Na samom ulasku u galeriju “Botanička bašta” Centra savremene umjetnosti u lijepom ambijentu parka dvorca Petrovića na Kruševcu u Podgorici, posjetioce multimedijalne izložbe “Čiji su moji snovi” umjetnice Milke Delibašić, dočekaće ekran i prvi u nizu video radova.
Slika na ekranu je nepomična. Delibašić mirno leži u skoro pa apokaliptičnom predjelu i nudi prikaz bose djevojke u bijeloj haljini, sa kamenom na stomaku dok je okružuje (post)apokaliptični pejzaž, odnosno krš i pustoš na Slanom jezeru u Nikšiću, saznaje se iz kasnijeg razgovora... Ipak, sama lokacija, kao ni njen istorijski kontekst, nijesu od posebnog značaja za rad Milke Delibašić, istakla je ona.
A umjesto klasičnog otvaranja izložbe, umjetnica se odlučila za izvedbu performansa, a sve to produkt je projekta “Raskršća slike” koji vode kustoskinje Milena Jokanović iz Srbije, Neva Lukić iz Hrvatske i Teodora Nikčević Crne Gore. Performans će, istakla je ona, biti izvođen svakog utorka i četvrtka od 19 do 20 časova u prostoru galerije, tokom trajanja postavke.
”Prostornu instalaciju Milke Delibašić čini devet kratkih video-formi, ritmički postavljenih u prostoru galerije, gdje se ova dinamika postavke uspostavija i očitava na dva nivoa: jedan je precizno osmišljena, čvrsta struktura, uzglobljenih metalnih proteza/nosača i objekata/ekrana, a drugi - mreža pokretnih slika. lako se ova mreža odnosa čini već dovoljno kompleksnom, umjetnica je dodatno usložnjava uvođenjem još jednog elementa, umnogome drugačijeg po svojoj medijskoj prirodi. Riječ je o umjetničinom nepomičnom tijelu, koje razvija komplementarne relacije u već zamršenoj konstelaciji odnosa”, zabilježila je Nikčević u tekstu za katalog izložbe.
Delibašić smješta svoje tijelo u prostor galerije koja tako dobija intimistički karakter. Ona leži na podu dok svjetlost sijalice iznad nje naizmjenično obasjava cijelo njeno tijelo, a u svakom trenutku pojedinačno pod reflektorom su različiti segmenti. Okružena monitorima na kojima su predstavljeni različiti video radovi u čijem centru je ponovo Delibašić stvara se efekat najbliži hipnozi, dok sijalica (ne)pravilno krivuda u različitim pravcima.
Prvi od videa postavljen je gotovo paralelno sa tijelom umjetnice koja sebe u kompletnoj postavci karakteriše i kao subjekta, a istovremeno i kao objekat. Na tom videu, na samom pragu galerije umjetnica leži leđima na suvoj zemlji i kamenu, sa teškim kamenom na stomaku i pravi minimalne pokrete, poput disanja. Dva velika monitora postavljena lijevo pružaju podijeljenu sliku, na jednoj ide jasan video, poput zanosa umjetnice u krupnijem planu, a na drugom ona preko stijene, trbuhom okrenuta ka njoj.
Sa desne strane po ulasku u galeriju nalazi se drugi monitor na kojem je prikazana umjetnica koja (ne)umorno gura teški kamen po goletnoj zemlji, iznova i iznova, dok ne dođe do tačke zamora ili konačnog cilja. Video postavljen na monitoru iza prikazuje umjetnicu kako korača, hodi i sasvim mirno ali i tenzično gazi i smjenjuje dugom stazom raskršća.
”Moji radovi nastaju kretanjem kroz prostore - pri tom kretanju konektujem se sa prostorom i počinjem da vizuelizujem stvari. Tako se desilo i ovog puta: privukao me taj sablasni pejzaž, prepoznala sam taj prostor kao nešto što odslikava moj unutrašnji prostor”, rekla je Delibašić u intervjuu sa kustoskinjama.
Svaki od videa pruža bezbroj tumačenja i analiza, pretpostavlja se da sve to zavisi ponajviše od posmatrača, ali djeluje da je pitanje “Čiji su moji snovi” nit koja ih sve povezuje i pitanje koje se jasno može izdvojiti iz svakog od predstavljenih radova. No, umjetnica i kustoskinje imaju jasnu viziju o svemu prikazanom i izrečenom. I dok bi se kamen najčešće mogao tumačiti kao teret, kao tjeskoba, kao hladnokrvnost, eventualno i kao boskonačno težak posao po uzoru na Sizifov, često se u Crnoj Gori vezuje i za krševite predjele države koji su uslovili težak, pa i mučan život na takvom prostoru, a istovremeno je i simbol njene ljepote, motiv kamena za Milku Delibašić je drugačiji, intrigantan i podsticajan.
”Polazište je bio izraz ‘kamen na grudima’. Kod Junga pronalazim tumačenje da kamen predstavlja fizičku predstavu čovjekovog ‘unutrašnjeg prijatelja’. On personifikuje kamen. Smatra da on, kao i čovjek, takođe može reći ‘Ja’. Na isti način, u mom radu između kamena i bića stoji znak jednakosti. Težina kamena je fizička karakteristika koja u mom radu govori o težini sopstvenog duha, tako da on postaje fizička predstava mog unutrašnjeg stanja. Profesor Vlatko Gilić mi je jednom prilikom, vidjevši moje ranije radove sa kamenom, rekao: ‘Kamen ima tajnu, on govori... možda ćete jednog dana uspjeti da čujete njegov glas’. Od tada sam zaokupljena tom tajnom”, kaže ona u intervjuu sa kustoskinjama.
Pored kamena, upečatljiva oku je i bijela haljina koju je umjetnica odjeluna na video-radovima, a koja, pak, nema neku određenu simboličku vrijednost, ističe Delibašić, već je to “samo bijela haljina i ništa više”.
”Ovo ne isključuje opciju da ja na nesvjesnom nivou projektujem određene stvari. U tom smislu, svako tumačenje publike krajnje je legitimno. Simboličko značenje bijele boje imalo je različite varijante tumačenja u zavisnosti od kulture. Ta značenja su stvorena u određenim istorijskim razdobljima koja su sa sobom nosila neku svoju estetiku i percepciju stvari. Danas živimo u vremenu visokotehnološkog razvoja koji kao posljedicu sa sobom nosi promjenu u percepciji stvari, simbola i poetikâ. Percepcija te haljine kao simbola nevinosti za mene je samo naslijeđena formula mišljenja, pri čemu ne smatram da je to percepcija savremenog čovjeka. Ja ne želim da robujem tim značenjima. Izabrala sam bijelu jer sam smatrala da se svojom bojom i teksturom najbolje uklapa u taj pejzaž. Možda je postojalo nešto nesvjesno u odabiru te boje, ali, kao što je profesor Gilić uvijek govorio - postoji i onaj dio umjetničkog djela koji ostaje tajna i za sâmog autora. Ja ne seciram svoj rad u pokušaju da svaki detalj objasnim jer smatram da treba njegovati taj prostor tajne, veoma bitan za doživljaj samog rada kod posmatrača. Ja samo djelujem u skladu sa osjećajem”, razjašnjava ona.
Pored videa snimljenih u tom opustošenom ambijentu, izložba predstavlja i video radove na kojima je prikazana zamućena figura djelimično nage umjetnice u crnom prostoru, odnosno na crnoj pozadini. Svaki od videa je različit: u jednom je prikazano neprekidno kretanje tih mutnih figura, odnosno tijelâ što nudi osjećaj konstantnog puta i traganja, mimoilaženja, postojanja ili iščeznuća; drugi video prikazuje zamućenu žensku figuru u vešu koja svojim pokretima aludira na samospoznaju, istraživanje sebe, ogoljavanje, ali i na zarobljenost u tom nekom prostoru crnila.
Vrhunska koegzictencija svih video radova u prostoru “Botaničke bašte” i tijela umjetnice na podu sa poljem pokretne svjetlosti sijalice iznad sebe ne dopušta isključivu definiciju izložbe kao postavke video radova ili video instalacije, već stvara prostor umjetnosti i filozofije samih po sebi.
Nakon 45-minutne realizacije performansa događaj otvaranja izložbe “Čiji su moji snovi” je nastavljen razgovorom triju kustoskinja i umjetnice. One su objasnile da je početna ideja projekta “Raskršća slike” bila da zapravo izvrnu, odnosno pervertiraju uobičajen slučaj u kojem radove više umjetnika kurira jedan kustos, pa su predstavile situaciju u kojoj se više kustosa okuplja oko već realizovanog rada jednog umjetnika. Time žele publici da ponude različite mogućnosti sagledavanja umjetničkog djela, kao i da se preispitaju moguća značenja i interpretacije koje kustosi u njega mogu unijeti.
Može se zaključiti da je okupacija umjetnice upravo pitanje “Čiji su moji snovi”, ali i da je donekle, ako ne i potpuno ekvivalentna pitanjima u nazivu Gogenovog remek-djela “Odakle dolazimo? Ko smo? Kuda idemo?”, te spoznaji sebe, prolaznosti, života...
Bonus video:
