Pritisnut ratovima i nemaštinom, crnogorski narod odlazio je jatimice u “bijeli svijet”, u rudokope, na gradnju pruga, sječu šuma; više se mjereći prema obrazu no prema imanju.
Putovanja nestaju za vidicima, putopisi žive.
Odlazniku iz Crne Gore, kako je bilježio akademik Čedo Vuković, putovanje je značilo zakoračenje iz usko omeđenog crnogorskog krša prema “šir-svijetu”, prema nedogledima okeana i stepa, prema prašumama ili velikim metropolama.
- Obraćanje drugim podnebljima mahom biva vođeno izvjesnom potrebom, ali i željom da se promijeni slika tla, da se prebrode vode i prekorače brda, ali i da se zađe u drugo vrijeme - kazivao je istaknuti crnogorski pisac Čedo Vuković. - Putnik koji je iz Crne Gore odlazio u svijet, od prije nekoliko stoljeća, pa prema našim danima, mogao je da se sretne, recimo, s antičkim spomenicima, oronulim od hiljadugodišnjeg trajanja, ili sa sredinama i gradovima koji su, u odnosu na njegov zavičaj, iskoračili podosta naprijed...
Još od prve polovine devetnaestog vijeka, Crnogorci su hrlili u daleki svijet, da zarade i da se vrate, a najčešće ostajali zanavijek.
- Malo srećnika uspije da se otme svemu tome i na vrijeme vrati u svoj zavičaj - reče mi u Njujorku Živko Nikolić. - Da se tamo bar na kraju lijepo sahrani, kako dolikuje čovjeku...
Želja za povratkom prisutna je kod mnogih crnogorskih iseljenika.
- Ja bih se relativno brzo odlučio da se vratim ako bi tamo uslovi rada bili odgovarajući - priča mi dr Vladislav Tomović, profesor sociologije na Brock University u Hamiltonu. - Svoju ljubav prema domovini nijesam napustio. Ćerku i sina forsiram da što više održavaju vezu sa Starim krajem. Nostalgija prati sve nas i svi maštamo o povratku. To je kao morski talas; dolaze plime i osjeke. Naiđe trenutak kad je čovjek spreman da se spakuje i vrati nazad. I tako, u očekivanju da se vratim, ja sam, eto, vidio svoje dijete na drugoj godini Univerziteta...
Čista i prosperitetna Kanada, dominion u sastavu Britanskog Komonvelta, poglavito engleskog i francuskog porijekla, privlačila je mnoge doseljenike, među njima Crnogorce i Crnogorke.
Prvi doseljenici Kanade bili su Crnogorci! Došli su davne 1868. u vrijeme “zlatne groznice”. Prvi je stigao Spiro Obradović iz Boke kotorske. Za njim iz Los Anđelesa dolaze braća Radonjić.
Kako su mi pričali stari iseljenici, najstariji Crnogorac, koji je umro u Kanadi, bio je zašao u stosedamnaestu godinu! Zvali su ga Crni Marko. Rođen je u Ćeklićima; oženjen Indijankom...
Crnogorski narod živi i na samom vrhu sjevernoameričkog kontinenta, u gradu Inuviku, udaljenom pet hiljada kilometara od Toronta.
Grme Nijagarini vodopadi.
Povrvili mnogobrojni turisti; razgledaju vrhunsku atrakciju, moćne vodopade, na granici između Sjedinjenih Država i Kanade; visoke pedeset metara, a široke gotovo kilometar i po.
Sjedim sa šefom policije Nijagare. Naočiti šezdesetogodišnjak, s tankim, brižljivo njegovanim brčićima; razgovorljiv.
- Ja sam Boško Mašanović! Rođen sam u Montrealu - kaže šef policije na Nijagari. - Držao sam se uvijek s našijema. Ja nijesam došao, ja sam rođen ođen, u Kanadi. Pet puta sam bio u Crnoj Gori. A kad sam došao tamo, vide dobro zborim crnogorski, pa me pitaju: kad si otišao?
Smiju mu se brčići.
- Nego, da ti rečem. Drugi put kada sam posjetio Crnu Goru, neke moje kolege iz crnogorske policije ponudile su mi posao! Pa mi vele, ajde, Boško, ostani u Crnoj Gori, da budeš šef policije na Crnogorskom primorju! - priča Boško. - Od mojih roditelja, Vida i Joke, ima u Kanadi devedeset Mašanovića! Žive u Torontu, Nijagara Falsu i Hamiltonu...
Tutnje Nijagarini vodopadi.
- Patili smo mi za našim korijenima - poručuje Savo Radović s Nijagare. - I danas tugujemo, iako je ono tamo sirotinjsko...
Reče Neđo Orbović - Duša nam je izgorjela!
Da su Crnogorci dobri i cijenjeni radnici, svjedoče braća Perović, Petar i Pavle, iz Cuca, koji u Torontu imaju fabriku za proizvodnju plastične ambalaže. U fabrici je zaposleno pedeset radnika, a od administracije, samo sekretarica!
U otmjenom, boemskom kraju Toronta, na Kvin strit vestu 751, kafe “Mažestik”, Miša Jovićevića. Ranije je živio u Teksasu, u Las Vegasu i otuda se preselio u Kanadu. Drma pjevačica: “Gledala sam krivu džadu đe Nikšiću vodi gradu”, zatim, “od Berana pa do gore...” Zapjeva i, “bolovala mlada Vinka rodom Pivljanka”.
- Ne može ovu pjesmu niko pjevati kao Zoran Kalezić - veli Mišo. - Bio mi je ođen mjesec dana. Eh, kakva su to pjanjenja bila...
Na zidovima “Mažestika” Crnogorke i Crnogorci, reprodukcije gravira Teodora Valerija i jedan veliki Njegoš, rađen u drvetu, kao ikona.
- Na tu sliku sam posebno ponosan - kaže Mišo. - Platio sam je skupo, ali ne žalim. To mi je jedan majstor specijalno radio. Viđi, ljeba ti, kako je lijepa!?
Polegla sumrklica nad Torontom; ćurljukanje i kreštanje ptica...
Vedro u “Mažestiku”.
- Ja moj obraz ne bačam - veli gorski vuk Mišo Jovićević. - Možda ga i bačim na nekim drugim poslovima. Ali, kad je Crna Gora u pitanju, ja sam drukčiji. Rijetko ko može da voli Crnu Goru kao ja...
A jednom u Torontu, dijelio sam sobu sa zemljakom Ismetom Krcićem, poznatim estradnim umjetnikom. Umoran od dugog puta, fino sam se naspavao; ustao vedar. Kad, vidim, Ismet leškari budan, u pantalonama i džemperu, na neraspremljenom krevetu.
- Zar ne spavaš?!
- Toliko si hrkao da nijesam mogao oka sklopiti, a žao mi bilo da te budim...
U organizaciji Matice iseljenika Crne Gore i crnogorskih iseljenika u Torontu, upriličeno je, devedesetih, gostovanje Kulturno-umjetničkog društva “Njegoš”. Sjajni Cetinjani i Cetinjanke nastupili su i na trgu u centru Toronta i oduševili brojnu publiku.
- Ako pitate naše iseljenike kad su napustili svoju domovinu, mnogi se ljutnu i kažu: mi je nikad nijesmo napustili! - priča Vojo Rašović. - Naši ljudi su svakako u svijet pošli radi boljeg života, ali vazda im je u mislima povratak. Ja sam u rodnoj Fundini napravio kuću...
Kao dvadesetogodišnjak, u Kanadu je Rašović, (“ljuljao sam se brodom jedanaest dana”), stigao 1956. godine. Tada su mnogi crnogorski iseljenici radili kao obična radna snaga, pa je i Vojo Rašović bio drvosječa u kanadskim šumama, od zore do mraka, hiljadu kilometara daleko od Toronta. U životu ništa nije teško; Vojo je u Torontu sagradio kuću, formirao porodicu, nikad ne zaboravljajući rodnu Crnu Goru.
Zajedno s Brankom Aleksićem i drugim crnogorskim iseljenicima u Kanadi, Vojo Rašović se veoma angažovao u Udruženju “Crna Gora”, jednom od prvih crnogorskih iseljeničkih društava na sjevernoameričkom kontinentu.
- Vazda se odazivamo pozivu rodne grude - kaže Rašović. - Pomogli smo izgradnju Mauzoleja na Lovćenu, zatim prilikom zemljotresa, poplava i drugih nepogoda koje bi zadesile Crnu Goru...
A čovjek s početka ove priče, vrijedni crnogorski iseljenik, dr Vladislav Tomović, priredio je Antologiju kratke priče Kanade. Stigao je iz zavičajnih Berana u Kanadu 1958. godine, kao građevinski tehničar. U početku radio “najteže rabote”. Tri godine bio je drvosječa u nepreglednim šumama Labradora. Uslovi su bili teški; hladnoća velika, nije bilo puteva; stanovali su u barakama koje su spuštane helikopterom. Nije bilo satnice, nego koliko uradiš, toliko si plaćen. Drvosječa je za četiri kubna metra drveta dobijao trinaest kanadskih dolara... Mnogi nijesu izdržali; završavali su u bolnicama.
Sa skromnom ušteđevinom upisao je Filozofski fakultet u Saint Catharinesu gdje je diplomirao i magistrirao iz sociologije i političkih nauka. Zatim je doktorirao i postao profesor sociologije na kanadskom Brock University.
Kratka priča kao oblik pripovijedanja zauzima važno mjesto u kanadskoj književnosti. Ona dominira svojim temama o malim sredinama kao što su selo, region, rudarsko naselje, farma, šuma, indijanski rezervat...
- Uostalom, priča o Kanadi uvijek zvuči kao jedna antologija kratkih priča - kaže dr Vladislav Tomović. - Otuda se i istorija Kanade može naći u književnim pričama njenih stanovnika.
Tomović podsjeća da ne pišu samo književnici o mozaiku kanadskog društva. Sociolog visokog ugleda, Džon Porter (John Porter), u djelu “Vertikalni mozaik”, iznio je prvu iscrpnu analizu kanadskog društva i time naučno potvrdio mnoge pretpostavke književnog pisanja o slojevitosti kanadskog društva.
- Ipak, bogatstvo portretisanja načina života Kanađana najbolje su dali književnici Kanade - smatra profesor Tomović. - Skice iz seoskog života, urbani fenomeni, mitologije domorodaca i slični motivi redovno su zastupljeni u književnosti Kanade. Kroz metaforu, floru i faunu Kanade, nalaze dosta mjesta u pričama za djecu i odrasle. Društvena sredina i geografske lokacije veoma su dobro iskorišćene za stvaralačku maštu u kanadskoj književnosti. Posebno se ta mašta izrazila u kratkim pričama, dramama i romanima...
Pisci kanadskih kratkih priča su takođe romanopisci i pjesnici. To su pisci malih varoši, sela i grada, žitelji metropola, studenti, domaćice, profesori i profesionalni pisci.
- Zbog takve strukture sretamo u Kanadi, antologije afirmisanih pisaca, početnika, onih koji pišu na francuskom ili engleskom, ili pak antologije nacionalnih grupa - dijagnosticira profesor Tomović. - Prema “Oksfordskom vodiču kroz kanadsku književnost” većina kanadskih antologija kratkih priča može se grupisati u dvije klase: istorijske antologije i antologije regiona i književnih grupa.
U svojoj Antologiji kratke priče Kanade, crnogorski iseljenik Tomović je obuhvatio dvadesetosam autora, s njihovim biografijama i bibliografijama. Objavljena je i po jedna priča svih autora zastupljenih u Antologiji. Knjigu otvara Stiven Likok (Stephen Leacock), rođen 1869. godine, a završava Vonda Blajn Kembel (Wanda Blynn Campbell), rođena 1960. godine.
Po riječima Tomovića, Antologija kratke priče Kanade predstavlja reprezentativnu kolekciju priča iz kanadskog dvojezičnog književnog stvaralaštva. U njoj su zastupljeni kako autori koji pišu na engleskom jeziku, tako i autori kojima je francuski maternji jezik. Među njima se nalazi i jedan broj nagrađenih književnika. Zbirka obuhvata priče od najranijeg perioda kanadske književnosti pa do današnjih dana.
- Nadamo se da će tematskom sadržinom, vještinom kazivanja i specifičnošću društvene prošlošti i sadašnjosti Kanade, njeni pisci stati uz rame svjetskih pisaca kratkih priča - naglašava dr Vladislav Tomović. - Uostalom, ova knjiga jeste jedan od puteva ka tom cilju.
Bonus video:
