možemo da se krećemo i par decenija unazad) koji imaju elementarnu edukaciju na temu umjetničkih medija i njihove važnosti. Ako ih pitate o istoriji, onda će vjerovatno znati da vam navedu imena par balkanskih, jugoslovenskih, crnogorskih antologijskih slikara/umjetnika i tu se sve završava, ali šta je s umjetnicima iz ovog vremena, njihovim djelima? Koga sve to zanima danas? Tu se negdje sadrži odgovor na postavljeno pitanje.
Meni je u mom oklopu dobro
Osjećate li se ugroženom u snažnom talasu kiča i šunda koji je lak i dostupan spram umjetnosti?
Ja lično ne. Imam dovoljno godina i mogu da funkcionišem u svom mikrosvijetu. Meni je u mom oklopu dobro. Ja sam taj oklop oblikovala spram svojih potreba i teško dozvoljavam da nešto to naruši. Ali to je proces koji je dugo trajao. Mladom stvaraocu je potrebna podrška.
Likovnost je u svojoj suštini traženje rješenja
Svojim djelima pružate posmatraču mogućnost da sam gradi arhitekturu priče.
Prostor je posmatraču dat i da ga ne traži. Ja želim posmatrača u svom stvaralačkom procesu. Uloga je umjetnosti da vas podstiče na introspekciju jer se obraća vašoj suštini. Izražavanje kreativnosti je potreba i važno je da je svako u sebi prepozna. Nije važna sfera u kojoj je ostvarujemo, važno je da se događa..., dok odgajamo djecu, rješavamo matematičke zadatke, pišemo godišnje planove, projektujemo kao inžinjeri ili kuvamo za ljude koji su nam značajni. Umjetnost nas, između svega ostalog, upućuje i na to. Prepoznavanje ljepote i ljubavi kroz proces stvaranja. A osim toga, zadovoljstvo koje na ličnom nivou osjetite kroz kreativni proces i realizaciju je nemjerljivo snažno i značajno. Upravo je to najznačajniji element u obrazovnom procesu od najranijeg uzrasta. Djecu ohrabrujemo i upućujemo da se izražavaju kroz kreativnost da bi sjutra u poslovima koje budu radili bili i kreativni i inovativni i sposobni da pronađu rješenja. Likovnost je u svojoj suštini traženje rješenja, raspoređivanje i formulisanje različitih izraza kroz jednu umjetničku kompoziciju. Kada učinite da ljudi na taj način razmišljaju, žive, pa i djeluju, vi ste onda doprinijeli zajednici u kojoj živite. Zato je postojanje likovne i uopšte umjetničke scene izuzetno važno.
Bonus video:
