Priča o Peleu počinje tišinom. Mladi, ambiciozni političari Brazila htjeli su da prvenstvo 1950. učine svjetskim čudom. Velikom promocijom Brazila. Izgrađen je najveći stadion na svijetu za 200.000 gledalaca. Često su brojevi izvor fantastike. Takmičenje je bilo podijeljeno u četiri grupe. Prvaci grupa igrali su malu ligu. Nije bilo finalne utakmice. Brazil je na prvih pet utakmica postigao 21 gol. Zvijezde tog tima bili su Žair, Ademir, Zizinjo. Na prve dvije utakmice sa prvacima drugih grupa Brazil je pobijedio Švesku 6:1 i Španiju 7:1. U posljednjoj utakmici igrao je sa Urugvajem. Brazilu je bio dovoljan neriješen rezultat da postane prvak svijeta. Ali Brazil ne zna da igra na nulu, na neriješeno:
”Svi predsjednički kandidati, u toku su bili izbori, posjetili su nas na dan prije utakmice. Morali smo više puta da objedujemo... Bila je svečarska atmosfera, svi su već govorili da smo prvaci svijeta. Dobro smo igrali prvo poluvrijeme, ali je više nego dobro branio Maspoli. Kad je Fraisa u prvom minutu drugog poluvremena dao gol, svi - cio stadion - pomislili su da je gotovo. Sa tim vodećim golom došao je neki nemir, ritam je slabio, a tlak je rastao. Blijedeli smo, sredinom drugog poluvremena Giđa je dodao Skijafinu, i on je uputio jedno đule pored Barbose. Već smo se kretali kao lutani, kraj utakmice je bio daleko. Mislim da više nisam znao jesam li Zizinjo ili neko drugi. Na devet minuta do kraja Giđa je utrčao u šesnaesterac i šutirao po zemlji, kotrljala se ta lopta i šmugnula u mrežu”, eto, tako priča Zizinjo. A Giđa: “Nastala je takva tišina da se čula, da bi se čula pčela kako leti. I ženski plač. Tišina kao tišina nad Amazonom, a bilo je 200.000 gledalaca. Tišina putuje brzinom svjetlosti. Tako je došla do gradova Montevideo i Belo Horizonte. I do grada Baura. Neki su po gradovima počinili samoubistvo. Postali smo prvaci svijeta, ja sam dao taj gol, ali nešto s našim radovanjem nije bilo u redu. Sve je bilo gluho, kao probušena gumena lopta. I na terenu je dunuo neki vjetar, a izvan Marakane tog vjetra nije bilo...”
Peleov otac Dondinjo bio je ubijeđen da će Brazil biti prvak, da je prvak svijeta. U kući Peleovih kretali su se u muku, u tišini, a otac Dondinjo je plakao. Desetogodišnji dječak sjeo je ocu u krilo: Brazil će biti prvak svijeta samo malo da porastem.
Nije taj dječak znao da samo bogovi mogu obećati jer su besmrtni: “I to ime - Pele! kod kuće me tako nikada nisu zvali. Za oca, za majku, za brata, uvijek sam bio Diko. Kažu da sam stalno šutirao prazne konzerve. Majka se ljutila zbog toga. I jednom je uzviknula: Ne mogu više da slušam taj odjek konzerve: Pelé, pelé, pelé! Živce ću izgubiti zbog tebe. Jedan dječak je to čuo i u školi mi je rekao: Ti si Pelé. Zaprijetio sam mu, a on je ponovio: Baš si pravi Pelé. Udario sam ga, ali su svi ostali prihvatili: Pelé, pelé, pelé, pelé! Tako je ostalo zauvijek.”
Život u Peleovoj porodici, u malom gradu Bauri, bio je tako oskudan da Pele nije mogao da kupi loptu: “Spasavale su nas dugačke ženske čarape. Koje bi ukrali. Od njih smo pravili odlične krpenjače. Igrali smo do iznemoglosti.” Kad nije bio u školi bio je na željezničkoj stanici kao čistač cipela. A kad nije čistio cipele igrao je fudbal i već sa 15 godina bio je prvotimac u klubu Baura. U tom klubu igrao je i njegov otac Dondinjo. On je bio prvi Peleov trener. Pele kaže da je Dondinja povreda koljena spriječila da bude veliki igrač: “Da nisam postao Pele, volio bih da budem Dondinjo.”
Iz Baure Pele je otišao u Sao Paolo. Pokušao je u Palmeirasu, pa u klubu Sao Paolu, ali nije prošao. Tek je Santos primijetio Pelea: “Za prvi ugovor dobio sam para koliko da kupim sladoled.” Dvije godine kasnije igrao je na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj. Pele je na početku takmičenja bio rezerva. Mali od palube. Brazil nije počeo baš sigurno taj šampionat, s Englezima u grupi bilo je jedva 0:0, povrijedio se i centarfor Altafini. Iskusniji igrači Nilton Santos, Didi i kapiten Belini, tražili su od trenera Feole da uvede u tim Pelea i Garinča. I tako je to krenulo. U četvrtfinalu protiv tvrde ekipe Velsa Brazil se namučio. Sve do samog finiša bilo je 0:0 i onda je došao 73. minut: “Prodrli smo u njihov kazneni prostor. Loptu je imao Didi. Dodao mi je tako tačno u toj gužvi da se i sada čudim kako ga taj njegov osjećaj za prostor nikada nije iznevjerio. Htio sam da šutiram kad se neka noga ispriječila ispred mene. Instinktivno sam podigao loptu i noga je proletjela. Opet hoću da šutiram, opet start, ali sada ne mogu da izbjegnem šut. Vidim da je njihov golman Kelzi pokrio cio gol. Nema nade. Na svu sreću lopta je malo okrznula nekog protivnika i promijenila pravac. Gol je bio sasvim slučajan, ali tako sam postao slavan. Da sam promašio, ko zna šta bi bilo.”
To je bio Peleov prvi gol na Svjetskom prvenstvu. Prvi i najvažniji u njegovoj karijeri. A onda u polufinalu i finalu krenula je ta strašna navala Brazila... Garinča, Didi, Vava, Pele, Zagalo. Brazil je dao pet golova u polufinalu protiv Francuske (Kopa, Fonten, Pijantoni...) i pet u finalu protiv Švedske (Hamrin, Nordal, Grin, Lindholm...). Od tih deset golova 17-godišnji Pele dao je pet, tri u polufinalu i dva u finalu. Niko nikad nije imao takav debi na velikoj sceni. Pele na kraju finalne utakmice plače u zagrljaju golmana Gilmara. Kao da je taj dječak iz Baure tek tada shvatio da je to bila finalna utakmica Svjetskog prvenstva. I kao da je tek tada shvatio šta je to on u finalu učinio. Na fotografijama poslije utakmice svi igrači Brazila od Gilmara do Zagala gledaju prema tom dječaku. Gledaju tog klinca s ljubavlju, sa zahvalnošću i sa čudom kao da je taj dječak dar neba. Brazil je i na sledećem prvenstvu u Čileu opet postao prvak. Pele se povrijedio već na drugoj utakmici sa Čehoslovačkom i onda je Garinča preuzeo stvar.
Na Svjetskom prvenstvuu Engleskoj 1966. svijetu je bilo već dosta Brazila. I Pelea i Garinče. To nije bilo marketinški dobro da Brazil tri puta za redom bude svjetski prvak. Pelea su već na prvoj utakmici protiv Bugara načeli, Žečev, ili se već tako nekako zvao, a onda je Kolunja na utakmici sa Portugalom ciljao u Peleovo povrijeđeno koljeno. Lila je kiša i Pele odlazi uz pomoć fizioterapeuta. Svi su pomislili da je to kraj jednog velikog igrača. Da se završava jedna epoha. Ali nije bio kraj i nije bilo tako. Pele je od 1957. igrao u Santosu, samo u Santosu. Ovaj tim je 11 puta bio prvak Brazila, i dva puta osvojio interkontinentalni kup. Odigrao je preko hiljadu utakmica i postigao preko hiljadu golova. Santos je igrao godišnje i po sto revijalnih prijateljskih utakmica po cijelom svijetu. Tako je u septembru 1969. Pele došao u Jugoslaviju: Zagreb, Sarajevo, Kragujevac, Beograd. Pele je 14. oktobra igrao sa Crvenom zvezdom. Ja sam na Katedri za svjetsku književnost u Takovskoj ulici slušao predavanje o Bodleru profesora Košutića. Kakav je to bio drag profesor, satir i zaljubljenik u poeziju. Govorio je o pjesmi Himna noći: U oku tvom gori osvit i smiraj dana;/kao olujno veče ti mirisima zračiš./Obeshrabriš heroja, dečaka ojunačiš. Govorio je i o pesmi Poziv na putovanje: Gle kako snom voda njiše brod do broda:/Njih što lutalaštvo vole s kraja sveta sjati samo čežnja...
Krenuo sam sa polovine časa i otišao na utakmicu Crvena zvezda - Santos. Pokušao sam u jedno rano, rano jutro poslije probdjevene noći s mojom devojkom na Kalemegdanu, gde sam slučajno sreo profesora da mu objasnim zašto sam otišao: Pele je za mene važniji od Bodlera i od Flobera, i od Flobera i Bodlera zajedno. A on je znao koliko volim Floberov roman Salambo, i moju Salambo. Hteo sam svom profesoru da kažem da je to isto kao da dolazi, samo to poređenje stoji, Šekspir u Beograd: Pa i vi bi profesore napustili predavanje. Jer Pele je kao i Šekspir dobar u svim elementima, u svim žanrovima, dobar u tragediji i dobar u komediji, dobar, najbolji u prozi i najbolji u stihu. Dobar u floretu i u sonetu. Šekspir je mislio na Pelea kad je napisao: Kakvo je remek delo čovek! Kako je plemenit umom! Kako je neograničen po sposobnostima! Kako je u obliku i pokretu skladan i celishodan! Kako izrazom sličan anđelu! Kako po razumu naliči na Boga, ukras sveta...
Na stadionu pratio sam igru ali sam uglavnom gledao u Pelea (Edu se na toj utakmici najviše zabavljao). Video sam i prijem lopte i dribling, i pas, i Peleov gol i kako je polomio, bacio na talon Pavlovića i Krivokuću i šutnuo pored golmana Dujkovića. Dok sam gledao Pelea pomislio sam kako za mene žive sve stvari pod suncem i da je Pele samo zbog mene došao u Beograd. Montenegro narcis.
Sve utakmice Santosa na turnejama po bijelom svjetu, sve je to dio cirkusa. I Pele je najbolje znao da je to cirkus, ali je znao i da se mora posebno pripremiti nakon one strašne 1966. u Engleskoj za Svjetsko prvenstvo u Meksiku: Svjetski šampionat je nešto drugo. Tu niko ne popušta i svi kidišu svom silinom. To je tek pravi fudbal... Treniram svakodnevno. Onda kad mi je najprijatnije. Ali, uvijek punom snagom. Što više treninga, što više utakmica, to bolje. A za Meksiko? Moram malo da oslabim, da povratim brzinu i sve će biti u redu. Ili ću uspjeti, ili ću propasti!
Rez. Na finalnoj utakmici u Švedskoj Pele je napravio tri velika poteza. U prvom poluvremenu na 20 metara od protivničkog gola Pele je primio loptu na grudi i onda iz voleja šutirao. Te lopte, te linije traju u tišini, i ta lopta je pogodila stativu. U drugom poluvremenu Pele je postigao najljepši gol na prvenstvu. Treći, odlučujući, za 3:1. Nilton Santos centrira u šesnaesterac, ide ta lopta negdje oko penala. Pele prima loptu, u skoku, na grudi i već u prijemu oslobađa se jednog Šveda, kad lopta padne na zemlju lobuje i drugog Šveda i onda iz voleja postiže svoj prvi gol u finalu. Voleo bih da sam kao dječak napisao distih: Lopta kao velika suza što beskonačno pada/kao zvezda na pragu ludila. Posljednji minut finala u Švedskoj: Pele petom dodaje lijevo, na krilo, do Zagala i utrčava u šesnaesterac. Zagalo centrira i Pele lebdi, pliva za tom loptom, sa jednim Švedom za vratom, i lobuje golmana. Ta parabola udara u stativu i lopta se otkotrlja u mrežu. Pele pada na zemlju tamo gde sva poezija počinje. Pritrčava Garinča do Pelea, pomaže mu da povrati dah, pritrčava Đalma Santos, Didi, Vava i sudija svira kraj. Dječak je spustio zavesu na Svjetsko prvenstvo 1958. u Švedskoj.
Dvanaest godina je prošlo od finala u Stokholmu. U fudbalu su to svjetlosne godine, tri epohe. Pele ulazi u rizik, rizik rizika. Stavlja na probu glas najboljeg igrača svih vremena. Svoj ponos, svoj život. Već na prvoj utakmici u Meksiku, protiv Čehoslovačke, vidjelo se koliko je Pele spreman. I u prvih pola sata vidjelo se zašto je najbolji igrač na svijetu. U svakom elementu, u prijemu, u predaji, u driblingu i još je dao gol: prijem u skoku na grudi i poluvolej za 2:1. Bio je to citat, refren golova iz Švedske.
Pele na toj utakmici uklizava, igra presing, tako pokazuje da je u ritmu sa ekipom. Pele kontroliše svoj narcis, ili Rivelinjo: “Bili smo družina, društvo prijatelja. Sa Peleom koji je genije, ali nije tražio da se prema njemu nešto specijalno ponašamo. Nije jurio da samo on izvodi kaznene udarce, nije tražio loptu u noge. Utakmicu su rešavali i drugi igrači i Pele se radovao kao deran, žrtvovao, krao vrijeme, prigovarao sudiji. Bio je dio tima, jedan od 11.”
I evo prvi gol Brazila u finalu protiv Italije. Tostao s lijeve strane iz auta dodaje do Rivelinja, Rivelinjo u duelu s italijanskim bekom uspije da centrira. Jedna parabola i Peleov torzo, kao Rilkeov torzo Apolonov, za stas iznad Burgniča, ima vremena da cilja, da udari loptu glavom otvorenih očiju. Ide lopta pod prečku i Albertozi to ne može da brani, 1:0 za Brazil. I Burgnič: “Skočili smo zajedno, ali kada sam doskočio na zemlju, vidio sam da je Pele još lebdio, tamo gore.”
Jeftin nesporazum u odbrani Brazila i Bonisenja je izjednačio na 1:1. Neriješeno u finalu vraća Italiju. Počinje vaganje nerava, strah od greške. Žerson sa sredine terena pomjera težište svoje igre prema šesnaestercu, dribla jedan na jedan, prijeti. Posle duplog pasa sa Žairzinjom napravi korak u desno i jednim torpedom iz podmornice, žute podmornice, pogađa u kontrakut Albertozijevog gola. To je 2:1 za Brazil.
Treći gol Brazila. Žerson drži loptu na sredini, a Pele traži prednost u prostoru, na samoj je granici ofsajda. I Žerson uputi jedan pas na glavu Pelea. Pele spusti tu loptu do Žairzinja prema drugoj stativi i Žairzinjo za korak, za prsa brži od Faketija, ubaci, unese tu loptu u gol. To je kraj Italijana.
I četvrti gol Brazila kao školska vježba i kao znak, kao simbol, kao tajna, kao šifra čitanja prostora. Smrt je majstor iz Brazila. Žairzinjo cijelu utakmicu sa desnog krila ulazi u sredinu i otvara vidik, horizont beku Karlosu Albertu. Dolazi Žairzinjo, sad, s lijeve strane i gurne loptu Peleu, negde 25 metara po sredini od protivničkog gola. Pele mirno prima loptu, ležernost kao hipnoza, vidi leđima, osjeća ritam Karlosa Alberta, desni bek Apolon, krenuo je u sprint sa svoje polovine čim je Žairzinjo dodao Peleu. Pele unutrašnjom daje u prostor i Karlos Alberto, ne mijenjajući korak, iz punog trka odsiječe tu loptu po dijagonali u gornji kut. Taj gol dolazi iz ponavljanja, iz treninga. Ta akcija je kruna igre, vrhunac stila brazilskog tima. Saglasje discipline i karnevala, vježbe i zanosa, truda i radosti. Ili žudnja za harmonijom.
Podne, Meksiko. Od žege zrak treperi. I u redu je da poslednji gol na prvenstvu bude iz akcije najboljeg igrača Pelea i kapitena pobjedničkog tima Karlosa Alberta. Pele broj 10 i Karlos Alberto broj 4, 10+4=4:1. To je formula Baha i Brankuzija (Džojsov portret kao krugovi, kao krug u želji da se pretvori u pravu crtu). Da li se to složilo slučajno, ti brojevi kapitena i najboljeg igrača? Ili iz vježbe u/o božanskoj geometriji. Ili... Pele odlazi sa Svjetskog prvenstva, odlazi sa svog posljednjeg prvenstva pasom unutrašnjom na 15 metara, odlazi sa tom jednostavnom linijom, kotrljajućom loptom. Jer: Dečak zakotrlja loptu/do mesta na kojem smrt stoji/i čeka da se ona vrati nazad./Ali, smrt je i ne dodirne/smrt prekrije lice rukama/i okrene se. Dečak otrči željan igre.
Dječak iz Švedske, 1958. zakotrlja loptu do Meksika 1970, i do Meksika 1986. I loptu dočeka dječak Dijego Armando Maradona.
Ne samo bogovi, već i dječak može obećati.
P.S. U vrijeme Svjetskog prvenstva gravitacija svemira počinje da raste. Kugla ne ide uobičajenom putanjom. Tako se zatvorio krug od onog dječaka koji plače u zagrljaju Gilmara u Švedskoj, do Žairzinja i Klodoalda u zagrljaju Pelea u Meksiku. Ostaje to Peleovo lice osvetnika koji je osvojio ono što je želio, ono što niko nikad neće. Prvak svijeta treći put. Lice spokojno kao okean. Zato je i Pele rekao: Dribling je lice.
Bonus video:
