Nakon Ekonomskog fakulteta u Podgorici Lazar Đurđević odlučio je da prati svoje težnje i želje, pa je upisao Fakultet dramskih umjetnosti u klasi Branka Ilića na Cetinju. Iako djeluje drugačije, to ipak nije bio njegov prvi korak u glumi, s obzirom na to da se i prije Akademije usavršavao u toj oblasti, a u inostranstvu sticao znanje i krčio sebi put koji mu je otvorio vrata kod nekih od najprestižnijih svjetskih profesora glume.
”Nisam želio da dođem u neke ozbiljnije godine i da se pitam šta je moglo da bude. Ovako sam probao, i za sad uspijeva”, kaže u razgovoru za “Vijesti”.
Za početak je odlučio da studira u svojoj zemlji, a kako vjeruje da glumac nikada nije gotov i kompletan već da je neophodno konstantno usavršavanje i učenje, na tome i sam radi. Dalje ističe da Crna Gora nudi malo mogućnosti za napredovanje nakon završenog fakulteta, a isto tako se i većina mladih (i društva generalno) lako zadovoljava sopstvenim dostignućima umjesto da želi još i cilja i traži više. Deprimira ga, kaže, i politička kriza u Crnoj Gori, jer ima osjećaj kao da ne živi u ovoj godini, a kad pogleda dalje ka situaciji u svijetu, kaže, samo se vidi da uvijek može biti i gore...
No, Đurđević je pronašao koncept u kojem sarađuju ekonomista i glumac, neprestano se nadograđujući, ali i međusobno dopunjavajući. Mladi glumac u razgovoru za “Vijesti” kaže da se trudi da sam zasluži i kreira svoju sudbinu, ističući da svaki čovjek biva predodređen za ono za šta sam sebe predodredi. Đurđević tako pohađa onlajn časove kod jedne profesorice glume iz Amerike i potvrđuje da stremi inostranom tržištu koje je razvijenije od domaćeg i nudi više, u svakom kontekstu.
Regionalna publika zna ga po ulozi Ognjena Konstantinovića kojeg igra u rimejku serije “Dinastija” za šta kaže da je bilo bilo kompleksno, ali dragocjeno iskustvo. Tu je i uloga Aladina u istoimenoj predstavi Gradskog pozorišta Podgorica za koju kaže da sa svakim igranjem biva sve opuštenija i slobodnija, na šta mlada publika odlično reaguje. O tome detaljnije govori za “Vijesti”, otkriva neobičnosti u ovoj inscenaciji poznate bajke/priče, ali i sličnosti koje je primijetio između sebe, Aladina i Ognjena...
U novoj predstavi za djecu Gradskog pozorišta Podgorica, u režiji Milana Karadžića, igrate Aladina. Kazali ste ranije da je projekat bio zahtjevan, zabavan i intenzivan. Kakvi su utisci sada, po okončanom procesu i početku javnog života ove predstave?
Svaki put kad smo igrali predstavu nakon premijere, bio sam u čudu koliko djeca dobro reaguju na ovu predstavu. U tom smislu, i naša igra je sad opuštenija, slobodnija, nekako sve ima trajanje onoliko koliko mu priliči. Osjeća se na sceni da djeca budno prate, tako da bih rekao da je predstava trenutno nikad bolja i da smo mi sve razigraniji kad igramo.
Aladin kojeg Vi interpretirate je, reklo bi se, pasivni mladić koji živi sa majkom u bijedi i siromaštvu. No, stvari se mijenjaju kada spozna i upozna ljubav koja podstiče njegovu promjenu, trud, razvoj i napredak, želju da bude bolji i da život učini boljim. Je li to poenta ljubavi i kako Vi doživljavate svog lika, koliko je sličan ili različit Aladinu kojeg znamo iz poznate bajke?
Nekako je za naše poznavanje uopšte priče o Aladinu čini se najzaslužniji Dizni i njihova verzija ove čuvene priče. Naša verzija je više zasnovana na originalu iz “Hiljadu i jedne noći”. Aladin kojeg tumačim je zanesenjak, on više voli da mašta i da je u svom nekom svijetu. On je spretan, brzo “provali” Abn Asura i ne boji se mnogo njegovih podanika, ono što ga zbuni je kad pronađe lampu, upozna duha koji mu ponudi svijet na dlanu, što on ni ne želi, jer život na ulici ga je drugačije naučio - da ne vjeruje tako lako.
Kad ga duh upozna sa princezom njegov svijet se mijenja u potpunosti, ljubav ga trgne iz te neke svoje zanesenosti i učini od njega da postane čovjek, da se na svoj način izbori za svoje mjesto u svijetu. U tom smislu, da se vratim na pitanje, ljubav teško da može imati poentu u tom striktno praktičnom smislu, ali svakako da ima moć da mijenja čovjeka nabolje, ali to može biti i bilo koja druga emocija koja ima svoju potporu u lijepom, čistom.
Mediji često ističu da ste srca regionalne publike osvojili ulogom Ognjena u novoj seriji “Dinastija”. S obzirom na popularnost originalne serije, kako je bilo raditi i stvarati ovu verziju i da li ste (ponovo) gledali prvobitnu produkciju?
Rad na “Dinastiji” je bio velika škola za mene. U Crnoj Gori nemamo toliko priliku da snimamo tako velike projekte, i da se glumački vježbamo pred kamerom. Naučio sam mnogo u tom tehničkom, glumačkom smislu, neke od prvih scena koje sam snimao u toj seriji su drastično drugačije od onih kasnijih. Mislim da sam puno napredovao na tom projektu, jer gluma pred kamerom iziskuje drugačija sredstva, drugačiju vrstu preciznosti i koncentracije. Od stare, originalne verzije, samo sam pogledao prvih desetak epizoda, jer nisam ni želio da mi to mnogo oblikuje utisak scenarija.
Ko je Ognjen kojeg Vi igrate danas u našim društvima i da li se i koliko promijenio, s obzirom na sve okolnosti u međuvremenu?
Izgleda da meni često zapadnu te uloge dobrih momaka, poput Ognjena, Aladina i drugih. Čini se da ljudi koji biraju vide u meni tu neku idealističku crtu, i nisu daleko od toga. Naša društva, sva u regionu, mogu biti pogubna za nekog poput Ognjena.
Danas su ljudi kojima materijalno nije na prvom mjestu, neko ko ne pristaje na srozavanje ličnog integriteta, autsajderi, i nisu kul kao recimo prikriveni poltroni. Sva sreća pa i Ognjen nije bio tako jednodimenzionalno dobar lik, nego je i on imao svoje granice tolerancije, inače ne bi bio realan.
Završili ste Ekonomski fakultet, a onda, vođeni osjećajem da ste predodređeni za nešto drugo, i ljubavlju prema tom pozivu, upisali glumu. Reklo bi se različite oblasti, a šta Vi mislite i kako sarađuju ekonomista i glumac u Vama?
Upravo tako, sarađuju. Mnogo su sve ljudske djelatnosti sličnije nego što mi smatramo. Svaka iziskuje radoznalost, disciplinu, požrtvovanost i rad. Mislim da je svaki čovjek predodređen za ono za šta sam sebe predoredi. Ako nešto volim, imam predispozicije za to, i voljan sam da radim na tome, onda sam i predodređen za to. Na taj način možemo da upravljamo svojom sudbinom.
Djeluje da ste snažno istrajali u želji da se bavite glumom, a iako ste mladi i iako ste po završetku jednog fakulteta upisali glumu, za sobom imate neke značajne projekte. Šta je bilo ključno da se ostvarite kao glumac, je li neka odluka, prilika ili spoznaja posebno prevagnula kao važna?
Spoznaja da je život previše kratak, a opet i dovoljno dug da ne treba robovati nijednoj ideji o sebi. Nisam želio da dođem u neke ozbiljnije godine i da se pitam šta je moglo da bude. Ovako sam probao, i za sad uspijeva. Ali ne znači da se u budućnosti neću baviti nečim što bi zbilja moglo da pomiri ove dvije discipline.
Kazali ste ranije da ste boraveći u inostranstvu spoznali mogućnosti da se čovjek edukuje i van formalnog obrazovanja, koliko mogućnosti za to ima u Crnoj Gori i koliko je to značajno u Vašoj profesiji?
U kontekstu glume, u Americi postoji na desetine renormiranih privatnih studija glume, gdje glumu možete učiti od nekih od najboljih profesora današnjice, većina njih su bili asistenti čuvenoj četvorci američkih profesora glume (Strasberg, Adler, Meisner, Hagen). I sam sam bio primljen u neke od tih studija, ali sam se ipak odlučio da studiram u svojoj zemlji. Mislim da glumac nikad nije gotov, da uvijek trebamo da se usavršavamo. Leonardo Dikaprio i dan-danas ima acting coacha na setu.
U Crnoj Gori nakon akademije, jedini način usavršavanja je kroz rad. Što se mene tiče trenutno pohađam nastavu kod jedne profesorice glume iz Los Anđelesa, onlajn. I iznenadili biste se koliko se toga može postići i tim putem.
Većina Vaših kolega, mladih i starijih, teže i biraju da se pokažu i ostvare na regionalnom ili inostranom tržištu. Jesu li to i Vaše preference i zbog čega?
Jesu. U eri Netflixa i svih ostalih streaming servisa, koji zarađuju upravo tako što proširuju svoju bazu korisnika na što veći broj, nije nemoguće dobiti ulogu u tim ostvarenjima. Njima i odgovara da diversifikuju glumce koje uzimaju upravo jer su prisutni u tolikom broju zemalja. Tako serija “1899” ima glumce iz Britanije, Poljske, Njemačke, Japana i slično.
Što se tiče mojih konkretnih planova, planiram zbilja da se posvetim tome, ali ne bih detaljnije o tome pričao jer ne bih volio da se nešto izjalovi. To su razvijenija tržišta, imaju znanje, umijeće i novac da pričaju ozbiljne priče, svi bi to voljeli.
Kakva je crnogorska scena, televizijska, filmska ili pozorišna, koliko pruža, posebno mladima, i vidite li prilike za napredovanje i rast? Takođe, do sada ste uglavnom igrali u predstava za djecu, koliko važno usmjerenje mladih ka unjetnosti, ali i pozorištu?
Gdje god su ljudi, ima i prilike za napredovanje i rast. Pitanje je koliko ima volje. Ovdje se lako dostigne određeni nivo i ljudi se lako zadovolje, ali treba ciljati dalje. Volio bih da se mladi ljude više usude, da zahtijevaju više, tj. onoliko koliko im zbilja pripada, a ne da pristaju na to da moraju da ispijaju kafe sa različitim tipovima ljudi koji donose odluke, da bi uopšte radili.
Zahvalan sam na svim prilikama koje sam do sad dobio, ali isto tako znam i da sam ih zaslužio. Što se tiče konkretno značaja pozorišta i umjetnosti uopšte za djecu, postoji toliko studija urađenih na tu temu od strane ljudi koji se više razumiju, ali smatram da je on namjerljiv i jako važan. U eri društvenih mreža, storya, reelsa, tik tokova i svega onog što im fragmentuje pažnju, može biti presudan i ljekovit.
S obzirom na to da se godina bliži kraju, po čemu ćete je pamtiti, bilo u profesionalnom ili privatnom kontekstu?
Kao i svaku: po tome što sam mnogo toga novog naučio.
Kazali ste već ranije da ste ambiciozni, pa s obzirom na to, imate li neke planove, želje ili očekivanja za narednu godinu?
Imam, ali ću biti sebičan, pa ću zadržati za sebe. Naučio sam da je bolje raditi “u mraku” nego reklamirati planove na sva zvona.
Da li na nečemu trenutno radite a da biste otkrili čitaocima?
Trenutno ne. Postoji svašta nešto u naznakama, ali vidjećemo. Dok se ne krene u to, ništa nije zakucano.
Deprimira me politička kriza u Crnoj Gori
Nekada izgleda da su različite društvene sfere i teme zašle u umjetnost koja se onda prepliće i zavisi od političkih struja. Šta Vi mislite o tome i je li potrebno ili uopšte moguće izolovati se od toga? Kao mladog čovjeka, pa onda glumca, kako na Vas utiču sve društveno političke okolnosti?
Deprimira me politička kriza u Crnoj Gori. Imam osjećaj kao da ne živim u 2022, uskoro 2023. godini. A onda kad pogledate dalje svijet, kad pomislite na ratove koji se trenutno vode, vidite da može biti i gore. Nismo mi kao vrsta baš toliko napredovali koliko mislimo da jesmo.
Da se vratim opet na mikro plan: jadno je kad se politika umiješa u umjetnost, kad prorade veze i razne drugarske linije na konkursima i kastinzima. Ovo je mnogo mala sredina, pa to još više upada u oko i nemoguće je izolovati se od toga. Ali mijenjaju se vremena polako, bićemo u jednom momentu prisiljeni da se okrenemo meritokratiji, kvalitetu i ukusu.
Dostignuća treba zaslužiti
Lampa i duh iz lampe ne igraju ključnu ulogu u ispunjavanju želja u ovoj adaptaciji kako bismo možda i očekivali. Likovi se ne oslanjaju na ono čuveno “ispunjenje svih želja” već je akcenat na tome da upravo dokolica, pasivnost, lijenost negativno utiču na čovjeka, a da su najveće blago ljubav i sloboda, ali i osvojena sreća. Kakvu poruku time šalje ova adaptacija, bilo mladoj ili pak starijoj publici?
Drago mi je što se naša verzija držala te poruke, jer nesumnjivo da samo u našem društvu ima nemali broj ljudi koji bi drugačije postupio od Aladina ako bi se dokopao lampe. Aladin ne iskoristi omnipotentnost lampe, koja mu može ispuniti baš svaku želju, tim njenim svojstvom se više služi zlo u našoj predstavi. Aladin shvata da dostignuća treba da zasluži, jer drugačije ne vjeruje da su njegova. Mlade generacije danas su generacije TikToka, što ne mora biti nužno loše, ali opseg pažnje i istrajnosti je čini se sve suženiji. Vjeruje se u prečice, u popularnost i druge površne definicije uspjeha preko noći… Mislim da naša predstava na jedan zabavan, duhovit, i ovoj sredini blizak način pokazuje da može i drugačije.
Ističe se da Aladin dostiže vrhunac svoje moći kada shvati da mu lampa nije potrebna i da sam kroji svoj put, a da bogatstvo nije jedini i primarni životni cilj. Je li tako i u životu - osvijestivši sebe i postajući svjesni sebe postajemo najbogatiji i najmoćniji? Koliko je na Vas lično uticalo građenje ovog Aladina?
Sistem vjerovanja koji se nazire kod Aladina je sličan mom, tako da mi u tom smislu nije bilo teško raditi na ovoj ulozi. Jedino vjerujem da mi nešto pripada ako sam to i zaslužio, a ako nešto želim a ne pripada mi, trudim se da ga zaslužim. Mislim da je to jedini ispravan način. Tako se stiče i prirodno samopouzdanje, a ne ono nabijeđeno koje je često oko nas. Ono što sam naučio od Aladina, to je da se na bezobrazluk i zlo treba ukazati, da ga se ne treba plašiti i da mu se treba stati na put.
Bonus video:
