Petra II Petrovića Njegoša naziva svojim sabratom i ubijeđen je da kada bi svi čitali, ali i na pravi način tumačili “Gorski vijenac”, svijet bi bio ljepše i mirnije mjesto.
Jermenski pjesnik, prevodilac, esejista, a nakon brojnih zasluga i počasni konzul Srbije u Jermeniji, dr Babken Simonjan tokom 2022. godine preveo je na jermenski jezik Njegoševu pjesmu “Noć skuplja vijeka”, objavio ju je u izdanju Jermenske akademije nauka i umjetnosti, a kaže da je to kruna njegovog prevodilačkog rada. Crnu Goru doživljava kao inspiraciju, raduje se ponovnom dolasku, a već nekoliko godina radi i na prevodu “Gorskog vijenca”.
Simonjan je rođen 1952. godine u Jerevanu i prvi je u Jermeniji koji se od 1975. godine aktivno bavi jermensko-srpskim književnim i kulturnim vezama, pa tako istražuje i okolne kulture, među kojima je i crnogorska. Autor je 13 zbirki poezije, eseja, putopisa i više od 900 publikacija. Učestvovao je na brojnim književnim susretima i sajmovima, njegova autorska djela doživjela su niz prevoda i objava širom Evrope. Bavio se i profesorskim radom na Jerevanskom lingvističkom univerzitetu Brjusov gdje je na svoju inicijativu otvorio tečaj srpskog jezika, 2003. godine, a 2005. i 2006. je predavao srpski i na Ruskom filološkom fakultetu Jerevanskog državnog univerziteta.
Za “Vijesti” govori o Njegošu, njegovom tumačenju djela velikog crnogorskog pisca, ali i o svom stvaralaštvu i kulturi generalno.
Za početak, kako je došlo do toga da krenete u prevod poetskog djela “Noć skuplja vijeka” na jermenski jezik i kako je tekao taj proces?
Za Njegoša znam duže od 30 godina, i kao pjesnika i kao crnogorskog vladiku, a za njegov lik i djelo, i kao književnika i vladiku sam se odmah zainteresovao. Čitao sam njegova djela, posebno “Gorski vijenac” na čijem prevodu takođe radim već nekoliko godina. To je posebno zahtjevan posao.
Što se tiče pjesme “Noć skuplja vijeka”, smatram da je to jedna od najljepših lirskih pjesama sa BHCS govornog područja. Uvijek sam bio fasciniran slikama koje ta pjesma izaziva tako da sam imao dodatnu želju da je prevedem. “Noć skuplja vijeka” je i jedina Njegoševa ljubavna pjesma, nevjerovatno lijepa i vrijedna. I da ne govorimo samo o toj pjesmi, cijelo Njegoševo stvaralaštvo je za divljenje. Ipak, ja od svega toga odvajam pjesmu “Noć skuplja vijeka”, jer sam i sam pjesnik, pa me ta lirska pjesma na poseban način oduševljava zbog čega sam i odlučio da je prevedem na jermenski jezik da bih našim čitaocima predstavio čar i ljepotu njegove pjesničke palete.
Koliko je bilo teško i izazovno, što sa prevodilačkog aspekta, a što sa umjetničkog, stvaralačkog, s obzirom na to da se često kaže da prevodilac treba da bude i pjesnik, baš kao Vi?
Važno je da se pjesma predstavi onako kako ju je sam Njegoš doživljavao kada ju je napisao. Napraviti rimu i metriku nije nikakav problem, jer i sam kao pjesnik pišem u svim oblicima vezanog stiha, pa mi zbog toga apsolutno nije bilo teško da uspijem izvući Njegoševu rimu i metriku.
No, Njegoš je pisac 19. vijeka i on koristi mnogo arhaizama, lokalizama, što me je dodatno fasciniralo, ali i zadalo težak izazov kada je prevod na jermenski jezik u pitanju.
Izučavao sam i mnogo čitao razne analize, komentare, tumačenja te pjesme kod mnogih njegošologa koji su se bavili Njegovim djelom, da bih razumio neke ključne stihove kojih je u toj pjesmi mnogo. Nekoliko njih nije tek tako lako razumjeti. Kada sam shvatio ključne stihove Njegoševe pjesme počeo sam sa prevođenjem onako kako ju je Njegoš napisao, u šesnaestercu, u cezuri osam-osam i u njegovoj rimi. Nimalo nijesam unakazio njegovu pjesmu i imam utisak da kad bi Njegoš znao i vidio ovaj prevod, bio bi oduševljen i sigurno bi mu bilo drago što je tako lijepo pjesma prevedena na jermenski jezik.
Kad sam završio prevod, dao sam ga urednicima, rekli da je prevedeno savršeno. Tada sam odlučio da nađem izdavača, i to ne bilo kakvog, već najboljeg u Jermeniji i našao sam izdavačku kuću “Gitutjun”, koja pripada Akademiji nauka Jermenije, čiji je urednik, nakon što je pogledao, rekao da odmah ide u štampu. Dakle, to je akademsko izdanje i u pitanju je omanja knjiga od 16 strana - moja uvodna riječ i pjesma na dva jezika, sa lijepim koricama koje sam ja dizajnirao. Moja je želja i da objavim dvojezično izdanje u Crnoj Gori, ali tako da na svakoj strani bude jedan distih, da izdanje bude u većem obimu i sa dužim predgovorom i lepim ilustracijama. Kada sam objavio informaciju o tome na svom Fejsbuk profilu, veliki broj ljudi mi se javio sa svih strana svijeta, a prije svega iz Srbije i Crne Gore, što me je oduševilo.
Govorili ste o širokom dijapazonu Njegoševog lika i djela, koji dobija dodatnu dimenziju ovom pjesmom. Ipak, za “Noć skuplja vijeka” se vežu i različita tumačenja koja se karakterišu i kao kontroverzna, uglavnom zbog njegove titule vladike...
Razumijem na šta mislite, sve razumijem. Riječ je o djevojci… Mnogi tumači i istoričari književnosti kažu da je teško reći da li je to u pjesmi opisana ta osoba u koju je Njegoš bio zaljubljen u Perastu, ili je to njegovo priviđenje na osnovu kojeg je napisao pjesmu. Ja imam utisak da, pošto je Njegoš putovao po Italiji i napisao “Pisma iz Italije”, Nenadović koji ga je pratio, govorio je da je Njegoš bio toliko lijep i mudar čovjek da su sve najljepše žene bile zaljubljene u njega. On je bio omiljen i voljen među ženama, a mislim da ni on sam nije bio ravnodušan prema lijepim ženama, pa da je zbog toga napisao tu pjesmu, inače vjerovatno i ne bi.
Prema Vašem mišljenju, kakva se sve vrijednost ogleda u ovoj pjesmi?
Mogu da kažem da ona jeste jedna od najvrednijih lirskih pjesama, pored one čuvene pjesme Laze Kostića “Santa Maria della Salute”, međutim, ta je čista ljubavna i misaona. Sa druge strane, u Njegoševoj pjesmi ima erotike, on opisuje žensku ljepotu i čar jedne noći koja je zaista skuplja od čitavog vijeka. Ta pjesma još jednom potvrđuje da je Njegoš bio upoznat sa svjetskom književnošću i svim izrazima i žanrovima. On pominje i imena bogova i boginja (Aurora, Dijana, Feb itd) njegovo bogato znanje pruža dodatnu vrijednost pjesmi koja nije samo lokalna, crnogorska ili srpska, ne pripada samo BHCS govornom području, već ta pjesma ima svoju veličanstvenost i vrijednost u svjetskoj književnosti. Kad je čovjek čita nailazi na predivne likove, opise, nevjerovatno je kako je Njegoš napisao tako divnu pjesmu i uspio u nju da unese, ne samo veliko znanje, već i ljubav prema ženama. Bez obzira da li je čovjek vladika ili običan čovjek, ljubav postoji u srcima svih ljudi, pa je tako i kod njega koji je bio vladika postojala ljubav, a sigurno nije bio ravnodušan na žene. Štaviše, volio je lijepe žene i lijepe žene su voljele njega. Iz te ljubavi nastala je i “Noć skuplja vijeka”.
Poznato je, ali nedovoljno, da je Njegoš svoje četiri knjige štampao u jermenskoj štampariji u Beču. Koliko je važno, zarad odnosa među zemljama i narodima, zarad kulture i nasljeđa, podsjećati na tu činjenicu?
Između Crne Gore i Jermenije odavno postoji prijateljska veza. Jedno vrijeme su Jerevan i Titograd bili pobratimi gradovi, često su Jermeni dolazili u Crnu Goru i obrnuto. Sjećam se i tokom sovjetskog perioda da su Crnogorci dolazili u Jermeniju i pisali putopise. Dakle, ta veza postoji odavno. Što se tiče Njegoša, kao što ste i rekli, on je svoj “Gorski vijenac” objavio u jermenskoj štampariji Kongregacije mhitarista u Beču. To je vjerska i naučno-kulturna ustanova koja postoji i danas. Kad je Vuk Karadžić napustio Srbiju po izbijanju Prvog srpskog ustanka, seli se u Beč i tamo objavljuje svoje knjige. U jednom od pisama koja su razmjenjivali, Vuk Karadžić Njegošu predlaže da svoj “Gorski vijenac” objavi u pomenutoj jermenskoj štampariji u Beču. Vuk je Njegošu pisao da ta štamparija ima najljepša ćirilićna slova, pa bi mogla da objavi “Gorski vijenac”. Njegoš dolazi u Beč 1847. godine i tada iz te štamparije izlazi prvo izdanje “Gorskog vijenca”. Nažalost, malo se zna o tome i mnogi ljudi koji se bave Njegoševim likom i djelom, retko pišu o tome, što je šteta. Ja sam nekoliko puta boravio u Beču i radio u arhivu tog manastira koji ima ogromnu i vrlo vrednu građu, gdje sam dosta istraživao o srpsko-jermenskim vezama. Pitao sam i za “Gorski vijenac” i rekli su mi da oni tamo čuvaju prvo izdanje tog velikog djela vladike Rada. Postoji snažna veza, a mnogo mi je žao što neki njegošolozi kada pišu o Njegošu tu činjenicu zanemaruju. Ja nikada, već uvijek podsjećam na to da je Njegoš prvi put objavio svoj “Gorski vijenac” u jermenskoj štampariji u Beču. To je važno zarad održavanja kulturnih veza.
Vi ste pjesnik, esejista, prevodilac, počasni konzul Srbije u Jermeniji, ali i vrsni poznavalac raznih svjetskih kultura i prilika... Koliko putovanja i različite sredine ostavljaju utiska na Vas, ne samo lično, već i u stvaralačkom kontekstu?
Kad god negdje putujem, nikada to ne ostane bez traga. Sva moja putovanja po raznim zemljama završavaju se pjesmom, putopisom, esejem. Bez traga nema ništa kod mene. Ukoliko ne napišem nešto nakon svog putovanja, smatram ga uzaludnim. Mnogo sam putovao Evropom, bivšim Sovjetskim Savezom i gdje god bih otišao, objavio sam nešto u obliku pisane reči. Za pjesnika, pisca, stvaraoca, čovjeka uopšte, inspiracija je vrlo važna. Ukoliko nema inspiracije, nema ni stvaralačkog čina. Ja nikada ne putujem kao turista, već da bih uživao u ljepoti i kulturi zemlje sa ciljem da taj osjećaj pretočim u pisanu riječ.
Kada je Vaš pjesnički opus u pitanju, šta ga karakteriše, koji motiv prevladava?
Ne ograničavam svoje stvaralaštvo, ali mogu reći da postoje tri osnovne teme u mom peru. Rodoljubiva poezija i pisanje o otadžbini je na prvom mjestu, jer smatram da pjesnik koji ne piše o svojoj otadžbini i nema patriotsku poeziju, nije pjesnik. Tako je na prvom mjestu patriotska poezija, zatim slijede lirska i misaona. Ne zna se šta je ljepše i istovremeno teže od te tri grane.
Često me pitaju novinari ili moderatori nekih književnih večeri kako sam postao pjesnik. Vama ću odgovoriti na to pitanje iako mi ga nijeste postavili: To pitanje nije za mene. Čovjek se kao pjesnik rađa ili ne rađa, ne može postati pjesnik, nije to struka koja se može usavršiti.
Smatram da je za pjesnika veoma važno šta piše, kako piše, ali i kako sanja. Ja često pišem pjesme podstaknute snovima koje sam imao. Takođe, imam mnogo pjesama o majci koja je odavno napustila ovozemaljski svijet, već 27 godina. Veliki vijenac pjesama imam posvećen majci i imam jedan takođe veliki i lijep posvećen mojoj Jermeniji, oko 30-ak mojih pjesama posvećen je Srbiji, imam poeziju posvećenu manastiru Ostrog, kao i jednu koju sam posvetio Njegošu. Ta pjesma se zove “Razgovor sa Njegošem”.
Šta donosi ta pjesma posvećena Njegošu i razgovoru sa njim?
”Razgovor sa Njegošem” sam davno napisao, prije dvadesetak godina. Inspiracija je stigla iz Njegoševih djela i njegovog velikog diplomatskog uma, pošto je važno naglasiti da on nije bio samo pjesnik i vladika, već i diplomata. Motivi za moju pjesmu došli su iz Njegoševog ličnog života i govori o tome koliko ja poznajem Njegoša, koliko sam ušao u suštinu i dubinu njegovog stvaralaštva, poezije, života. U toj mojoj pjesmi koristim i onaj čuveni stih iz “Gorskog vijenca”: “Bez muke se pjesma ne ispoja, bez muke se sablja ne sakova”, a onda sam dalje nastavio pisati u epskom desetercu sa cezurom četiri-šest. Jedva čekam da ta pjesma bude prevedena i na srpski jezik, ali jako ju je teško prevesti. Do sada je prevedena na ruski, a čudilo me je kako je taj prevodilac uspio to uraditi i istovremeno doživjeti ono što sam ja doživio dok sam pisao tu pjesmu. Pored ostalog, motiv za tu pjesmu sam pronašao i u pjesmi “Noć skuplja vijeka”.
Na čemu trenutno radite i da li biste nešto dodali našem razgovoru, poručili čitaocima?
Njegoš nije napisao samo tri poeme “Gorski vijenac”, “Luču mikrokozma”, “Lažni car Šćepan mali” i “Noć skuplja vijeka”, već ima još mnogo njegovih djela koja imam u svojoj kolekciji… Može se desiti da prevedem još neka Njegoševa djela. Smatram ga svojim sabratom po vjeri i peru, on je jedna posebna ljudska veličina. Poručio bih svim ljudima, ne samo u Crnoj Gori, nego i mnogo šire, da moraju pročitati “Gorski vijenac” i pažljivo ga tumačiti razmišljajući o tome šta je Njegoš htio reći. Siguran sam i da bi Njegoš, ukoliko bi se nekim čudom vratio u žive, svima rekao da pročitaju “Gorski vijenac”.
Planira da napravi knjigu putopisa iz Crne Gore
Koliko je danas na relaciji Crna Gora-Jermenija poznata međusobna kultura
Nažalost, ne mnogo. Raspadom Sovjetskog saveza i raspadom Jugoslavije, opštim raspadom i promjenom koja se desila u svijetu, te veze su nestale i više ništa nije kao što je nekada bilo. Međutim, sve što je bilo kada su u pitanju kulturne i diplomatske veze, nije zaboravljeno, već je zapisano, pa imam osjećaj da se to neće izgubiti, već samo moramo da obnovimo naše postojeće veze i prijateljstva, za početak tako što ćemo se međusobno posjećivati i nastaviti ono što je bilo nekada.
Ja sam više puta bio u Crnoj Gori, Nikšiću, Podgorici, Budvi, Herceg Novom, Igalu, na Cetinju, skoro svuda… Sada imam jednu veliku želju i namjeru da naredne godine dođem u Crnu Goru i napravim putopisnu knjigu iz Crne Gore. Već jednu takvu knjigu imam spremnu u rukopisu i u pitanju je knjiga putopisa i eseja o Srbiji i iz Srbije, “Grumen zemlje srpske” koja je štampana u Beogradu na srpskom jeziku, a istu knjigu u drugoj verziji i većem obimu imam pripremljenu za objavljivanje u Jermeniji, što će vjerovatno biti iduće godine. Volio bih i imam veliku želju da napišem jednu takvu knjigu za Crnu Goru, ali da prethodno, s obzirom na to da prevodim Njegoša, posjetim i Lovćen koji nikada prije nijesam vidio. Želim da pođem i do Durmitora, ponovo posjetim manastir Ostrog gdje sam već bio dva puta i kojem sam posvetio i pjesmu. Sledeći put dolazim u Crnu Goru samo zbog Lovćena, to će biti svrha moje posjete, vidjeti Lovćen, Njegošev mauzolej, jer osjećam da imam dug prema Njegošu koji meni leži u srcu. Njegoš je dio mog stvaralaštva. Smatram da je prevod ove pjesme kruna mog prevodilačkog opusa. Zaista, kruna.
Šta Vam se u Crnoj Gori posebno svidjelo do sada?
Najviše mi se dopalo primorje. Bio sam gost na Trgu pjesnika u Budvi 1995. godine, još u prošlom vijeku, gdje sam imao promociju svoje knjige, a objavljen je tamo i zbornik mojih eseja. Budva mi se mnogo dopala, a onda manastir Ostrog i grad Nikšić. Posjetio sam i Cetinje koje je takođe jedna lijepa varoš i tom prilikom sam posjetio i mitropolita Amfilohija. Tu su i Berane gdje sam bio gost manifestacije Beransko ljeto 2003. godine, o čemu sam pisao i u nekim svojim bilješkama. Crna Gora je mala zemlja i zahvaljujući tome sam posjetio više mjesta. Doživljavam je kao inspiraciju, samo je dovoljno spomenuti Njegoša.
Malobrojni narodi opstaju kroz kulturu
Posvećeni ste kulturi i umjetnosti, no, kakav položaj zauzimaju te sfere danas u svijetu?
Sa velikim žaljenjem govorim da se ranije kulturi i umjetnosti dodjeljivalo mnogo pažnje, vremena, pa i novca. Danas, nažalost, ne. Svijetom vlada globalizacija koja uništava kulturu, tradiciju i običaje malobrojnog naroda kao što su crnogorski, srpski, jermenski i drugi... No, mi moramo opstati. Mali i malobrojni su različite riječi, pa je tako jermenski narod malobrojan, ali nikako mali, i kao takav mora opstati kroz kulturu. Malobrojni narodi dali su velike ljude, kao što je Crna Gora dala Njegoša, Jermenija - Grigora Narekacija, srednjovekovnog sjajnog pjesnika i monaha koji je živeo na obali jezera Van u Zapadnoj Jermeniji u 10. veku. Nažalost, kulturi se danas ne poklanja niti mnogo vremena, niti pažnje niti novca. U mnogim zemljama za kulturu je namijenjeno manje od jednog procenta sveukupnog budžeta. Rezultat toga je na neki način i što moja knjiga stoji u kompjuteru već tri godine i ne mogu da je objavim. Svakako, ja ću to uraditi, ali hoću da kažem da se raznoraznim glupostima koje ne ostavljaju traga udjeljuju ogromni novčani iznosi, a kulturi koja ostaje kao svjedočanstvo našeg postojanja naraštajima koji dolaze, ne daje se skoro ništa. Tako nije samo u Crnoj Gori ili Jermeniji, tako je u cijelom svijetu.
Zbog čega je tako, ako uzmemo u obzir da kultura i oplemenjuje, edukuje, razvija slobodnu misao?
Sve to nije u interesu moćnicima svijeta. Oni ne žele da razvijaju kulturu, običaje i tradiciju malobrojnih naroda po svom nahođenju i zato ih žele ugušiti. Jermenski narod postoji više od 7.000 godina, mnogo toga smo dali svjetskoj kulturnoj baštini, ali ukoliko ne budemo čuvali i njegovali našu kulturu, prijeti nam nestanak sa svjetske pozornice. Danas, nažalost, svijetom ne vlada kultura, lijepa riječ, već zla pesnica i sila. Ali smo jaki i po svaku cijenu moramo da opstanemo. Nemamo drugog izbora.
Bonus video:
