Vjernici ili ateisti u Crnoj Gori, naročito oni rođeni na Cetinju, moraju osjećati posebno poštovanje prema ličnosti i djelu Petra I Petrovića Njegoša, svjetovnog i duhovnog vladara Crne Gore koji je postavio temelje i naznačio smjerove razvoja modernog ustrojstva države, čemu je u potpunosti bio posvećen. Taj se osjećaj dubokog poštovanja i divljenja prema njegovoj ličnosti formira kroz poznavanje tadašnje stvarnosti burnih društveno-istorijskih događaja i okolnosti u kojima je djelovao crnogorski vladar i svetac. U tom se dinamičnom vremenskom okviru njegove vladavine sagledava sva veličina i snaga kompleksne osobnosti kakav je bio Petar I Petrović Njegoš.
U okviru te stvarne i imaginarne slike posebno zrači i isijava svjetlost oreola božanskog nadahnuća Mitropolitove prirode. Njegova svjetovna dalekovidost i dosljednost, duhovna veličina samožrtvovanja za mir i slavu naroda kojeg je predvodio, učinila je da za vrijeme svog života, ovaj, kako je za sebe rekao “dobroželatelj nesrećni”, bude proglašen svecem. Bio je hrabar vojskovođa koji je u bitkama nosio isukanu sablju i smjerni Božji pastir koji je ponizno cjelivao krst.
U tom burnom tegobnom vremenu Petar I Petrović Njegoš postaje Sveti Petar Čudotvorac Cetinjski. Svjetovno i duhovno je u njegovom biću egzistiralo na način snažnog jedinstva koje se u svojoj dinamičnoj postojanosti nužno prožimalo jedno s drugim. Među svojim narodom je uživao poštovanje i ulivao strahopoštovanje. Svoje je životne principe bazirao na evanđeovskim učenjima, na onim postulatima koji ističu temeljne kvalitete najviših humanističkih vrijednosti, na ljubavi, miru, bratskoj slozi i pravdi.
Za razliku od onih prvih svetaca, mučenika za hrišćansku vjeru, koji su u nepokolebljivoj odanosti svom Bogu bili podvrgavani najbrutalnijem fizičkom mučenju i ubijanju, Sveti Petar Cetinjski je proživljavao i podnosio unutarnji martirij svog hrišćanskog bića. Prinosio je i polagao svoju žrtvu na oltar zemaljskog hrama svoje Crne Gore čija je neprikosnovena svetinja bila i ostala njena sloboda.
Obraćajući se Brđanima u svojim “Poslanicama” Cetinjski svetac piše: “Znate, kako sam vama i svijema Crnogorcima vazda i na svako mesto govorio, moleći svakoga i zaklinjajući, da u mir i slogu među sobom živite. I koliko sam truda i muke od početka do sada pretrpio, to samo jedini Bog znade; i sve radeći za obšte narodno dobro i slobodu, bez nikakve hile i lukavstva, nako s pravijem i čistijem srcem želeći vidjeti vas i ostalu moju braću ot neprijateljskog jarma i zuluma oslobođene... Zaboravio sam i na moju dušu i moje zdravlje, a prijenuo za vas i drugu braću Crnogorce, da ne izgubite, nego da uzdržite svoje poštenje i slavu i da utvrdite vašu predragu voljnost i slobodu, koju vi je Bog darovao mimo svakoga naroda na svijetu...”
Koliko je samo bilo potrebno snage i umijeća, taktike i strpljenja da se neukroćena gorštačka ćud kod onih koje je nazivao “vječnim zlotvorima i mučiteljima”, “samovoljnim krvnicima” da se takvi podvedu pod “poslušenije”. Želio je da se vladavinom prava i zakonima u zemlji osnaži sloga i jedinstvo toliko potrebni u neizvjesnim vremenima u kojima je prijetila stalna opasnost od spoljne sile koja bi mogla ugroziti opstanak njegovog naroda.
Zato je imperativ uspostavljanja i poštovanja zakona morao biti garant unutrašnje složnosti među zavađenim plemenima.
Sposobnost Svetog Petra Čudotvorca Cetinjskog da sprovede u život ono, za što se vođen načelom pravednosti zalagao svim svojim bićem, posebno mu je omogućavao onaj najučinkovitiji prirodni glasovni instrument - Riječ.
Pojam riječi u slučaju Čudotvorca Cetinjskog pokazuje svu snagu njene stvarne i mistične moći. Sintagma iz Ivanovog evanđelja “I riječ je postala tijelom” prenešena i modificirana u kontekstu životnog poslanja Mitropolita crnogorskog, i okolnostima u kojima je djelovao, dobija novo svrsishodno značenje: “I riječ je postala djelom”. To djelo, veliko djelo Čudotvorca Cetinjskog ostvarivano je upravo snagom njegovih riječi podjednako kada se obraćao onima kojima je propovijedao, koje je blagosiljao ili onima koje je proklinjao. Bio je svjestan što i koliko znači autoritet Biblije, primjeri iz Svetog pisma, za uspostavljanje moralnih vrijednosti u životu i ponašanju svojih sunarodnika.
Takođe je bio svjestan moći koju ima izgovorena riječ i onda kad onaj koji ju je izgovorio nije više među živima, a uživa autoritet svete osobe. Takva riječ ostaje vječno živjeti kao neprikosnovena istina, kao blagoslov, kao opomena ili opravdana kazna. Uzdajući se s pravom u djelotvornost riječi, osvjedočen svojim teškim i mukotrpnim iskustvom, svoje je misli oblikovao i u pisanoj formi. Tako su čuvene “Poslanice” zadobile status jedinstvenog moralno religijskog kodeksa, vrsnog književnog djela pisanog asketskim jezikom u koherentnoj strukturi sugestivnog narativa. Kad se slučaj nemorala iz profanog svijeta treba osuditi, onda se poseže za odabranim primjerom iz Novog zavjeta, što će imati pozitivan učinak u neukom i neprosvijećenom puku, upravo kroz neprikosnovenu važnost evanđeoskog teksta.
Zato na jednom mjestu u “Poslanicama” Čudotvorac Cetinjski kori izvjesnog Pera Radova koji je ostavio ženu i djecu s namjerom da oženi svoju snahu. Za ovaj izdvojen, individualni slučaj, kao paradigmu za nemoralnost u bračnom odnosu, za skrnavljenje sakramenta braka, a u svrhu opšte afirmacije normi primjernog ponašanja, Sveti Petar navodi događaj iz evanđelja. Ivan Krstitelj kori kralja Heroda zbog njegovog nezakonitog braka sa Herodijadom, ženom svoga brata Filipa. Iako će Herod zbog riječi prekora kazniti Krstitelja odrubivši mu glavu, u “Poslanicama” Čudotvorac Cetinjski piše: “I po svemu što bezbožnik posječe Jovanovu glavu, ali nemoga posjeći jezik Krstiteljev, ni njegovu glavu u zemlju sakriti, nego je tri puta u dubinu zemnu zakopava... Sad pomislite koliko je bezakonije uzeti snahu za ženu. Može li to hristijanin i pomisliti a kamo li učiniti.” Dakle sveta riječ, izgovorena živa Krstiteljeva riječ, nadilazi njegovu smrt i živi vječno kao neugasivo svjetlo savjesti. Moć i djelotvornost riječi je neuništiva.
U težnji da se ostvari cilj slobode, sloge i bratstva kao garanta unutrašnje opstojnosti države, od izuzetnog je značaja bila uloga “otečestva”. Treba, isticao je crnogorski Mitropolit “dražjajšu voljnost i slobodu zaštićivati”. U tom se smislu presudna važnost za beskompromisno ostvarenje, odjelotvorenje cjelovitosti koncepta praktičnog ustrojstva države, širi sa “Poslanica” na važnost koju je imala “Stega” kao prvi pisani zakon. U sastavljanju tog zakona, okupljeni su se pod zakletvom, prizivajući u pomoć “Gospoda Boga svedržitelja”, striktno obavezali, kako piše u donešenom zakonu, na solidarnost i slogu: “Drug drugu, pleme plemenu i nahija nahiji, tvrdu i čistu vjeru i riječi od časti i poštenja dodasmo, da se izdati, prevjeriti nećemo među sobom.”
Svečeva zaokupljenost i predana brižnost za sudbinu Crne Gore, ovjenčana pobjedama na Martinićima i Krusima, izražava se i kroz onaj simbolički spoj, kroz nepodijeljeno jedinstvo u kojem se na mističan način rimuje značenje Mitropolitovog imena s njegovim poslanjem. Apostolu Petru u Evanđelju po Marku, Isus kaže: “Ti si Petar - Stijena i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju...” Čudotvorac Cetinjski je Petar, crnogorska postojana stijena, živi hram koji se uzdiže iz stijena s kojima je iskonski i sudbinski vezan. “Ni same ledene stijene ne dam za nikakvo blago ovoga svijeta, jer su i ledene stijene prekupane u junačkoj krvi, (...) Neću blaga ni bogatstva, ali oću poštenje, pod kojim zajedno s mojim narodom živim i umrijeti želim”.
Petar I Petrović Njegoš je umro na Cetinju 18. oktobra 1830. godine. Crnogorski narod danas živi sa njegovim likom koji je svojim životnim poslanjem i svojom žrtvom za ispunjenje tog poslanja zaslužio oreol zemaljske i nebeske slave. Ta zlatna kruna sjaji dostojanstvom zadivljujuće veličine Čudotvorca Cetinjskog.
Bonus video:
