Njegove pjesme su poput molitve, neko bi rekao za posebne trenutke, neko “za svaki dan”...
Stihovima i muzikom istražuje nedostupna polja, tajni život suterena, sve tamne želje iz podsv(ij)esti... Podsjeća da bunar želja ne postoji, miševi vladaju loptom okrugom, uz direktno obraćanje i poruke pronađi neki put, pronađi novi svet ili, zaljubi se u bogalja i saznaj što ga voliš, a sve u svemu, moraćeš da naučiš da živiš sa tim...
Svaki od pomenutih stihova i još niz drugih, ljubiteljima i poštovaocima njegovog stvaralaštva širom regiona lako je vezati za snažnu muziku koja ih prati i dovršiti ih. Tako godinama već na svojim koncertima pjeva zajedno sa publikom, pa za sobom ima i live albume...
U razgovoru za “Vijesti” kaže da se trudi da na sve moguće načine pobjegne od banalnih stvari koje su na ovim prostorima, konstatuje, recept za uspjeh... Svoju muziku preslušava žmureći ili zureći u zvučnike u kojima pronalazi sve što ga interesuje. Možda je to i najbolji recept za doživjeti sve ono što njegova muzika pruža.
I šta više, kad sve što se može reći stane u dv(ij)e r(ij)eči - Nikola Vranjković.
Crnogorska publika imaće priliku da uživa u njegovim kultnim pjesmama, ali i novijim, sa albuma “Teorija zabave” na koncertu u Podgorici koji će održati petog novembra u sklopu serijala vrhunskih svirki “Rockstrikcija”, a koje organizuje ekipa koja je ranije organizovala Festival kulture Zabjelo.
”Novi talas dobre energije i još bolje muzike u Podgoricu dovodi kombinaciju lokalnog rok zvuka i regionalne legende”, poručuju organizatori.
Serijal intenzivnih svirki “Rockstrikcija”, kakve su nedostajale podgoričkoj sceni, otvoriće petog novembra poznati domaći sastav “Autogeni trening” i kultni beogradski kantautor, pjesnik, kompozitor i muzički producent, a koncert će biti upriličen u Kolektoru, prostoru bivšeg “Titeksa” u Podgorici. Cijena ulaznice iznosi 10 eura, a zagrijavanje je povjereno Peđi Radoviću, koji će birati muziku uoči nastupa Vranjkovića i “Autogenog”.
Organizatori događaja poručuju da za rokenrol u Podgorici, ove jeseni nema zime, što dokazuje i prva najavljena svirka, dok Vranjković u razgovoru za “Vijesti” ne poručuje ništa, ali njegovi pratioci i publika istančanog ukusa unaprijed znaju da je na repertoaru muzičko-scenski spektakl, jednako uz “Teoriju zabave” i kultne hitove od perioda čuvenog benda “Block out”, na ovamo...
Vranjković je svoj prvi samostalni album “Za ovde ili za poneti” objavio 2001. godine, nakon razlaza benda objavio je i mini album “Vremeplov” (2014) i dvostruki “Veronautika” u novembru 2017. godine, a ove godine i “Teoriju zabave”. Sarađuje sa muzičarima i ljudima koje cijeni, a među njima je i kultni crnogorski sastav “Autogeni trening” za koji ima samo riječi hvale i podsjećanje da bend na svojim leđima nosi težak teret “koji bi bio puno lakši sa par idiotskih strofa ili nekoliko slatkobljutavih refrena”, no, “izabrali su put istine”.
Još riječi o tome, o predstojećem koncertu u Kolektoru, svom doživljaju muzike, koncerata, vremenu u kojem živimo i položaju rokenrola, Nikola Vranjković govori za “Vijesti”...
Čest ste i uvijek rado viđen gost u Crnoj Gori. S obzirom na to da se već dobro poznajete sa publikom ovdje, šta očekivati i hoće li ovo biti prilika da se dodatno upoznamo sa “Teorijom zabave”, istovremeno uživajući i u starijim djelima?
Sviraćemo tri sata. Na repertoaru je dosta pjesama iz Block out perioda, dosta sa “Veronautike” i naravno sa “Teorije zabave”… Nismo već nekoliko godina svirali u Podgorici i radujemo se koncertu...
Pored nastupa na festivalima, otvorenom prostoru, pa i po pabovima i centrima kulture (u Crnoj Gori), sada ćete koncert održati u “Kolektoru”, prostoru nekada uspješne, danas napuštene, skoro pa devastirane fabrike Titeks. Takvih je fabrika po Crnoj Gori, a vjerovatno i širom regije, mnogo. Posljednjih godina Kolektor, bivši Titeks, često se ustupa za organizaciju muzičkih događaja. Šta mislite o takvim inicijativama i uopšte o simbolici da nešto napušteno i zanemareno, ranije prepoznatljivo i uspješno, umjesto da pusto zjapi, entuzijasti koriste u svrhe umjetnosti i muzike?
Jedan sličan prostor je u Beogradu dugo vremena bio centar okupljanja alternativnih muzičara, slikara i sličnih ljudi. Govorim o zgradi Bigza. Nažalost, to više nije slučaj, jer je kapitalizam neumoljiv. Naravno da podržavam takve projekte, jer oni su od velike važnosti za većinu kreativnih mladih ljudi.
Vaši nastupi upečatljivi su po tome što kroz moćne svjestlosne efekte i minimalističku scenografiju uz instrumental i vokal predstavljaju neku vrstu dramskog doživljaja, introspektivne sesije i koncertnog spektakla... Koliko je sve to neodvojivo jedno od drugog, ako znamo da pažljivo pripremate nastup i zbog čega je važno?
To je jednostavno uigrana ekipa ljudi koja vrlo slično razmišlja... Nema neke specijalne filozofije u tome osim malo profesionalizma i, recimo, toga da je svaki igrač u timu na poziciji koja mu odgovara i koju može da opravda, a da pri tome uživa u tome što radi. Sve drugo bilo bi bez veze.
Uz dobro poznat repertoar koji publika odavno pjeva zajedno sa Vama, što iz vremena Block Outa, što sa samostalnih albuma, čini se da je “Teorija zabave” za kratko vrijeme napravila snažan prodor i osvojila pratioce... Djeluje da su pjesme personalizovane, ali i univerzalne, jedinstvene... Kako Vi doživljavate svoje najnovije štivo? P.S. Možda neopravdano, ali me podsjeća i na “Godinu sirotinjske zabave”, atmosferom...
Meni je lično najvažnije da sam uspio to da dovedem do kraja. Sve doživljaje o kojima govorite sam potrošio dok sam te pjesme imao u formi probnih snimaka. Kasnije se sve svodilo na tehničke detalje, pa sam malo i izgubio kompas. Kad prođe još malo vremena, počeću ponovo da osjećam te pjesme na pravi način. Drago mi je da se dopadaju publici svakako…
Pored stilski i filozofski snažnih tekstova, tu je i jedinstvena muzika koja zalazi duboko podstičući pojedinca da otkriva “nedostupna polja” sebe. Vaše stvaralaštvo tako se kreće od filozofije i psihologije, preko takozvanog malog čovjeka, društvenih okolnosti, vrijednosti ili posrnuća, emocije i intimnih trenutaka, kombinujući sve vrste umjetnosti koje zaokružujete muzikom. Kakav je Vaš doživljaj muzike, bilo kao stvaraoca ili slušaoca, za čim tragate?
Trudim se uglavnom da na sve načine bježim od banalnih stvari koje su uglavnom recept za uspjeh na ovim prostorima. Često ili žmurim ili gledam u zvučnik kad preslušavam svoje mikseve ili pjesme drugih autora koje volim i to izgleda prilično blesavo, ali mi zaista pomaže da pronađem sve što me interesuje u tim zvučnicima.
Ako bismo se fokusirali samo na najnoviji album, svaka pjesma je prisna, budi nešto poznato, doživljeno, ali i mistično. Govoreći o “Arseniju” koji je izazvao niz komentara, pojavila su se i neka tumačenja oko toga ko je Arsenije, da li je stvaran, je li u pitanju pjesnik, monah, a možda je i sama legenda ili skup svih razočaranja... Kazali ste da “svako od nas ima po nekog svog Arsenija”, ali i da Vas je Vaš svojevremeno jako razočarao. Šta biste Vi rekli o tim komentarima ili o Arseniju?
Kod nas većina ljudi čita isključivo naslove. Teško da i uvodnu rečenicu pročitaju. To je postalo veoma tužno. Imao sam i ranije pjesama koje se zovu ličnim imenima, ali nije bilo ovoliko bezveznih komentara. Komentari nisu uopšte vezani za pjesmu koja se uglavnom i tim komentatorima sviđa, već su vezani za činjenicu da su oni apsolutno sigurni kome je pjesma posvećena. Ne znam šta bih rekao osim da su neki ljudi veoma površni i da ih u stvari nikakva suština i ne zanima. U stvari, žao mi je.
Svojevremeno ste za “Vijesti” kazali da ste po prirodi pesimista, a u “Arseniju” da “nije kraj, još uvek ima nade, jer nada je običaj”. Stoji onaj kult da se iz pesimizma i razočaranja stvaraju možda i najbolja umjetnička djela. Da li je to slučaj i kod Vas? A ako se osvrnemo na nadu, da li je ona, iako neophodna i opravdana, realna?
Mi još uživamo i živimo jednu veliku slobodu koja nije vezana za dnevne ili egzistecijalne probleme pojedinca, koju često ni ne vidimo jer smo naviknuti na nju i koju često zapostavljamo jer nam opravdano smetaju i vrijeđaju nas mnogi ljudi koji nam se obraćaju preko medija, koje smo mi sami zaposlili da rade za naše dobro, a direktno nam rade o glavi. Svoje slobode ćemo postati svjesni tek kada je potpuno izgubimo, a to će se prihvatanjem novih vrijednosti, koje nam se iz godine u godinu nameću kao nešto neophodno za naš život, vrlo brzo dogoditi. Hoću da kažem da ja nisam nikad bio pesimista, nego sam se uvijek trudio da budem realan, pa kako se kome dopada…
Često se stihovima direktno obraćate nekome. Razmišljate li, dok stvarate, o efektima toga, o nekoj vrsti komunikacije sa slušaocima, a istovremeno i ukazivanja na stvarnost koju živimo?
Kada bih o tome razmišljao prestao bi da pišem pjesme...
Kazali ste da su Vas kao muzičara oblikovali Led Zeppelin, Joy Division, The Cure, The Clash, Slayer, Tool, Radiohead i mnogi drugi, a primjetan je i jasan uticaj književnosti i filma, o čemu ste takođe ranije govorili... Isti ti bendovi i danas oblikuju mnoge generacije koje stasavaju uz taj zvuk. Da li je teško nadmašiti ili zasjeniti njihovo djelo ili fali kvaliteta u današnjem stvaralaštvu, možda čak i prostora za (samo)promociju u svaštarskoj hiperprodukciji?
Ne vjerujem da će neko uspjeti da zasjeni djela takvih velikana, ali sam siguran da postoje ili da će se pojaviti ljudi koji mogu da ih naslijede. Uz sve poteškoće koje im moderan novoretardirani svijet donosi, oni će isplivati, pa će na kraju i svi ti kojima su tastature, ekrani, roboti i plastična hirurgija važniji od porodice, knjige ili akustične gitare i klavira, i sami pohrliti da priznaju da su ih oduvijek slušali i razumjeli da ne bi ispali glupi.
Na regionalnoj sceni i sami ste postali jedan od “klasika”. Sa druge strane, u kontrakontekstu imamo vrtlog kiča i pink estrade, kako tekstova tako i muzike. Naziv događaja u Podgorici je “Rockstrikcija”, pa ako sve to povežemo, kako vidite domaću muzičku scenu generalno, rok scenu i kulturu?
Na slično pitanje sam već skoro odgovarao i odgovoriću sada istim riječima. Teče već dvadesetdruga godina rokenrol restrikcije na ovim prostorima. Ko se nije navikao na taj način preživljavanja, njega više i nema.
Kako se bliži kraj godine, bliži se i Vaš tradicionalni prednovogodišnji koncert u Beogradu, a nerijetko u susret novoj godini objavite i nešto novo. Hoće li tako biti i ovoga decembra?
Tradicionalni prednovogodišnji koncert održaće se u Beogradu 26. decembra u MTS Dvorani, ranije poznatoj kao Dom sindikata. Biće to zvanična promocija EP-a “Teorija zabave”, a tokom decembra bi trebalo da se pojave i dva montirana živa snimka, jedan sniman u Pančevu za “Balkanrock sesion” i drugi sa našeg prošlogodišnjeg nastupa u istoj dvorani.
Da li biste nešto dodali ili poručili čitaocima, pozvali ih na “Rockstrikciju”?
Sve koje zanima naša muzika pozivam da dođu na Restrikciju. Daćemo sve od sebe, kao i svaki put. Da im poručim - nemam ništa...
Poruka “Autogenog treninga” ima snagu poruke Vita Nikolića ili Živka Nikolića
Nastupate sa Autogenim treningom, sa kojim imate i zajedničku pjesmu. Ako mogu konstatovati, obično sarađujete i radite sa ljudima i bendovima koje cijenite, a pretpostavljam i da na nekom drugom nivou treba da se poklope stvari? Da li se to desilo, a onda i pokazalo uspješnim i sa Autogenim treningom? Takođe, pjesmu “Granice” sa “Teorije zabave” realizovali ste sa Zoranom Marinkovićem iz “Bjesova” što pruža dodatnu dimenziju.
Autogeni trening je jedan veoma kvalitetan autorski bend. Još od pjesme “Mulj” pa do “Koliko ljudi treba još da umre”... Oni nose veoma težak teret na svojim leđima, teret koji bi bio puno lakši sa par idiotskih strofa ili nekoliko slatkobljutavih refrena, ali izabrali su put istine, a to na ovim našim prostorima nije preporučljivo. Njihova poruka ima snagu poruke Vita Nikolića ili Živka Nikolića. Odavno su zaslužili nacionalnu penziju… Što se Zorana Marinkovića tiče - to je jedan poseban dragulj muzike i poezije. Bila mi je čast da sarađujem sa njima.
Ne mogu da zamislim svoj život bez izlazaka na vodu
Poznato je da ste ljubitelj vode i pecanja, a rekli ste jednom prilikom i da ste svoje najbolje pjesme napisali u čamcu. Taj trenutak uz vodu da li je za Vas zen ili katarza? Takođe, da li i koliko znate o takvim mjestima u Crnoj Gori?
Imam nekoliko dobrih drugova u Crnoj Gori sa kojima idem u ribolov po moru ili jezerima već dugo vremena. Ima mnogo divnih mjesta na kojima sam bio i mnogo onih za koje se nadam da ću ih posetiti. Ne mogu da zamislim svoj život bez izlazaka na vodu.
Bonus video:
