Kada sam prije više decenija počeo da se bavim otkrivanjem drevnih civilizacija i njihovih tragova na prostoru Crne Gore, prvenstveno kao pisac a nakon što sam punu pažnju i koncentraciju usmjerio na Dokleu i areal u kome nekada bijaše centralni grad, te nakon što sam to pričao jednom prijatelju, on me je odmah upitao da li sam zakoračio u južne prostore Crne Gore, misleći na Bar, Ulcinj, Svač i druga mjesta, a nakon mog odričnog odgovora, rekao je: Onda nijesu vidio mitsku Crnu Goru. Boraveći ovih dana u toj mitskoj Crnoj Gori, civilizacijski najslojevitijoj, sjetio sam se tih riječi, koje su se i sada i ranije, dok sam iščitvao te prostore, pokazale kao istinite. Sasvim prirodnim mi se učinilo da kroz razgovor s mojim prijateljem, novinarom i publicistom Mustafom Cankom, otkrijemo neke tajne tih prostora. Mustafa je kompetentan sagovornik, mnoge godine je posvetio tim gradovima i njihovim životima, životima ljudi na tom prostoru... Jer, gradove ne čine zidovi već ljudi, kako je govorio Tukidid. Otkrivajući naše južne gradove, a njihove biografije su veoma bogate, Canka je otkrivao ljude, čitao mentalitetsku mapu, sa posebnom izgrađenim odnosima, životom koji je umnogome tipičan za njih, čemu je posvetio knjigu “INTERKULTURALNI PRIKAZI - ULCINJ I BAR”, a ovih dana je NVO “UL Info”, kojom on rukovodi, organizovala panel na temu: INTERKULTURALIZAM - LIJEK PROTIV SVAKOG ESKTREMIZMA NA CRNOGORSKOM PRIMORJU. Imao sam lično zadovoljstvo, time i privilegiju, da budem učesnik panela i govorim o ovoj temi.
Canka će nam za početak reći zašto ova tema u ovo vrijeme.
- Iskustvo nas uči da vazda moramo biti budni na sve vidove radikalizma i ekstremizma, jer su to sigurni putevi u nestajanje ove naše male zajednice i naših krhkih komunalnih društava.
Primjetno je da se posljednjih godina tako nešto nastoji importovati i usaditi na ovaj najinteresantniji interkulturalni prostor na čitavom Jadranu. Interkulturalizam je naš najvažniji kapital koji moramo ostaviti mladima koji su najpoželjnija meta manipulanata: da budu svjesni te činjenice, da poštuju razlike i prihvataju različitosti.
U knjizi koju sam pomenuo u uvodu brodelovski ste ušli u ova dva grada i onaj mrtvi Svač ili Šas. Ušli ste u njihovu istoriju, u njihovu arheologiju, u njihove duše. Šta to izdvaja ove gradove i šta ih čini posebnim?
- Svakako etika suodgovornosti i etika suživota različitih kultura i vjera. To znači prihvatanje svih identiteta ne smatrajući da oni jedni druge isključuju. I uvijek imajući u vidu da demokratija i sloboda (a sloboda je, kako je primijetio De Tokvil, prirodno stanje malih društava) pretpostavljaju toleranciju.
U tom kontektu je razumljivo što su se Ulcinjani i Barani tokom cijele istorije više ponosili svojim urbanim nego etničkim identitetom i što su strastveno branili svoja komunalna prava.
Samo na ovim temeljima pluralnosti i otvorenosti za novo i naprednije, uz očuvanje jedinstva, ravnopravnosti i pravde za sve stanovnike, ovi gradovi imaju milenijumsko trajanje. Bez obzira ko su i odakle su došli, koje su vjere, rase ili boje kože, kojim jezikom govore ili kojeg su socijalnog statusa njihovi stanovnici.
Šta je profilisalo čovjeka na tim prostorima i kako se iz različitosti izrodila bliskost i - razumijevanje?
- Spoznaja da je komunikacija različitih ali ravnopravnih blagoslov, odnosno najbolja mogućnost za prepoznavanje mentalnih megalopolisa i vazda uzbudljivo otkrivanje novog - u nama samima i u drugome.
Samo oni koji u svom identitetu imaju ugrađeno iskustvo jednakosti imaju snagu tolerantnosti i sposobnost da razumiju drugoga: ne da im nameću svoja pravila i kanone.
Otvoriti se mislima drugih znači prihvatati njihove običaje, navike, vrijednosti, što naš duhovni svijet može samo da obogati i poveća naše razumijevanje svijeta i čovjeka. Takav civilizacijski duh ujedinjuje i oslobađa.
Opšta saradnja razvijana u tom tolerantnom okruženju rezultirala je u ovom podrumijskom prostoru prožimanjem kultura, njihovim spajanjem i širenjem, tačnije oplođavajućim povezivanjem. I ona se vidi na svakom koraku, možda najbolje u predivnim narodnim nošnjma i u prebogatoj kuhinji, ali i jezičkoj polifoniji. U ova dva grada i okolnim prostorima jezici su bili sredstvo komunikacije među ljudima, a ne sredstvo razlikovanja.
U porodicama su se često govorila dva jezika, pa i tri. Na primjer, u Starom Baru: crnogorski, albanski i turski. Romansko stanovništvo je u ovim gradovima govorilo dalmatinskim jezikom (narodna varijanta latinskog), italijanski je bio jezik pomoraca. U osmanskom periodu turski je bio jezik administracije, arapski jezik Kur’ana, a persijski jezik poezije.
Često se tokom jednog razgovora prelazi sa jednog jezika na drugi. Ta višejezičnost je jedan od važnih pokazatelja identiteta na koji su Barani I Ulcinjani ponosni. Stari Barani još uvijek insistiraju na svojoj poliglotskoj urbanosti.
Vjekovni život, razne vjere, religije, kultovi, mitovi, profilisali su posebnu filozofiju života. Interaktivan odnos među ljudima. Vi ste to u knjizi, obradili na poseban način, pa ta knjiga može služiti kao priručnik ili udžebnik, koji zavrijeđuje da uđe u škole i na fakultete, među mlade ljude, što nam je u ovom duboko podijeljnom društvu nasušno potrebno.
- Smatram da već od najranijeg djetinjstva i početka formalnog obrazovanja, u naše škole treba uvesti interkulturalne koncepte kako bi đeca, kasnije mladi ljudi, mogli imati istinska saznanja i bogata iskustva s drugim kulturama. To je put za sprječavanje netolerancije i prihvatanja drugih kultura i njihovih pripadnika, jedan od stubova očuvanja temelja naše tradicije i naše opstojnosti na ovom prostoru. Jer, sudbina i budućnost naše kulture odnosno kultura, ogledaće se, prije svega, u njihovom prožimanju, saradnji i dopunjavanju. Riječju, u interkulturalnosti.
Ovaj prostor svakako treba razumijevati kroz privrženost, nipošto ne kroz nesporazum. Oni koji to ne razumiju, koji ga ne doživljavaju, mogu tu bivstvovati, ali mu suštinski ne pripadaju.
Tradicija je mrtva, kao što je i prošlost mrtva, ukoliko joj se ne udahne život... ukliko ne stvorimo svijest o njoj. Tek sa tom sviješću ona je živa, ona pulsira.
- Živjeti na jednom ovakvom prostoru znači osjetiti kretanje koje je u dodiru sa istorijom. A održati se i razvijati moguće je samo zahvaljujući velikoj mobilnosti, vitalnosti, dinamičnosti i otvorenosti tradicije kao takve.
Iako su pogranična društva sklonija podjelama i konfliktima, ovđe se pokazalo da je, čak i kada u okolini bijesne ratovi, ovo je region interakcije i razmjene. Interkulturalna tradicija, svakodnevni kontakti, pobratimstva, kumstva, prijateljstva i poznanstva bili su jači od sila mržnje i krvomutnje. Pa i onda kada se to nije mnogo dopadalo raznim civilnim vlastima ili manipulatorima vjerskim i narodnosnim osjećanjima.
Naravno da je tokom istorije postojalo vjersko i etničko suparništvo, asimilacija, borba za uticaj i ljudske duše. No, i oni koji su mijenjali svoje identitete, nijesu u potpunosti napuštali i zaboravljali nasljeđe prethodnih identiteta. “Ako smo promijenili vjeru, krv nijesmo. Bog je jedan, samo mu se na raziličite načine molimo”, govorili su dobri Mrkojevići.
Ta vjekovna mješavina nacija i rasa u kojoj svako po nešto daje stvorila je građanina, Baranina i Ulcinjanina. I oni će to ostati ako uspiju očuvati čvrsto jezgro interkulturalizma, nalik onom kamenju na vrhu Rumije, koje i dan danas traje i svjedoči pozitivne, ali i negativne povijesne procese o kojima i mi, danas i ovđe, govorimo.
Koje bi primjere interuklturalnosti i suživota izdvojili kao karakteristične, kada su u pitanju Bar i Ulcinj. Šta bi istakli, poduke i poruke, koje mogu biti od pomoći da se ljepše osjeća u savremenom životu.
- Svaki rat imao je odjeka među ovim stanovništvom, ostavljajući ekonomske, socijalne, demografske i psihološke posljedice. Ali, narod nikada nije bio voljan da gine za tuđe interese i ulazi u bratoubilačke sukobe. Milenijumi trajanja uticali su da se razumije jednostavna istina: ne postoji čovjek prošlosti i čovjek sadašnjosti. Čovjek je vazda i svuđe ili čovjek ili nečovjek!
Svjedočili smo tome krajem 20. stoljeća, u dobu nasilnika, prevaranata i kukavica. Uvjerili se takođe da je dovoljno samo nekoliko ljudi koji se protive raznolikosti, da zatruju atmosferu i zagorčaju život naših pitomih gradova i sela. Znali smo i tada da je takvo nerazumno ponašanje bilo prvenstveno podsticano i dirigovano sa strane.
I pored sve sile i perfidnih planova, nijesu uspjeli. Jer, duboki su temelji narodne sloge na ovom prostoru.
Hodočasnička mjesta, praznici i svetitelji, poveznice su svjetova, time ljudi. Šta bi izdvojili, koje praznike, koje svetitelje, koja hodočasnička mjesta?
- Snažno praktikovanje vjerske tolerancije ogleda se i u tome što su ljudi različitih vjera imali zajednička svetilišta i zajedničke svetitelje. Već stoljećima gradovi Bar i Ulcinj su hodočasnička mjesta svih velikih monoteističkih religija: hrišćanske, islamske i jevrejske.
Tu se slave Sv. Nikola i Đurđevdan, visoko poštovanje ima Sv. Marija (u islamu hazreti Merjem), u oba grada nalazi se vlas poslanika Muhameda (neka je mir na njega), sufijski prvaci, a naročito riznica tajni, šejh Tahir Kanaqi, ili posljednji lažni mesija Šabetaj Cvi, tu su dvooltarne crkve i najveći mrtvi grad na istočnoj obali Jadrana, Šas ili Svač.
Naravno, najveću počast uživa prvi svetitelj na jugoistoku Evrope u novoj eri, dukljanski knez Vladimir. On je najplodniji izdanak ovog prostora, kojeg je podrumijsko stanovništvo, a ne vjerske institucije, još za života proglasilo svetim. To je blagoslovljena ličnost koja i nakon čitavog milenijuma od njegove fizičke smrti predstavlja nesumnjivi duhovni autoritet koji spaja Istok i Zapad, različite narode, kulture, religije i civilizacije.
Dakle, ovaj prostor nije granica između Istoka i Zapada, već prvenstveno poveznica dva svijeta.
Na ovim prostorima njegovan je i odnjegovan čovjek u najljepšem smislu te riječi.
- Smisao čovjeka ogleda se u humanosti. Ovđe bi se reklo, i u gostoprimstvu. Danas možemo zaključiti da su ovđe ljudi nekada znali o svijetu manje od nas, ali su znali ono što je bitnije, i toga su se pridržavali. Bilo im je jasno da razlike obogaćuju i vode ka potpunijem razumijevanju univerzalnih istina. A to je da čovjek u susretu sa drugim osobama i različitim svjetopogledima jedino može sebe u punom smislu spoznati i egzistencijalno ostvarivati.
U Evropi postoji mreže interkulturalnih gradova, a sa područja bivše Jugoslavije, u njoj su Rijeka, Subotica i Ohrid. Na panelu koji je održan u Ulcinju, pokrenuta je incijativa da i Bar i Ulcinj postanu dio te mreže, za što imaju propusnicu. Šta bi to značilo za Crnu Goru kao turističku destinaciju, koliko bi to pomoglo u širenju interkulturalnosti, toliko potrebnom u ovom vremenu. Ne bi li i to bio važan znak i korak Crne Gore ka Evropskoj uniji.
- Ovim našim gradovima je svakako mjesto u toj organizaciji koju je formirao Savjet Evrope. Osim razmjene iskustava sa drugim gradovima u toj mreži, to može predstavljati podsticaj daljem otvaranju Ulcinja i Bara, koji su najviše napredovali upravo onda kada su bili dio neke šire zajednice, kada su do izražaja svom silinom dolazili njihovi potencijali, umješnost i znanje njihovih građana/ki.
Na ovaj način bili bi vidljiviji na mapi Evrope i Mediterana, te otvorili mogućnost da se pozicioniramo kao jedinstvena kulturološko-turistička destinacija ovog regiona.
Nedavno je pri Ministarstvu za ljudska i manjinska prava osnovan Direktorat za interkulturalnost. Koliko shvatam biće to neka vrsta instituciolizovanja interkulturalnosti kao posebne dragocjenosti po kojoj se prepoznaje Crna Gora. Kao čovjek koji se ovim fenomenom bavi gotovo misionarski, šta i koliko očekujete od tog direktorata?
- Neizmjerno sam srećan što se kod donosioca odluka razumije da je princip, tačnije filozofija interkulturalnosti sada tako nužna i da dnevno dobija na značaju upravo u vremenima kada se forsiraju podjele i manipulacije, u vrijeme velikih migracija uzrokovanih ratovima i klimatskim promjenama. Svijet je se sve brže mijenja, a ljudi se sve teže u tome snalaze. I za svoje probleme zbog toga najčešće (i nepravedno) krive druge i drugačije.
Svoju inkluzivnost i viziju aktuelna Vlada Crne Gore pokazuje na najbolji način formiranjem ovog Direktorata kako bi se izašlo iz prevaziđenog koncepta multikulturalnosti, odnosno paralelnog postojanja više kultura. Jer, multikulturalizam stavlja naglasak na razlike, a interkulturalizam stavlja u prvi plan interakciju, komunikaciju i međusobno prožimanje različitih kulturnih tradicija ili sistema vrijednosti.
Bonus video:
