Poštovani gospodine Miljenko Jergoviću,
sa velikom pažnjom pratim Vaš književni rad. Smatram ga značajnim osvježenjem na postjugoslovenskoj književnoj i kulturnoj sceni. To interesovanje je produbilo i proširilo trag za mojim praćenjem Vašeg javnog društvenog agažmana. Tako sam došao do Vašeg teksta “Milovan Đilas i zašto nema gorih nacionalista od onih koji su potekli iz komunističke partije” (16. 09. 2022.g. Ajfelov most).
S obzirom na svoje višedecenijsko analiziranje života i rada Milovana Đilasa i objavljenih više knjiga o M. Đilasu, lako je zapaziti iz ovog vašeg teksta da poznajete politički, književni, disidentski život ovog čovjeka. Ali i brojne druge “živote” koje je ovaj čovjek u sebi gradio i za sobom ostavio. Vidim da ste u Đilasovim dnevničkim zapisima (1989-1995) prepoznali njegove visoke političke, kulturne, etičke i druge vrijednosti i sadržaje (odgovornost, prije svega).
Jedna od tajni Dnevnika Milovana Đilasa je džinovsko političko i životno iskustvo koje je ovaj čovjek imao. Ništa manje, hrabrost i etičnost kao i temeljno obrazovanje. U dubljem a manje vidljivom smislu, duh Milovana Đilasa eksplicirate u tekstu na veoma odmjeren i prefinjen način. Svaka čast.
Dakle, na neki način - nadam se mi nećete zamjeriti - istakao bih da je Đilas prvi u nas upalio svijeću slobode poslije Drugog svjetskog rata. Tom “svijećom” se i dijeli vrijeme u komunizmu: do pobune Milovana Đilasa 1954. godine i poslije te pobune. No, da ne bih bio krivo shvaćen, važno je naglasiti da se on, kao i drugi komunisti, borio za slobodu proletera u oba ova vremena. I onda kada je bio komunista, ali i kasnije kada je svojevoljno prestao to biti (formalno) 1954. godine.
S tim u vezi, jedna preciznost. (Važna je za razumijevanje Vašeg teksta.)
Tačno je da je Milovan Đilas formalno prestao biti član SKJ aprila 1954. godine kako iznosite. Ali, on je postepeno, etapno prestajao biti komunista u dosta dugom vremenskom periodu: od 1946. godine pa sve do čak 1957. godine. Negdje je pisao da se znatno teže odvajao od drugova iz rata i revolucije nego što se odvajao od ideja i ideologije komunizma/lenjinizma/marksizma. Prije svega, lako se odvojio od boljševizma/staljinizma u sebi.
Sa ogromnim političkim i životnim iskustvom a bez ikakvih ambicija za vlast, poslije konačnog izlaska iz Titovog zatvora 1966. godine gledao je jugoslovensko društvo i nadolazeću “dramu iza brda” (D. Tošić) i sa “ove” i sa “one” strane vlasti. Sa tako dvosmjernim političkim pogledom, Milovan Đilas je i mogao da pri kraju života napiše testamentnu, kultnu knjigu koju su priređivači (nažalost) profano nazvali “Raspad i rat: dnevnik 1989-1995”.
Milovan Đilas je pisao Dnevnik sa visine čovjeka koji se “igumanski” (Njegoš) udaljio od društva pa čak i iskoračio iz istorije. Ova lična i vremenska distanca je uvijek neophodna za temeljno, hrabro, odgovorno i precizno sagledavanje društvene stvarnosti i smjera kretanja društva. To upozorava Njegoševa, i ne samo njegova literatura.
Nemam namjeru - niti je to cilj ovog pisma - da Vaše predstavljanje i razumijevanje Đilasovog Dnevnika analiziram na bilo koji način, osim da uputim riječi čestitke. Pa i tihog aplauza. Ali ne za cjelinu teksta.
Naime, Vi ste u tekstu kazali kako je “I uza sve to, Đilasa je pratio veoma mračan glas iz prvih mjeseci ustanka u Crnoj Gori - čiji je bio glavni pokretač. Uz njegovo ime vežu se stravični partizanski zločini u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini u vrijeme takozvanog lijevog skretanja i crvenog terora s kraja 1941.g. i početka 1942.g. kada je, primjerice, na Badnjak po julijanskom kalendaru godine 1942.g. u kolašinskom kraju pobijeno 240 ljudi nad čijim je masakriranim tijalima, legenda govori, razapeta pasje strvina. Iz toga će se u riječi pretočiti pojam pasja groblja, kojim će biti označena stratišta i masovne grobnice žrtava crvenog terora. Do kraja života Đilas će nastojati da otkloni svoju odgovornost za lijeva skretanja i partizanske zločine, ali teško će mu to ići.”
Gospodine Jergoviću, ukoliko sam dobro razumio da Vi samo pratite taj (tuđi) narativ o “lijevim greškama” ili vjerujete u ispravnost tog narativa? Izvinite unaprijed ako sam Vas pogrešno razumio i bio u krivu. No, bilo kako bilo, važno je dilemu o “lijevom grešniku” činjenično pojasniti. Normalno, štedeći novinski prostor, i u par riječi.
Dok je bio gotovo na samom vrhu vlasti do 1954, Milovan Đilas se nigdje ne pominje kao “lijevi grešnik”. Poslije njegove pobune protiv Titove vlasti i pojave njegove najslavnije knjige “Nova klasa” 1957. godine u SAD, Milovan Đilas je odjednom postao prvorazredni “lijevi grešnik”. Pa i novootkriveni ratni zločinac.
Istina tj. činjenice su drukčije. Ozbiljni i veliki istoričari: Slavko i Ivo Goldštajn, Latinka Perović, Veljko Stanić, Tomaž Ivežič, Danijel Ivin, Adnan Prekić... o tome pišu. Dakle, riječ je o istoričarima koji zaključuju o nekoj istorijskoj pojavi i istorijski je “mjere” na bazi činjenica, ali i tadašnjeg vremena. Ovdje nije riječ o državnim, partijskim i politički opredijeljenim istoričarima kojima su se oči otvorile tek kada im je Partija javila 1957. da je Đilas “lijevi grešnik”.
Takođe, navodite da je bilo najviše “lijevog skretanja i crvenog terora s kraja 1941.g.i početkom 1942.godine”. To je tačno. Ali tada Milovan Đilas nije bio u Crnoj Gori. Tada je na čelu partizanska vlasti u CG bio Ivan Milutinović. Mada je i Milutinovića veoma teško okriviti za “lijeve greške” s obzirom da su one išle susretno i odbrambeno tj. i sa jedne (partizanske) i sa druge (četničke) strane.
Što se tiče Vaše “primjerice, da je na Badnjak, po julijanskom kalendaru godine 1942.u kolašinskom kraju pobijeno 240 ljudi”, činjenice govore da je brojka veoma pretjerana. Mi u svemu volimo da pretjerujemo i vjerujemo u grandomaniju i lični agon. Naročito u Crnoj Gori u kojoj preciznost, skromnost i statistika nije jača strana. Posebno kada se evidencije o strijeljanjima vodi po sjećanju ili po pobjedničkoj ili poraženoj “faktografiji” ili ličnom ulogom u kakvom strijeljanju itd.
Eskalacija “lijevih grešaka” se desile razmahom građanskog rata u CG za vrijeme vlasti Ivana Milutinovića. Tada je strijeljano par stotina ljudi. Stoga, Tito sredinom marta 1942.g. vraća Milovana Đilasa u CG da suzbije “lijeve greške” i pokuša da spasi ustanak. (Logično se zapitati, zašto Tito šalje MĐ u Crnu Goru po drugi put kada je ovaj već jednom palio i žario po Crnoj Gori?)
Poslije ovih par crtica koje sam izvukao iz vašeg teksta, lako je Vama zaključiti da li je Milovan Đilas bio “grešan” ili nije.
I iza kraja.
Među brojnim “kvalitetima”, lijeva skretanja i grešake sadrže brojne ideološke, nacionalne, vjerske i druge oblike ispoljavanja. Milovan Đilas negdje u Dnevniku zapaža - a i Vi to navodite - da je rat u nas početkom 90-tih godina isti kakav je bio i rat 1941. godine “samo ovaj put bez partizana”. Dakle, rat a time i njegova lijeva ili desna zločinačka pozadina je usud koji je u ratu teško, gotovo nemoguće izbjeći. Posebno u Crnoj Gori. (Dakle, “greške” nemaju isključivo ideološko-komunističku pozadinu. Mnogo su šire i dublje. Njima se ozbiljno i činjenički gotovo niko u nas ne bavi. Posebno nema neophodnog multiidisciplinarnog istraživanja.)
Ali nešto iza ovih “grešaka” je danas mnogo važnije.
Zaključak.
Ako bi (danas) “lijeve greške”, poštovani gospodine Jergoviću, projektovali kao crnogorsku realnost i budućnost itd. njihov značaj za opstanak ili sunovrat crnogorskog društvo je daleko, daleko veći i opasniji. Trenutno (u)rušavanje Crne Gore te crnogorsko-srpski (moderni) politički galimatijas i opšti društveno-politički, pravni, ekonomski i brojni drugi haosi, nemaju samo identitetsku ili nacionalnu pozadinu. Srpsko-crnogorska isprepletenost je unutarfamilijarna. (Jedan sin Srbin, drugi Crnogorac.)
Potencijalni budući “lijevi” ili “desni” sukob u Crnoj Gori bi bio unutarfamilijarni. U slučaju tog sukoba, zaboravila bi se Ukrajina.
(Budva, 26. IX 2022)
Bonus video:
