I
Čuveni japanski film Akira Kurosave “Rašomon” (1950) za svoju osnovu ima prikaz različitih viđenja ljudskih realnosti. Ali - istovremeno - i beskonačnost “rješenja” tih istih realnosti. (Identičan prikaz različitih ljudskih “istina” o životnim realnostima ima i rijetko dobri američki film “Karasko” sa Pol Njumenom u glavnoj ulozi.) Interesantno je zapaziti da su ambijenti filmskih radnji dijametralno različiti. Prvi ambijent je daleko-istočni (japanski), a drugi daleko-zapadni (meksički). Time ovi filmovi u svojoj imaginarnoj susretnosti i nadasve u svom kulturnom jedinstvu i umjetničkom zajedništvu, nose jedinstvenu opštečovječansku poruku i značaj.
Dublje gledano.
Ideje i duh ovih (velikih) filmova - jedinačno ili zajednički, svejedno - sežu do starogrčkih, biblijskih, arapskih, konfučijanskih i ko zne sve kojih ne vremena, tipova ljudskih zajednica i političkih prostora čija je realnost (politički život) veoma isključiv i jednoobrazan.
Rašomonski rečeno, neko realnost vidi i tumači “tako”, a neko “ovako”.
Na ovakvoj duhovnoj rašomonijadi se trenutno gradi ili preciznije rečeno raspada crnogorsko društvo. A svako raspadanje, tvrdi F.M. Dostojevski, nema dna i kraja. Raspadanje je, ako je vjerovati ovom piscu, ciklično i ponavljajuće.
1.
Sva je prilika da se višepartizam u Crnoj Gori poslije sloma komunizma krajem XX vijeka, pokazao kao nedovoljno efikasan i sumnjiv način društvene organizovanosti. Jasno je da svaka jednodimenzionalna, pa još ideološka slika viđenja realnosti (života) kakva je bila komunistička, vodi u ukočenost i propast svakog društva. Krah komunizma se “prirodno” očekivao, jer se zasnivao na političkim isključivostima i jednodimenzionalnostima temeljnih društvenih ideja. (Nijedna pojava u životu nema samo jednu dimenziju. Naprotiv.)
Dakle, višepartizam kao nova društvena filozofija i praksa s kraja XX vijeka u C.G. je došao veoma brzo i - što je naročito opasno - “odozgo”. Iz vazduha, ako tako valja reći. Nametnut je crnogorskom društvu unutrašnjim i spoljnim silama i pritiscima, kao i svaki modni trend koji se mora implementirati copy-paste metodologijom.
On - višepartizam - nije, dakle, “došao” kao izraz (prvenstveno) ekonomske razvijenosti i stratifikovanosti crnogorskog društva i formiranja političkih partija na toj osnovi (radnici, seljaci i dr.). Naprotiv. Vodeći politički i vjerujući duhovnici tog vremena su bili ideološko-nacionalno, ideološko-klerikalno i prvenstveno antikomunistički obojeni. A to je oprobani antirecept za vraćanje društva u (zlu) prošlost. Društva Balkana su veoma sklona hodu unatraške. Statističari broje, svakih 50/70-tak godina.
Sve drugačije rečeno.
Duh i viziju višepartizma kao (prirodne) potrebe za slobodom pojedinca i društva trebalo je znati iznjedriti, prihvatiti, graditi i stalno dograđivati i prevrednovati. Normalno, u skladu sa tokovima moderne civilizacije. Ista strana ili osnova višepartizma jeste demokratija. Ona je iznad svega produkt i izraz duha jednog naroda, a ne samo poštovanje procedura i hijerarhija zakonitosti.
U Crnoj Gori je sve poslije propasti komunizma išlo haotično, bez usmjeravanja i kanalisanja društva ka liberalno-demokratskim institucijama koje su “kultno” mjesto rešavanja nagomilanih društvenih problema. Svega toga u C.G. nije bilo. (Doduše, nije Crna Gora bila izuzetak. Cijeli Balkan pa i šire je bio sličan.)
Bilo što je bilo, došli smo danas u situaciju u koju smo došli. Prvenstveno su narasle nacionalne srpsko-crnogorske tenzije i podjele koje imaju svoju istoriju staru preko 100 godina. Dakle, komunisti su ovu podjelu naslijedili. Podjele su “došle” sa ulice krajem 80-tih godina XX vijeka. Tako su stvoreni nizovi uličnih nacio-političara koji su se vrlo brzo preselili u skupštinske klupe.
2.
”Višepartijska” politička polarizacija crnogorskog društa i “demokratski” oblici njenog ispoljavanja danas su gotovo porazili crnogorsko društvo. Na dobrom smo putu da se izmjestimo i iz evropske pa i uopšte istorije. (Takvih slučajeva ima u istoriji.) Politika je toliko nadvisila i nadjačala crnogorsko društvo da sada imamo mnogo više politike nego što je ona našem društvu potrebna. Mnogi od vladajućih političara su svoje stresove, ambicije i dubioze - ali i ličnu materijalnu zainteresovanost - nametnuli C.G. kao “društveni” sine qua non.
Prosto rečeno, ogromna većina naših političa su umišljeni duhovi, znalci i eksperti koji traže svojih “pet minuta”. Naročito su politički i društveno opasni ogromna većina ljekara i univerzitetskih profesora koji imaju solidnu retoriku, a traže slavu. A ni na pare nijesu gadljivi. Neki su - izvinite na izrazu - ogavno energični sa opasno podignutim kažiprstom, sijevajućim pogledom, stisnutim zubima i urlajućim glasom. Takvim političkim siledžijstvom se nameće i kreira opaki sistem društvene “svijesti” kao normalni standard ponašanja i kulturni obrazac. (O toj opasnosti je toliko pisao i opominjao M. Lalić. Posebno u romanu “Gledajući dolje na drumove”. Interesantno i gotovo identično o “opakom sistemu” piše u svojm dramama i V. Šekspir. U “Hamletu”, na primjer.)
Da produbim temu, zakratko.
Iza “opakog sistema” uvijek stoji nako ili neka ideološka ili slična sila koja nastoji da dominira u destrukciji i razbijanju društva po svom ukusu i ideološkoj zamisli. Ali sve to radi nevidjivo i iza kulisa, kako u dramama iznosi Šekspir.
Jasno je da na krivoj, skraćenoj, suženoj pa i lažnoj duhovnoj podlozi ništa uspravno i visoko ne može da poraste. Drugim riječima, sve što neprirodno brzo nikne, brzo zakržlja, ali i brzo uvene. Crna Gora je uveliko zakoračila ka ambisu.
3.
Danas Crna Gora liči na lift koji se zaglavio između spratova i nikako da se pokrene. A opasno ga je i pokrenuti. Spoljna “pomoć” može biti tragična. Treba “lift” znati pokrenuti i usmjeriti ka toku modernog svijeta i života. Poluge moći su - ipak - u rukama vodećih političara. (Tzv. “eksperti” doživljavaju ili su doživjeli fijasko. Riječ je o grupi neodgovornih mladih političara koji “uređuju” crnogorsko društvo slično letu muve u vazduhu.)
I upravo po “ekspertima” je lako zaključiti da nema valjanog političara bez širokog i dubokog iskustva. Ali i klasičnog i modernog obrazovanja. Snažnog duha i hrabrosti. Drukčije rečeno, političar mora veoma dobro da poznaje našu prošlost, ali i da ima viziju moderne budućnosti crnogorskog društva.
Ljudska istorija je prepuna “ekspertskih” ili sličnih primjera društvene i državne ukočenosti, stramputice, paralize i na kraju - bankrota društva.
Neka društva pokvareni “lift” pokrenu vojnim pučem i usmjere društvo u (svom) zamišljenom i željenom pravcu. Ipak, stvarnost je suviše kompleksna i rašomonski komplikovana da bi je rješavali generali vojnom logikom i silom.
Dodatno, crnogosko-srpski “sukob” je često unutarfamilijarni sukob koji se mora rešavati u okviru iste familije. Dešava se da je u istoj familiji jedan sin Srbin a drugi Crnogorac. Stoga, kad bi puklo u Crnoj Gori, zaboravila bi se Bosna, Varaždin, Knin, Sarajevo.....
II
Stoga, evolucija crnogorskog društva (familije), evolucija ukupne društvene svijesti je najsigurniji, najefikasniji i oprobani način izlaska iz krize. Evolucija je ono crnogorsko “svijetlo u tunelu” kojeg se moramo pridržavati.
Doduše, kao i svaka evolucija, ona je najteži, najsporiji, najneizvjesniji i najdugotrajniji proces izlaska iz krize. Posebno za (politički) naivna društva koja se lako “lijepe” na populistička, brza, ekspertska i spektaktakularna “rešenja” kavih političkih epigona, njihove retorike i agresivnosti. Crna Gora ih je prepuna.
To se uvijek dešava društvima koja nijesu zrela, sposobna i spremna za politiku. Društva koja nijesu dorasla za savremene izazove moderne politike. Društva koja nijesu “vaspitana” (obrazovana) da prepoznaju istoriske tokove modernih kretanja i da se njima prilagode, takva društva nemaju budućnosti. Radi preciznosti, imaju budućnost ali je ona sjevrno-korejskog ili kakvog afričkog tipa.
Komunizam je u nas prekinuo evolutivni razvoj društava ka demokratskom nacionalnom osvješćivanju. Vremenom je i sam postao žrtva nacionalizma tj. republičkih nacionalizama. Srpskog i hrvatskog ponajprije i ponajviše. Drukčije rečeno, komunistička vlast (jugoslovenska birokratija) nije bila dovoljno liberalno-konzervativna da prepozna realnost. Uoobraženo je gledala samo u budućnost ili je život gledala iz utopističke, “svijetle” budućnosti. U nacionalizmu je pronašla pogonsku energiju kao kartaški trik za svoj opstanak na vlasti i maksimalizaciju svoje (nacionalne) moći u svom feudu. Kao i finansijske moći.
***
Danas, gledano sa tačke izlaska iz krize trebamo “biti realni i tražiti nemoguće”. To su parolaške, evolutivne riječi mladih francuskih buntovnika s kraja 60-tih godina prošlog vijeka. Upotrebna vrijednost ovih riječi za crnogorsku i srpsku svijest, društvo i C.G. su velike. A mogu biti itekako inspirativne i korisne.
1.
Dakle, kad se dođe u stanje političkog, pravnog, ekonomskog i moralnog raspadanja, uvijek se pitamo kako dalje i koje prepreke valja savladati da bi se crnogorsko društvo oporavilo?
Navedimo samo nekoliko važnijih (srpskih, crnogorskih, albanskih i dr.) prepreka koje moramo uočiti i savladati da bi imali budućnosti. (Veoma, veoma kratko.)
Jedna od prvih i najvećih prepreka jeste nedostatak individualne i grupne samokritike. Samokritika je oprobani i djelotvoran (zapadno-evropski) moderni lijek. On ne ponavlja istoriju. Bolje reći, izbjegava i zaobilazi naslijeđeno breme istorije. Bez srpsko-crnogorske i druge samokritike ostajemo zarobljenici istorije i vječito rešavamo njene probleme, nepravde, “krive Drine” i osvete.
Naslijeđeni problemi su realni. Od njih se ne može niti treba bježati. Naprotiv.
2.
Iskustvo je političkog zapada da se ovi i slični problemi velikim dijelom uspješno i moderno rešavaju kroz i preko naučnih liberalno-demokratskih institucija sistema. One su danas u C.G. krhe ili ih nema. Godinama pa i decenijama se grade. Ali se veoma brzo i unište. Svaka država, pa i Crna Gora, je ogledalo ovih institucija. Ako njih nema, sve je dozvoljeno. Bez njih, nema kontrole društva. Posebno kontrole izvršne vlasti, jer su tamo državne tj. narodne pare (budžet).
Pozitivna pogonska energija (posljedica) samokritike jeste stalna promjena gledišta u tumačenju, opisu i praksi života. Sve, normalno, u skladu sa naučnim i institucionalnim pogledom na našu prošlost, sadašnjost i budućnost.
***
Ovaj ulazak u rešavanja naše rašomonijade je najiluzionističkiji. Svi smo ga svjesni. Ipak, utopija i vjera u nju je itekako snažan impuls i zna biti unutrašnji, pozitivan pokretač društva. Sjetimo se borbe komunista protiv “civilizacije smrti” (fašizam) u Drugom svjetskom ratu i pobjede komunista. (Drugo je pitanje što se sa društvom desi kad dogma osvoji, ščepa vlast.)
Prvi u nas koji se pobunio protiv komunističke dogme na vlasti u Jugoslaviji - i to kada je dogma bila najača, na vrhuncu moći - bio je Milovan Đilas. On se višefazno, pa i višegodišnje oslobađao “svoje” dogme. Nije mu bilo lako, ali je uspio.
3.
Individualno i institucionalno (društveno) samosazrijevanje i vjerovanje crnogorskog društva s tim u vezi, nosi niz drugih dubinskih problema raznih priroda. To nije tema ovog pisanja. Ali navedimo u “jednoj rečenici” dubine tih problema.
***
Nije lako i prosto, na primjer, pogledati svoje “ružno lice”, ružno lice svoje grupe, svoje nacije, svoje države itd. I to javno iznijeti i priznati. (Lakše je uprijeti prstom na drugoga i tamo tražiti krivca. Teže je sebe kritikovati.) To je slično težini kakvog strastvenog pušača koji hoće da se oslobodi pušenja kao dijela svog “ružnog lica”, ali mu to nikako ne ide.
***
Druga crnogorska muka promjene vjerovanja je neuporedivo teža i zahtjevnija. Ona se vezuje za uvriježeno mišljenje o slabom moralu ličnosti koja često mijenja svoje gledište. Tome se dodaju brojne druge stupidalije takvoj osobi kao: slab karakter, prevrtljivost, labilnost itd., ako se čvrsto i trajno ne drži samo jedne jedine istine.
***
Sa treće strane, tu je vlastoljublje kao i crnogorska pizma. Naime, što na političkoj i društvenoj hijerarhiji neko više stoji, promijena mišljenja je daleko teža i zahtjevnija. Dakle, u političkoj ljestvici najviše vlasti, promjena vjerovanja je još teža. Ali i opasnija. (Ovaj tok najvišeg političkog individualnog samosazrijevanja i osvješćivanja je sličan “skidanju” čovjeka sa kakvog opijata. Zato se s pravom i kaže da je vlast strast kao i droga. Teško se do nje dolazi, a još teže se sa nje dobrovoljno silazi.) Itd. Itd.
4.
Da zaključimo.
Poznavajući koliko-toliko crnogorsko društvo, kada je ono u institucionalnom, društvenom, političkom, moralnom i svakom drugom haosu, propadanju i truljenju, o samokritici i neophodnom društvenom kompromisu i toleranciji kao efikasnom načinu izlaska iz krize, nažalost toga nema na našoj političkoj sceni. Prosto, većina vodećih političkih ličnosti u nas nijesu se kao ličnosti samoprepoznale. Jer (prvenstveno) nacionalno-klerikalne vladajuće ideologije su nadjačale naše društvo, institucije i pojedinca. Time smo se i udaljili od politike kao racionalnog i uvijek promjenljivog odnosa čovjeka prema brojnim realnostima života.
Slično je i sa drugim društvima koja su ušla u “oštra” vremena. Navedimo samo jedan primjer “vučjeg vremena” i šta nadostatak kompromisa i tolerancije vodećih političara društvu donosi. Evo primjer.
Hitler je pisao u Mejn Kampfu (“Moja borba”) da je “kompromis moguć u svemu, osim u ideologiji”.
Ali, to je mogao da kaže samo Hitler i još nekoliko ljudi koji su uticali na sudbinu Planete i ljudskog roda u 20-om vijeku (Musolini, Salazar ili Franko, na primjer). Ovakvom političkom “refleksijom” i ekstremizmom Hitler je za dlaku doveo gotovo do istrebljenja veliki njemački narod. (Sovjetski Savez (SSSR) je spasio Njemce od samouništenja kada je pobijedio fašizam 1945.g.)
***
Za razliku od filmova “Rošamon” ili “Karasko”, mi (Crnogorci i Srbi, ali i drugi) u sebi njegujemo naslijeđenu, tradicionalnu beskompromisnu “svijest” čeličnog, mramornog, ukočenog čovjeka. Takav čovjek čuči u (svima!) nama i čeka šansu da iskoči i da izbljuje vatru po društvu i vrati nas koju stotinu godina unazad.
Bonus video:
