Izvođenjem predstave “Tartif - komično u klasičnom”, autorskog projekta reditelja Igora Vuka Torbice, a koji je nastao po motivima originalne Molijerove drame “Tartif”, 20. avgusta je završen dramski program 36. festivala “Grad teatar”.
Mlada i poznata glumica Hana Selimović je tom prilikom bila gošća Grad teatra koja je istakla da je zadovoljna reakcijom publike i ponovila da voli festival u Budvi sa kojim je na neki poseban i lijep način povezana. Potvrdila je i da je prerano preminuli Igor Vuk Torbica, volio ovaj festival i na njemu se uvijek dobro osjećao, a i bivao dočekan kako treba.
Hana Selimović je rođena u Beogradu 1987, a nakon završene Filološke gimnazije diplomirala je na Akademiji umetnosti u klasi profesora Nebojše Dugalića, kome je kasnije postala asistentkinja na odsjeku za glumu. Prije svega, ostvarila se kao pozorišna glumica i do svoje 25. godine skoro svaka njena uloga je višestruko nagrađivana najprestižnijim nagradama. Ovog ljeta publika Grada teatra bila je u prilici da je gleda u predstavi “Tartif” (komično u klasičnom) reditelja Igora Vuka Torbice.
Igor Vuk Torbica je obilježio festival Grad teatar u posljednjim godinama svog rada, a na XXXVI festivalu ove godine igrane su čuvene “Krvave svadbe” dok je dramski program završen njegovim “Tartifom”. Kako vidite Igorovo nasljeđe (zaostavštinu)?
Mislim da Igorov rad sasvim dovoljno govori sam za sebe i da mu nisu potrebni tumači niti hroničari. Ono što je važno je da su te predstave na repertoarima, da se čuvaju, da se gledaju i da žive. Hvala Budva Grad Teatru na trudu da tako i bude.
Lik koji tumačite u “Tartifu” je jedan od onih likova koje publika sve vrijeme prati na sceni bez obzira na druge stvari koje se događaju. Da li je tako bilo zapisano u samom tekstu i na koji način ste gradili lik Dorine i šta ste od nje naučili?
Sam tekst nije nešto što smo dobili prije proba. Kako je tekst izašao dijelom iz improvizacija, iz nekolicine uzoraka scena iz originalnog Molijera, i uglavnom onoga što je Igor sam napisao, ta predstava je nastajala iz dana u dan i dobijala svoj oblik. Pa tako i svaki od likova. Ono što je kod Dorine zahvalno i magično je to da ona ima priliku da bude svježa i živa na svakom izvođenju i da svoje reakcije mjeri i prema energiji publike i partnera itd. U tom smislu mnogo sam naučila, a učim i dalje. Ponajviše o slobodi.
U čemu smatrate da se ogleda kontroverznost u ovoj postavci “Tartifa”?
U istini. Ona je oduvijek bila najkontroverzniji faktor u našim društvima, izverziranim za licemjerje. Mislim da ova predstava nudi precizan uvid o nama samima i o tome u kakvom glibu živimo. Egzistencijalnom, političkom, ekonomskom, duhovnom i svakom drugom. Tako da, kao što kaže Dorina - dobro je dok imamo da nam bilo šta svijetli.
Da li mislite da je publika željna porodičnih tragikomedija poput ove i u kakvoj su vezi smijeh i gorčina?
Mislim da je publika željna dobrih predstava. Ključ elitističkog pozorišta je u doktrinama kao što su: nije svako pozorište za svakog, ili neke se predstave prave samo za sladokusce. To su sve umjetničarenja i budalaštine. Dobro pozorište je dužno da ispriča priču razumljivu svakome. Asocijacije ne moraju nužno biti iste, ali vi ste kao autori dužni da ispričate nekome razumljivu priču, umjesto da opsenarite. Kada bi toga bilo više u našem pozorištu, ja bih bila srećnija. Publika je željna da ne dođe, ne presjedi dva sata i ne gleda nečija privatna snatrenja ili impresije, nakon kojih izađe umorena.
Što se tiče reakcija koju ova predstava proizvodi, one su upravo u vezi sa činjenicom da je ova predstava fuzija u nekom žanrovskom smislu, odavno ne vjerujem u postojanje čistog žanra. Život nije takav, zašto bi bilo i pozorište? Potpuno je u redu da nekoga zasmijavate, da ućutite. To je zapravo najprodorniji redosljed.
Do sada ste odigrali mnogo uloga među kojima su jake, samostalne, zanimljive žene sa stavom. Da li je to razlog za odabir uloge i šta je važno da neka uloga ima kako biste je prihvatili s obzirom da je poznato da ste neke uloge, ali i nagrade odbijali?
Mislim da se uloge dodjeljuju i prema temperamentu i biću samog glumca, tako da smo se međusobno birali. A ja uglavnom ne biram uloge. Mnogo prije toga biram reditelja i saradnike. Uloga nije ono što piše na papiru, to odavno nema veze sa savremenim pozorištem. Uloga je ono što se desi u razmjeni ljudi koji rade na jednoj predstavi. Mnogo mi je bitnije da sam tu među istomišljenicima nego da igram “veliku” ulogu u nemaštovitim, površnim i impotentnim idejama.
Kako je na Vašu karijeru uticala činjenica što potičete iz poznate porodice?
Apsolutno nikako, sem što mi je uzelo po par sekundi života više u svakom intervjuu.
Kako razmišljate o pozorišnim festivalima? Osvrt na festival Grad teatar?
Grad Teatar je festival sa ozbiljnom tradicijom, i festival koji danas, uz velike napore žena, i to moram istaći, koje ga čine živim, funkcioniše kao jedan od najvažnijih regionalnih pozorišnih susreta. Milena Lubarda-Marojević i Svetlana Ivanović su zaista svijetle tačke u kreiranju pozorišnog života na našim prostorima, a ono što čine za Crnu Goru i samu Budvu je nemjerljiv kapital i zalog za budućnost tog grada. Pravo je čudo da taj festival i dalje nema svoj prostor, u smislu ozbiljne pozorišne sale. Iskreno se nadam da će neko ko o tome odlučuje uskoro razumjeti kako je to neodložan i vrlo važan dokaz ljubavi prema ovom gradu i njegovim građanima.
Kako vidite današnje pozorište na ovim prostorima? Da li se nešto promijenilo nakon pandemije i koji je značaj pozorišta?
Čini mi se da sam na ovo pitanje dijelom odgovorila u jednom od prethodnih pasusa. Premalo je dobrog pozorišta.
Na čemu trenutno radite?
Trenutno radim u Ateljeu 212, na tekstu “Čista kuća”, američke autorke Sare Rul, u režiji pametne, darovite Andree Pjević. Premijera nas očekuje polovinom oktobra. I daćemo sve od sebe, da ne opsenarimo. (smijeh)
Bonus video:
