Božanstvena komedija nepredvidivosti života

Svoju sudbinu opisuje kao ironične živote u filmovima Živojina Pavlovića i Živka Nikolića, pa opet, pred vajarom Zlatkom Glamočakom to se ispostavilo onakvim, što bi neki nazvali sudbonosnim: otvorile su mu se kapije Pariza, vrata galerija i stranice knjiga mnogih prestižnih monografija, antologija, kao i svjetska umjetnička scena.

Živi u Baru, a tržište mu je u Parizu, kaže u razgovoru za Vijesti i dodaje da je umjetnost najbolja vizit-karta Crne Gore u svijetu. Pored izložbi u renomiranim galerijama, gdje se predstavljao i kao autor i kao kurator, potpisuje i niz važnih spomenika, kako kod nas tako i u inostranstvu, a jedan je i od kandidata za člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU). O svom putu, egzilu, motivima, umjetnosti u javnom prostoru i značaju kandidature za člana CANU, govori za Vijesti.

Prije nekolike decenije, praktično silom prilika, otišli ste u Francusku. Vremenom ste se tamo usavršavali, sve češće izlagali i postali priznati umjetnik u prijestonici svjetske umjetnosti. Kako se sve to odigralo?

Ostanak u Parizu bio je neočekivan, silom prilika kako rekoste, ali i igra sudbine kao u filmovima Živojina Pavlovića i Živka Nikolića. To je prava životna ironija: sa jedne strane moja supruga je bila pod “sankcijama” komunista, a mene su kao umjetnika adoptirali francuski komunisti! Čista božanstvena komedija nepredvidivosti života pomiješane sa težinom egzila koja me je kao skulptora markirala. Nošena radoznalom hrabrošću, moja supruga je ušla u nedozvoljenu avanturu i počela da radi magistarski rad o političkoj emigraciji.

Tema je bila toliko opasna da niko od profesora nije imao hrabrosti da se prihvati mentorstva. Poslije jedne njene konferencije u Londonu, na poziv urednika “Naše reči” političkog emigranta Desimira Tošića, dobili smo dojavu da “bismo mogli putovati na godišnji odmor u Kinšasu”, kao onaj direktor u filmu Živka Nikolića. Pored svih prepreka, odbranila je svoj rad i dobila nagradu za najbolji rad godine na visokoj školi koju je formirala Fondacija Ford, iza koje je stajala američka obavještajna agencija CIA. Kao stipendista prestižne fondacije Collegium Budapest, moja supruga je imala prilike da joj Žak Revel, istoričar i predsjednik škole, govori o uticaju CIA na umjetnost dvije godine prije izlaska knjige!

Istovremeno, ja sam kao zapažen figurativac po pozivu kritike počeo izlagati sa najspektakularnijim imenima savremene umjetnosti od Baskijata, Kit Haringa, Kombasa, Risara Sere, Flanagana, Sezara, Niki da Saint Fal, Djine Pan (koja je inicirala Marinu Abramović sa kojom sam takođe izlagao), fotografa Helmuta do Herve di Roza (koji je prije par dana postao član Francuske akademije). Njujorška galerija Leo Kasteli izvela je široku operaciju sa CIA (1962) da se slikaru Rausenbergu dodijeli nagrada Venecijanskog bijenala. Sa tom operacijom američka umjetnost je definitivno preuzela Evropljanima primat u umjetnosti.

Beogradski Novi talas, okupljen oko Studentskog kulturnog centra, prenemagao se o pričama o Baskiji, Kombasu, Keit Haringu ali je samo Zlatko Glamočak taj “krvopilni radnik”, kako me opisao pjesnik Danilov, sa njima izlagao! Osobenost moje skulpture dovela je da sam rame uz rame zastupljen sa njima u ozbiljnim umjetničkim monografijama. Samo neke su “Aspekti savremene skulpture XX vijeka” gdje smo pored svih referentnih skulptora od Pikasa, Brankusija, Henri Mura, Đakometija, Disana, Bojsa, Demijana Hrsta, Ron Mueka, itd. zastupljeni samo Džamonja, Marina Abramović i ja sa teritorije bivše Jugoslavije. Tu je i niz drugih, nekoliko pregleda umjetnosti 20. vijeka, istorija ekspresionizma sa Šileom, Frojdom, Pikasom, Bejkonom, Musicem, Dadom, Đakometijem, Munkom, Gojom, itd.

Čest je san mnogim umjetnicima otići u Pariz, s ambicijom i vjerom da se mnoga vrata sama od sebe otvaraju. No, biva li ipak teže istaći se u brojnoj konkurenciji?

Načini odlaska u egzil su različiti. Dado je rekao da se “dovukao do Pariza”, u isto vrijeme Veličković je u galeriji Dragon sjedio za stolom sa nogama na stolu i telefonirao, a Ljuba Popović ”nije smio tada ni telefonu prići”! Pariz nije samo kocka šećera, kako ga vide turisti. Zorz Mejes, osnivač kinematografije, bio je prodavac bombona na željezničkoj stanici. Kurioziteta radi, na mjestu gdje je on nekada živio sada se nalazi moj atelje sa memorijalnom tablom. Princ Jusupov, jedan od najbogatijih ljudi Rusije, radio je kao prodavac palačinki pred crkvom Sant Sulplis.

Imao sam više sreće od njih: interesovanje za moju skulpturu je počelo sa prvim izlaganjima po salonima, tako da sam već od 1992. bio uvučen u osmišljen koncept smjene generacija. Tada su na sceni bili angažovani intelektualci, članovi komunističke partije, kao nekada Pikaso, Breton, Malro, Aragon. Velike, ali ostarjele umjetničke vedete poput Ipustegija, Fuzerona, Borisa Taslickog, i drugih trebalo je zamijeniti mladim lavovima među kojima sam bio i ja.

Kakav je Vaš odnos danas sa Crnom Gorom?

Igra života me je ostavila u egzilu ali danas živim između Bara, gdje imam atelje, i Pariza, koji je moje tržište. Živjeti između dvije zemlje, dvije kulture, nije više hendikep egzila već ogromna prednost mobilnosti. U barskom ateljeu udahnem vazduh da bih ga izdahnuo u Parizu… Haha, nekada su legionare slali da dovedu robove, a danas je robovlasništvo postalo sofisticirano: robovi se otisnu sami u svijet tražeći svog gospodara, po principu latinske poslovice Servus meus liber esto.

S obzirom na prebivalište i tržište koje ste spomenuli, šta biste rekli, na koji sve način umjetnik može doprinijeti svojoj zemlji?

Svaki umjetnik, svojim profesionalnim djelovanjem, ali i svojim socijalnim opusom, svojevrstan je ambassador svoje zemlje. Imao sam mogućnost da studentima FLU na Cetinju tokom niza godina obezbijedim internacionalnu avanturu boravka na američkoj skoli u Pont Avenu. Kao komesar prestižnih izložbi (Tijelo uz tijelo, Mogućnosti tijela) izlagao sam crnogorske umjetnike uz najčuvenija imena savremene internacionalne scene. Izložbu Tijelo uz Tijelo, jedna od par najelitnijih umjetničkih revija, Art Press laskavo je okarakterisao kao jednu od tri najvažnije u zadnjoj deceniji 20. vijeka zajedno sa kultnim izložbama Identité, Alterité na Bijenalu u Veneciji i Senzacije u londonskoj Tejt galeriji. Humanité, francuski dnevni list, posvetio joj je dvije stranice kao i najčitaniji Parisien.

Bilo je emisija na radiju (France culture, Radio curtoisie). Da bih približio odjek koji su izložbe imale u Parizu, reći ću vam da Jugoslovenski kulturni centar, tokom svih godina svog postojanja, nikada nije imao tekst u Art Pressu ! Organizovao sam da Crna Gora bude počasni gost na internacionalnom Bijenalu grafike u Sarcelu i Salernu i da studenti sa Cetinja izlažu. Naš student je dobio nagradu za koju sam lobirao. Priredio sam izložbu “Savremeni crnogorski crtež”, Uroša Toškovića sam ubacio u monografiju o ekspresionizmu, u Crnu Goru sam doveo velikog akcionstu Pinoncelija, koji je napravio svjetski skandal slomivši Dišanov pisoar, zatim grafičara Tangija, šefa katedre na pariskoj akademiji. Moj dom, sa izložbama crnogorskih umjetnika, te večeri poezije i predstavljanja knjiga je “neformalni kulturni centar”, kako ga je zvao Jezdimir Radenović.

Kao umjetnik i kao patriota smatram da je umjetnost naša vizit-karta u svijetu. Činjenica da je Bobur posvetio sobu Dadu dovoljno govori koliko umjetnik doprisnosi ugledu i veličini svoje zemlje.

Jedan ste od kandidata za člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti? Šta Vas je podstaklo na to?

Vjerujem u meritokratiju i transparentnost biografije. Možda je to naivno i romantično za moje godine, za “mladića iz prošloga vijeka” što bi rekao Leo Martin. Recenziju za predstojeći izbor pisao mi je nekadašnji predsjednik Francuske akademije i njen član, skulptor Klod Abej. Jedan od pet francuskih akademika koji su pisali o mom radu je i veliki figurativac, francuski akademik, Velickovic, koji je svoju recenziju završio: “Ja dolje potpisani, svom snagom, snagom Zlatkovih skulptura, a ona je ogromna, podržavam njegovu kandidaturu za člana CANU”. Biti podržan sa takvog mjesta i od takvih autoriteta nije mala stvar, ali su kandidature, kao i život, uvijek nepredvidivi…

Koja je, prema Vašem mišljenju, uloga i svrha neke akademije nauka i umjetnosti u društvu?

Kao slobodni umjetnik na posredan način imam iskustva sa institucijama. Kada je riječ o Francuskoj akademiji, najstarijoj na svijetu, ona ima neprikosnoveni status koji je oličen prije svega njenim članovima koje su ikone umjetnosti 20. vijeka od Romana Polanskog, Andzeja Vajde, Pijera Kardana, skupih slikara Tapiesa, Zao Vao Kia, Jan Pei Minga (arhitekta piramide Luvra), Žan Klera, itd. Kulturni život te akademije je na izuzetno zavidnom nivou, radi se o održavanju svjetske prijestonice Pariza u umjetnosti.

Pod kupolom Francuske akademije, među francuskim akademicima, bio sam predstavljen na konferencijama o umjetnosti. Neko ko je došao iz Crne Gore, nekadašnji đak barske gimnazije da bude predstavljen više puta među 25 figurativnih ikona 20. vijeka (Van Gogom, Pikasom, Munkom, Šileom, Bejkonom, Misoom, Kubinom, Fuzlijem) prosto je nezamislivo! Talenat i život su nepredvidljivi, ali vas jednom ukršteni dovedu pod čuvenu kupolu Akademije! Sada kad o tome razmislim, to je kada bi neki crnogorski književnik bio predstavljen sa Dostojevskim, Šekspirom; muzičar sa Betovenom, Mocartom, Verdijem, ili fizičar sa Ajnštajnom, Njutnom, Teslom. Tu čast, da budemo predstavljeni na krovnoj instituciji Francuske, za sada iz Crne Gore imali smo priliku samo Dado i ja...

Francuska je zemlja prohodnosti po vertikali u kojoj se sa plasiranim poznanstvima otvaraju vrata. Trebalo je vremena da napravim svoj adresar i da predlozim Žan Kleru, bivšem direktoru muzeja Pikaso, da dođe u Crnu Goru i održi predavanje na Crnogorskoj akademiji. Trenutno radim na tome da u Crnu Goru dovedem prestižne izdavače koji su izdavali Zolu, Mopasana, Uelbeka - elitu koja je obilježila francusku i svjetsku književnu scenu. U suštini, mi porodično živimo na fonu intelektualne avanture iza koje je veliki rad. Moj sin je organizovao konferencije sa nobelovcima, direktorkom UNESCO-a, pjevačicom Barbarom Hendriks, radio je kod Prvog ministra Francuske. O knjigama moje supruge, eksperta geopolitike energije, pisao je i prestižni Le Monde diplomatique, a predgovore njenim knjigama francuski akademik. Takva baza otvara mogućnosti za djelovanje. Raduje me kada čujem da i drugi mogu, kao ja, raditi za svoju zemlju.

U kom pravcu mislite da bi trebalo razvijati crnogorsku umjetničku scenu?

Umjetnička scena nije kutija sa ljekovima koja se daje na recept sa uputom šta i kako raditi. Analizirajući pristup nametanja “recepta” pjesnik i mislilac njemačke ljevice, Hans Magnus Encesberger, reći će da je “Savremena umjetnost zadnje utočište totalitarizma”. Po totalitarnom receptu napraviće se otklon od individue, koju treba uništiti kao “remetilački faktor”. Istovremeno, težimo otvorenom društvu, slobodnom umjetniku kao idiomu slobodnog čovjeka. Oni koji imaju svojevrsnu žeđ za umjetnošću, koji su personalne ličnosti, vjerne sebi i ideji koju nose, u potrazi su za sebi sličnima isto osuđeni na egzil, na zaklon u kom se “sličan sličnom raduje”.

Tako, radujući se sličnosti, Dado me je prepoznao kao ‘svoga’, odao mi svojevrstan omaž pozvavši me da izlažem u intimi univerzuma njegovih gubavaca na zidovima crkve Svetog Lazara koju je oslikao u Zizoru. Sa tom zajedničkom izložbom Dado je 2009. godine proslavio svoje izlaganje na Bijenalu u Veneciji. Danas, poslije 13 godina od izložbe, obuzme me radost jer je od toliko umjetnika odabrao jedino mene i to u predvečerje svog životnog puta.

Komplimente koje je tada odao mojoj skulpturi stavili su me u neprijatnost, jer je bilo tako ubojito ono što je izrekao pred svjedocima… Pitam se da li je ta zajednička izložba bila neka vrsta Dadovog “umjetničkog testamenta”, kao nasušna želja da se nastavi u sebi sličnom… U svakom slučaju, samo sofisticirana ličnost lišena ega, poput Dada, mogla je pozvati drugog umjetnika u svoju umjetničku intimu.

Kritika zasnovana na ukusu

Tema koja je aktuelna u crnogorskoj javnosti u posljednje vrijeme upravo su spomenici i umjetnost u javnom prostoru. Kako vidite neki umjetnički rad u javnom prostoru, posebno spomen-obilježje?

Spomenici poznatim ličnostima su stara i nezahvalna tema. Najbolji svjedok toj konstataciji je Rodenovo iskustvo sa spomenikom Balzaku: njegovo remek djelo je negirano, kao i sam autor. Sa grivom od kose, podvaljkom poput zabca, tijelom nakrivljenim unazad, Rodenov Balzak, ogrnut dugačkim kaputom bio je oslobođen od “zavodljive ljepote” i odbačen kao neprihvatljiv i ružan, čekao je 36 godina da bude izliven u bronzi kao svojevrsna kazna umjetniku koji se usudio na originalnost. U taj krug spadaju spomenici i Kathe Kolwitc, ili portret Bore Stankovića, remek djelo među portretima rad Nebojse Mitrića koga su toliko napadali da ga je to izgleda odvelo u samoubistvo. Meštrovićev Pobjednik je 14 godina, kao neprikladan, čekao na postavljanje.

U tu litetraturu, iz nihilističkog pokreta odbacivanja figurativne skulpture kod nas, teže da upišu spomenik Lesu Ivanoviću. “Na nivou zanata i poznavanja figure to je maestralno odrađen rad”, govorio je Vladimir Veličković o mojoj skulpturi i to rado citiram, naročito oko trenutnih neznalačkih rasprava o figuraciji, kao i Vladimirovu recenziju za moju kandidaturu za CANU: “Neprikosnoveni kvalitet Zlatkovih skulptura, to je apsolutno orginalan rukopis, taj pravi skulptorski gest koji ne odstupa, ali ni malo, od te njegove želje da pokaže sve ono što nosi u sebi na jedan rijetko iskren način. I uspijeva maestralno u tome. Nema u Zlatkovim skulpturama jeftinih i praznih efekata.To je skulptura urađena istinom. Istog trenutka je prepoznajemo među stotinama i stotinama skulptora i to je moj i najveći kompliment koji mogu da mu uputim”.

Kontra tok onoga na šta se naviklo u spomeničkoj skulpturi, Leso je ekspresionistički personalni rad i nov na čitavom prostoru bivoe Jugoslavije. Brižit Terzejev, skulptor i franculski akademik, zapisala je o mojoj skulpturi da se: “Ovdje se radi o posebnom izrazu u svijetu skulpture”. Melanholično Lesovo skulptorsko oko, okrenuto u stranu, zastrašeno svjetlom i vijetrom, zabrinuto pred sudbinom i strahom “od tereta za kog nema nosača”. Leso je oslobođen “ulazne estetike koja opija, zavodi petoparački ukus”, rekao bi Karl Hasek. Poštujući bronzu kao materijal, skulptura je rađena svježe, u dahu, gusti namazi materije daju kontrast detaljima, šal svojom masom drži ravnotežu skulpturi blago nagnutoj u lijevu stranu, kao lekcija naučena od Rodenovog načina povezivanja skulptorske mase. Taj spomenik se drži i opstaće u vremenu.

Tošković bi onima koji se bahću nemogućim, a to je izbacivanjem figuracije iz spomeničke skulpture u Crnoj Gori, iz lokalnih interesa, a bez međunardodnih referenci rekao: “Djeco, ne dirajte bogove!”. Za ovu veliku djecu sa diplomama i željom da vladaju u umjetnosti, Dado je uobičavao da kaže: “Djeca bi me gađala kršima kad bi mogla!”...

Ovoj djeci se dalo da kamenuju Dimitrija i mene umjesto da skinu pelene i odrastu.

Otvorena rana koju svako zasoli svojom mukom

Motivi koji dominiraju na Vašim djelima su poput postapokaliltičnih ili izmorenih lica koja vrište, sa fokusom na figuru. Kako je ono primljeno u Francuskoj?

Kada sam počeo izlagati u Francuskoj, započeo je rat u Iraku i umjetnička scena je bila zatrpana slikarima slobodne figuracije, što je postalo zamorno. U atmosferi osude tog rata moja skulptura, sinonim ljudskog stradanja, postala je atraktivna i muka tijela sa vriskom, kao najuzvišenijim objektom umjetnosti, kako ga je opisao filozof Delez pišući o Bejknu, naišli su na lijep prijem. Veličković, Dado i Music su vec bili na tom fonu.

“Balkanci” su ukucali eksere odozdo u “udobnoj stolici za ljuljanje” i izvršili diverziju na postojeći ukus! Brižit Terziev kaže: “Francuska kultura u 20. vijeku obogatila se prisustvom izuzetnih umjetnika Vladimira Veličkovića i Dada Đurića. Zlatko Glamočak čini dio ove umjetničke familije koja je došla iz Istocne Evrope donijevši gigantski ekspresionizam” i završava tekst da: “(…) nema mjesta za sumnju. Kao vajar i član Francuske akademije tvrdim da se kod mog kolege Glamočaka radi o moćnim skulpturama i posebnom izrazu u svijetu skulpture”.

Moja skulptura, otvorena rana koju svako zasoli vlastitom mukom, nije skulptura čovjekova pada i potonuća, kako se na prvi pogled čini, već skulptura osuđenog da se izdigne i preživi, kako je to terminom apokatastaze okarakterisao Pjer Restani, promoter Novih realista.