”Filmovi su hir. Publika zaista želi da vidi uživo glumce na sceni”, govorio je Čarli Čaplin.
Glumicu Isidoru Minić, koja šarmira osmijehom, a osvaja talentom, publika zaista ima prilike da vidi na sceni. Stalni je član Pozorišta “Atelje 212” od 1998. godine, a igrala je na scenama Narodnog i Jugoslovenskog dramskog pozorišta, Zvezdara teatra, Crnogorskog narodnog pozorišta, kao i u pozorištima “Boško Buha” i “Puž”. Teško je pobrojati predstave u kojima je igrala ili igra, a još teže je reći koja uloga joj je najbolje legla - da li je to Julija, Nadežda iz “Porodičnih priča”, Elektra, Nadežda iz “Skakavaca”...ili neka od trenutno aktuelnih. Ima je i u filmovima i TV serijama, ali u pozorištu je svoj na svome.
Pozorište - utočište za dušu i za igru
”Kada je moja generacija počinjala da se bavi glumom, tada nažalost nije bilo toliko snimanja. To su bile one krizne devedesete, tako da je pozorište bilo naše utočište. Tu smo svi krenuli i mnogo radili. Ja i dan-danas dosta radim u pozorištu, mnogo više nego na televiziji ili na filmu. Nekako mi je pozorište više ‘u nogama’ i zbog toga i nemam strah i nepoznanicu od njega. Radim ja i na filmu i na televiziji, ali nisam imala toliki trening na velikom platnu kao u pozorištu. Baš zbog te nepoznanice, još uvijek imam neku bojazan i ne osjećam se toliko slobodno i opušteno”, priča Isidora za “Magazin” nakon odigrane predstave “Sin” u Nikšićkom pozorištu.
Ponosna je na raznovrsnost pozorišnih uloga, na reditelje sa kojima je radila i radi, na kolege sa kojima se “igra na sceni”. Nije od glumica koje priželjkuju određene uloge, ali zato uloge priželjkuju nju.
”Imala sam lijepe, raznovrsne uloge, od savremenih komada do klasike, i Grke, i Ruse, i naše pisce, radila sa vrhunskim rediteljima, kako iz Srbije tako i iz regiona. Moram biti zahvalna na tome. Vidim da današnja mladež nema to iskustvo, da se preskaču neke stepenice. A to iskustvo puno znači - ne samo ono na sceni nego i to životno, da čujete šta vam to na sceni ispriča neki Dejan Mijač, Egon Savin, Jagoš Marković... To su lijepa i značajna iskustva za nas. Nikad ništa nisam željela, uvijek je to mene sve iznenadilo i obradovalo. Tako i danas. Nemam nekih pozorišnih uloga koje priželjkujem. Možda bih više voljela da se bavim ovim drugim medijima, filmom i televizijom, da malo tu steknem tog nekog samopouzdanja da mogu da se poigravam sa tim medijima, kao kad se igram na sceni”.
Priznaje da zna da bira uloge, da vjeruje u intuiciju, a prvu ulogu je odbila još kao klinka - ponudili su joj da statira u filmu “Izgubljeni zavičaj”, u kome je glumila zvijezda jugoslovenske scene, njena majka Neda Spasojević.
”Moram to nešto da osjetim, da mi se dopadne tekst, a onda i dio u kome ću učestvovati. Ja dosta intuitivno sebi vjerujem i kad nešto osjetim na prvu, kad me to privuče, iako još uvijek ni ne znam kako će to ispasti, i nemam tu neku svijest o tome šta će to biti, ja ulogu prihvatam. Kad imam priliku da mogu da biram, ja biram, jer ne treba biti ni alav i misliti da možeš sve. Ne mislim da mogu baš sve. Mnogo je bolje da prihvatiš ulogu kad te zaintrigira, kad nešto osjetiš i želiš s time da se ‘boriš’, nego da igraš po svaku cijenu”.
Glumački geni su joj bili predodređeni, slikarski je zaobišli
Kada je bila mala, nije maštala da bude glumica. Došlo je to samo od sebe, ili su proradili glumački geni, ali tek kada je upisala Akademiju zavoljela je glumu i shvatila da je to poziv za koji je rođena.
”Nisam zacrtala da moram biti glumica, nego sam htjela da probam pa ako uspije - uspjelo je, ako ne - idem dalje u neke druge vode. Tek sam kroz fakultet zavoljela glumu, otkrila da je to mjesto gdje mogu da pustim sve što imam u sebi, a da to opet ostane sakriveno. To je blagodet ovog posla, mada se i to uči. Nije svako kadar da se toliko otvori i prepusti nekoj ulozi. Ali, ja to jako volim u ovom poslu - da imam svoj ventil i da mogu da koristim to svoje unutrašnje bogatstvo kroz likove koje igram, da se nekako pročistim kroz to. Samim tim kad je nešto istinski vaše, onda je po meni to i najubjedljivije i najupečatljivije i za onog ko vas posmatra, tj. publiku”.
Od majke je naslijedila glumačke gene, ali ona je nije mogla naučiti glumi. Isidora je imala svega osam godina kada je Neda Spasojević, glumica raskošnog talenta i ljepote, jedinstvena i tajnovita, preminula.
”Fizički jako podsjećam na nju. Rano je otišla i od nje nijesam mogla ništa da naučim, tako da je ono što je ostalo u meni genetika, dar koji valjda teče i mojim venama. A koji mi je ona podarila. Nije odmah u javnost izašlo čija sam kćerka, tako da sam mogla bez nekog opterećenja, mirnije da studiram i da uplovim u pozorište i na televiziju. Sa prvim pojavljivanjem i nekim uspjesima moralo se saznati i čija sam kćerka, ali tada je već moja karijera krenula uzbrdo, tako da nijesam imala neku paniku ili teret zbog toga. Već sam napravila prve korake i počela da dokazujem da mogu uspješno da se bavim poslom kojim se i ona bavila”.
Ako je od majke naslijedila glumačke gene, izgleda da od oca nije naslijedila slikarske. Isidorin otac, Branimir Bane Minić je poznati slikar i jedan od osnivača Skadarlije kao umjetničke četvrti.
”Te gene nemam, ili ih je otac suzbijao u meni, znajući koliko je to tek krvav hljeb. A možda i zaista nisam bila za to. Iako smo na sva ljetovanja i zimovanja uvijek nosili blok, bojice, iako sam i ja neki put, čisto da ubijem vrijeme, znala nešto da brljam, nikad se nisam ozbiljno time bavila. On je to vrlo lako u meni suzbio, tu ideju da imam bilo kakve veze sa likovnom umjetnošću. Ostala je ova gluma koju sam kroz Akademiju zavoljela, a koja je vjerovatno uvijek bila u meni i oko mene”.
Voljela bi da su joj prirodne nauke legle
Priznaje da joj nikada nije bio cilj da gradi karijeru. Samo je, kako sa osmijehom kaže, voljela svoj posao i htjela da igra. Zato nikada nije ni maštala o inostranoj karijeri, niti su joj svjetla Holivuda bila primamljiva. Žao joj je samo što se na ovim prostorima kultura teško gradi, ali se zato brzo narušava. A kultura je identitet jednog naroda.
”Volim ja tih 200-300 ljudi u nekoj pozorišnoj sali kojima mogu da podarim to što imam da podarim. Ili da me ovdje gledaju u bioskopu, da mogu publici konstantno da se dajem, da tražim, istražujem. A ne da u nekom Holivudu perem tanjire deset godina do svoje šanse da eventualno mrdnem malo. Prođoše godine, a u našem poslu je svaka godina važna i čovjek je mora iskoristiti, jer sada više ne mogu, ni sa ovom spoznajom, a ni sa ovim godinama, da igram nešto što sam igrala sa 20 godina. Divno je da glumac može da igra od mladosti do starosti. To je bogatstvo ovog našeg posla. Žao mi je samo što kod nas život nije tako lijep, što se ljudi i profesije ne poštuju kao negdje tamo, pa onda dobiješ taj neki žal. Tada pomislim gdje bih tamo bila, sa ovim što sam do sada uradila. Kod nas je obično tako - napravite uspjeh i onda sve ispočetka”.
Poslije Nove godine publika će imati priliku da je na malim ekranima gleda u kriminalističkoj seriji “Poziv”, a tu je i druga sezona serije “Pevačica”
”Završili smo i film ‘Heroji Halijarda’, a prije nedjelju dana bila je premijera dugometražnog filma Matije Gluščevića i Dušana Zorića, ‘Da li ste videli ovu ženu’. Film je njihov diplomski rad i posebno mi je drag. Pravi je umjetnički, ali mladalački film koji se bavi ženom srednjih godina. Sad su na Festivalu autorskog filma osvojili nagradu, bili su u Veneciji i sad idu po raznim evropskim i svjetskim festivalima. Baš sam ponosna na njih i drago mi je što sam učestvovala u tome”.
Iako još uvijek, kako kaže, nije “revidirala ni sebe ni svoj život”, kada podvuče crtu može biti zadovoljna postignutim. Ionako, kako ističe, predodređena je za umjetnost, mada bi voljela da je mogla da ima izbor.
”Život te uvijek iznenađuje i - bar u ovim sredinama - stalno krećeš ispočetka i gledaš šta si pogriješio, kud je vrijeme prošlo. Ali opet, malo kad se podvuče i vidi šta je bilo, nije bilo za džabe, ako ništa drugo. E da mi je samo malo bolje išla matematika, ali nikad nisam bila za te prirodne nauke. Da sam znala da će ovaj svijet otići kuda je krenuo, sigurno bih sebi rekla da završim neki konkretan fakultet, da mogu da biram neka zanimanja i da odem negdje”.
Ovako - isključivo umjetnost i ništa drugo, isključivo ovdje i nigdje drugo.
Bonus video:
