Simbiozom svjetla, muzike, prostora i tretmana ženskog tijela, poljski reditelj Marsin Herih u plesnoj predstavi “Još četiri” gradi nesvakidašnji doživljaj (ne)savršenosti ljepote. Tako je opisao i osjetio žiri ovogodišnjeg, 37. izdanja Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT 2022. koji ih je i nagradio važnim priznanjem za najbolju režiju, nagradom koja nosi ime osnivača FIAT-a i jednog od utemeljivača alternativnog teatra u Crnoj Gori i regionu, “Slobodan Milatović”.
Predstavu, plesni performans, imala je priliku da pogleda i podgorička publika, u sklopu programa 37. FIAT-a, što je ujedno i prva izvedba četiri djevojke van Poljske, ali i na velikoj sceni, kakva je bila u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” gdje su igrale umjesto platoa Muzičkog centra i Crnogorske kinoteke, usljed potencijalnih vremenskih nepogoda.
Žiri kojim je predsjedavala koreografkinja i balerina Sonja Vukićević odmah je prepoznao kvalitet, originalnost i jedinstvenost ovog komada. Vidno je ushićena, radosna, ponosna i oduševljena bila Vukićevićeva nakon izvedbe, a kada komplimenti stignu od nje pune iskustva, emocije i ritma onda su vrijednost i kvalitet neupitni. Kasnije, zajedno sa članovima, glumicom Jelenom Minić i dramaturgom Aleksandrom Radunovićem, tročlani žiri donio je odluku da nagradi poduhvat koji je ostavio snažan utisak na sve. Sigurno je i da crnogorska publika umije da (o)cijeni dobar plesni performans iako nema često priliku da im i prisustvuje, pa je FIAT i ove godine dokazao i pokazao svoju enormnu umjetničku važnost po crnogorski kontekst, publiku, umjetnost, mlade...
Fantastičnu režiju Marsina Heriha predstave “Još četiri” u produkciji poljskog “Teatra parta” zaokružila je izuzetna kolektivna koreografija ansambla kojom je ples emocijâ, tijelâ i energijâ, pored ogoljenih tijela glumica, plesačica, balerina, a prije svega žena, ogoljela i četiri djevojke na sceni, ali i prisutne, makar pred njima samima.
Marta Zielonka, Karolina Wosz, Katarzyna Gogacz i Alina Bachara na scenu postavljaju fizičko-vizuelni pozorišni komad koji predstavlja seriju scenskih kompozicija koje su namijenjene specijalno njima, dok njihova naga tijela igraju zajedno sa prostorom u kojem se nalaze uz zvuk koji ih vodi i svjetlost sa kojom se igraju i koja se sa njima igraju. Svaki pokret, zvuk, mimika i pogled pun je simbolike i energije, a predstava teče pomjerajući granice komfora i očekivanog dovodeći tako pojedince u publici do suza, jeze, radosti, budeći potisnutu snagu i osjećanja.
Marta Zielonka i Karolina Wosz istakle su za “Vijesti” da im je iskustvo igranja u Podgorici (bilo) veoma značajno, imajući u vidu da, pošto je predstava mlada, to biva i prvo gostovanje van Poljske, ali i prvo postavljanje na veliku scenu i određena prostorna distanca sa publikom. Ipak, granice su srušene, a energija je kružila gledalištem od plesačica ka publici koja im je uzvraćala nazad.
”Veoma smo srećne što smo bile gostovale u Podgorici i što smo imale priliku da podijelimo naš rad i kreaciju sa velike scene sa tako brojnom publikom koja je sve to prepoznala. Iako smo navikle na manje ljudi u gledalištu, jer smo do tada igrali na intimnoj sceni sa oko 20 prisutnih u publici, to je za nas bilo neprocjenjivo iskustvo, jer smo mogle osjetiti mnogo energije, emocija, reakcija iz publike, uprkos tome što je publika udaljena”, istakla je Zielonka za “Vijesti”.
One su dalje podijelile i utiske prisutnih nakon njihovog igranja ističući da svako predstavu doživljava na drugačiji način, što je i normalno i očekivano, jer smo svi drugačiji jedni od drugih, što treba prihvatiti i poštovati, a na šta, između ostalog, upućuje i ovaj komad.
”Raznolika publika dolazi da vidi predstavu koja se u Poljskoj redovno igra. Na primjer, jedan mladić je stalni gost i nijedno igranje nije propustio, veće je svaki put tu. Moja drugarica je, recimo, preplakala cijelu predstavu, to jest, plakala je 40 minuta, a predstava traje 50, koliko je snažno osjetila naše emocije. Hoću da kažem da su reakcije svih različite, jedinstvene, ali uvijek snažne”, priča dalje Wosz, a nadovezuje se i Zielonka.
”Tako je. Dodala bih da ima i onih koji s ustručavanjem pristupe komadu, ali se kasnije oslobode... Na primjer, mojoj najboljoj drugarici je bilo veoma neprijatno prvi put kada je došla da pogleda predstavu. Rekla mi je da je zona komfora u potpunosti prevaziđena, srušena i da se osjećala kao da smo svi jedni pred drugima ogoljeni. U našem teatru ovu predstavu igramo na kamernoj, maloj sceni, tako da je i emocija intenzivnija, a publika je u neposrednoj blizini, tik uz nas, tako da smo mnogo izloženije, i mi i oni”, objašnjava Marta Zielonka.
Komad traje nešto manje od jednog časa i za to vrijeme pokrene erupciju omogućavajući brojna tumačenja i poistovjećivanja, od individue do individue. Prepoznaju se različiti motivi i teme, od intimnih do globalnih, što potvrđuju i same glumice u razgovoru nakon igranja i ističu da se njihove priče povezuju sa nizom aktuelnih situacija i doživljaja, ličnih ili globalnih...
”Prije ovog performansa, kada smo tek počeli da rad na procesu, razgovarali smo o nama samima, o tome šta osjećamo i kako se osjećamo i kasnije se ispostavilo da je sve ovo kombinacija mnoštva elemenata. Ovaj naš performans je poput lego kockica. I ne dotiče se samo situacije u Poljskoj ili čak globalno u svijetu, već ide mnogo dublje iznoseći situaciju koja se zbiva u nama samima, u našim bićima i srcima”, kaže Wosz.
Interesantno je i da se četiri djevojke nijesu poznavale prije početka rada na ovoj predstavi, što proces i njegov rezultat čini još značajnijim, dodatno jer je i koreografija kolektivna.
”Veoma sam ponosna na ovu predstavu. Moj ponos je tim većim, jer se mi nijesmo poznavale ranije, a ovo je prvi put i da radimo zajedno. Na početku jeste bilo teško, posebno je bilo zahtjevno međusobno osjetiti senzibilitete drugih i doći do zajedničkog rješenja koje nije isto za svaku od nas i nema isto značenje. Tako je ovaj naš plesni komad istovremeno i umjetničko djelo i protest i samospoznaja i još mnogo toga”, priča Katarina Wosz.
To potvrđuje i Zielonka i dodaje da lični kontekst pruža posebno značenje cjelosti, ali i individualizmu djela.
”Iako izvodimo istu koreografiju, naši pokreti su drugačiji, jer smo i mi takve. Karolina je majka, ja sam još studentkinja i najmlađa sam u ovoj trupi. Za Kataržinu bi se moglo reći da radi u teatru... Dakle, sve dolazimo iz različitih okolnosti i drugačijeg kontekta i upravo to smo željeli i da pokažemo izvođenjem istih pokreta u zasebnoj interpretaciji. Jer, to je važno, i prihvatiti i boriti se za to, poštovati različitosti, razumjeti druge, prihvatiti da je čak nekada nemoguće i razumjeti”, poručuje Marta Zielonka.
Razna teška ili zanemarena pitanja i teme ispričale su djevojke i bez ijedne riječi, jednostavnim jezikom tijela i emocija kojima prikazuju svu kompleksnost i filozofiju ovog svijeta i života, od postanka do danas, pa u budućnost, na koju kao da upozoravaju na kraju predstave... Od žene i prihvatanja njenog tijela, što obesmišljava današnje nadmetanje u ljepoti istosti, preko lokalnih pitanja u njihovoj zajednici, poput odluke o ograničavanju prava na abortus pa samim tim i ograničavanja prava na posjedovanje svog tijela i života, što se dalje širi i na ostatak svijeta, dalje kroz istorijsku žensku borbu i (r)evoluciju, pa do globalnih i trenutno aktuelnih problema kao što su koronavirus, rat u Ukrajini, prava radnika, rasizam ili čak vrijeme za sebe, suočavanje sa sobom, roditeljstvo, gubici i mnoga druga...
”Mi predstavljamo istinitost i stvarnost, prikazujemo duhovno, ali i tjelesno, jednako u kolektivu, ali i individualno, sve to sa svim svojim nesavršenostima. I svaki put je drugačije i nijedno izvođenje nije isto, sve zavisi od situacije, ali i od nas samih, od onoga što mi osjećamo, pa u skladu s tim prenosimo i različitu emociju... Nekada smo distancirane, nekada srećne, slabe, nekada smo ljute i želimo da se borimo, buntovne smo, nekada smo uplašene, u neznanju šta se dešava i kako da postupamo, nekada sanjarimo, nekada smo povrijeđene, brižne za svoje bližnje i sve te različite životne situacije se vide i u našoj predstavi koja je svojevrstan kolaž emocija. To je sve ono što je žena, što je muškarac, što je čovjek i biće. Zato, nije ovo samo ženska predstava, već je jednako i predstava za muškarce. Iako se ženama najčešće pripisuje da su emotivnije, one takođe mogu biti i čvrste i jake kao muškarci kada je potrebno. Ja sam majka, imam dvije kćerke i za mene je veoma blisko i važno da svima to pokažem. Ipak, takođe, ja nijesam sve vrijeme isključivo i samo majka. Ja sam žena, glumica, aktivistkinja”, priča Karolina...
I iako su svoj ples započele u baletanskim suknjicama i leđima okrenute gledalištu, one se dalje transformišu osluškujući sopstvene, ali i emocije i energiju publike i sve ono što osjećaju u različitim trenucima u zavisnosti od konteksta, okolnosti, životnog momenta. Nakon što skinu bijele suknjice od tila, njihova gola tijela oslikavana sjenkama i svjetlošću pričaju potresne priče i prikazuju borbu koja se neprestano bije za sebe, unutar sebe, za druge suočavajući se sa prizorima koje svijet postavlja na scenu. Tako od početne igre u čistim bijelim suknjicama nalik djevojčicama, vriska za osvajanje sopstvenih prava i sloboda, preko svjetlosnih snopova uperenih direktno u njihove stomake aludirajući na rađanje i život, pa dalje od krzna odranih lisica koje gordo nose oko vrata, a onda i simboličnog ostavljanja tih lisica pred svoja stopala poput nekog žrtvenog obreda, snažna crvena svjetlost kao da pokazuje da ljudski rod hodi ka paklu ili uništenju, čemu svjedoči i njihov posljednji pogled upućen publici pun ozlojeđenosti, razočarenja, možda i gađenja, ali i tuge, a onda i ponosa, jer sve to može biti i jedna velika strastvena pobjeda krvlju osvojena. Od pojedinca zavisi šta će osjetiti, a Zielonka kaže da i one nekada različito reaguju i posmatraju tu scenu.
”U posljednjoj sceni, često diskutujemo o tome šta osjećamo tokom te scene, nekada se ispolje stvari koje se dešavaju u Poljskoj i sa kojima se borimo, a nekada bude i skroz drugačije, Ipak, nije samo situacija u Poljskoj, ili generalno u svijetu, bilo ono što nas je pokrenulo ili do čega smo došli. Mnogo je motiva, od protesta protiv rasizma, za radnička prava, rat u Ukrajini, zabrana abortusa. Mi na scenu iznosimo naša najdublja osjećanja, ono što se krije u našim srcima. Takođe, u posljednjem pandemijskom periodu svi smo imali brojne gubitke i mnogo brige, tuge, straha... I da, tako, nijedno izvođenje ove predstave nije isto, u zavisnosti u trenutka, naših intimnih osjećaja, pa stalno prenosimo različitu emociju”, ističe dodatno Zielonka.
Uz zvuke divljine, reklo bi se džungle, njih četiri poput Amazonki na sceni tragaju za sobom, odbijaju da se povinuju i bore se, bore se da spoznaju i prihvate sebe, da se sjedine sa svojim tijelom i osjete ko su, što su mogućnosti i opcije koje dalje pružaju i pojedincima u publici.
Sve vrijeme se smjenjuju različiti simboli, a njih četiri senzualno i borbeno prikazuju svu ljepotu svojih savršeno nesavršenih i u tome savršenih tijela, ali i snagu koju posjeduju i koja je u njima iskonska (kao) snaga prirode i života koji se uvijek nastavlja. Nastavlja se, iako nekad izgubimo snagu i motiv, ali ide dalje, pa tako i mi.
”Život je kao neka trka... Konstantno moraš da trčiš, da juriš, bježiš ili hrliš, uglavnom trčiš iz različitih razloga, ali je u svemu tome nekada lako ostati bez daha. Ipak, trka se nastavlja i ti moraš dalje. Takav je i naš plesni performans”, zaključuje Zielonka.
Snažan efekat nagosti
Važno je istaći i da, iako potpuno nage, ni u jednom trenutku igre nijedna od performerki ne dobija seksualnu konotaciju, ne biva objektifikovana, ne iznosi se vulgarnost, površnost ili nešto slično, već se otvaraju duboka unutrašnja pitanja, dileme, ideje... Jedna od najsnažnijih poruka koju plesni performans “Još četiri” nosi je da je neophodno povezati se sa svojim tijelom, sa ili bez odjeće, poručuje Wosz.
”Mislim da je posebno važno biti prisutan tokom samog izvođenja i povezati se sa bićem, ljudskim bićem koje mi predstavljamo, a ne samo sa ženama zbog toga što smo mi nage i žene smo. Dodatno, tu ne postoji nikakav seksualni kontekst. Sve je u tijelu, pitanja o tome kako funkcioniše, kako izgleda, da li je drugačije, jer svi smo drugačiji. To je sve ono što želimo da prikažemo, biti prisutan svojim bićem i otkriti šta se sve krije u njemu”, smatra ona.
Wosz otkriva i da su jednom prilikom pokušale da izvedu performans obučene, ali je i doživljaj i igra drugačija.
”Jednom prilikom smo pokušale da izvedemo ovaj komad obučene, u odjeći, ali nije isto. Jer, kada smo nage, gole, ogoljene, publika može da vidi sve, svaki naš pokret, gest, mimiku. Značajno je za publiku, radi njihovog doživljaja, ali i zbog nas samih, jer mi govorimo našim tijelima i povezujemo se sa našim tijelom. Nije kao da mi želimo da budemo gole, ali efekat je neuporediv, jer kada smo obučene mi se sakrivamo, šminkamo, stavljamo masku, a svijet je već prepun toga”, zaključuje Wosz.
Zavise od scene i repertoara drugog pozorišta
Interesantno je i da plesna predstava “Još četiri” “Teatra a parta” dijeli sličnu priču kao i Gradsko pozorište Podgorica, odnosno, obje produkcije zavise od scene na kojoj gostuju.
”Ovo je nova predstava i redovno je igramo, uvijek na maloj sceni. Ipak, nažalost je situacija takva da igranje naše predstave zavisi od repertoara i slobodnog vremena drugog pozorišta koje, pak, ima stalni i veoma zgusnuti program. Tako da se mi prilagođavamo njihovom repertoaru, ali je svaki put gledalište puno i ljudi su zainteresovani”, kaže Wosz.
Poljski ansambl priredio je intimni spektakl publici FIAT-a koja je tišinom, uzdasima, tjeskobom, ali i čvrstinom i voljom pratila i disala kako su pokreti plesačica to diktirali. One same osjetile su energiju publike i iskoristile je, unijele u performans i oživjele svojom igrom.
Nakon Podgorice predstava je izvedena i u Gdanjsku i nastavlja svoj uspješni pozorišni život.
Bonus video:
