Veliki Beara, nenadmašni Bajdo i povratak grudobolnog majstora

(Nastavak iz prošlog broja)

Poslije odlaska Beare Hajduk šesnaest godina nije bio prvak države. Tako je Beara, za koga su Rikardo Zamora i Lav Jašin rekli da je golman broj 1 na svijetu, a u Engleskoj dobio nadimak Veliki Vladimir, baletan čeličnih šaka odjezdio u Beograd. Mada svaki pravi, jugoslovenski navijač Bearu vezuje za Hajduk, za Franu Matošića i Bajda. Beara koji je na Olimpijadi 1952. odbranio penal Ferencu Puškašu, u Splitu ostade izdajnik, mali glupi Vlaj, a devedesetih postaje Srbin: “Planula je tako devedeset druge kuća Bearinih u Zelovu kraj Muća, jednako kako je gorjela pedeset godina ranije. I stajalo je tako crno zgarište Bearine kuće punih dvanaest godina, sve dok je svojim sredstvima i vlastitim radom, bez pomoći Države i Kluba, nije obnovila grupa Bearinih prijatelja i Hajdukovih navijača.”

Na sve opačine, na sve uvrede, podmetanja o odlasku u Beograd, Beara nije reagovao. Odgovorio je ljubavlju. I nikad sa Zvezdom nije putovao u Split, i nikad za Zvezdu nije branio pod Starom murvom: “Hajduk je meni sve. S njim u mislima se budim, idem na počinak, Hajduk je moja najveća ljubav koja poput svake prave i srećne ljubavi ima puno lijepih ali i onih manje lijepih trenutaka, ljubav zbog koje vam srce jače zaigra, ali se i bolno u grču stegne.” Ili Vladimir Beara i ludi Ezra Paund u četiri šake (Canto LXXXI): Što vruće voliš to i ostaje,/drugo je šljaka;/što vruće voliš neće ti se oteti./Što vruće voliš pravo je tvoje nasljedstvo.

Vladimir Beara umro je na dan dok sričem ovaj tekst, 11. kolovoza 2014: “Bio je baletan, bio je Vlaj, bio je Srbin, bio je najveći - ukratko, sve što se u Splitu za njegova života nije praštalo. Pa ipak Split od Beare ne treba tražiti oproštaj: Veliki Vladimir im je, kako vidimo, sve oprostio. Njegovom smrću Splitu je stoga bilo oproštaj tražiti od svih Vlaja, Srba, baletana i velikana koje je ovaj okrutni grad ikad zajebao i zajebavao.

Odavno većemu od sebe i vlastite okrutne biografije Bearin je grob na Lovrencu dovoljno velik i za njih.”

Nitko u Jugoslaviji ne piše s takvom jedrinom u mudima kao Boris Dežulović. Jer Jugoslavija je njegovo dvorište, njegov posjed. Piše s jedrinom u mudima i kad piše o HDZ, Tuđmanovim navijačima koji su se na zidu stadiona u Torinu potpisali: Ustaše-Split.

B.D. majstor poente, majstor post-skriptuma i post-festuma: “Onog dana kad je umro Vladimir Beara sasvim slučajno u automobilu sam slušao velikog slovenskog kantautora Vladu Kreslina i njegov Bijeli grm: Kakor da je zdaj isti mesec maj/živel sam garat neurotljivo mlad pjeva Vlado u duetu s ocem Milanom, starim beltinškim muzikantom. Vlado Kreslin rođen je u Mariboru na Dan Republike 1953, one jeseni kad je Beara branio za selekciju Ostatka svijeta, na dan kad je Hajduk igrao finale kupa sa BSK-om - za oca Milana, velikog navijača Hajduka, nije bilo dvojbe kako će mu se zvati sin: Če bi krila imel takrat bi letel, pevaju Kreslini, … a če bi znal ne bi se igral.”

Legenda o Janjčiću

Ovo poglavlje posvećeno je stogodišnjicini vječnog derbija. Stogodišnjica za Hajduk, a za Dinamo, pa nategnuto. Jer čiji su plavi nasljednici? Ima više kandidata. Concordija, Građanski, HAŠK. Ovo poglavlje svjedoči o raznolikim društvenim okolnostima, tako da su odnosi dva velika hrvatska kluba varirali od bratskih do žestoko neprijateljskih. Na romantično-dirljivom transparentu Bed Blu Bojsa, navijača Dinama i Hajdukove Torcide pisalo je: “Samo nas nebo rastavit može”. Na tribinama se skandiralo Hajduk-Dinamo, HDZ Hajduk-Dinamo Zajedno. I pjesma “Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska, sa njima se ponosi čitava Hrvatska”. I tugaljivo međusobno titranje jaja na prvom derbiju Hrvatske nogometne lige na Maksimiru: “Kako je onda i kad točno priča o dva kluba bratska mutirala u dramsku seriju s divljanjem publike, prebijenim nogometašima, kampanjom senzacionalističkog tiska i antagonizmom Zagreba i Splita, kad se i konačno uopće najveća svečanost hrvatskog nogometa pretvorila u devedeset minuta životne opasnosti?”

Pa idu primjeri grubijanstva, nepočinstva i zle volje na terenu i na tribinama. Bogat je katalog utakmica, rezultata, imena strelaca, broj gledalaca, imena sudaca. I delikatnih detalja, saznajemo da je na Maksimiru Hajduk pobijedio Dinamo 152:94. Dinamo sa Zvonimirom Cimermančićem, Ratkom Kacijanom i Franjom Völfom protiv Hajduka Ljubomira Kokeze, Boža Brokete i braće Matošić: “… historiografskoj istini za volju valja reći da se ovaj Maksimir nije nalazio u Zagrebu, već je riječ o manje poznatom malom kvartu u Splitu, u centru grada, kraj stare Općine, za čiji naziv i danas malo Splićana uopšte zna. Tamo je stara gostionica Maksimir u kojoj je donesena odluka o raspuštanju Radničkog nogometnog kluba Split, nakon čega igrači otišli u partizane, pobijeni u Korugama kraj Sinja.” Poslije derbija na Starom placu igrači su otišli u kuglačku salu i pobijedio je Hajduk 152:94. Istakao se Frane Matošić.

Na Sutjesci u partizanskim jedinicama najviše je poginulo Dalmatinaca, Šibenčana i Splićana i mojih Crnogoraca.

Pa opet idu tablice derbija, analize, junaci i tragičari, driblinzi, ponašanje publike, huliganska štampa. I sve to vodi do jednog derbija iz 1921, pri kraju poglavlja do čuda i fantazije dostojne Nikolaja Gogolja. Do Nikole Gazdića - Janjčića. Za ovu lijevu spojku (10) umni Luka Kaliterna rekao je da je najdarovitiji igrač u povijesti Hajduka. A Kaliterna je trenirao i Bajda Vukasa.

Pripovijest počinje na jednoj prijateljskoj utakmici između Građanskog i Hajduka 17. svibnja 1919. Građanski je bio pojačan, moglo se to, slavnim Karlom Helmeinom, šampionom, dvostrukim prvakom Austrije. U 21. minutu branič Hajduka Fran Tagliaferra, krenuo je kao da će udariti protivničkog igrača koji ga je grubo faulirao i sudija ga je poslao u svlačionicu. Hajduci su tražili isključenje igrača Građanskog, a kad sudija to nije učinio Splićani su napustili igralište. Grad Split i navijači nisu oprostili poraz pa još i bjekstvo sa terena. Svi su bili okrivljeni za izdaju, kukavičluk, a najviše Nikola Gazdić - Janjčić. Igrač koji je nedjelju dana prije te utakmice bio upisan kao prvi Hajdukov igrač koji je zabio sto golova za tim bilih. Nije gomilu zanimalo što se Janjčić vratio sa klanice Prvog svjetskog rata i bio iznuren. Nikola G. u vojničkoj torbi Čarlsa Sorlija, komandira njegove jedinice koga je ustrijelio snajper, pronašao je bilješke sa pjesmom koja počinje: “Kad vidiš milione bezustih mrtvaca/kako kroz tvoje snove u bledim bataljonima idu...” Poslednjih dana rata Janjčić mrmlja riječi iz dnevnika (1. jula 1916) vojničkog druga Sigfrida Sasuna: “Upravo sam pojeo poslednju pomorandžu./Gledam suncem obasjanu sliku pakla.”

Pod pritskom surovih najvijača, Janjčić je protjeran iz Hajduka. Preselio se u Beograd i pohađa studij na Filozofskom fakultetu.

Revanš sa Građanskim, za sramotni poraz u Zagrebu, Split je dočekao tek 22. svibnja 1921. Građanski dvostruki prvak, sa Dragutinom Vrđukom, vratarom i ubojitim napadačima Ivom Granitzom i Emilom Perškom. Već ophrvan tuberkulozom Nikola Janjčić, nedelju dana prije utakmice, poslao je brzojav na Stari plac. Uputio je molbu da odigra tu svoju poslednju utakmicu, da se iskupi. Barba Luka Kaliterna mu je odgovorio, kao Džon Ford: “Vrati se Janjčiću.”

Radi Čehov za Hajdukov ljetopis u prepjevu Borisa Dežulovića. Pred rekordnim brojem gledalaca na Starom placu Građanski je poveo 1:0. A onda je leva spojka grudobolni Nikola Janjčić, putujući prema zvijezdi da joj srce čuje, predriblovao tri braniča Građanskog, i grubo bio srušen. Penal je pogodio igrač i trener Franz Mantler za 1:1. Ni minut nije prošao na zlatnom satu Hajduka, a Janjčić je kao ranjeni jelen slušajući tišinu pahulja i srca ispred sebe, zamađijao odbranu Građanskoj, još bauljaju po travi Starog placa, a onda izašao pred Vrđuku i čuvenog golmana ukipio, pa lagano gurnuo loptu u mrežu.

Odigrao je svoju posljednju utakmicu i vratio se u Beograd da diplomira na Filozofskom fakultetu. Ubrzo se zaposlio kao profesor na Realnoj gimnaziji u Sinju. Tu je proveo tek neku nedelju i vratio se u Split da odahne u krugu obitelji. Tiho je umro u srijedu, 6. prosinca, na Svetog Nikolu. Sveti Nikola, koji štiti mornare, utamničenike, vinare, lopove citata, beskućnike, cipelare, sumašedše, vatrogasce, nogometaše, filateliste, bicikliste... Naša, moja slava je 19. decembar, Sv. Nikola. Sutradan sam se rodio.

Antun Branko Šimić, posvetio je Nikoli Janjčiću pjesmu Mjesečar: Koračam snen rubovima krova/i šetam kroz noć u visini/Mene drže lake ruke mjeseca.../O, tako lak sam... nezemaljski ... lebdim/i mogu stati na list stabla./Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere.

I teško je odoljeti Nikola Gvozdić i Janko Polić Kamov iz daleke Barselone: Tijesan bješe mu vijek, a velebna bješe mu duša. Suza suzu stiže kurac se dinosurusu diže.

Duša driblinga, dribling Nikole Janjčića nema domovinu. Njegova domovina je Bili libar Borisa Dežulovića.

Balada o dvojniku

Sve ređe ronim na dah i još broj šlajfni, broj karaktera. A još bih, još fusnota naškrabao. O partizanskom Hajduku, o najvećem sportskom događaju u Drugom svjetskom ratu, utakmici Hajduk - Reprezentacija britanske armije u gradu Bariju, pred trideset hiljada gledalaca. O vucima i hajducima, Vulverhemptonu i Hajduku, timovima koji su 50-ih igrali najljepši fudbal u Evropi. Ukletim klubovima jer trebalo je da, zaredom, igraju tri finala Kupa šampiona. O malom Famosu iz Hrasnice, koji je igrao velike utakmice. O tome kako je bila veličanstvena Druga liga Zapad prvenstva Jugoslavije. Derbi Zagreb-Osijek gledalo je na Maksimiru preko šezdeset hiljada gledalaca. Pun Maksimir ili pun Mirogoj, smješka se Sinan Gudžević. Fusnota o stogodišnjem mitu Hajduka na Malti. Velika fusnota o pjesmi Olivije Njutn Džon koju je pjevala u oko Slaviši Žungulu Obrt sudbine, Twist of fate.

Fusnota o posveti: Grobarskom bratu Božu, za sahranu demona iz 1976. Morski brat Boris, Beograd, 22.6.22.

Te 1976. Partizan-Hajduk 1:6.

Morskom bratu Borisu za utjehu anđama: 5.oktobar 1952. Partizan-Hajduk 5:0, i 7.novembar 1954. Hajduk-Partizan 0:4. Polufinale Kupa Jugoslavije 5.oktobra u regularnom toku 0:0. U dva produžetka krenuo je Parni valjak.1:0 Marko Valok 96’, 2:0 Stjepan Bobek 99’, 3:0 Branko Zebec 108’, 4:0 Antun Herceg 113’, 5:0 Antun Herceg 115’. U finalu Partizan-Crvena zvezda 6:0.

Fusnota o ljevičarskom, partizanskom NK Hajduk: Bili nisu pristali da budu član Musolinijeve Prve lige. A u novoj Jugoslaviji odbili su da budu tim JNA.

Volio bih da u Bilom libru, u drugom, trećem, devetom izdanju bude priča-esej o Anti Žanetiću, reprezentativcu iz Hajduka koji je igrao sa Šoškićem, Durkovićem, Jusufijem, Matušom, Miladinovićem, Galićem, Kostićem, Knezom.

I volio bih da bude roman-fusnota o najvećem igraču Hajduka odavde do vječnosti Bernardu Bajdu Vukasu. On je učinio Split točkom na fudbalskom zemaljskom šaru. Priča o Bajdu, Bajdeku, ne potiče iz socijalne intonacije kako najčešće počinju velike fudbalske bajke. Rođen u Drenovačkoj ulici u Zagrebu, pa prešao u Trešnjevačku. Redovno je dobijao na dar loptu, balku. Volio je filmove Vesele sestrice s Mikijem Runijem, Kraljevi petroleja s Klerkom Geblom i Hedi Lamar, Valcer za dva srca, Vukas je taj valcer igrao sa Vivijen Li. S jednog od filmskih matinea Bajdo je otišao na trening Konkordije. Konkordija je bila jevrejski klub. To je bio klub trgovaca. Njihov je bio restoran Pula koji je bio u vlasništvu Komunističke partije. Prvi trener Bajdekov bila je gospođa Kunštek. Kunštekica je uživala da gleda njegov dribling uvijek unaprijed. Zagrepčani (Dinamo) s razlogom se ljute na Beograd (Partizan) što im je ugrabio tri najbolja igrača - Bobeka, Čajkovskog, Zebeca. A oni u Zagrebu nisu vidjeli Bajdov dar i on je otišao na more i postao pr(a)vi Splićanin. Volio bi da se prije čitanja romana pusti Mocartova Simfonija u F-duru i da se čuju stihovi: Jedna nas oboa spušta/u bol u note što mucaju smrt/i u san devetogodišnjeg dečaka/koji se probija kroz dugu/zimsku noć/do mesečarskih pašnjaka/toliko daleko/da čak ni anđeli ne mogu da zamisle/takvu daljinu. Taj dječak je B. Dežulović.

Ova nas oboa vodi do Butige kristalno čiste radosti, do majstora Marka Livaje iz splitske Republike Kaštel. Godine 1936. izgrađen je prvi olimpijski bazen u Splitu, pedesetmetarski s tribinom. Betoniran je tada i prostor podno zidina Sustipanskog groblja, između bazena i mora. Betonski plato, igralište Skaline - dve trećine igrališta odvojeno je od prve skalinom od deset santimetara. Igralište između groblja i mora pravo je mjesto za demone i anđele. Fudbaleri igraju bosi, a lopta je manja od lopte za mali fudbal. Na Skalinama su igrali i Bajdo Vukas, i braća Vujović... Ulični delinkvent Marko Livaja sa 16 godina bio je najbolji strelac čuvenog turnira “Četiri kafića”, a to ljeto igrali su i Ibričić, Miki Runjajić, Ivan Perišić, Ivan Raketić, Nino Kovač, Dario Šimić i Davor Šuker, Dado Pršo i Zlatko Vujović, i Enco Šifo. Ali je kralj turnira bio šesnaestogodišnji Marko Livaja. On je ipak više volio da igra tamo gde je stasao, na Skalinama, Sustipanski put 23.

Perifernim vidom mladi Adonis je vidio na stijenama oko igrališta da ga strijeljaju zgodne cure i preplanuli dječaci. Sve je tu naučio i kako staviti lakat u protivnikovo rebro, za zagrađivanje, kako dodati pas hodajući, i dribling kurblu i dati gol iz najmrtvijeg kuta. A onda je krenuo na odiseju bez povratka - Hajduk, Inter, Atalanta, Rubin, Las Palmas, AEK... Iz milionskih ugovora i slave odlučio je, iznenada, da se vrati u Split. Povratak Livaje poklopio se sa gestom navijača, pravih hajdukovaca koji su otkupili 26% akcija kluba, da bi spriječili nekog primitivca-profitera da kupi klub.

I to je poanta svih poanti u poslednjem poglavlju Bilog libra. Povratak velemajstora fudbala Marka Livaje znači odbranu duha grada, pobjedu građanskog nad primitivcima. Pobjeda Butige čiste kristalne radosti nad supermarketom, nad tržnim centrom. Pobjeda iskrenosti, mora i morala nad sveprisutnim profitom, nad histerijom, profašističkom reklamom. Pobjeda stopala nad đonom, driblinga nad faulom. Ili Miloš Milutinović, Plava čigra, grudobolan, a najveći dar jugoslovenskog fudbala: Dribling je osmeh tela. Kroz moja pluća laste proleću.

Marko Livaja, apsolutno znam, je dvojnik Borisa Dežulovića. Vidim to po Bilom libru, po erosu na igralištu, na dlanu stranice. Ti si mi nedostajao na igralištu, Gimnazije u Užicu, godine... Igrali su za pisce, ha, za pisce Predrag Lucić (trio Lucić, Ivančić, Dežulović, najhrabriji i najpoetskiji u jugoslovenskom novinarstvu), Marko Tomaš... Igrali smo protiv maturanata, juniora užičke Slobode. Imao sam upalu pluća i bilo je 4:4. E, da je bio tu Boris D. kakav bi to bio karneval, kakav Marko Livaja. Pa da odigramo dupli pas ili vatra se vatri ispoviijeda. Još da je tu bio Sinan Gudžević, pa da povedemo 1:0. Sinanov špic sa pola terena pod prečku.

Piše Boris Dežulović kad jelenu rogovi listaju. Samo se vatra i more mogu gledati beskrajno. B.D. je u ovom stihu i vatra i more, jer samo on zna tajnu vala i tajnu plama.

P.S. Čini se da sam ovu priču sročio roneći na dah, a nisam. Pa bio je gotov tekst oko 20. avgusta. Odnio sam ga u Crnu Goru da ga malo sredim. Bio sam na Crnom jezeru na Žabljaku i spustio se do grada N. Hotel Jugoslavija je moj drugi dom. U rano jutro uključim TV da vidim koliko je sati, a na Drugom programu Televizije Crne Gore pjevaju djevojčice. Hor, sa dirigenticom, a kostim u boji zastave sa Vučjeg dola gdje je crnogorska vojska razbila tursku ordiju. Hor pjeva… Oj đevojko drugarice/ ispleti mi rukavice/ sa njima ću da se zorim/ za slobodu da se borim… Da se borim… Živio Bili libar. Smrt fašizmu, sloboda Hajduku i Partizanu.