Najavljen kao "možda i najbolji aktuelni pisac u regionu bivše Jugosloevije", novopazarski književnik Enes Halilović opravdao je visoka očekivanja tivatske litetarne publike na književnoj večeri koja je sinoć u organizaciji JU Gradska biblioteka Tivat, održana u atrijumu srednjevjekovnog ljetnjikovca Buća-Luković u Tivtu.
Ljubitelji pisane riječi iumali su priliku da skoro dva sata uživaju u dinamičnom i interesantnom razgovoru nagrađivanog pisca mlađe generacije sa moderatotrom večeri - dr Miomirom Abovićem, uednikom izdanja u Graskoj bilioteci Tivat, a tokom kojih je Halilović predstavio svoje prozno i poetsko stvaralaštvo.
U fokusu pažnje bio je njegov najnoviji roman "Ljudi bez grobova", ali i i druga dva Halilovićeva romana "Ep o vodi" i "Ako dugo gledaš u ponor", zbirka kratkih priča "Čudna knjiga" i više zbirki poezije ovog višestruko nagrađivanog i veoma prevođenog stvaraoca.
"Sa nama je, mogu slobodno reći, jedan od najvećih modernih pisaca na prostoru bivše Jugoslavije. Halilovićevo prozno stvaralaštvo uslovno se može podijeliti na stvarnosnu prozu - romane "Ako dugo gledaš u ponor" i "Ljudi bez grobova" i na postmodernističku fantastičnu prozu roman "Ep o vodi", a kroz čitavo to djelo provlači fascinacija zlom. Riječ je o višeslojnim i izuzeto znakovitim djelima koja šalju brojne filozofske poruke i sadrže brojne simboličke lemente. U Halilovićevoj prozi ima dosta tih meta-poetskih elemenata, razmišljanja o samoj književnosti, o njenoj funkciji", kazao je Abović.
Halilović je potvrdio da u njegiovim djelima zaista ima zla, ali ima i dobra.
"Dobri ljudi postoje. Možda su rijetki kao djetelina sa četiri lista, ali postoje. Ja sam vidio i jedno i drugo. Moj lektor Mladen Ćulafić kad mi je davao predloge za ispravke rukopisa kazao je: "Enese, dobra ti je ova knjiga, ali je puna zla!" Pa, možda je i jedan od pokretača zlo, nesreća, tragedija. Ne znam šta su osnovni motivi početka moga pisanja. Ja sam sa petnaest godina počeo da pišem, prvo poeziju, pa prozu. Imao sam šta da kažem. Dosta sam se nagledao zla i želio sam da posvedočim. Već od osamnaeste, devetnaeste godine ulaskom u književni svijet objavljivanjem prve knjige, koja mi je bila ulaznica, bio sam svjestan da mnoge stvari ostaju zabilježene, da je pisac svjedok", istakao je Halilović naglašavajući da “vrlo često literaturi vjerujemo više nego istoriji".
"To važi za sve režime, za sva vremena. Sjećate se, Vuk Karadžić piše jednu tajnu istoriju, šaljivu, da bi se znalo šta je istina. Dešavalo se to i kod Justinijana. Ipak je literatura jedno svedočanstvo, ipak treba da kažemo istinu. Kako ću ja, ako znam da u Sjenici načelniku policije svakog dana neko uplaćuje 500 eura u kockarnici da bi se on kockao, kakav bi ja pisac bio da to ne iskoristim da napravim nešto?! Meni to treba, to je građa literature", poručio je on, detaljno objašnjavajući svoja minuciozna istraživanja dokumetarne i arhivske građe, narodna predanja, istorijsku faktografiju, razgovore sa akterima nekih događaja, narodne zagonetke, antičke drame i mitove, te mnoge druge elemente na kojima temelji svoje stvarlaštvo ili ih njime, kako je kazao, ukrašava, kao što je to učinio u romanu "Ljudi bez grobova" čije svako poglavlje počinje brojkom iz čuvene, do sada niti povrđene, niti opovrgnute matematičke Goldbahove hipoteze.
Roman "Ljudi bez grobova" za koji je istraživao i materijal prikupljao čak 26 gdina, jeste njegova autobiografija i svojevrsno objašnjenje "kako to pisac progovara, kako on izlazi iz jajeta, iz ljuske i kako se rađa pisac".
"Šta to doprinosi da on izađe, da otvori tu opnu, tu ljusku jajeta. Jaje je veliki motiv u tom romanu i stalno se ponavlja. jaje je u svakom poglavlju, kao stari simbol. Ali, uvijek je potrebno i nešto sa neba, dar. U mom djetinjstvu, 1988/ 89. godine na zemlju odakle je moja porodica, selo se zove Hotkovo, kod Novog Pazara je pao meteorit veličine jajeta, Sunčevo jaje smo ga zvali. To je bio radni naslov mog romana. Potrebno je i to, da se desi nešto neobično i fascinantno. Govorili su da se to dešava, da je to često, ali, eto, igrom slučaja, to je palo na našu šljivu. Svaki čovjek ima nešto što krije i čega se plaši, ima neispunjene želje i kajanje. Ali, vi uglavnom niste spremni da govorite o tome što vas tišti. Što je bolja literatura, što je veći pisac, on uspijeva da zahvati malo više. Čovjek je i zaboravan. Kako progovoriti i kako postati umjetnik je tema romana, ali zasnovana na jednoj istinitoj ljubavnoj priči", kazao je Halilović o svom najnovijem romanu.
Tokom druženja sa tivatskom publikom, on je demonstrirao sjajnu erudiciju, duhovnosti ali i kosmopolitizam i intelektualnu osviješćenost koja daleko nadilazi nacionalne i (ne)kulturološke torove Balkana.
"Znate, dvojica naših mladih ljudi - jedan iz Šapca i drugi iz Beograda, sada su umalobrojnom timu vrhunskih svjetskih naučnika koji na MIT institutu u SAD bukvalno uče robota da govori. Oni to ne bi mogli učiniti ovdje jer mi kao društvo namjerno i stalno nastojimo da se fragmentiramo i zatvorimo u neke svoje male, pojedinačne identitete i lokalne kulture, uporno ne shvatajući da je naša kultura i naša baština sve ono što imamo na prostoru gdje postoji jedan jezik, dovoljno sličan da se svi ljudi međusobno razumiju ć od Slovenije, do i zaključno sa Bugarskom. Zašto su Nikola Tesla ili Mihailo Pupun otišli sa ovih naših prostora, te su naučno ime, uspjeh i svjetski renome ostvarili u SAD? Zato što jednom geniju treba bukvalno imperija da ga podrži i prati u njegovoj genijalnosti i stvaralaštvu, a kod nas je odnos prema takvim ljudima najčešće sasvim suprotan. Kad negdje dođem i na ulici sretnem čovjeka na kojem se jasno vidi da je bukvalno "ubijen u pojam", znam i siguran sam da sam upravo sreo i upoznao najpametniju osobu koja živi u tom mjestu", zaključio je Halilović koji je oštro kritikovao i školski sistem na prostorima država bivše Jugoslavije koji, kako je kazao, organizovano stvara "cinike, a cinici su najgori jer sve nipodaštavaju, a istovremeno ništa ne stvaraju".
Bonus video:
