Pozorište uvijek predstavlja nešto više nego samo ustanovu: ono je ognjište (tačnije: jedno od ognjišta) društvenog života i misli, nezamjenljivi sastavni dio duše naroda, mali organizam, povezan sa hiljadama misli sa velikim organizmom društva u kojem odigrava svoju nezamjenljivu aktuelnu društvenu ulogu.
Ono posjeduje sopstvenu opštinu gledalaca, koja nije samo mehanički zbir njegovih stalnih ili slučajnih posjetilaca, već nešto više: određena vrsta zajednice... Ti ljudi zapravo ne odlaze na ovu ili onu predstavu, već odlaze u svoje pozorište, pomalo kao u svoj duhovni dom, posjećuju ga normalno kao svoj klub, tj. iz želje da budu zajedno. Zato smatram da je važno i sve oko pozorišta: atmosfera sale i blagajnik, razvodnice, itd. Socijalnost pozorišta predstavlja dakle, ipak nešto trajnije, složenije i dublje nego što je samo atmosfera dvočasovnog doživljaja.
Vaclav Havel (1936–2011) - “Pisma Olgi”
Rijedak je slučaj, gotovo nepoznat, da Tivatsko pozorište, jednom i prvom predstavom, “Bokeški d-mol” stvori fundament kojim profiliše originalni dramski pristup teatru i kulturi Boke u okruženju mnogo starijih pozorišta. Od samog početka kroz dvije decenije stvoriti tako poznatu i priznatu pozorišnu scenu je herojsko djelo jakih individualista, umjetnika jake volje, širokog obrazovanja i inspirativnosti.
I onda, jednog dana, desi se konferencija za štampu predsjednika opštine sa ekipom koja objašnjava gest rušenja dvadesetogodišnje pozorišne scene (bez rješenja nadležnih o rušenju scene, bez izdatih konzervatorskih uslova Uprave za kulturna dobra iz Kotora koja se nalazi na 10 kilometara od Tivta.
Upravo u kulturnom dobru kule Buća, crkvice Sv. Mihovila u atrijumu sa baroknim stubovima, protekle dvije decenije formiralo se mjesto pozorišnog kulta. U zaštićenom kulturnom dobru, svijest prošlih vremena je oživljena i aktuelizovana živim teatarskim događajem, što je osnovni cilj i imperativ smisla kulturnog dobra.
Takvo mjesto, kao kompleks Buća-Luković, je ishodište kulture i utočište kulturnog događanja danas, ne samo u Tivtu. Ono je poistovjećeno sa umjetničkim stvaralaštvom i dešava se u prostoru stvaralačke mistike. U teoretskim postavkama se ovakav slučaj definiše kao “izabrano mjesto”. Sklop kompleksa Buća je takvo mjesto jer ono samo za sebe kao registrovano kulturno dobro nije bilo aktuelno kao što je postalo u punoj definiciji, kada je dobilo kreativni umjetnički doživljaj. U toj integraciji, kulturno dobro je dobilo puni smisao svojih kulturnih svojstava.
Međunarodne zaštitarske konvencije, te institucije ICROM, ICOMOS i druge, su postavile civilizacijsku normu savremenog čovjeka kojom se zahtijeva da “izvlači” kulturna dobra iz istorijskih okvira prošlosti i uključuje ih u savremene tokove stvaralaštva. To se zove “integralna zaštita” koja je propisana i Zakonom o zaštiti kulturnih dobara Crne Gore, ali je očigledno da akteri ovog nesvakidašnjeg rušenja scene nijesu čitali, a možda ni razumjeli ovaj dio zakona. Na konferenciji za štampu se nijsu osvrnuli na kulturno bogatstvo Purgatorija i ostalih događaja već su stvorili sliku da se radi o nekom bespravnom podstanaru kojeg treba izbaciti.
Ideal sjedinjavanja duha mjesta genijus loci kule Buća, Sv. Mihovila, i atrijuma sa novim sadržajnim umjetničkim događanjima se ostvario kao malo gdje u kulturnoj baštini, ne samo u Crnoj Gori. Ni kula Buća bez teatarskog sadržaja kao ni teatarski sadržaji bez kule Buća ne bi vjerovatno bili tako uspješan scenski ambijent specifične inspirativnosti kako za glumce i reditelje, tako i za gledaoce. Uostalom, sem starih Tivćana, ko je znao za kulu Buća, dok je nije teatarska inicijativa aktivirala. Koliko ljudi u svijetu ne bi nikada saznali za tvrđavu Elsinor (Kronberg) u Danskoj da nije bilo Hamleta tj. Šekspira. Institut za kulturna dobra iz Londona upravo favorizuje slučajeve kao kompleks Buća-Luković, i dodjeljuje međunarodnu nagradu “Zelena jabuka” za uspješna rješenja integracije kulturnih sadržaja sa arhitektonskim objektom - kulturnim dobrom. Budvanski arheološki muzej je dobio takvu nagradu prije 17 godina.
Teatarska inicijativa je izabrala ovo mjesto u srcu Tivta, danas jedinog grada u Crnoj Gori čija urbanistička matrica njeguje mediteransko ustrojstvo “linearnog grada” u novom arhitektonskom rukopisu. Scenski sadržaji u srcu modernog Tivta su nepogrešivo našli svoje mjesto u istorijskoj slojevitosti rive Pine, parka i lijepe stilizovane arhitekture moderne s početka XX vijeka, te spone Tivta i Porto Montenegra. Amputirati scenu Buća iz centra znači ukloniti živu duhovnu kulturu iz njenog istorijskog ležišta. U predindustrijskim gradovima kada bi u urbanom prostoru uspjeli da udahnu ritualni umjetnički doživljaj smatrali su da je to izabrano mjesto koje je dobilo “Božansko prisustvo”. Očigledno je u pitanju jedna nepromišljena ideja vlasti, tipična za današnje političko vrijeme, ali netipična za kulturu Boke Kotorske.
Na Gundulićevoj poljani u Dubrovniku, prije podne je Pazar, u podne, restoranska terasa, uveče teatar. Hoćemo li ikada početi da učimo od drugih i da poštujemo kreativni i slobodoumni sloj društva: glumce, pisce, reditelje, dramaturge…
Zato nam treba: I MUZEJ I POZORIŠTE
Autor je po struci arhitekta, a bio je direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore od 2003. do 2007.
Bonus video:
