Sve ono što je Mijo Mijušković stvorio je veličina vajarskog djela, samoniklog i toliko dobrog da će se teško prevazići, ne samo u našim okvirima. Dilemu o bližem stilskom opredjeljenju ovog opusa jedino je ispravno riješiti činjenicom - Mijo je Mijo.
To je svojevremeno zapisao čuveni crnogorski pjesnik i likovni estetičar Mladen Lompar o jednom od najznačajnijih crnogorskih likovnih umjetnika, vajaru Miju Mijuškoviću koji je juče preminuo u 92. godini.
Autentičnost je rođenog Nikšićanina činila prepoznatim na raznim poljima koji je ostavio traga gdje god bi se našao, kako na djelu tako i u duši. Malo ko bi mogao povezati meteorologiju, umjetnost, prirodu i kamen, krš, Crnu Goru...
Jedan je od utemeljivača meteorologije u Nikšiću i Crnoj Gori gdje je proveo najveći dio svog radnog vijeka. Mnogo je prošao do 19. godine kada je počeo da radi u hidrometeorološkoj službi na Cetinju, što se ispostavilo kao presudno za njegovu umjetničku (samo)spoznaju, o čemu je i sam govorio. Tada se počeo družiti sa velikanima crnogorskog likovnog izraza, a juče se mnogima od njih i pridružio.
Po povratku u Nikšić, kao šef Meteorološke stanice od sive zgrade napravio je i svoj atelje sa skulpturama i galeriju koja je obuhvatala djela Uroša Toškovića, Miodraga Dada Đurića, Fila Filipovića... O tome svjedoči i emisija TV Titograd iz 1970. godine u kojoj urednika Rajka Cerovića Mijušković vodi kroz prostor meteorološke stanice i predstavlja umjetničku postavku na kojoj bi i danas mnoge kolekcije i galerije pozavidjele.
Jednom prilikom, prostorije u kojima su se nalazili svi ti dragocjeni radovi bile su širom otvorene i iz njih je odneseno sve što je imalo komercijalnu vrijednost. No, bez obzira na to, Mijušković je nastavio i stvarao, prkosio okvirima i ateljee pronalazio od prestižnih evropskih prostora, do sopstvenog dvorišta ili obale Tare, obronaka Rumije koji su ga i inspirisali.
”Srećan sam što sam sreo jednog slobodnog čovjeka”, kazao je svojevremeno nekadašnji direktor UNESCO instituta za spomenike kulture, Rim, Pol Filip.
Često je Mijušković putovao i uvijek učio, istraživao, sve sa željom da upozna raznorodnost prirode, posjeti muzejske i galerijske riznice, proširi umjetničke vizije i motive, ali se uvijek vraćao kraju iz kojega potiče i koji prenosi u svoje skulpture.
To je svojevremeno primijetio i urednik časopisa “National Geografics”, Brajan Hodžson.
”Mijo Mijušković veruje da je duša Crne Gore satkana od drveta i kamena. Njegove ogromne ruke mogu da rezbare i oblikuju s izuzetnom preciznošću. I lice mu je krupno kao model za nešto što treba da se iskleše u planini”, rekao je Hodžson.
Mijušković je rođen 1931. u Nikšiću. Sa 13 godina je postao partizanski kurir, a po završetku rata se našao u grupi djece iz cijele Jugoslavije koja je poslata u Bugarsku. Vratio se nakon godinu dana, jedno vrijeme živio u Vrnjačkoj Banji, a onda u Beogradu upisuje srednju hidrometeorološku školu. Posle mature upisuje Visoku pomorsku školu u Splitu, ali je ubrzo napušta i vraća se u Crnu Goru gdje na Cetinju sa 19 godina počinje da radi u hidrometeorološkoj službi. Kasnije živi i stvara u Nikšiću, jedan period u Podgorici, a posljednje godine života proveo je u Baru, u Sutomoru, ispod strmina Rumije.
O njegovoj smrti javnost je juče obavijestio umjetnik Nikola Marković sa kojim je bio prijatelj i saradnik.
”Živio je monaški posvećen svom radu i porodici. Svojim djelom je obilježio prostor cijele stare Jugoslavije i ostao stvaralački neiscrpno povezan sa Crnom Gorom, njenim kamenom i drvetom koje je uspješno vraćao u život jedinstvenim odnosom prema prirodi i onim danas zaboravljenim, ali suštinski važnim vrijednostima svakog dobrog čovjeka. Na taj način posvećen suštini umjetnosti ostao je trajno vezan svojim djelom jedinstvenim dogovorom s prirodom koju je posebno volio i osluškivao, kroz obaveze preispitivanja svog stvaralačke slobode ‘jedino pred samim Bogom, koji ga je posebno obdario’, kako je isticao njegov blizak i drag prijatelj književnik Mirko Kovač”, napisao je Marković.
Mijušković je imao više od 40 samostalnih i 150 kolektivnih izložbi... Njegove skulpture nalaze se u više galerija i muzeja, kao o privatnim kolekcijama širom svijeta. O Mijuškoviću i njegovim djelima pisali su eminentni kritičari, ali i kolege umjetnici, novinari, ljubitelji njegovog djela, a nerijetko i on sam.
Skulpturama ukrasio svijet
Između ostalih, djela Mija Mijuškovića krase i zbirku umjetničkih djela “Metro Goldvin Majer”, u Muzeju izdavačke kuće “National Geografics”. A, osim u galerijama, Mijuškovićeve skulpture su i u mnogim privatnim kolekcijama, među kojima su poznati umjetnici, između ostalih i poljski teatrolog i estetičar Henrik Jurkovski, ruski pijanista Sergej Dorenjski, pjesnik Jevgenije Jevtušenko, italijanski producent Karlo Ponti, grčki državnik i vlasnik velike kolekcije umjetnina Konstatin Micotakis, šahista Viktor Korčnoj, teatrolog iz Bratislave Vlado Predmerski...
Njegova skulptura “Mali princ” tradicionalno se dodjeljuje najvećim dostignućima na Međunarodnom festivalu pozorišta za djecu u Subotici, a takođe je statueta, uz Evropsku nagradu za poeziju, dodijeljena švedskom pjesniku Tomasu Transtromeru, danas laureatu Nobelove nagrade.
O Mijuškoviću je snimljeno više dokumentarnih filmova, zapisa i emisija u Crnoj Gori, regionu i Evropi...
Bonus video:
