Književni program XXXVI festivala “Grad teatar” nastavljen je 29. jula, a gost Trga pjesnika bio je Vladislav Bajac, pisac i izdavač, koji je govorio o svom romanu “Hronika sumnje”, ali i o svom cjelokupnom stvaralaštvu.
Moderator večeri bio je Zoran Paunović, profesor, pisac i prevodilac, koji je kazao da je Bajac jedan od onih književnih poslenika koji književnosti služe čitavog vijeka na mnoštvo različitih načina.
"Bajac je kao urednik različitih glasila dao svoj ogroman doprinos u stvaranju kulture, potom kao izdavač poslednjih 30 godina podiže mlade naraštaje čitalaca pružajući im vrhunsku svjetsku i domaću literaturu u okrilju izdavačke kuće Geopoetika. Moram da spomenem i njegov prevodilački rad, posebno njegovu čuvenu antologiju američke poezije 'Trip’ na kojoj su mnogi od nas odrastali i saznavali šta je poezija.”
Prva pjesnička zbirka Vladislava Bajca nosi naziv “Koji put do ljudi vodi” za koju je Bajac kazao da je od mladih dana imao sreću da upozna ikone svjetske poezije, koji su krivci za to što je na početku karijere pisao poeziju.
Naravno da sam shvatio da ja nisam toliko talentovan, ali je ta knjiga pjesama koju sam objavio sa 18 godina ostala kao nešto vrijedno pomena. Ja sam se poeziji vratio tek puno godina kasnije kada sam se bavio dalekim istokom i japanskom haiku poezijom. Japanski duh je disciplinovan pa čak i u poeziji koja bi trebalo da se smatra najoslobođenijim žanrom u umjetnosti, a on upravo radi suprotno u japanskoj kulturi, traži disciplinu sa tri stiha, sa ukupno sedamnaest slogova. Što vam je teži zadatak, ako slučajno uspijete - onda je uspjeh veći. Ta filozofija je bila u srži tog starovjekovnog zen budizma, onda sam ja to i preuzeo i nastavio dugo da radim i to je jedno od polja koje sam srećan unosio u Jugoslaviju i na Balkan”, kazao je Bajac.
Paunović je istakao da, iako je Bajac kao formiran pisac objavio dosta važnih djela u prošlom vijeku, u ovom vijeku piše svoje najznačajnije romane poput romana “Hamam Balkanija” i “Hronika sumnje” i dodao da je riječ o dva najznačajnija djela Vladislava Bajca koja spadaju i u dva najvažnija djela srpske književnosti napisana u ovom vijeku.
“Jedna od tema koja povezuje ova dva romana je odnos istoka i zapada tj. potreba Bajca da nam objasni kako istok i zapad nisu toliko daleko kao što se to obično misli, da ih povezuje ista ideja i isti cilj. Ciljevi su isti, samo su putevi do njih različiti.”
Bajac je kazao da je dugo godina bio u zabludi da piše knjige koje su bazirane na mašti i onome što se nije dogodilo nigdje osim u njegovoj glavi.
"Ja sam mnogo pogriješio jer sada, kada se vratim unazad, tu ima dosta toga što uopšte nije tako. Upravo faktografije ima više nego što sam ikada mislio da ću imati u knjigama. Hamam jeste bila ta vrsta faktografije koja djeluje fantazmagorično, nemoguće, nevjerovatno. Ja sam samo imao sreću i upornost da tragam za tim podacima, da oni, kada su se sklopili u jednu cjelinu, djeluju kao nemogući, a zapravo su to”, objasnio je Bajac.
Druga veza ova dva romana je tema istorije kao okvira dešavanja i okvira ljudskih života, kazao je Paunović i objasnio da je roman “Hronika sumnje” najmanje trostruka istorija.
“To je jedna lična istorija, lični životopis. To je istorija jedne porodice, dramatična, burna, emotivna, potresna na mnogo načina. I to je, konačno, istorija jedne zemlje koja, u periodu o kojem govori ova knjiga, doživjela svoj najveći uspon, a onda nenadano dočekala i svoj konačni nestanak. Vladislav Bajac piše sa ruševina te zemlje, ali piše bez imalo nostalgije i sentimentalnosti. Svako ko je ikad pokušao da napiše vlastiti životopis i istoriju jednog dijela svijeta zna koliko je to teško. Onda možete da zamislite koliko je teško napisati djelo u kome će se tri istorije preplitati. Bajcu je pošlo za rukom da to ostvari”, naglasio je Paunović i dodao da se velika drama odvija unutar svega toga.
“Velika drama uspona i propadanja jedne zemlje čija tragedija nije ništa manja zbog toga što se nije zvala Austrougarska. Čovjek kome ubiju oca nije manje tragičan lik zbog toga što se ne zove Hamlet. Tako i nekome kome su ukrali zemlju nije manje tragičan zbog toga što mu se zemlja ne zove Austrougarska nego Jugoslavija. To je ono što je jedna od osnovnih teza u ovom romanu jer prati uspon, izdizanje iz pepela jedne porodice i postepeno propadanje jednog svijeta za koji se činilo da je vječit.”
Bajac je naglasio da nije ljubitelj istorije i da joj ne vjeruje.
“Sudar autobiografskog je uvijek jedna neminovnost u pisanju. Ovo je jedina knjiga koju sam objavio u svojoj izdavačkoj kući i ja sam objasnio svom izdavaču koji je objavio sve moje knjige da je to toliko intimno da ne dozvoljavam. Moji intimni prijatelji koji mnogo znaju o mom životu su se prevarili na mjestima gdje su mislili da je nešto autobiografsko i obratno. Sigurno je da lična istorija ne može da utiče na opštu istoriju, ali nezavisno od toga svi smo mi junaci i svjedoci svojih života i ne možemo pobjeći od važnosti sopstvenih života sve i da hoćemo. Kada se prevaziđe taj ego trip, a da ne bude više negativan, već je on jedna normalna stvarnost, onda se izmiruju ove javne i tajne, lične i opšte istorije i stvari onda ležu tamo gdje treba. Druga je stvar kakvu ko priču ima, one se razlikuju međusobno, ali mislim da su zaključci svega toga prilično slični u svemu”, pojasnio je Bajac.
Paunović se nadovezao na priču o “maloj istoriji” tezom da veliku istoriju ne pišu pobjednici već poraženi koji pokušavaju da je pretvore u nešto što je po njihovom mišljenju ona trebalo da bude.
“Neću reći da pisci spadaju u poražene, ne nužno barem, ali sam o istoriji mnogo više naučio iz književnosti nego što sam naučio iz istorije. To je zato što značajni i veliki pisci imaju odliku koju obilato ispoljava i Vladislav Bajac u svom romanu, a to je sposobnost da odaberu detalje koji govore mnogo više od onih velikih istorijskih priča, da pokažu likove u kojima se sudbina prelama mnogo rječitije nego u sudbinama takozvanih velikih ljudi. Takvih primjera u ovoj knjizi ima na pretek”, kazao je Paunović.
Šta je to što pisca navede na pravi trag da, osvjetljavajući neku skrajnutu sudbinu, osvijetli čitavu veliku istoriju, Bajac je objasnio na primjerima Koče Popovića i Nebojše Ignjatovića.
“Obojica su skrajnuti s pravom kada gledamo standarde po kojima istorija živi, a politika naročito. Koča Popović iz mog utopističkog ubjeđenja da smo bili strašno blizu mogućnosti da se realizuje socijalistička demokratija, nešto što je bilo blizu nečemu da se realizuje , a da ode dalje od svih pravila socijalizma bez obzira što je Jugoslavija bila već dovoljno daleko od svih drugih socijalističkih zemalja. On je bio vrlo zanimljiv, jer je kroz intelektualnost cijelog života imao tu paralelu u karakteru da bude hrabar vojskovođa i umjetnik, da stvara čuda na oba plana, a bio je razrješenje za jedno etičko pitanje 1941. Revoluciju su dizali seljaci i radnici, a sva intelektualna omladina je bila nepoželjna. Koča je bio primjer te intelektualnosti i on je svojim postupcima pomogao cijeloj jednoj klasi da ne mora da se plaši sopstvenih ljudi, da pokaže da su razum, obrazovanje i neobrazovanje jedna jedinstvena cjelina koja može da ispuni političke ciljeve. Pred svoju smrt devedesetih godina kada su krenuli ratovi, njegovih par pasusa koje je objavio u medijima su najbriljantnije analize svih naših nacija. To je jedan originalan, drzak, bezobrazan jezik, ali toliko hirurški tačan i precizan da mi bolju analizu ovdašnjih dešavanja u manje rečenica nemamo.”
Roman “Hronika sumnje” govori i o nastajanju popularne kulture u Jugoslaviji, ali prati i “veliku” istoriju, kazao je Paunović koji je istakao da ako igdje ima nostalgije u romanu, onda se ona nahodi upravo u stranicama koje govore o rađanju novog rokenrol duha u onoj nekadašnjoj zemlji.
Vrijeme šezdesetih i sedamdesetih godina bila je velika šansa svijetu da se ujedini utopizam politike i socijalno-političke pozadine te iste politike, istakao je Bajac.
“To su bila turbulentna vremena u kojima su demonstracije rješavale pojedinu tupost političara, ali i problemi su bili mnogo veći. Isto tako, upornošću tih mladih ljudi i ti problemi su bili razriješeni, na ovaj ili onaj način i bili su najbliži razrješenju na tom političkom planu, a slušano do strane tih utopostičkih zamisli. Naravno da se to sve nije realizovalo, ali je snaga rokenrola ostala u tih nekoliko dekada apsolutno nesumnjiva i načinila je čuda u toj oblasti stvaralaštva na način koje je mogla notama to da radi bez pretenzija da tekst bude najvažniji, ali ponegdje je i on uspijevao. Repovi toga postoje i dalje, muzika sa tom snagom ne postoji ni približno više i teško da će još dugo, slojevitost onoga što je ona pružila kao pokret, što je bilo šire od popularnosti i kvalitetnije od estrade, posebno današnje.”
Bajac se nadovezao i na sam naslov knjige istakavši da je fundament svega sumnjanje.
“Ako ne postoji stvaralačka, kreativna sumnja onda smo stvarno zgubidani. Ta snaga koja proizilazi iz sumnje je nevjerovatna posljedica koju čovjek ne može da zna unaprijed. Čini mi se da je mene to držalo da odijelim tu sumnju od nesigurnosti. Nesigurnost je jedna druga priča i pripada drugim poljima razmišljanja i stavralaštva, a u ovom polju povezuje nepovezivo. Otud sam se ja opredijelio za dva punkta u toj priči, da pravim distinkcije u te dvije velike i važne oblasti, a to su - kakva je razlika između sjećanja i prisjećanja, čime dobijamo razliku između lične i opšte istorije ili kako se stvara proces kada događaj mi prevarimo u sebi i pretovrimo ga u doživljaj. To su pretvaranje generalizacija i opštih stvari u lično za razliku od umjetnosti koja uspijeva kada iz pojedinačnog uspostavi univerzalno”, objasnio je Bajac.
Paunović je zapazio da u ranijim Bajcovim romanima preovladava imaginacija dok pozniji sve više idu prema stvarnosti na šta je Bajac odgovorio da to nije racionalan proces.
“Sjećam se vremena kada sam se plašio faktografije i kada sam mislio da je imaginacija jedini način da se književnost piše, što je naravno besmisleno. Onda sam prešao jednog časa u suprotnost, ništa od toga nije dobro kao krajnost i ekstrem, naravno. Ne možete u književnosti praviti kompromise, ona iz vas sama iscijedi ono što imate i vi se mnogo ni ne pitate. Sada kada razmišljam u kojoj sam fazi, u posljedni čas se donese izbor. Često sam imao po dvije teme i dvije knjige i svaki put sam sebe iznenadio i počinjao da radim na onoj za koju sam mislio da neće biti odabrana. Sada znam da imam dvije knjige i uopšte ne znam koja će. Ili se one već zbivaju, a da ja to ni ne znam”, kazao je Bajac.
Mnogobrojna književna prijateljstva nisu uticala na formiranje Bajca kao autora, naglasio je on.
“Oni se pojavljuju zato što su u mom životu, ali ih nikako nisam zloupotrijebio. Kao što nikada nisam zlouptrijebio prijateljstva sa njima da učinim za sebe nešto. Imam sreću da poznajem mnogo više prekrasnih ljudi za koje niko nikada nije ni čuo. Oni su jednaki sa ovima koji su igrom okolnosti poznati. Recimo, od Murakamija do Pamuka, svi su oni bili nepoznati i kada smo mi, kao izdavačka kuća, počeli da ih objavljujemo. Književnost služi, između ostalog, i tome da vam čini radost i da otkrivate to što neko piše, a onda kreće ova lijepa priča igre okolnosti da možda i autor biva jednako dobar kao i njegove ili njene knjige. Ima onih izrazito rijetkih slučajeva kada je pisac bolji od svojih knjiga, što nije poželjno, ali je fantastično. Ali zamislite da su te knjige odlične, onda smo stvarno na vrhu piramide.”
Ovo veoma zanimljivo veče na Trgu pjesnika je bilo zaokruženo pitanjima iz publike.
Bonus video:
