Umjetnost je stav, ekspresija je sredstvo, a bijeg nije neophodan, ali je ponekad ljekovit, kaže teoretičar savremene umjetnosti dr Milun Lutovac u razgovoru za “Vijesti”, prije nego citira Šekspira ističući da smo “dočekali vrijeme onakvi kakvo nas ono traži”.
Teoretičar savremene umjetnosti koji za sobom ima niz književnih i likovnih kritika, ali i monografija, i slika, slikarskih izložbi i projekata, te održanih predavanja kao profesor na Univerzitetu Donja Gorica, naglašava da vjeruje da je ključ života u obrazovanju i edukaciji.
Svoje pasije i profesije najbolje je spojio na izložbi “Ex ponto” koja je organizovana u okviru likovnog segmenta Barskog ljetopisa, u Galeriji “Velimir A. Leković”.
Izložbom on govori i kao slikar i kao književnik, teoretičar, profesor, čovjek...
Lutovac je na samom početku 35. izdanja barske manifestacije najavio svoju postavku instalacijom “Riječ oslobađa” koju je uvrstio i u postavku izložbe, a koja ima i inicira različita značenja i tumačenja.
U razgovoru za “Vijesti” umjetnik objašnjava od čega je krenuo i zbog čega.
Izložbu je zvanično otvorio pisac Damir Karakaš koji se s posebnom pažnjom osvrnuo upravo na koncept “Riječ oslobađa”, što je i slogan ovogodišnjeg književnog programa Ljetopisa čiji je Lutovac selektor.
”Kao pisac i u kontekstu Deklaracije o zajedničkom jeziku, moram istaći da u jeziku moramo biti uključivi, a ne isključivi”, rekao je on i pružio smjernice kako za posmatranje rada, tako i bitisanja.
Istoričarka umjetnosti Katarina Gazdić-Ilić kazala je i da postavka u cjelini “predstavlja stilizovano iskustvo ličnog mikrokosmosa u nastojanju da se likovnoj interpretaciji doda filozofsko poetska višeznačnost”.
Postavka “Ex ponto”, primjećuje ona, predstavlja motiv koji nesmetano teče radovima Miluna Lutovca i posvećena je magijskom prostoru Mediterana i glasu koji dopire s njegove obale...
Lutovac stvara dinamične i ekspresivne likovne zapise, a na izložbi se pojavljuje i neobičan gost - instalacija koja na jedinstven način povezuje dva autorova profesionalna i umjetnička senzibiliteta, književnost i slikarstvo, dodala je ona.
”Instalacija predstavlja svojevrstan omaž jeziku kojeg nema. Rječnici srpskog, hrvatskog i narodnog jezika uvezani bodljikavom žicom predstavljaju zarobljeni roj komunikacije i snagu riječi ispod usnulih korica, a interpretacijom umjetnika likovnim sredstvima dočarava neuništivost bića jezika i sugeriše prepoznavanje sebe u drugom i drugačijem”, kaže Gazdić-Ilić.
Milun Lutovac o izložbi, instalaciji, namjeri i motivima govori za “Vijesti”.
Nedavno je u Baru realizovana Vaša izložba “Ex ponto”, a instalaciju “Riječ oslobađa” najavili ste još na početku Barskog ljetopisa. Djeluje da jasno ukazujete na spoj književnosti i slikarstva, pa makar u Vama. Da li je to i namjerno tako i kako je publika reagovala?
Svako od nas u sebi ima neku svoju “obalu”, mjesto za “razgovor s dušom”. Moja deveta samostalna izložba “Ex Ponto”, u vremenu ne samo pandemijske ograničenosti, svjedoči o jednom dobrovoljnom izgnanstvu i (samo)izolaciji na stvaralačkoj obali. Otuda i njen naziv.
Instalacija “Riječ oslobađa”, predstavlja omaž srpsko-hrvatskom književnom i narodnom rječniku, to jest, jeziku kojeg pod tim i takvim nazivom zvanično više nema. Književni program “Barskog ljetopisa”, čiji sam ovogodišnji selektor, okupio je aktuelna imena književnosti iz regiona. Publika je bila u prilici da se upozna s najnovijim djelima Milice Špadijer, Milice Vučković, Ilije Đurovića, Feđe Štukana, Damira Karakaša i Andreja Nikolaidisa. Riječ je o selekciji autora i djela kod kojih se kriju izdanci negdašnjeg jezika kojem je posvećena instalacija “Riječ oslobađa”.
Dakle, ovogodišnje učesnike književnog programa Barskog ljetopisa i izložbu “Ex Ponto” na jedan promišljen i suptilan način povezuje instalacija, koja je ispisivanjem grafita na dotrajalim tep ormarima, tik uz zid parka Dvorca kralja Nikole, licem prema Umjetničkoj galeriji, najavljena još na samom početku festivala.
Bilo je zanimljivo pratiti kako se perceptivno iskustvo posmatrača (publike), u vidu nagovještaja, inicirano tim intervencijama u prostoru, modifikovalo tokom trajanja festivala. Prostor oko Galerije “Velimir A. Leković” u Baru, iz dana u dan, dobijao je na novim značenjima i sadržajima sa sve jasnijim potpisom: “Riječ oslobađa”.
Izložba “Ex Ponto” i samim nazivom upućuje na njen višedimenzionalni karakter i multimedijalnost. Kakva je postavka u pitanju, koliko radova obuhvata, u kojoj tehnici, kada su nastali?
Istoričarka umjetnosti Katarina Gazdić-Ilić koja je publiku, uz konstataciju da je riječ o dinamičnim i ekspresivnim likovnim zapisima s neobičnim “gostom” - instalacijom “Riječ oslobađa”, uvela u višeslojnost postavke, istakla je da izložba “Ex Ponto” “predstavlja stilizovano iskustvo ličnog mikrokosmosa u nastojanju da se likovnoj interpretaciji doda filozofsko poetska višeznačnost”. Izložba na kojoj je predstavljeno, akrilikom na platnu, dasci i kartonu, tridesetak radova različitih dimenzija (od minijature do “respektabilne” kvadrature), nastalih u posljednje dvije godine “svojevrsna je posveta magijskom prostoru Mediterana i “glasu” koji dolazi s njegovih obala”
Izložbu “Ex Ponto” zvanično je otvorio gost Barskog ljetopisa, poznati hrvatski pisac Damir Karakaš, tom prilikom posebno apostrofirajući znakovnost instalacije “Riječ oslobađa”. On je naglasio da, kao pisac u kontekstu događanja povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku, ističe kako “u jeziku moramo biti uključivi, a ne isključivi”, što najbolje govori o višedimenzionalnosti postavke i onog što je njome inicirano.
Jasno je i očigledno da pored toga što povezuje književnost i slikarstvo, upravo ono na šta ste i Vi fokusirani, instalacija ima i mnogo dublje značenje, posebno u tom segmentu predstavljanja rječnika srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, što je i Karakaš primijetio. Šta je bila ideja, polazište ovog djela i kako biste opisali njegovu po(r)uku?
”Riječ oslobađa” ujedno je i slogan književnog programa ovogodišnjeg Barskog ljetopisa i naziv moje instalacije koja se pojavila kao gost i programska “kopča” na izložbi “Ex Ponto”. Namjera mi je bila da tematski i suštinski povežem likovni i književni program, to jest, da im dodam neki dublji smisao, koji im svakako pripada.
Instalacija nazivom oscilira između onog, istorijom beščašća iskovanog i ograđenog bodljikavom žicom - “arbeit macht frei” (s jasnom asocijacijom na zlokobnost etničkih negacija i stradanja) i nepreglednih prostranstava koja se unutar svakog jezika kriju i manifestuju u njegovim velikim književnim djelima.
Instalacijom, u bodljikavoj žici “procvjetalim” rječnicima pokušao sam da likovnim sredstvima sugerišem neuništivost bića jezika koje se transformiše i opstaje u raznoraznim agregatnim stanjima i oblicima, baš kao i voda. Jezik je živa materija, sveprisutan i neuništiv.
Upravo zato, pisac Karakaš lucidno, intuitivno se nadovezujući na koncept postavke, insistira na “uključivosti”, a ne “isključivosti”.
Iako “Riječ oslobađa”, nekada djeluje da ona i te kako zarobljava. Da li ih olako koristimo, zloupotrebljavamo, jesmo li svjesni moći i snage koju riječ posjeduje?
Mislim da često nijesmo svjesni snage koju riječ ima. Otuda, zbog lošeg “rukovanja” njome, mnogi konflikti i nesporazumi.
Kada ljudi počnu da “govore” iskreno, uz uvažavanje snage i moći riječi, bez obzira šta je povod za razgovor (čegrst, isključivost nataložena u ćutanju ili nešto prozračnije) put je ka susretu, pomirenju i iznalaženju rješenja. Kazana riječ, ako nije rođena u vatri i oivičena ratničkim bojama predstavlja oslobađanje. Ovogodišnja književna selekcija i “gost” na izložbi “Ex Ponto”, upravo je korak ka razgovoru i prepoznavanju sebe u drugom i drugačijem. Mislim da je poruka jasno poslata. Potreba za razgovorom i komunikacijom prvi je korak svake promišljene kulturne strategije.
”Riječ oslobađa”, naziv instalacije i slogan ovogodišnjeg književnog programa “Barskog ljetopisa” bili su svojevrsna najava i podrška književnosti “u ruksaku”, to jest, knjigama koje putuju “iz ruke u ruku”, koje se čitaju u jednom dahu i liče na svoje autore i njihov, pa i naš život.
Da li radije birate umjetnost kao bijeg ili ekspresiju i stav?
Krenuo bih obrnutim redom. Umjetnost je stav, ekspresija je sredstvo, a bijeg nije neophodan, ali je ponekad ljekovit, kako bi, što bi Šekspir rekao “dočekali vrijeme onakvi kakvo nas ono traži”.
Svakako, biram umjetnost sa svim njenim plimama i osjekama.
Kakvi su Vaši planovi nakon ove izložbe?
Imam otvoren poziv da u Godinju, gdje se nalaze ostaci ljetnjikovca dinastije Balšića koja je vladala Crnom Gorom krajem XIV i početkom XV vijeka, a u slavu berbe grožđa, priredim moju desetu, jubilarnu izložbu.
Stare kuće u Godinju građene od klesanog kamena, s krovovima od crijepa kanalice, sastoje se od dvorišta s voltovima ispod kojih se ulazi u konobe u kojima se proizvodilo i čuvalo vino, od kojih se kamenim stepenicama izlazilo na terase s kojih se ulazilo u dio za stanovanje… Ne postoji izazovniji izložbeni prostor na otvorenom i ljepši susret umjetnosti i onog drevnog, zavještanog tradicijom.
Projekte koristi kao izlomljena ogledala stvarnosti
Čini mi se da svoje radove nerijetko posvećujete određenim situacijama, slučajevima, ličnostima, ili na njih referišete...
Volim da projekte koristim kao izlomljena ogledala stvarnosti. Takav je bio, ako se sjećate i projekat “Preplitanje - Omaž Urošu Toškoviću”, koji je organizovan povodom dvije godine od umjetnikove smrti, u martu 2021. godine. Omaž Urošu Toškoviću realizovan je u Galeriji “Velimir A. Leković” u Baru, uz podršku velikog broja kulturnih poslenika grada Bara koji su svojim aktivnim učešćem doprinijeli da izraz postmodernih i tranzicijsko globalizujućih koncepcija: analiza, sinteza i izvođenje interaktivnog odnosa života i umjetnosti, bude oživljen kroz live art.
Ideja programskog povezivanja i preplitanja zamišljena je i ostvarena i kroz više programa ovogodišnjeg XXXV Barskog ljetopisa kao dio afirmacije sve popularnije akcione umjetnosti gdje se granice između izvođača i publike gube, pa se može reći da i publika sa svojim reakcijama postaje sastavni dio instalacije, to jest, programske igre koja se, naočigled svih, stvara…
Neka mi ne bude zamjereno što ću uz izložbu “Ex Ponto” izdvojiti neke programe u tom maniru; opereta “Vitezovi lake male”, pozorišna predstava puna cinizma i ironije, dijaloga, ali i igre i plesa, reditelja Andraša Urbana, izložba fotografija “Bar. Događaji.” Željka Milovića i Anta Bakovića, interaktivna promocija romana “Okretište” Damira Karakaša, performans - instalacija “Biophotonic” Jovana Jerkova (bARS), art projekat “Mediteranske priče” Sonje Đuranović i Anastazije Miranović - unplugged koncert “Andrea Demirović & bend”…
Vjerujem u misiju obrazovanja
Kada je u pitanju opšte stanje u umjetnosti u Crnoj Gori, šta se promijenilo u toj sferi od našeg prošlog razgovora?
Umjetnost nema kraja ni početka. Jedina je “mreža” koja ne trpi improvizaciju i lažne autoritete. Nažalost, nije se mnogo toga promijenilo od našeg prethodnog razgovora, zato bih zbog važnosti poruke ponovio dio izrečenog prilikom našeg posljednjeg susreta.
Kultura sjećanja u stvarnosti ima i svoju suprotnost, na koju se dovoljno ne obraća pažnja, to je kultura zaborava. Isprepletenost sjećanja, zaborava, to jest, manipulacija kolektivnim sjećanjima radi konstruisanja politike pamćenja veoma su važna i otvorena pitanja postkonfliktne stvarnosti Crne Gore i zemalja u okruženju, o kojoj bi se, na vrijeme, trebalo povesti računa. U tom pravcu, unutar mojih predmetnih oblasti, informišem i pripremam studente na Univerzitetu Donja Gorica. Univerzitet nije tajno društvo, on je, zbog stvaranja, podržavanja, prikupljanja i skladištenja, procjene, proučavanja i objavljivanja publikacija, najjavnija od svih institucija - stoga vjerujem u misiju obrazovanja.
Bonus video:
