Pjesnik može umrijeti, ali ne i njegova Riječ. Bila osrednja ili veoma zapažena, Riječ (s)kojom je tragao kroz život i dalje nastavlja svoju putanju - sada u kohabitaciji sa čitaocem. Takva je i Riječ Jasne Č. Vuković. Odnedavno bez svog autora (pjesnikinja je iznenada preminula 29. novembra u Podgorici, gdje je i živjela, a sahranjena u porodičnu grobnicu u Budvi), preostao joj je samo razgovor s nama, a nama - da joj se još jednom okrenemo i osjetimo njene damare ukoliko smo ih ranije previdjeli.
Koliko god razmišljali o smrti, ona uvijek dodje iznenada. I uvijek nas prekine u nečem - u nekom zamahu, pokrenutoj ideji, misli, započetom poslu...
To što se posljednjih petnaestak i nešto godina povukla sa javne književne scene (posljednja zbirka “Ig”, objavljena je 2011. godine) i distancirala od ionako oskudne dijaloške matrice na ovdašnjoj kulturnoj mapi - nijesu samo u pitanju zdravstveni razlozi, već i oni voljni koji su proizilazili iz njenog krajnje pesimističkog stava prema pitanjima opštedruštvene i stvaralačke perspektive ovog malog geografskog prostora, čiju sudbinu i sami dijelimo. Prostora, u kojem ona nije više prepoznavala svijet iz svojeg iskustva i svojih stremljenja. Svi smo mi, manje-više, zalazili u slične nedoumice i reagovali po sopstvenoj mjeri i naumu. Jedni su se nehajno mirili, drugi s revoltom nastavljali, treći su oštrim rezom razdvajali svoj svijet od svijeta drugih, povlačeći se na taj način u sebe. A Jasna Č. Vuković, čini se, pripadala je ovim potonjim.
I sada, kada se više ne postavlja granica između života i smrti, kada se više ne oslanjamo ni na uznemirenost ni na razumijevanje, ni na dijalog ni na očekivanje, kada se smrt potrudila da poravna i nedoumice i jasnoće, i Jasnine i naše, preostaje nam da se prisjetimo njene poezije, njenih devet zbirki, za koje je nalazila valjani i razlog i način da ih ispiše. Radila je u nekadašnjem Leksikografskom zavodu, u Domu omladine “Budo Tomović”, bila saradnik Radija Crne Gore i kulturnih rubrika više dnevnih novina, ali je svoju duhovnost i stvaralačku energiju, tiho i predano, bez glamuroznosti i podizanja prašine, crpila, prije svega, iz Riječi - njenih poetskih tkanja, lirskih iskri, meditativnih dosega… Kad god bi zaranjala u život, na način kako to samo u poeziji može da sprovede, Jasna Č. Vuković nikada nije opsjenarski prolazila kroz njegove lavirinte, već je jasno skenirala sva njegova izglobljenja, pukotine i nedovršenosti. Isto tako i sopstvenu nesavršenost, nenaviknutost na mnoge izazove spolja, na trnovit put svake svoje ideje i ranjivost i najmanjeg emotivnog treptaja. Drugim riječima kazano, raspon od našeg dnevnog kretanja, otuda i pjesnikinjinog, do našeg cjelovitog duhovnog ispunjenja, suviše je velik da bismo našu sudbinu mogli prepustiti hirovitosti slučaja. U takvoj dihotomiji trajanja, Jasna Č. Vuković je tražila sopstveno mjesto, tačku oslonca, čvrstinu svom koraku i da, istovremeno, svoj opstanak definiše kao jednu vrstu svjesne opredijeljenosti. Otuda ona u većini svojih pjesama daje prostora efektnim esejističkim notama.
Razapeta između gole egzistencije i više spiritualnosti, put je nalazila u Riječi i kroz Riječ, uspijevajući da njome, u svih devet pjesničkih zbirki, označi sopstvenu dramu i odredi joj granice. Život je, od svog postanja, prema tumačenju Jasne Č. Vuković, zatamnjen i presvučen bolom, sa tek ponekom svjetlosnom linijom ili iskrom. Kao takvog, ona ga je direktno sklapala u svoje poetske minijature, reskim linijama davala pečat pređenom iskustvu, ali i sopstvenom nepristajanju na mnogostruku težinu koja se rađala iz njega. A znala je da svoj unutarnji osjetilni damar i misaono pregnuće može da obdrži samo riječima. Otuda njena posvećena okrenutost izrazu, imenovanju, značenju, a što bismo mogli prevesti u stilu sentence: Ono što me ne ubi, to me ojača. A ojača, dodali bismo, samo kroz poeziju.
Dileme i pitanja neće nikad prestati. A čovjekova memorija je, nažalost, često “sklona padu”. Uz to, ako je još i selektivna? Kad je u pitanju Jasna Č. Vuković i njen pjesnički opus, imamo dobar razlog da se, kao njene kolege, prijatelji, sugrađani i poznanici odupremo toj upravo navedenoj dvostrukoj nestalnosti našeg pamćenja.
P.S. U komunikaciji sa Jasnom, najradije sam je oslovljavala sa ČE, na šta je ona, kroz smijeh uzvratila: “Pa, nisam ja nikakav revolucionar!” (misleći na Če Gevaru). “Ti si naš književni Če”, odgovorila bih joj. Imajući, međutim, u vidu njen beskompromisan kritički stav prema određenim društvenim pojavama i nesuvislim potezima povlaštenih pojedinaca, a da se za života i sama držala principa koje je zahtijevala od drugih, ne tražeći nikakve povlastice ni oslonac ni za sopstveno ime (a mogla je pored oca, poznatog pisca Čeda Vukovića), pitamo se i ujedno odgovaramo: Zar ona, u neku ruku, to upravo nije i bila - naš, crnogorski književni Če!
Bonus video:
