Kao veliku i važnu misiju glumac Marko Baćović prihvatio je funkciju direktora Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP), tako joj i pristupio, a nakon nešto manje od dvije godine otkako je preuzeo tu ulogu ostvareni rezultati na raznim poljima svjedoče svojevrsnoj renesansi krovne teatarske kuće Crne Gore.
O situaciji koja ga je sačekala skoro da i nije govorio, a sada za “Vijesti” priča o stvarima koje je korigovao u CNP-u, počevši od velikog broja gratis karata i upravljanja novcem, preko osnaživanja repertoara, rada sa glumcima, pažljivo promišljenih tema i postavljenih predstava, angažovanja reditelja koji garantuju kvalitet i procesa i rezultata... Da je sve to urodilo plodom pokazuje i interesovanje publike, njena brojnost, raznovrsnost i jedinstvo, gust, bogat i različit repertoar, brojna gostovanja ali i putevi, koprodukcije koje su realizovane i one koje su u planu, ali i ono bez čega pozorište ne može - glumci i glumice i njihovo jedinstvo i zadovoljstvo koje se ogleda i u kvalitetnoj igri.
Baćović ponovo podsjeća da je glumac najvažniji resurs teatra i opet apeluje na nadležne resore da omoguće zaposlenje makar po dvoje glumaca godišnje. Kada je budžet u pitanju ističe da je dovoljan, iako ispod procenta koji se praktikuje u većim državama. No, odgovorno raspolaganje novcem je ključno, pa tako Baćović ističe da je reprezentacija svedena na minimum, jer novac namijenjen pozorištu treba da bude u svrhu kulturne ponude...
Uz sve to, trudi se da ne zapostavlja ni glumački angažman, iako je brojne predstave otkazao i ponude odbio. Nastavlja da redovno igra u četiri predstave, kao i u Nušićevom “Pokojniku” u adaptaciji Egona Savina u kojem ga publika u CNP-u može gledati. Priznaje da nema vremena za snimanja, ali otkriva da se očekuje par filmova na kojima je ranije radio.
Sa težnjom da, kao i do sada, repertoarska i kulturna ponuda bude što bolja, sa mnoštvom planova, dogovorenih saradnji i projekata, a najvažnije, sa vizijom i voljom, Crnogorsko narodno pozorište ulazi u 2023. godinu, baš nakon što je 29. i 30. decembra izuzetno kvalitetnom, snažnom i emotivnom predstavom spustilo zavjesu na prethodnu. Slijedi period praznika koji je uvijek vrijeme sumiranja proteklog vremena, što u intervjuu za “Vijesti” Marko Baćović i radi - govori o programu, ambicijama, svom položaju, misiji, ideji da pozorište bude mjesto susreta bez razlike i podjele po bilo kom osnovu...
Na funkciji direktora CNP-a ste oko dvije godine. Kako biste sumirali taj period? S obzirom na neke spekulacije, može li se očekivati da ostanete na tom mjestu do isteka mandata koji je predviđen na četiri godine?
Kad sam bio mali, ujak me je učio da vozim “fiću” i tada mi je rekao: “Ne voziš ti auto, on sam ide, ti samo upravljaš”... To je to: ni u pozorištu nema šta da se gura, vozi ili vuče, samo treba raditi po zakonu i uspostavljenim pravilima. Svi sektori su sastavljeni od profesionalaca, koji vole pozorište i imaju dugogodišnje iskustvo, i sektor produkcije, scenske tehnike, održavanja, prodaje, marketinga, služba za odnose sa javnošću… Svakako, naporno je biti direktor, pogotovo zamara administrativni dio sa raznoraznim koeficijentima, procentima, kategorijama, raznim opravdanim ili neopravdanim zahtjevima i slično... Tako da se u administraciji ponekad zaboravi da sav smisao našeg rada jeste u službi onoga što će se desiti na sceni. Najvažnija bića pozorišta su glumci, što svi treba da shvate. Svoju ulogu direktora ne vidim kao da ja nešto tu rukovodim, već je više doživljavam kao mogućnost da pomognem ljudima koji žele i hoće da rade.
Što se tiče mandata, još ne znam ništa konkretno. Neka se bave pravnici time. Kako god Vlada da odluči i šta god da dođe, ja sam mu naredan. Nijesam na ovoj funkciji da bih gradio sebi karijeru, niti mi je ovo stepenica za uzdizanje u neku elitu. Doživljavam ovu poziciju kao misiju i želju da doprinesem razvoju pozorišne kulture.
S obzirom na to da se nijeste često pojavljivali u medijima, izostalo je Vaše zapažanje o tome kakva Vas je situacija zatekla u pozorištu?
Iako ima ljudi koji misle da sam ja neki izvanjac, ja jesam odavde, često sam dolazio u Podgoricu ranije. Moje posjete majci, koja je bila živa do prije osam godina, bile su redovne. Ovdje imam sestru, sina, porodicu, kasnije sam dobio unučicu, pa unuka, tako da sam često tu. Ipak, pored predstave u kojoj sam igrao u pozorištu, nijesam često dolazio u kontakt sa pozorišnim svijetom, niti izlazio i posjećivao pozorište, već sam vrijeme najviše provodio sa porodicom. Kad sam došao na mjesto direktora CNP-a mogu iskreno reći da mi je sve to bilo novo, što smatram prednošću. No, zatekle su me priče o tome šta se i kako dešavalo ranije. Ne znam koliko je iskreno, ali ljudi u pozorištu ali i oni van njega mi kažu da se situacija u pozorištu popravila, sredila, da su ljudi mirniji i zadovoljniji. Baš prije desetak dana kada sam putovao u Beograd, službenici na čekiranju na aerodromu, mladić i djevojka, prepoznali su me i rekli da su nove predstave divne, da im se repertoar dopada i iskazali su zahvalnost za moj trud... Eto, meni je to najveća moguća pohvala koju sam mogao da dobijem.
Imamo sjajne i starije i mlade glumce i ponovo koristim priliku da apelujem na ministarstva kulture i finansija da nam omoguće da narednih godina zapošljavamo nove glumce. Ne moramo ih primiti sve odjednom, niti bi to bilo dobro, ali značilo bi nam da svake godine imamo pravo da primimo makar po dva mlada glumca. Bitno je i da mladima omogućimo perspektivu, jer imaju potencijala. Eto, nedavno smo zaposlili Sanju Vujisić koja se nametnula svojim telentom i sjajnim ulogama u nekoliko predstava, a tu ih ima još mnogo, poput Lazara Dragojevića, Stevana Vukovića koji je otišao u Nikšić, Maje Stojanović, pa i mladih koji još studiraju među kojima je i Una Lučić, Lara Dragović, Maša Božović i mnogi drugi, da ne nabrajam...
Svakako je vidljivo da raznovrsna publika, svih dobi, opredjeljenja i staleža sve češće dolazi u pozorište i potražnja za kartama je velika. Šta je Vaš cilj u odnosu na publiku?
To mi je svakako bio jedan od ciljeva. Kad sam došao na mjesto direktora vidio sam da ima mnogo gratis karata. Kazali su mi, da je ta velika količina gratis karata dijeljena jer nije bilo velikog interesovanja publike, pa se to radilo da bi se sala napunila. Ovo je Crnogorsko narodno pozorište... Dakle, crnogorsko je i za narod, a meni je cilj bio da ga upravo takvim i načinim, da ono stvarno bude za narod i da vratim publiku koja je dolazila pa (možda) prestala, ali i da kod drugih ljudi stvorimo naviku da posjećuje pozorište. Lorka na jednom mjestu kaže da možete gledati zdravlje kulture jedne nacije gledajući stanje njenog pozorišta. Pominjem Lorku jer upravo se desila premijera “Jerme” Sajmona Stouna, u režiji Ane Tomović koja je rađena po legendarnom Lorkinom predlošku. Zbog toga mi je stalo da ljudi dolaze u pozorište, a da oni koji možda nemaju ili nijesu imali kontakt sa njime, da ga upoznaju i zavole...
Da li je korigovano dijeljenje gratis karata?
Gratis karte su ukinute, koliko je to bilo moguće, a naravno, neke su i ostale. Sugerisano mi je da bi se pojedini uvrijedili da ostanu bez tih karata i smatrali bi da nemam dovoljno poštovanja prema njima, a zapravo ispada da oni nemaju poštovanja prema pozorištu. Svakako, to ne može preko noći da se riješi, ali nalog je taj da je broj gratis karata minimalan. Prije svega, mislim da karte za pozorište treba da budu više od pet eura, ali to je druga tema... Uz to, moj sin kupuje karte, kao i cijela moja rodbina i prijatelji, pa mi Sajo iz sektora prodaje prvi kaže da mu to mnogo pomaže kao primjer drugima koji zovu i raspituju se za karte... Ne znam, zaista ne mogu da shvatim da bi ljudi pokušali da uštede pet eura na pozorištu, a nakon toga se posvađaju ko će da plati mnogo veći račun u kafani... Uprkos takvom mentalitetu, karte znaju da planu i u roku od deset minuta.
Pozivajući se na Lorku kazali ste da pozorište govori o stanju u državi, o društvu i kulturi... O čemu bi onda naše pozorište govorilo i na šta upućuje?
Imamo mi mnogo tema koje je potrebno obrađivati, neke smo otvorili kroz dosadašnje predstave, neke su univerzalne ljudske, neke šamaraju sadašnjicu, neke se zasnivaju na globalnim fenomenima. Jedna od onih koja je univerzalna ljudska priča je predstava “Bladi mun” koja govori o tome da svi mi u sebi imamo nekoliko ličnosti: jedna je ono što se u psihologiji zove ‘persona’, odnosno naš lik koji postoji za druge; pored toga imamo i svoju unutrašnjost, ono što jesmo, a postoji i onaj dio nas kojeg ni sami nijesmo svjesni. “Bladi mun” se bavi time, a to nije pitanje ni Crne Gore, ni Jugoslavije, već je to ljudski i problem čovječanstva. Lijepo je što je Ana Đorđević smjestila taj komad u Crnu Goru, jer smo konačno imali priliku da vidimo da na crnogorskom govoru i među mladim urbanim ljudima ovdje postoje i obrađuju se opšte ljudske teme, a ne da se bavimo samo folklorom, identitetom, istorijom... Mi smo dio svijeta i kao savremeni ljudi, državljani Crne Gore danas živimo živote cijelog svijeta. Zatim smo kroz “Pokojnika” govorili i o sprezi vlasti i kriminala. Nijesmo išli da prstom u oko gađamo direktno crnogorske prilike, jer je Nušić ovo napisao udarivši šamar jugoslovenskoj stvarnosti toga doba, 1937. godine. No, izgleda da su ti problemi isti, čak još i gori danas. I taj komad smo stavili u crnogorski kontekst i prilike, jer lijepo odgovara i dobija neki posebni šmek, ali se tiče svih naših država i svijeta. Sprega kriminala i politike je svjetski problem, a način na koji se neko ko je politički oponent odstranjuje tako što biva proglašen državnim neprijateljem ili izdajnikom, nešto je što je opšte prisutno u svijetu. Ta satira je i crnogorska i jugoslovenska i svjetska. U “Omladini bez boga” Edena fon Horvata u režiji Tare Manić govorili samo o pogubnosti nacionalizma, o tome da ako djecu učimo šovinizmu, radimo zapravo na njihovom uništenju.
Ima tu i nekih tema u Crnoj Gori koje bih ja istinski volio da obradimo, ali iskreno rečeno, ne postoje dobri tekstovi. Imamo, na primjer, taj problem selektivnih abortusa, odnosno izbjegavanja rađanja ženske djece. To je težak problem i tabu tema, i mnogi odmah kad se to pomene reaguju tako da kažu da to nije istinita. Međutim, u odjeljenju u kojem je moja unučica ima osam djevojčica i 16 dječaka. To je tema za koju bih rado vidio tekst, a moram napomenuti da je jedno biti svjestan teme, a drugo od te teme napraviti uzbudljvu predstavu, odnosno dobar dramski predložak.
Ono što izbjegavam jeste repertoar koji će se svesti na dnevno-politički nivo. Ja vjerujem u onu uzrečicu da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. To znači da mi treba da se bavimo pitanjima zbog čega smo i koliko mi sa svojim moralom i osjećanjima za dužnost i pravdu, dozvolili da se neka politika među nama ugnijezdi, koliko smo mi sami podložni, koruptivni i koliko zapravo svako od nas ima cijenu. To treba sami sebe da (pre)ispitamo. Ne želim da se bavim dnevnom politikom, iako je politiku nemoguće zaobići. Sa druge strane, na prvom sastanku sam rekao glumcima da su svi oni građani i da imaju apsolutno pravo na svoj stav, politiku, članstvo u partijama, aktivizam, šta god, ali sve to treba ostaviti pred ulazom u pozorište. Pozorište u svojoj suštini jeste mjesto susreta. Naše pozorište je i zaista takvo: našu publiku čine pripadnici svih partija, od DPS-a, preko manjinskih do DF-a. U mraku scene svi oni prestaju da budu politička bića i postaju ljudi. Pozorište ima tu misiju da nas ujedinjuje.
Kada se ugase svjetla u sali i svi počnu da saučestvuju u glumačkoj igri, kada iz svoga mraka reaguju, uzdišu, smiju se, aplaudiraju, svi u publici postaju jedno biće i to je jedna od najljepših stvari u pozorištu. Pozorište postoji od začetka čovjeka i kao takvo predstavlja jedan od elemenata ljudskosti. Da ne počinjem o istorijatu pozorišta, ali ta vrsta zajedničke igre i zajedničkog doživljaja je nešto što je svojstveno čovjeku i što je dio suštine čovjeka.
Sa druge strane, šta odnos države, vlasti, društva, pa i budžeta opredijeljenog pozorištu, govori o našem sistemu?
Nažalost, u ovim našim državicama se vrlo malo odvaja za pozorište. Mislim da je neki svjetski standard da nekih dva odsto BDP-a ide u pozorište, a mi smo daleko od toga, ne prelazimo nijedan odsto. Međutim, tako je kako je. Ne znam kako je bilo ranije, ali saradnja koju sam ostvario sa nadležnima, prošle godine, a i ove sa novom garniturom, dobra je i na tom planu. Odobrili su nam dovoljan budžet, a mislim da ćemo jedan prilično veliki iznos da vratimo u budžet. Meni je važno da novac imamo, da možemo da radimo, da nam ruke nisu vezane, a sigurno je da ništa nećemo spiskati niti se razbacivati, kao što to i ne radimo. Reprezentaciju smo sveli na minimum, nema kojekakvih posjeta nekom pariskom pozorištu ili čemu već, nema luksuznih večera uskog kruga ljudi i sličnih izdvajanja, već gledamo da novac koji dobijemo upotrijebimo na što bolji način i napravimo što bolju kulturnu ponudu ovom društvu i narodu.
Zateklo Vas je nekoliko predstava koje su postavljene, čekale dugo, nikada izvedene. Tu su i predstave sa velikim ansamblima, zahtjevnim scenografijama, koje su pripremane dugo, a izvođene možda samo te jedne sezone. Šta se može očekivati po tom pitanju?
Od predstava koje nijesu izvedene, a koje sam uspio da pogledam, mnogo mi se dopala “Posjeta” od Aleksandra Morfova. Nadam da ćemo se na kraju nekako dogovoriti oko termina i uslova da se predstava konačno dogodi pred publikom. Smatram da je dobar komad koji odgovara ovom trenutku. Dobra je i glumačka podjela, vidi se da je veliki reditelj vodio proces i razigrao svaki djelić naše pozornice. Tu su još neke predstave koje nisu izvedene zbog trudnoće ili bolesti glumica, i sad sve to treba uklapati sa novim produkcijama. Čekaju mladi reditelji svoju šansu, glumci su željni da rad u novim komadima sa dobrim rediteljima, tako da postoji gužva i red za scenu.
Kada su u pitanju predstave iz ranijih sezona koje ste spomenuli, ima ih sa veoma brojnim ansamblima i ima ih mnogo zahtjevnih u kontekstu scenografije, da trebaju dani da se scenografija montira, a onda ima problem gostovanja jer su neke scenografije toliko zahtijevne da je nemoguće obezbijediti prevoz. Zato je naš zahtjev za scenografa i reditelja da sve što je potrebno za predstavu može stati u kamion, kako bismo gostovanja učinili mogućim. Ne možemo priuštiti sebi da nam scenografija zahtijeva da kupujemo ili iznajmljujemo šlepere. Moramo misliti o tome.
Ističe se i značajan broj gostujućih predstava, kao i igranja vani. Iz ugla glumca, ali i upravnika, koliko je to važno priuštiti?
Moramo našoj publici predstaviti sve što je najbolje iz regiona. Imamo ostvarenu saradnju i potpisane ugovore o saradnji sa Narodnim pozorištem iz Sarajeva, SNP iz Novog Sada, zatim sa Narodnim pozorištem iz Beograda čija će jedna predstava uskoro biti izvedena ovdje. Ono što mislim da je važno, kada su gostujuće predstave u pitanju, je i to što sam tražio da se uvijek igraju dvije večeri, jer karte za jedno izvođenje prođu previše brzo, a interesovanje je veliko. Imamo saradnju sa Beogradskim dramskim pozorištem čije će tri predstave gostovati kod nas, a tri naše tamo. Volio bih da uspostavimo saradnju i sa Zagrebačkim kazalištem mladih koje veoma cijenim i pokušaćemo da realizujemo i tu razmjenu. U pregovorima sam i sa Makedonskim narodnim teatrom iz Skoplja. Za početak bismo doveli njihovog “Narodnog neprijatelja” sa sjajnim Nikolom Ristanovskim, a naš “Pokojnik” bi gostovao tamo. Mislim da je važno da naša publika vidi i tu predstavu i sjajnu glumu. Tu je još nekoliko predstava za koje pregovaramo, ali ne bih najavljivao dok razgovori ne odmaknu.
Istakao bih da i mi imamo kvalitetne predstave, odličnu glumu koja je u nivou jugoslovenskog glumišta. Dragocjeno je da naši glumci pođu tamo i igraju vani, a da naša publika vidi što više predstava iz regiona.
Šta Vam je važno kada je u pitanju izbor reditelja?
Jedna od zamjerki je bila vezana za zastupljenost crnogorskih reditelja, kojima mi svakako pružamo priliku. Trenutno Mirko Radonjić postavlja “Ujka Vanju”, radiće i Hana Rastoder, pa Damjan Pejanović za kojim je sjajna predstava “Danzen” i koji ima dobru ideju kako da napravi Kamijev ”Nesporazum”. U pregovorima sam i sa Vitom Tauferom iz Ljubljane i još nekima, tako da ćemo imati i ljude iz regiona, uz naše mlade reditelje. Reditelji koji su radili otkad sam došao dokazali su da su odlični i da odlično rade sa glumcima, od Tare Manić, Jovane Tomić, Ane Đorđević, Ane Tomović, Egona Savina i tako dalje... Dolaziće ljudi iz Sarajeva, Zagreba, Ljubljane, a jedini uslov je garantovani kvalitet.
Funkcionišem po principu da pronađem reditelja za kojeg znam da je dobar i da dobro radi sa glumicma. Onda sa njim razgovaram o mogućem tekstu i podjeli. Pritom, naravno, uzimam u obzir da taj tekst mora da se tiče nečeg, ili ljudske prirode ili našeg društva, a uz to je važno i da ta priča reditelja privlači, uzbuđuje, ispunjava, jer iz svega toga proizilazi uzbudljivost pozorišta. Neka mi ne zamjere, ali mislim da su glumci ovdje bili potcijenjeni, jer se vidi kako sa pravim rediteljima i mladi i stariji glumci procvjetaju. Odjednom smo shvatili da ovdje imamo u izobilju jedan od najvažnijih resursa koji neka pozorišna sredina mora da ima, a to su dobri glumci.
Uz sve to, čekamo neki dobar tekst odavde. Ima sjajnih tema, veoma značajnih, ali ljudi ne shvataju kompleksnost drame, dramu je teže napisati od romana, na primjer.
Godina se završila premijerom, a pored toga, kako biste Vi sumirali prethodni period?
Zadovoljan sam, jer smo napravili nekoliko dobrih predstava, vratili smo mnogo publike, stekli nove... Imali smo koprodukciju sa Centrom za kulturu Tivat u čemu nam je pomogao predsjednik opštine Željko Komnenović i direktorica CZK Tivat Dijana Sindik, sa kojom imamo lijepu saradnju i koja nas je iskreno podržavala, koja je često silazila iz kancelarije i iz mraka sale iz posljednjeg reda, gotovo svakodnevno pratila probe, omogućila nam dobre uslove za rad. Na kraju smo dogovorili i da naše najuspješnije predstave gostuju na tivatskoj sceni. Tu moram primijetiti da oni imaju dobru scenu, otprilike sličnu našoj. Nadamo se da ćemo tu saradnju nastaviti i možda opet napraviti neku koprodukciju na ljeto... Kad sam se već dotakao te teme, želio bih da dodam, da mi je neko na početku postavio pitanje koje je glasilo da li smatram da je Crnogorsko narodno pozorište do Bioča. Ne, Crnogorsko narodno pozorište je krovna pozorišna kuća Crne Gore i nastojimo da što više igramo po svim scenama, od Pljevalja, Nikšića, Berana, Ulcinja, Cetinja, Tivta pa dalje, gdje god postoji ta mogućnost. Nažalost, ovom prilikom bih istakao da je sramota da Budva nema zatvorenu salu, ali, bez obzira na to imamo u planu da sa realizujemo jednu koprodukciju tokom ljeta sa Budvom. Cilj nam je da gostujemo na svim scenama u Crnoj Gori, i u tom kontekstu moram pohvaliti bivšeg ministra kulture Branislava Mićunovića koji je po sjeveru Crne Gore osposobio scene i tako ostavio mogućnost realizacije brojnih projekata i izvedbi predstava.
Da li biste nešto dodali na kraju razgovora?
Svima bih poželio sve najbolje! Mnogo zdravlja i da čitate što više, da dolazite u pozorište, da se oplemenjujete. Što se nekad, u mojoj mladosti, govorilo - osam sati rada, osam sati odmora, osam sati kulturnog uzdizanja. Želim nam svima tog kulturnog uzdizanja. Ali najvažnije od svega toga, želim svima zdravlja, sreće i radosti.
Na sceni smo uvijek kolege
Vi ste prvobitno glumac. Da li je teško balansirati uloge direktora i glumca i koliko ste morali da se odreknete glume zarad funkcije koju obavljate?
Dobro ste primijetili. Baš nedavno sam pričao sa Nikolom Ristanovskim i rekao mu kako sam otkazao neke serije zbog ovoga i odustao od nekih uloga, pa i dobrih honorara, a on mi je rekao: Pa šta je važno da li imaš za dva ili za četiri bureka, jer ovdje imaš misiju koja je bitna, šansu koja se rijetko kome ukazuje u životu - da unaprijediš jednu pozorišnu sredinu... Neke predstave koje sam igrao u Beogradu sam otkazao, ali i zadržao one predstave za koje mi je sugerisano da u njima ostanem ili da bi se poremetile ukoliko ih napustim. To su neka četiri naslova u Beogradu od kojih bih izdvojio učešće u predstavi “Carstvo mraka” koju mnogo volim, a koju je režirao Igor Vuk Torbica. Prije neko veče smo je u Beogradu igrali 50. put i bilo je fantastično. Iako mračna i teška, ta predstava je sve bolja i bolja, punija, bogatija, narasla je do neviđenih visina i igraće se još dugo, dugo vremena. To mi je drago jer na taj način čuvamo zaostavštinu tog divnog reditelja. On bi bio prvi reditelj kojeg bih pozvao da radi. Nažalost, tragična sudbina ga je zadesila, a mi smo tu da čuvamo njegove predstave.
Sa druge strane, CNP funkcioniše odlično, sve službe su u saglasju, tako da nekada i telefonom završavamo mnogo stvari i ništa nas ne remeti. Prilično sam prisutan ovdje, a svako putovanje mi znači i u ovoj ulozi, jer se trudim da gdje god pođem ostvarim neke kontakte i saradnje koje CNP-u mogu koristiti.
U CNP-u ste igrali u “Pokojniku” Egona Savina, kako je protekao taj proces i saradnja sa glumačkom ekipom?
To mi je veliko zadovoljstvo, iako sam isprva rekao Egonu da izabere nekog drugog, ali nakon njegovog insistiranja sam pristao. Radio sam sa divnim, fantastičnim kolegama i stvarno je veliko zadovoljstvo igrati sa njima. Ni u jednom momentu nije postojala distanca među nama, zbog moje funkcije, niti na sceni niti van nje. Na sceni smo uvijek kolege, ponašamo se kao glumac prema glumcu, jedina razlika je možda to što sam ja nešto stariji i možda imam nešto više iskustva.
Stav “zahtjevna-nezahtjevna” publika podsjeća na priču “Zastidio se majke”
Kako biste prokomentarisali značaj kritike i uopšte (ne)postojanje pozorišne kritike u Crnoj Gori?
Kada je kritika u pitanju, ona generalno vrlo malo postoji. U redu da se nešto nekome sviđa ili ne sviđa, ja samo ne volim da osjetim, a i žao mi je kad osjetim, bilo kakvu vrstu kompleksa nazovi kritičara koja se iskazuje potrebom za ponižavanjem.
Naravno, svako ima pravo da piše, naš posao je javan i svako ima pravo da iznosi svoj stav, kakav god da je, od čega ja ne bježim. Međutim, kada već govorimo o tome, iskreno ću reći da postoji nešto što mi je jako zasmetalo u jednoj kritici. Jedan čovjek koji je pisao o “Pokojniku” rekao je da je to predstava koja će biti na zadovoljstvo, kako on reče, “naše nezahtjevne publike”. Ne govorim ovdje o kritici komada, neka misli autor šta god želi, naravno, ali ta mi rečenica smeta, ta podjela, ta zahtjevna i nezahtjevna publika. To mi pomalo liči na priču Ivana Cankara “Zastidio se majke” kada Joži majka dođe u posjetu, a on drugovima govori “Ne, to nije moja majka”, jer je se zastidio zbog njenih seljačkih čizama i smiješne haljine i zavežljaja u kojem mu je donijela košulje. Tako mi i stav “zahtjevna-nezahtjevna” publika liči na čovjeka koji nosi neki kompleks toga da je rođen u nekoj sredini koje se stidi.
Kako može neko to da kaže? To su u publici sve naše majke, tetke, očevi, stričevi, sestre, djeca... Nije naš narod nezahtjevan narod i nije to malograđanstvo. Ja sam rođen u Nikšiću u kojem sam živio do svoje pete godine i koji je za mene jedan mitski grad. Ipak, volim da kažem da je moj otac iz Broćanca i da sam ponosan na Broćanac i moju rodbinu tamo. Ljudi tamo nijesu nezahtjevni, naprotiv, vrlo su zahtjevni. Možda su obučeni onako kako moraju biti kad radiš oko zemlje i stoke, ali svi oni su u svojoj biti gospoda, izuzetno rječiti, kulturni i pametni ljudi, sa kojima možeš o bilo čemu. Moja pokojna rođaka znala je da napravi najbolji sir iz mješine, a sjećam se kada sam posljednji put bio kod nje u posjeti vidio sam da čita “Madam Bovari”.
Ako politička partija ili sistem zavisi od jedne predstave, onda nešto nije u redu sa njima
Situacija u pozorištu koja se velikim dijelom istakla u prethodnoj godini je ona sa predstavom “Pjer Paolo Pazolini režira Strašni sud” kada je Zlatku Pakoviću otkazana produkcijska podrška i predstava praktično bila cenzurisana. Šta Vi sada mislite o tome?
Cenzura je jedna velika glupost koju su napravili oni koji su tako odlučili. Ako jedna velika politička partija ili sistem zavisi od jedne predstave, onda nešto debelo nije u redu sa njima. Tu predstavu bi u gledalištu vidjelo 150-200 ljudi, a ovako su tim gafom sebi napravili još goru stvar... Čovjek je tu “generalnu probu” pustio onlajn i predstavu je vidjelo oko 5.000 ljudi. Znam da je u komadu pominjao i direktoricu CNP-a, što je mene posebno zanimalo. Nemam ništa protiv toga i da je kompletan komad usmjeren protiv mene, jer, na kraju krajeva mene neće niti odbraniti niti srušiti jedna pozorišna predstava, a isto tako predstava neće ni oboriti vlast niti se izboriti za nju. Predstave ne mogu mnogo da mijenjaju politiku i društvo u zemlji. One mogu samo da kroz dugi niz godina oplemene jedan narod i da ljude učine bogatijim. S druge strane, moram da priznam da ja ne volim političko pozorište. Smatram da se treba baviti našim manama koje dozvoljavaju da se neke loše politike uspostave nad nama. Imao bih mnogo štošta da kažem u odnosu na politiku, ali ne želim. Mogu reći da sam prihvatio ovo mjesto zato što smatram da se u Crnoj Gori dogodio preporod, što i dalje to mislim. Konačno smo postali istinski građanska država. To što vlasti i vlade padaju svaki čas je sasvim normalno u demokratiji. A da pozorište tu nešto mijenja ili će mijenjati - neće. Pozorište tokom dugog niza godina izgrađuje nekakvu kulturu jednog naroda koji će onda imati nekog uticaja. Jedan oplemenjeni čovjek će drugačije gledati na svijet, društvo, život. Ja se držim toga da je pozorište mjesto susreta.
Ipak, dnevna politika jeste ušla u pozorišta, makar na momenat...
Nedavno se desio jedan slučaj u kojem se jedna glumica našla uvrijeđena jer je koleginica iz CNP-a uputila riječi tipa, parafraziraću - “neka vas zabavljaju ovi iz DF-a”. Mislim da je takva rečenica ružna i sramotna, bez obzira na to kome je bila upućena. Mi svi privatno jesmo građanska lica, pa i politička bića, možemo da budemo aktivisti i simpatizeri nekih partija, pojavljujemo se u spotovima, ali u pozorištu toga ne smije biti. Moramo shvatiti da je pozorište mjesto susreta u kojem jednako sjede svi, bilo da su iz DPS-a, SDP-a, Bošnjačke stranke, DF-a, Demokrata, ali svi mi smo tu prije svega ljudi. Nas tiče nešto duboko, nešto ljudsko, neka nit nas sve povezuje i to je ono što je svrha pozorišta.
Čekaju se “Sirin” i “Oluja”
Kada su u pitanju uloge u filmovima, ranije je najavljeno da igrate u filmu “Sirin” Senada Šahmanovića. Da li se još nešto može očekivati ili je to ostalo po strani?
U filmu “Sirin” imam jednu lijepu i značajnu ulogu. Čekamo Senada da to završi pa da se zajedno radujemo premijeri, jer je film vrlo kvalitetan. Sva ostala snimanja sam uglavnom odbio, pa se može očekivati jedino ono što je ostalo u postprodukciji, a što sam radio prije nego sam došao u CNP. Tako je tu “Oluja” koju je režirao Miloš Radunović, mladić odavde. U pitanju su film i serija koji govore o tragičnim događajima 1995. godine i vrlo je zanimljivo napravljen koncept. Radnja je svedena na sukobe nekoliko ljudi, vrlo je malo velikih kolektivnih scena, a ima i zanimljivu formu, jer je u velikoj mjeri akcioni film.
Bonus video:
