Ostrvo Serafini je jedino naseljeno ostrvo na rijeci Po, locirano na granici italijanskih regija Lombardija i Emilija-Romanja i dio je opštine Montićelli D’Onđina, u provinciji Pjaćenca. Ovo malo područje oduvijek je bilo snažno povezano s velikom rijekom Po, a život rijeke je tokom godina neprestano mijenjao pejzaž ostrva Serafini. To je ruralno područje, fokusirano na poljoprivredu, zanatstvo i ribarstvo.
Ovom pričom italijanska umjetnica Elisa Bardoni uvodi publiku u svoja fotografska djela koja je imala priliku da pogleda i publika u Podgorici tokom jula i avgusta. Izložba fotografija nazvana “Vječna zemlja” bila je dostupna u mladoj, ali već poznatoj i priznatoj fotografskoj galeriji “F 64”, u Ulici Đoka Miraševića 61 u Podgorici.
Postavkom “Vječna zemlja” Bardoni priča priču o ostrvu Serafini koje je između 1930. i 1950. godine imalo oko 600 stanovnika, da bi se danas taj broj sveo na svega njih 50-ak.
”Ostrvo Serafini ima mnoge zajedničke osobine s onim što je Žil Kliment definisao kao ‘treći pejzaž’, odnosno - zbirka fragmenata, elemenata koji ostaju bez funkcionalnosti nakon što ih ljudi iskoriste. To ostavlja teritoriju napuštenu, bez svrhe, zbunjenu i neujednačenu”, objašnjava Bardoni prije nego što otkrije da je nekolicina “ostrvljana” 2017. godine osnovala društvenu zadrugu s ciljem da promocijom i unapređivanjem teritorije ožive predio Serafini.
”Oni se pokušavaju fokusirati na tradiciju, osmišljavaju aktivnosti i radionice u vezi s hranom, poljoprivredom, prirodom i životom oko rijeke”, ističe ona.
Bardoni je i sama na različite načine vezana za Serafini, s obzirom na to da živi u mjestu Lodi, 45 kilometara od ostrva. Pritom, dio njene porodice potiče s ostrva, a neki tamo i žive. Tako, Bardoni pamti i nedjeljne posjete porodici, porodičnoj kući, prirodi koja je tamo jedinstvena...
”Nakon prelaska mosta to je kao da ulazite u mjesto gdje život teče drugačijim tempom. Kreće se u skladu s rijekom, s prolaskom godišnjih doba, s ritmom poljoprivrede. Život sastavljen od šetnji na obali rijeke, voća i povrća ručno ubranog sa zemlje, jaja direktno iz kokošinjca (ako su kokoške snijele). Život u kojem smo nekada grilovali svježu ribu koju je moj djed ulovio u rijeci, i flaširali vino u dvorištu”, prisjeća se Bardoni, fotografkinja i spisateljica.
Ona ističe da je njen cilj da ispriča priče kroz fotografije i riječi, kroz istraživanje i dokumentovanje različitih aspekata čovječanstva i društva.
”Ako želimo da uzgajamo nešto, u životu, moramo se brinuti za to - bilo da je u pitanju zemlja, porodica ili veze i odnosi. Kako rijeka teče i vrijeme prolazi, tako to rade i ljudi i teritorije, mijenjajući se s neizbježnim starenjem. Ponekad se možemo zapitati šta će se dogoditi ako se samo prepustimo napuštanju i zanemarivanju. Ako nas uhvati svakodnevni život, pustićemo da se grane osuše, a drveće odumre. Ali ako umjesto toga odlučimo da njegujemo, s vremenom i strpljenjem, uvijek će biti moguća nova evolucija, gdje će sjećanja biti sjeme za razvoj nove budućnosti”, poručuje Bardoni.
Ambasada Italije u Crnoj Gori je pomogla u realizaciji izložbe, a umjetnica o svemu više govori za “Vijesti”.
Kakve utiske nosite s izložbe u Podgorici?
Izložba u Podgorici je prošla veoma dobro, zaista sam bila srećna što sam vidjela kakav su nevjerovatan posao Dejan (Kalezić) i Foto-galerija F64 uradili, od samog početka pa do kraja, prvenstveno kada je u pitanju komunikacija, a onda i kako su sve uspjeli da organizuju - i štampanje i kadriranje, pa otvaranje. I sve to je bilo apsolutno savršeno. Predstavila sam svoj rad “Everland”, a u pitanju je dugoročni ciklus, fotografski projekat započet 2017. godine koji još traje.
Pod nazivom “Vječna zemlja”, izložba predstavlja izbor radova nastalih na ostrvu Serafini. To je jedino naseljeno ostrvo na rijeci Po, a koje se nalazi na granici regiona Lombardije i Emilije-Romanje. Da li biste rekli nešto više o tome i objasnili šta Vas konkretno motiviše u tome?
Za mene je to jedno posebno mjesto - mjesto gdje živi dio moje porodice, ali i mjesto iz kojeg dio moje porodice dolazi. Dakle, koncept je bio da se ispriča priča o ovom jedinstvenom mjestu i rekvalifikaciji teritorije zahvaljujući zadruzi “Isola dei Tre Ponti”, sve to pod ruku sa nekom vrstom teme “porodičnog dnevnika”.
Čitajući opis ostrva, života i načina života na njemu, kao i u tekstu koji prati izložbu, čini se da naziv izložbe asocira upravo na ostrvo Serafini koje bi se moglo tumačiti kao “Vječna zemlja”. Donekle se čini da se čak i biblijska “Obećana zemlja” može povezati s tim. Šta mislite o tome i kako vidite ove veze, zašto?
Odlučila sam da svoj projekat nazovem “Everland” jer je to ono što osjećam da jeste i nadam se da će postati sve više kroz proces prekvalifikacije tokom godina: suprotno od “Neverland”. Zemlja koja postoji, zemlja koja je prisutna, živa i diše, sa stanovnicima i turistima spremnim da uživaju i istražuju ono što ta zemlja nudi.
Vaša porodica i vi živite nedaleko od tog ostrva, a Vaš otac je rođen na ostrvu i odrastao je tamo u porodičnoj kući. Rekli ste i da je od malih nogu odlazak na “Ostrvo” nedjeljom bio način da pokušate da se ponovo povežete, da očuvate porodične veze uprkos tome što vrijeme prolazi i život postaje brži, a ljudi sve zauzetiji. Kako je danas? Kakav je život na ostrvu i kako izgleda posjeta ostrvu, odlazak k njemu?
Naravno, vrijeme koje je prolazilo i životi koji su postajali sve zauzetiji promijenili su način na koji posjećujem ostrvo, bilo ja ili neko drugi, jer ponekad ne mogu da stignem tamo svake nedjelje, a pritom se veliki nedjeljni ručak ne dešava često kao što je to bio slučaj kada sam bila dijete. Ali, i dalje uspijevamo da najbolje što možemo ostanemo u kontaktu, i to zahvaljujući tehnologiji, pa da tako održimo razne veze živima.
Šta bi savremeni čovjek mogao naučiti i uzeti od ostrvljana i tamošnje prirode?
Odrastala sam i uvijek živjela u gradu, malom, ali ipak urbanom kontekstu - i kada god odem tamo, na ostrvo, uvijek se vraćam s osjećajem da treba mnogo više da stupim u kontakt s prirodom i povežem se. Shvatam koliko su naši životi brzi i kako i najmanje stvari pružaju uživanje, kao što je šetnja obalom rijeke. Zaista mislim da je to važan aspekt koji često zaboravljamo živeći u gradovima.
Kakav odnos prirode i čovjeka nudi slika ostrva koja se ogleda kroz fotografije koje prikazujete? Kakav je to odnos danas na drugoj strani ostrva, širom svijeta?
Mislim da nudi odnos u kojem su čovjek i priroda veoma bliski. Ovo može biti veoma uobičajeno za ljude koji žive u zemlji širom svijeta, ali ne tako često za one koji su navikli da žive u gradu. Drugi primjer, koji bi mogao biti jednostavan ali i efikasan, jeste onaj o hrani: u gradu smo navikli da idemo u supermarket, često ne razmišljamo o sezonalnosti pri izboru voća i povrća, gotovo po automatizmu to sve radimo, dok je za one koji žive na selu to automaski jedna od glavnih karika jer je misao o tome važna dodatno i u pogledu održivosti.
Kakve ste fotografije snimili? S kojim ciljem i glavnim motivom?
Pokušala sam da kombinujem dokumentarnu fotografiju s intimističnijom fotografijom. Moj cilj nije bio samo da pružim dobar nivo estetike, već što je još važnije, po mom mišljenju, da ispričam priču. Zato sam pokušala da kombinujem fotografije koje bih mogla da iskoristim za naraciju, da ispričam priču - zadruga, elektrana, razne aktivnosti, sve to s posebnim fokusom na detalje kako bih napravila zanimljivu atmosferu.
Imate li u planu da priču o ostrvu predstavite još široj publici kroz neku drugu vrstu umjetnosti? Koju, kada?
Projekat je još u toku, pa bih voljela da pokrijem još nekoliko priča, a onda bih voljela i da napravim jednu veliku izložbu na otvorenom, i to na samom ostrvu! Ali još pokušavam da pronađem najbolji način da to sprovedem, kako bih to učinila prilično snažnim i uticajnim i u kontekstu fotografija i u kontekstu priče i poruke.
Kako publika reaguje na sve ovo i koliko se utisci publike razlikuju od mjesta, zemlje i prostora u kome predstavljate/prikazujete svoje fotografije i rad?
Po povratku iz Crne Gore, ono što me je zaista obradovalo je to što sam vidjela da je reakcija do sada bila ista u svim zemljama: ljudi vide sebe i svoje porodice, iako su iz različitih italijanskih regiona ili čak i iz različitih zemalja, i svako od njih pronađe mali djelić svog života, možda sjećanje, možda mjesto, koje ih podsjeća na moju “Vječnu zemlju”. Mislim da je ovo dragocjeno, zaista mi pruža snažan osjećaj zajedništva i humanosti. Takođe, veoma čest utisak je i radoznalost da se posjeti samo ostrvo i obližnja mjesta, da se o svemu sazna više, jer je praktično nepoznato.
Da li trenutno radite na nečemu, koji su vam budući planovi?
Imam mnogo projekata u mislima, ali će mi trebati malo više vremena da prikupim kontakte i informacije i da počnem da radim na njima - uvijek pokrivam teme u vezi sa čovječanstvom i društvom, neki projekti će i dalje biti povezani s mojom porodicom, a neki neće, ali sigurno ću nastaviti da radim na svojoj fotografiji i na “Everlendu”.
Da li biste dodali nešto?
Željela bih da još jednom zahvalim Dejanu Kaleziću i njegovim kćerkama Anji i Andrei i cijelom osoblju Foto-galerije F64 na nevjerovatnom radu, trudu i društvu, kao i na tome što su se tako dobro brinuli o meni i mom poslu. Takođe bih željela da zahvalim i Ambasadi Italije u Crnoj Gori na podršci, medijima iz Crne Gore na pažnji i svima koji su došli na otvaranje i svratili ili mi poslali poruku da mi kažu svoja osećanja o mom radu ili nekoj od mojih slika.
Na kraju, ali ne i najmanje važno, želim da zahvalim zadruzi “Isola dei Tre Ponti” što mi je konstantno pomagala i podržavala realizaciju ovog projekta. Bilo je to prelijepo iskustvo i zaista se nadam da ću se uskoro vratiti.
U Crnoj Gori boravila prvi put, osjećaj kao kod kuće
Da li ste ranije imali neku sličnu saradnju u Crnoj Gori i kakvi su Vaši utisci o našoj zemlji, jeste li prvi put sada bili u posjeti?
Ovo je zaista moj prvi put u Crnoj Gori i zaista sam uživala. Svi koje sam srela u galeriji, kao i ljudi iz ambasade, ali i uopšte svi koje sam srela, zaista su učinili da se osjećam kao kod kuće. Bio je to opšti osjećaj tokom cijelog mog boravka u Podgorici: zaista sam se osjećala kao kod kuće. Mislim da je Crna Gora prelijepa zemlja s mnogo potencijala i zaista želim da se uskoro vratim da je vidim opet i istražim više!
Fotografija je snažan i moćan medij
Da li je moguće koristiti fotografiju u više svrhe i kako joj pristupate?
Definitivno da jeste, a posebno kada je u pitanju fotoreporterstvo. Vjerujem da je velika moć fotografije u tome što je ona snažan medij za pričanje priča, za pojačavanje glasova koje javnost treba da čuje, za rasvjetljavanje društva, podstičući na razmišljanje, samospoznaju, ali i refleskije javnosti. Ovo bi bio moj krajnji cilj, čak i ako moj rad nije striktno fotoreporterski, uvijek se nadam da će ljudi koji gledaju moje slike otići s novim mislima u svojim glavama.
Bonus video:
