Zelena karta, odnosno “Green card”, mogao bi biti naslov nove knjige Rada Šerbedžije u kojoj će za englesko govorno područje ovaj renomirani jugoslovenski umjetnik sabrati svoj život, emocije, anegdote i istine.
On je to otkrio publici Regionalnog festivala knjiga i pisaca “BOOKA” (Buka), koji je Šerbedžija otvorio preksinoć u Podgorici i u okviru kojeg je predstavio i svoj najnoviji rukopis “Poslije kiše”.
Govoreći o novom romanu, čiji je izdavač “Nova knjiga” iz Podgorice, Šerbedžija je istakao da se u njemu krije sve ono što je uslijedilo nakon čuvenog filma “Prije kiše” koji mu je otvorio vrata svjetske scene.
”Nakon tog filma sam krenuo mnogo da snimam, radim i u konačnom da živim tamo. Ti filmovi čine moj život. Ja sam 20 godina živio van ovih prostora, u Londonu i Americi... To je priča o mom životu i svemu onome što se dogodilo nakon tog filma, njegovog uspjeha i uspjeha mene kao glumca. Niže se tu Amerika, pisanje o mentalitetu, ljudima koje sam sretao i sa kojima sam radio i ima mnogo duhovitih elemenata. Upravo zbog toga je knjiga ‘Poslije kiše’ i važna”, priča Šerbedžija.
Književnik Radomir Uljarević govorio je o Šerbedžiji i njegovom novom djelu koje je opisao kao edukativnu knjigu o pozorištu, o teoriji književnosti, ali i važnim umjetničkim temama i istakao da je “Poslije kiše” čitao skoro pa kao nastavak prethodne, “Do posljednjeg daha”. Šerbedžija potvrđuje da to i ima smisla, jer sve to zbira njegovo iskustvo.
”Odlučio sam da napravim i jednu knjigu za američko tržište, odnosno englesko govorno područje. Razmišljao sam kako to da uradim. No, kako je maločas primijetio Uljarević, zaista imam pravo da od knjiga ‘Do posljednjeg daha’ i ‘Poslije kiše’ napravim jednu knjigu, neku skraćenu, a istovremeno i dopunjenu verziju koja može biti interesantna priča pod nazivom ‘Green card’... ‘Do posljednjeg daha’ je za mene bila duboka emotivna ispovijest, obrazloženje, istina mojom rukom potpisana, pa ako ćete vjerovati - vjerujte. A oni koji neće vjerovati svakako neće ni čitati, a to su strašne stvari našeg mentaliteta”, kaže on.
Moderatorka programa i urednica festivala Buka Jelena Krsmanović dodala je da “Poslije kiše” govori i o domu i tome gdje se on nalazi. Na njenu konstataciju da (mladi) ljudi sve više i češće odlaze iz svojih domova, trbuhom za kruhom, te pitanje šta bi im kazao, Šerbedžija poručuje:
”Bježite, djeco! Bježite, ako možete. Bježite što dalje, dok ste mladi, jer ćete imati više vremena da se vratite. A vratićete se, jer miris zemlje u kojoj si rođen ništa nigdje ne može nadomjestiti. To je važno znati i zapamtiti”...
Pored predstavljanja “Poslije kiše”, Šerbedžija je istovremeno otvorio i Regionalni festival knjiga i pisaca Buka, ali i knjižaru Kosmos u Bloku 9. Podsjetio je brojnu publiku na Krležine riječi: “Kutija olovnih slova je jedino što nam je preostalo u odbrani našeg vlastitog dostojanstva” i istakao da je srećan što baš on otvara nešto tako važno kao što je Festival knjige “Buka”.
”Buka, to je tačan i fenomenalan naslov! To znači da treba govoriti glasno, treba vikati i treba šaptati, a sve to stoji zapisano u našim riječima, u riječima pisaca, koje će biti jednog dana prava revolucija... uskoro... Na svim ovim prostorima”, poručio je Šerbedžija i naglasio da su “i knjižnice (biblioteke) i knjižare” izuzetno važne, prisjećajući se da se njegova strast prema riječima, knjigama i glumi upravo u jednoj od njih i stvorila, formirala...
”Jedna veoma važna osoba iz mog djetinjstva je teta Ljubica iz knjižnice u Vinkovcima... Ta stara gospođa Ljubica govorila je svojevremeno o meni u kontekstu da niko nije pročitao knjiga koliko ‘taj mali deran’. Dolazio sam u knjižnicu jer sam, kao čovjek koji će se kasnije baviti glumom, svojim instinktom namirisao da je to najbolji dio našeg života i da tu možemo najviše naučiti. Možemo se sakriti od kiše, utopliti se, uzeti knjigu, pročitati neku sudbinu nekog čovjeka koji piše o nekom svom iskustvu ili čemu god, od Dostojevskog pa do najnovijih pjesama ili priča danas... Taj naš položaj učenika, pionira koji sluša mudre riječi i iskustva, jedna je od najvažnijih stvari”, priča on i zaključuje konstatacijom da su to istovremeno i opasna i moćna mjesta.
”No, knjižnice su i opasna mjesta, jer one prkose bilo kojoj vlasti, bilo kakvim mišljenjima, bilo kojim lošim energijama, događajima, prkose svemu. Svi junaci koji tu stoje imenom i prezimenom, svojim iskustvom i životom, bore se protiv svakodnevne sulude oluje bezosjećajnih događaja u našim životima koji prijete da ponište civilizaciju svojim glupostima, svojim kapitalizmima, svojim sebičnostima...”, zaključuje Šerbedžija.
Zamislite da su zajedno igrali...
Šerbedžija je tokom razgovora istakao i da je fudbal bila njegova prva strast, nakon čega se zaljubio u knjige, pa tek onda u glumu. Tako se, primjećuje on, sve preokrenulo. Bio je perspektivni mladi fubaler, ali ga je život odveo ka knjigama i glumi. A kako svijet već nepunih mjesec dana živi u euforiji Svjetskog prvenstva u fudbalu, tako je Krsmanović upitala Šerbedžiju prati li utakmice i šta misli o svemu...
”Najljepše od svega je što je to igra, vrlo lijepa... Svi ti dečki su gotovo isti, fantastično igraju, svi skupa. Velika je stvar za naše narode što su Srbija i Hrvatska uopšte prošle kvalifikacije. Može se govoriti o detaljima, ali to nije bitno... Srbija je dala pet golova, Hrvatska pobijedila Brazil, izgubila od Argentine, to su fantastične stvari. A onda, lijepo bi bilo reći: Zamislite da smo/su zajedno igrali”, zaključuje Šerbedžija u svom stilu.
Bonus video:
