Biti vidljiv na međunarodnoj filmskoj sceni kroz prisustvo različitim konferencijama i događajima, uz podršku jedinstvenim i interesantnim pričama, formula je za uspjeh manjih kinematografija, kakva je Crna Gora. To u razgovoru za “Vijesti” poručuje direktorica Britanskog filmskog instituta, najvećeg javnog filmskog fonda u Velikoj Britaniji, rediteljka i producentkinja Mia Bejs (Mia Bays).
Ona je u septembru posjetila Crnu Goru i boravila u Budvi u okviru prestižnog događaja u oblasti filma i finansiranja filmskih projekata, “Focal MEDICI: The Film Funding Journey 2022” (Mediči) koji je prvi put upriličen u Crnoj Gori. Bejs upravo smatra važnim, kako za crnogorski film i autore, tako i za potencijalne saradnike koji dolaze iz većih zemalja.
Krajem septembra u Budvi se okupilo oko 50 predstavnika filmskih fondova i centara iz Evrope i svijeta. Visokopozicionirani javni finansijeri i donosioci odluka bili su gosti Filmskog centra Crne Gore, a tokom par dana su kroz niz aktivnosti i radionica diskutovali i razmjenjivali mišljenja o različitim segmentima filmske industrije.
Bejs je u filmskoj industriji prisutna duže od 30 godina, radila je na više od 150 filmova, kako dokumentarnih tako i igranih, kao producentkinja, agentica prodaje, menadžerka, distributerka. Između ostalih, producirala je dobitnika Oskara i dobila BAFTA nominaciju za najbolji debi za svoj rad na kultnom muzičkom filmu “Scott Valker - 30th Century Man”. Aktivistkinja je u oblasti kulture i rodne ravnopravnosti kroz različite programe, a za “Vijesti” govori više o filmu i svom angažmanu.
Mediči program koji je ove godine organizovan u Budvi, velika je stvar za Crnu Goru i domaću filmsku industriju. Kakve su Vaše impresije, nakon boravka u Crnoj Gori, da li je naša država za Vas (bila) nova destinacija?
Da, veoma sam zahvalna što su svi koji se pitaju donijeli odluku da konferencija bude u Budvi, a posebno je važno što je inicijativa potekla od Filmskog centra Crne Gore. Kako sam razumjela, odluka o tome da ova konferencija bude u Crnoj Gori donešena je u posljednjem minutu. Inače, spominjalo se da je prvobitna lokacija trebalo da bude Hamburg, što je potpuna suprotnost Crnoj Gori i Budvi. Tako je, na neki način, prelijepo što se kompletan, prilično značajan broj ljudi iz filmske industrije i fondova širom svijeta okupio baš u Crnoj Gori.
Veliki broj ljudi, ne samo iz Evrope, već i iz drugih država značajnih na polju filma i finansiranja filmskih projekata, poput Kanade i Izraela, dobio je priliku da vidi vašu prelijepu državu, da čuje o njoj i istraži više. Tako da, da, boravak u Budvi tokom ovogodišnje konferencije Mediči za mene je bio inspirativan, oduševljena sam naporima i upornošću organizatora da svaki element bude na svom mjestu, da nam omoguće vrijeme i za šetnju po gradu i uživanje u gastronomskim specijalitetima u hotelu i vani u restoranima.
Summa summarum, zaista cijenim ovaj boravak u Crnoj Gori, jer, vjerovatno je da sama nikad ne bih to sebi priuštila, a vjerovatno je na konferenciji bilo još sličnih meni, po tom pitanju. Upravo zbog toga je lijepo realizovati neki veliki i važan događaj ovdje i biti pozvan kod vas. Ja ću sada, a kako ja, tako i drugi učesnici, zapamtiti ovo mjesto, grad i državu po nečemu veoma upečatljivom.
Da li ste znali ranije nešto o filmovima i filmskim stvaraocima iz Crne Gore?
Pa, i ne baš. Iskreno, ništa nijesam znala o crnogorskoj kinematografiji ranije, ali sam prilično zainteresovana da sada saznam više i da pružim pomoć koja bi bila potrebna da se unaprijedi sistem ovdje, rad i razmišljanje autora i slično...
U filmskoj industriji ste više oko 30 godina. Vidjela sam da ste radili u različitim sferama, od produkcije, distribucije, režije, a angažovani ste i u organizaciji filmskih festivala ... Šta biste rekli na osnovu svega toga, koliko je film važan i koliku moć ima?
Mislim da postoje dva različita odgovora na to pitanje. Što se publike tiče, mislim da svi mi moramo da počnemo da budemo gledaoci, prije svega. Vjerujem da sam, kako ja tako i svi drugi učesnici konferencije koji smo bili u Budvi, svi zaljubljeni u film i opčinjeni onim što on donosi. Takođe, nerijetko svoje filmove posmatramo kao djecu. Imamo veoma posebnu i emotivnu povezanost i konekciju sa filmom kao djelom, ostvarenjem, rezultatom... Jer, hodati u tuđim cipelama je jedinstven način putovanja, a da ne napustite svoj dom ili grad. To je film.
Takođe, film je važan iz edukativnog, obrazovnog, emotivnog, aktivističkog, psihološkog, spiritualnog ugla... Sa druge strane, mislim da je tu i umjetnička strana posmatranja koja je veoma značajna. Mnogo je važno ispoljiti sebe, predstaviti se, podijeliti kulturu, mišljenje, probleme, i u svemu tome sarađivati sa drugima, otkrivati nove talente, pronalaziti nove glasove, osluškivati ih i na neki način doprinijeti životu i umjetnosti. Svakako, stvari se mijenjaju i već su se poprilično promijenile... Promjena se desila u kontekstu da danas svako može napraviti film. Industrija je postala takva da vam ne treba vam dozvola da biste bilo šta uradili ili napravili.
Da li je to dobro ili loše?
Mislim da je to veoma dobro. Svakako, teško je za pripadnike starijih generacija da u ovom poslu budu u korak sa svime, ali i da razumiju sve te promjene. Bez obzira na to, mislim da je dobro što se to dešava, jer ljudi mogu da dođu iz različitih oblasti i poslovnih sfera i da rade u filmskoj. Na primjer, ja nijesam pohađala nikakvu filmsku školu.
Naravno, može biti i takvih, dobro je da ih ima, ali dobro je da ima i onih koji nijesu već su školovani, jer nije škola uvijek potrebna za film, a nije ni garancija bilo čemu. Svakako, u zavisnosti od osobe do osobe, mnogo je važno da svako ostavi dio sebe ukoliko ima potrebu, ali i da može da stekne praksu.
S obzirom na teme kojima se bavite, prvenstveno u oblasti rodne ravnopravnosti, prava i položaja žena, pa a onda i Vašeg angažmana u ovoj industriji, zaključak bi bio da je, na neki način, film Vaše sredstvo za aktivizam, jezik kojim se izražavate... I mediji Vas često karakterišu kao aktivistkinju u kulturi...
Da, u pravu ste. Definitivno je tako. Ne pričamo toliko o tome na taj način i to mi je zbog toga dodatno i interesantno. Definitivno se mogu povezati sa time što me nazivaju kulturnom aktivistkinjom ili aktivistkinjom u kulturi, jer to automatski podsjeća industriju i publiku da je zapravo onaj ko priča priču nevjerovatno važan, čija se priča uopšte priča, a takođe kao i onaj ko je u kadru ili ko nije u kadru i slično... Sve u svemu, perspektiva je zaista važna. Svi želimo neke univerzalne, a istovremeno jedinstvene priče, tako da cijeli svijet može da vidi sebe predstavljene kroz nekog pojedinca u filmu. Zato je dosadan film samo onaj koji je ispričan samo iz jedne tačke gledišta, iz jednog ugla, jedne perspektive i ne nudi drugu. Zato su percepcije značajne.
Razumijem da su društvo i kulturološki različite zemlje zapravo različiti subjekti u tom razgovoru o filmu ili u filmu, ali Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države, posebno “Me Too” i “Time’s up” dogodili su se zbog Vajnštajna jer je Harvi Vajnštajn rekao dovoljno. Znate da ne želimo da prihvatimo ni jedan od uslova u ovoj industriji ili životu koji su nametnuti, ali takođe su žene isključive prema ženama. U tom kontekstu, većini je dozvoljeno da budu glumice, ali im nije dozvoljeno da (is)pričaju priču, a za mene je sve to zaista važno. I nije samo tako kad su žene u pitanju, već i sve druge marginalizovane grupe ljudi za koje je važno da budu prepoznate, vidljive, predstavljene i zastupljene, bilo u filmu bilo u životu, zarad ravnopravnosti, jednakosti...
Da li su vidljive žene u filmu danas, je li društvo svjesno postojanja mnogih jakih i moćnih žena u ovoj vrsti industrije? Takođe, da li smo svjesni njihovog značaja za naše živote i ljudska prava generalno? Jer, uglavnom, te priče većinom pričaju žene, ali se o tome malo govori...
Da, mislim da su se stvari definitivno promijenile u odnovu na ranije, posebno u zemljama kao što su Velika Britanija i SAD, pa i određeni djelovi Evrope, poput Francuske, Njemačke... Rekla bih da ima mnogo moćnih žena reditelja. Na primjer, sve ih je više u konkurenciji za nagradu Američke akademije filmskih nauka i umjetnosti, Oskar. Novozelandska rediteljka Džejn Kempion osvojila je ove godine Oskara za najbolju režiju za film “The Power of the Dog”, a ipak je tek treća u istoriji koja je dobila to priznanje, kada su žene u pitanju.
Takođe, Zlatna palma u Kanu je prošle godine dodijeljena ženi, pa je tako rediteljka Žulija Dukorno postala tek druga žena koja je dobila ovo priznanje (i prva žena koja je Zlatnu palmu osvojila samostalno)... To su neki pokazatelji da se stvari mijenjaju, ali i dalje je to sporo. U nekim zemljama se ta promjena skoro i ne primjećuje, u nekima nije uopšte ni krenula, mislim da je i ovdje u Crnoj Gori slična situacija po tom pitanju. Kao što ste rekli ovde, o tome se još nije dovoljno govorilo, ali se nadamo da će makar svako naše djelo ići u tom pravcu da inspiriše ljude iz vaše generacije i mlađe da započnu razgovor na tu temu i otvore je, a Vama čestitam na zapažanju.
Hvala Vam na tome. S obzirom na to da ste od prošle godine na čelu najvećeg javnog fonda za finansiranje filmova u Velikoj Britaniji, BFI, da li biste rekli nešto više o tome, kako ti javni fondovi funkcionišu i šta je glavni kriterijum u finansiranju filmskih projekata?
Biti interesantan publici. Britanski film institut je organizacija u oblasti kulture koja je usmjerena na filmsku industriju na različite načine. Imamo jednu od najvećih filmskih arhiva na svijetu, ali ono što mi takođe radimo je upravo to što ste rekli, a to je da finansiramo filmove tako što koristimo novac od lutrije.
Dakle, naš fond nije zasnovan na novcu poreskih obveznika, već je u pitanju novac od lutrije koji se ulaže u igrane filmove, pretežno reditelja debitanata koji rade na svom prvom ili drugom dugometražnom igranom filmu. Takođe, pružamo podršku i za produkciju kratkih igranih filmova, razvijamo programe koji pomažu finansiranju školskih projekata, predstava, snimamo i dokumentarne filmove i finansiramo programe koji pomažu mladim talentima. To je poenta. To bih preporučila i vama u Crnoj Gori, pronađite njihov glas, pronađite priče, organizacije kakvih nema mnogo, koje su jedinstvene i interesantne, ali i zabavne...
Pored svega toga, važno je biti svjestan da i bioskopi i distribucija filmova po bioskopima u posljednje vrijeme ima mnogo problema. Ja sam u mnogim zemljama, posebno u Velikoj Britaniji i Francuskoj, stekla mnogo različitih profesionalnih vještina i znanja koje sada koristim. Pored toga, Britanski filmski institut je kao isturena ruka vlade, odnosno vladin organ, državna institucija, zato što vlada finansira fond. Istovremeno, mi imamo i mrežu bioskopa, od kojih su neki u Londonu, tako ima jedan interesantan na južnoj obali Temze... Sve u svemu, mi smo jedna organizacija koja pokriva cijeli aspekt industrije koja je nevjerovatno dragocjena, pa smo tako i jedna važna institucija u našoj zemlji.
A obzirom na to da je Crna Gora mala država sa malim budžetom za filmsku industriju, imate li možda neki savjet za naše autore ili za Filmski centar čak?
Mislim da je važno da budete prisutni i zapaženi na mjestima i događajima poput ovakvih konferencija u sklopu kojih možete upoznati svoje međunarodne kolege i čime možete pomoći domaćoj filmskoj industriji. Važno je uspostavljanje saradnje koja bi možda pomogla vašim filmskim stvaraocima da putuju, uče i usavršavaju se u inostranstvu i otvore nove vidike, prošire različite perspektive.
To zaista pomaže, a za to su potrebna mala ulaganja, a koja će se kasnije vratiti na druge značajne načine. To bi bio moj savjet. Svakako, mogu da razumijem da kada ste teritorijalno mala zemlja osjećate da velike zauzimaju mnogo prostora u ovom poslu i da ih možda ne zanimate, ali nije tako. Vjerujte mi, interesovanje i radoznalost postoji, a sve što treba da znate je da je nekada potrebno samo pokucate da bi se vrata otvorila.
Važno isprobati različite uloge
Trenutno ste angažovani na jednom novom projektu, kao autorka scenarija?
Tako je. Sama sam napisala scenario za taj projekat. Bila sam korežiserka na dokumentarnom filmu “The Backstreet Boys”, a onda sam napisala scenario i da, za mene, s obzirom na to da sam bila producent i radila kao kreativni producent, mislim da je zaista važno isprobati različite uloge tako da stvarno možete razumjeti sebe i svoju ulogu u toj poslu. Ja nijesam producirala film od 2017. godine, a to nijesam radila jer sam shvatila da imam drugih poslova koje treba da radim... Svakako, moja majka je bila pisac, tako da mislim da je i to nešto što usmjerava i obavezuje...
Čovjek mora da bira
Da li je teško balansirati sve angažmane i interesovanja?
Da, može biti tako nekada. Jasno je da čovjek mora da bira šta može, a šta ne može postići, jer nekad treba pokušavati postići mnogo stvari odjednom. To zna biti zbunjujuće - kako za druge ljude, tako i za tebe samu/samoga, jer može doći do (male) krize identiteta. Shvatila sam da je glavno izabrati i uživati u tom odabiru, posvetiti se tome, a onda sam to i primijenila. Zaista uživam u ovome što radim, sa akcentom na to da pomažem drugim ljudima da pronađu kolege u projektu, poslu, da pronađu način da izvedu neke stvari. U nekom trenutku ću se, možda, vratiti i autorskom radu...
Bonus video:
