Navršava se četrdesetpet godina otkako je na brdu Jasikovac u Beranama svinuo impozantan spomenik slobode, djelo vrhunskog poslenika spomeničke arhitekture, profesora Bogdana Bogdanovića.
Spomenik je, u prisustvu više hiljada građanki i građana, 15. septembra 1977. na Dan oslobođenja Berana, otkrio Đoko Pajković, istaknuti crnogorski revolucionar, jedan od organizatora ustanka u Vasojevićima protiv fašističkog okupatora, narodni heroj; bio je predsjednik Izvršnog vijeća (Vlade) Crne Gore i predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore...
Početkom sedamdesetih godina, sinula je ideja o izgradnji spomenika na Jasikovcu, ispod kojeg, kako je pjevao Radonja Vešović, od iskona s čergama proljeće mili uz Lim a ljeto nizvodno splavari...
Na jednom od prvih sastanaka, posvećenom izgradnji spomenika, održanom u ivangradskom hotelu “Berane”, kojem je prisustvovao i Budislav Šoškić, tadašnji predsjednik Skupštine Socijalističke Republike Crne Gore, podrobno je razgovarano o budućem Bogdanovićevom djelu na Jasikovcu. Istaknuti crnogorski arhitekta, rođen u Vasojevićima, Radosav Zeković, angažovan na izgradnji spomenika, slikovito je objasnio autorovu zamisao. Postavio je na sto jedan bokal i oko njega poređao desetak čaša; bokal je predstavljao kupolu, a čaše, mermerne gromade na kojima je ispisana istorija.
Autor niza sjajnih spomenika širom Jugoslavije, pa i onog “kamenog cvijeta” u Jasenovcu, arhitekta Bogdanović, kazao je da niđe i ni u kojoj prilici do sada nije imao mogućnosti da sagradi spomenik toliko posvećen riječima. Znao je da naše društvo mora imati svoja sakralizovana mjesta đe se odaje počast palim junacima ili mučenicima i đe se bilježe događaji od suštinske važnosti.
- Kad su obeležena na pravi način, takva mesta postaju materijalni tragovi “zadržane”, viđene, odnosno shvaćene istorije. I to ne samo istorije političke i vojničke već i istorije ideja i shvatanja, morala i pogleda na svet - pričao mi je Bogdan Bogdanović 1974. godine. - Jedna civilizacija, neki “civilizacijski model”, jedno društvo koje bi se odreklo ovakvih obeležja, opredelilo bi se, istim faktom, i za aistoričnost...
Bogdan Bogdanović (1922 - 2010), profesor Arhitektonskog fakulteta, gradonačelnik Beograda kad je bio glavni grad Jugoslavije; sin Milana Bogdanovića, pisca, književnog kritičara, upravnika Narodnog pozorišta u Beogradu...
Ratnih devedesetih, Bogdan se usprotivio politici Slobodana Miloševića, pa je od 1993. živio u Beču kao politički emigrant, đe je i umro, 2010. godine.
Prateći godinama raznovrsna ispoljavanja duhovnog imperativa našeg čovjeka da ostavi svoje znamenove o proteklim događajima, Bogdanović se uvjerio da se naša revolucija ni jednog trenutka nije odrekla kompleksnog istorijskog iskaza. Sasvim prirodno da jedan takav iskaz traži i posebna sredstva izražavanja, jednu posebnu arhitekturu, i jednu posebnu umjetnost, koju možemo nazvati memorijalnom, ili čak i sakralnom, jer ona to u suštini i jeste. Okrenuta duhovnim vrijednostima, njen je zadatak da ih iskaže i ovjekovječi.
- Dosad sam se uvek trudio da svaki spomenički kompleks koji radim, izgradim kao poseban slučaj, posebnu “ličnost”, nešto što treba da pripada samo jednom području, jednom vidu zajedničke istorijske ideje naših naroda - kaže autor spomenika na Jasikovcu. - Tako su sva moja dela različita, ali su iznutra povezana jednom istom armaturom. To je ono opredeljenje autora da uvek na nov način pokušava da iskaže istu misao. Metaforički rečeno, revolucija je točak života. Čak i smrt, smrt borca, smrt junaka u tom kovitlacu života, samo je “noć života”, trenutak posle koga, u jednom integralnom smislu, opet nastaje život, odnosno dolazi novo jutro...
Bogdanović ističe da je ovom shvatanju bliska, recimo, jedna homerovska slika svijeta i života; u Ilijadi smrt junaka nije čin ni mučan, ni mračan, već prirodan, gotovo bi se reklo vedar. Ideja života je do te mjere jaka u ovoj poeziji da potpuno rastura sjenke smrti...
Za nekog ko nije upućen u zanatske tajne memorijalnog graditeljstva, smatra Bogdanović, putevi nadahnuća često mogu izgledati sasvim slučajni, iako to nijesu.
Što se spomenika u Beranama tiče, Bogdan Bogdanović je dobro upamtio početak. To je ono magnovenje kada je prvi put izišao na brdo Jasikovac i kada se odjednom našao u sredini nevelike, pitome, malo ulegle livade na sredini brda, shvatio je odmah da je u pitanju jedna neobična topografska situacija, nastala stapanjem obodnih bedema stare turske tvrđave s terenom i uvidio da tu situaciju na brdu treba iskoristiti.
- Na Jasikovcu već postoji jedan prostor prirodno izdvojen od svakodnevnog pejzaža. Iz tog ulegnuća se vide sve okolne planine, čitavih trista šezdeset stepeni ukrug, a ne vidi se ni grad, ništa što je ispod “likoravni”, već samo ono što je iznad nje. Pejzaž, viđen i shvaćen na način na koji nas same okolnosti navode, ima nečeg legendarnog. Potrebno je samo skrenuti pažnju na njegovo unutrašnje značenje - pojašnjava profesor Bogdanović. - To podseća, otprilike, kao kad uz neku rečenicu koja u sebi nosi skromnu, ali skrivenu mudrost, tako da možete i olako preleteti okom preko nje, a ne shvatiti je, dopišete rukom znak usklika. Taj znak, sam po sebi nije bogzna šta, nije čak ni reč, ni slovo, nije ni neka naročito zanimljiva likovna vijuga, pa ipak ima u sebi energetsiki naboj, ima moć da menja, da naglasi, odnosno da nevidljiv smisao učini vidljivim. Od trenutka kada sam za sebe tako formirao problem, shvatio sam, da mi, pre svega, nedostaje nešto što bi po svom dejstvu bilo jednako znaku usklika...
Iz mnoštva znakova počelo je da se izdvaja nekoliko koji su se mogli uzeti u obzir. Bogdanović ukazuje i na druge teškoće. Valjalo je da se spomenik vidi iz grada i s raznih pristupnih puteva, ali istovremeno mora biti integralan dio onog “unutrašnjeg prostora”.
I: kao znak usklika, vinula se u visinu osamnaest metara visoka kupola, a oko nje ritualno poređano četrdeset granitnih blokova na kojima su majstori klesari ispisali istoriju Vasojevića, uklesali ornamentiku koja odražava crnogorsku nošnju i oružje.
- Spomenik, dakle, ima dva “pejzaža” u kojima će se jednako vredno doživljavati - veli arhitekta Bogdanović. - Stavljam na stranu teškoće takve kompozicione zamisli i skrećem pažnju samo na izražajnu mogućnost ove dvojnosti koja dobija i izvesne metaforičke osobine. Dva pejzaža su uvek i dva vremena, dve strane vremena, pri čemu sama memorijalna grupa može da se shvati kao apsolutna tačka saznanja, trenutak punog osećanja života, ono dragoceno magnovenje apsolutne sadašnjosti koje tako retko umemo da izazovemo u sebi, sem kad smo u posebnim trenucima, suočeni s filozofskim doživljajem prostora i vremena...
Bogdan Bogdanović je dobro poznavao Crnu Goru, i to, kako kaže, ne samo onu koja se može vidjeti i saznati u vidnom polju duž asfaltnih puteva, pa je došao do zaključka da će sasvim proste, matematički svedene forme bolje odigrati svoju ulogu od složenih ornamentalno-plastičnih sklopova. Kazao mi je da u tom pogledu beranski spomenik i za njega samog predstavlja iznenađenje. Često je razmišljao, još u svojoj graditeljakoj mladosti, o nekim osobinama graditeljstva u Crnoj Gori.
- I crnogorska kuća, i grobni znak imaju nečeg krajnje svedenog, krajnje matematički prostog u izrazu, za razliku od nošnje ili igre, koje su mi se uvek činile deskriptivne - dijagnosticira arhitekta Bogdanović. - I to su, rekao bih, dva viđenja vremena i sveta. Jedno apsolutno, ustaljeno, poslovično, utvrđeno za svagda, trajno (kuća, grob), drugo raspevano, razigrano, skoro bih rekao dionizijsko, kao što su ornamenti i boje nošnje, ili figure u igri...
Nije, naravno, isključivao mogućnost, da će se u drugom dijelu njegovog posla, onda kada spomenik počne da se pojavljuje, i kada se razbukte klesarske strasti, u svečanu, hijeratički preslikanu sliku vremena, prošlosti i budućnosti, utkati i neki unaprijed razigrani motiv.
Želja mu je bila da ne iznevjeri povjerenje naručioca, da ne iznevjeri vrijednost istorijske poruke, i da ne zloupotrijedi izuzetnu ljepotu i čistotu prirode koja je, veli, uvijek pasivna i nema mogućnosti da se brani od ljudi, onda kada je kvare i razaraju bilo svojim bezočnim nehatom, bilo pogrešnim ukusom, odnosno naopakim “umjetničkim” idejama.
Na Jasikovcu kamena arhiva; kao sintagma, zbornik događaja koji su, kaže Bogdanović, postepeno doveli do Narodnooslobodilačkog rata, i do pobjede jedne velike humane ideje u tom ratu; dakle, dokument svoje vrste, zbir ispisa, koji započinje: Lim protiče, kamen pamti, a završava Njegoševom: Šta bi narod učilo viteštvu, da njegovih nije mučenika...
...A onomad, banuše u Berane, dvoje mladih arhitekata iz Londona, bračni par, Rebeka i Paul. Popeli se na Jasikovac, razgledali djelo znamenitog arhitekte.
Posjetili i Polimski muzej, odakle ih je direktorka Muzeja, Violeta Folić, uputila na mene. Tokom prijatnog susreta, razgovarali smo o Crnoj Gori, Vasojevićima, nastajanju spomenika na Jasikovcu i autoru.
- Pripremam doktorat na temu kako memorijalni objekti, odnosno partizanski spomenici u Crnoj Gori, imaju značaj u raznim “razmjerama” identiteta, od ličnog, do lokalnog, pa do transnacionalnog pamćenja - priča mi Londončanka Rebeka. - Interesuje me da li se taj značaj mijenja u kontekstu novih političkih i društvenih situacija. Koristiću primjere Bogdanovićevog spomenika na Jasikovcu, zatim Kane Radević na Barutani i Spomen-dom u Kolašinu...
Uskoro će, u Londonu, mlada arhitektica Rebeka, braniti doktorsku disertaciju o crnogorskoj spomeničkoj arhitekturi, s posebnom osvrtom na beranski Jasikovac.
- Biće to i nama u Beranama od koristi oko idejnog rješenja čitavog Jasikovca - naglašava direktorka Violeta. - Idejno rješenje obuhvata spomenik i parkovsku površinu cijelu...
Bonus video:
