Beograd u vrijeme dodatnog, 25. sata izgrađen je po sjećanjima onih likova koji su za života ili protjerani ili u borbi za život napustili taj grad. Fantazmagorija, nipošto prostor rehabilitacije djela i likova koji se u romanu spominju, pisac iz Srbije Aleksandar Gatalica kao da se u romanu “Dvadeset peti sat” poigrava maštom i uvjerenjima čitalaca dok multidimenzionalno i fikcijski gradi stvarne likove i prostore.
U romanu se sreću brojne ličnosti koje su emigrirale nakon Drugog svjetskog rata, poput Miloša Crnjanskog, Stanislava Krakova, Vladimira Velmar Jankovića, Dragiše Vasića, a koji dobijaju zapravo svoje dvojnike - povratnike u bezvremeni Beograd koji postoji u uporednom svijetu takozvanog “Dvadeset petog sata”. Likovi su uglavnom u realnosti zaboravljeni, zapostavljeni ili čak u potpunosti izbrisani, usljed izbora pogrešne strane tokom nekog od ratova... Sve to, istovremeno je i podloga za promišljanje o cikličnom ponavljanju vremena, odnosno vremenskih perioda, ali i podsticaj za pitanje da li se i koliko iz prošlosti uči ili naučilo... Postepeno, roman se širi, raslojava i usložnjava do elemenata istorijskog, ljubavnog, trilera, fantastike ili romana misterije, kako ga autor klasifikuje.
U razgovoru za “Vijesti” Gatalica konstatuje da se tek posljednjih nekoliko godina svijet prestrojava i kreće u početak 21. vijeka, a ističe da će naredni period biti odrednica pravca u kojem će se akteri kretati. Autor djela kao što su “Veliki rat”, “Poslednji argonaut” i mnogih drugih, posjetio je Podgoricu sredinom decembra kada je “Dvadeset peti sat” predstavljen na Regionalnom festivalu knjiga i pisaca “Booka”.
Vaš roman “Dvadeset peti sat”, nakon što je dobio i crnogorsko izdanje, predstavljen je na Regionalnom festivalu knjiga i pisaca “Booka” u Podgorici. Koliko za Vas kao pisca znači imati izdavača u susjednoj zemlji, bez obzira na isto govorno područje, a sa druge strane da li se prednosti zajedničkog govornog područja koriste u književnosti?
Izdavač u drugoj državi znači mnogo, posebno za mene kao romansijera, jer predstavlja izvor i stvaranje nove čitalačke publike - one koja se nalazi u Crnoj Gori. To je svakako onda jedan spojeni sud sa srpskom čitalačkom publikom, jer govorimo jezicima na kojima se potpuno razumijemo i koji su, po mom mišljenju zapravo i isti.
Ne znam kakva je međusobna kulturna razmjena između Crne Gore i Srbije, jer živim u Ljubljani trenutno, ali vjerujem da je živa. Sredine u kojima se razumijemo bez prevodioca trebalo bi da imaju bolju i veću kulturnu komunikaciju, ali ne bih rekao ni da je sada rđava. Oslanjamo se jedni na druge, imamo slične naslove, tako da ne bih rekao da smo se zatvorili. Možda u koprodukcijskom smislu možemo bolje. Ipak, mislim i da je histerija različitih jezika, koja je dominirala prije 30 godina među jezicima koji se potpuno razumiju, malo splasnula. Činjenica je da se negdje od Mure do Vardara ipak razumijemo bez prevodioca.
Okarakterisan je kao roman sa elementima istorije i fantastike, ali svakako je karakterističan i po tome što je smješten i nastao u doba pandemije. Kako je pandemija odredila ovaj roman i šta biste Vi rekli da on donosi čitaocu?
Nije loše dati neku žanrovsku odrednicu, premda sami romani nikad nisu striktno kriminalistički, fantastični, istorijski, već su često sve to pomalo. Ipak, ako bih morao da dam neke odrednice, a ne klonim se toga, onda bi ovo bio roman misterije... Spomenili ste da je roman pisan i da govori o pandemiji. On je zaista pisan u onih jako teških tri mjeseca kućne izolacije... Cijela ta sumanuta situacija, nevjerovatne scene praznih gradova, Pariza, Londona, Beograda, Podgorice, sve je u tim danima djelovalo romaneskno. I zaista je za mene kao pisca inspirativno da vidim čas kada literatura uđe u život, iako to nije bilo prijatno.
Inače, moji profesori na svjetskoj književnosti su me učili da postoji striktna podijeljenost života od romana i da roman nikad ne uđe u život, osim ako je loš, ali i da život nikada ne uđe u roman, osim ako neko misli da mu je život tako dobar da može da bude romaneskno prikazan. No, kada roman uđe u život, onda su nas učili da je to vjerovatno rđav roman. Međutim, moram da kažem, situacija u kojoj smo svi bili izolovani, u kojoj je sve bilo prazno i u kojoj je vladala faktički zabrana kretanja usljed velikog straha od toga šta zapravo ta pandemija može da donese, zapravo je romaneskna, a tu oko nas. I kada se to spoji sa nekim mojim idejama koje sam ranije imao, onda je tako roman i nastao. Barem je to tako najavio moj beogradski izdavač - prvi roman o pandemiji, napisan tokom pandemije i objavljen u junu 2021. godine.
Kada se kaže “prvi roman o pandemiji”, onda to budi određena očekivanja kod čitalaca, ali to ipak nije samo roman o pandemiji, već je slojevit i otvara više različitih čitanja...
To svakako nije isključivo roman o pandemiji, već je upakovan u pandemiju. To je roman o ljudima izbačenim iz ovog života u neki 25. sat, gdje vrijeme više ne otkucava, o ljudima sklonjenim sa horizonta događaja koje zovemo istorija, a o tome šta zapravo biva sa tim ljudima je ono o čemu govori roman. On jeste upakovan u pandemiju, zato što dva junaka stupaju iz trenutka sadašnjeg u odnosu na roman i zaista to čine izgurani pandemijom, na neki način. Međutim, u prostoru 25. sata oni nailaze na jedan gotovo nevjerovatan skup ljudi koji su iz nekih drugih istorijskih razloga, mnogo ranije od njih odgurani u to vrijeme ili nevrijeme u kojem, kako kaže jedan moj junak, sekundara pocupkuje od nultog do prvog sekunde i nikad se ne pomjera dalje.
Dakle, oni su izopšteni iz protoka vremena. Ovo je između ostalog i jedan od rijetkih romana u srpskoj književnosti koji se bavi dvojnicima. Dvojnici su izgurali ove junake u vrijeme koje zapravo nije vrijeme, jer ne protiče, a oni su jednostavno došli iz nekog, ne sasvim objašnjivog, razloga i zauzeli njihova mjesta. Kada su zauzeli njihova mjesta oni su doslovno, kako kažu Englezi, ušli u njihove cipele i nastavili da žive njihove živote. U istom trenutku, oni koji su bili stvarne ili su se smatrali stvarnim jednostavno su dobili kartu bez povratka (u jednom pravcu), za to vrijeme koje ne protiče i u kojem ne protiče istorija.
Neki likovi su važni ljudi iz istorije Srbije, uglavnom imigranti. Rekla bih da je to na neki način i reinkarnacija njihovih likova, možda i upućivanje na ponovno prelistavanje njihovih života i djela. Da li je možda to i bila namjera, vratiti čitaoca, publiku, zaboravljenim likovima?
Dolazimo do, čini mi se središnjeg čvorišta romana i najosjetljivije teme. Na primjer, glavni junaci tog romana, osim ove dvojice mojih simpatičnih mladih ljudi koji su pandemijom izgurani u taj 25. sat, zapravo su ljudi koji su odista svojim djelanjem i radom istorije poslati u zaborav. Naime, oni su uglavnom ljudi koji su promašili stranu u Drugom svjetskom ratu, ljudi koji su se nalazili na strani gubitnika, koji su uspjeli na neki način da umaknu streljačkom vodu i pronašli su se nigdje i nikom potrebni. Moram da istaknem i ovom prilikom ono što sam isticao stalno - ovo nije roman koji njih rehabilituje, a ja nisam neko ko bi rekao da su oni bili u krivu ili u pravu, niti ih roman optužuje niti rehabilituje. Roman to ni ne treba da radi, po mom dubokom uvjerenju, osim ako je pamfletski. Ne želim da kažem da je ijedna strana u tom ratu bila dobra ili kriva, samo hoću da kažem da sam naišao na ljude neljude koji su živjeli nekakve živote neživote, po 20, 30, pa i više godina, i to nakon nekih svojih života koje su vodili kao ugledni ljudi, kao ljudi koji su preuzeli određene funkcije, odgovornosti, šta god to značilo...
Živjeli su punim životom uticajnih ljudi u svojim najboljim i najjačim godinama i onda su u jednom času poslati nigdje, odnosno upravo u taj 25. sat. To je meni bila potpuno romaneskna situacija. Odavno sam mislio o njima da pišem, a to su sve bili oni koji su žigosani kao ratni zločinci, a koji su imali sreću što su uspjeli da umaknu, dok mnogi od njihovih kolega i kompatriota nisu uspjeli da umaknu, pa su jednostavno bili strijeljani presudama raznih sudova. To što su uspjeli da umaknu čini(lo) se kao srećna okolnost, ali onda su umakli u jednu zonu sumraka, jer nikome nijesu potrebni kao takvi... Mogli su da budu srećni u toj tupoj anonimnosti, odvojeni faktički od bilo kakvog života, i mogli su da dožive svoje živote, a ne da ih završe pred streljačkim vodom ili sa omčom oko vrata, što bi moglo biti čak i relativno srećna okolnost. Iz čitanja njihovih biografija sam vidio da su oni jako teško podnijeli taj, navodno naknadni život, ako je to uopšte bio život. Neki od njih su pokušavali da imitiraju pređašnji, da budu aktivni i angažovani, ali to je sve bilo farsično, jer ih niko nije ni vidio, ni slušao Mislili su da to postoji, ali zapravo ništa od njihovog naknadnog rada nije postojalo, niti je imalo bilo kakve posljedice i nije imalo nikakvog uticaja na stvarnost u kojoj kao da nijesu ni živjeli.
Ko su oni i jeste li razmišljali ili pisali o tome kakav bi njihov pogled iz današnjeg ugla bio na sebe tada ili čak na vrijeme danas?
Kritičari su donekle tačno, donekle pogrešno, ovaj roman okarakterisali kao obnovu kulture sjećanja. To nije sasvim pogrešno, ali to nije bio moj krajnji cilj. Možda je to bila neka uzročno-posljedična veza ove tematike, pa je ovaj roman možda nekako i doprinio kulturi sjećanja. Naime, posljednjih 20-ak godina vlada struja koja želi da pokaže da su ti ljudi uradili i nešto dobro, a ne samo loše. A sve što su ti ljudi radili potpuno je izbrisano i negirano nakon 1945. godine, kao i ono što su radili ranije. Tu imamo Stanislava Krakova koji je između dva svjetska rata na više polja ostavio značajnog traga u srpskoj kulturi, kao i Dragiša Vasić i slični. No, zavladala je entropija nad njihovim životima, tako da oni nijesu dobili samo 20-30 godina nekog lažnog života, već je istorija sravnila sve ono od ranije, pa bukvalno mnogi od njih kao da se nijesu ni rodili, odnosno kao da nijesu ni živjeli, što je tragična situacija. Roman ne dolazi kao sudija, niti kao neko ko optužuje ili pravda. Pomislio sam šta bi bilo sa tim ljudima da su živi i tako sam smislio da bi oni mogli da osnuju Beograd iz 25. sata, jedan potpuno fantazmagorični grad sa kvartovima u kojima se dešavaju različite vremenske prilike, neke čudne stvari, ali i u kojem je sve napravljeno od sjećanja. Suprotno onome što se njima dogodilo u stvarnom životu u kojem su poništena sjećanja na njih, u mom romanu oni su našli načina da sačine Beograd od svojih sjećanja. Naći će se neko da kaže kako Gatalica ponovo favorizuje ratne zločince, ali to je prizemno. Ja se toplo nadam da smo prevazišli situaciju Danila Kiša i ‘76. odavno.
Ne opravdavam ih, bili su odrasli ljudi, ali bili su uhvaćeni u zamku, sa kartom za pogrešan pogrešan voz. Tako su oni tim vozom stigli do neke 1945. i dalje već u emigraciju, tupi zaborav i potpunu izopštenost iz istorije. I danas je takva situacija da ništa nije crno ili bijelo, nema borbe anđela i đavola, to ne postoji, osim u bajkama. Oni su neke svoje ideale smatrali dužnostima u tom teškom vremenu, a bilo je lakše skloniti se, ćutati i ne miješati se, pod uslovom da imate šta da jedete. Ako imate šta da jedete i ako ste zbrinuti, onda možete biti tihi, nesvrstani, udaljeni. Češće je kroz istoriju bivalo suprotno. Teško je bilo vrijeme, a dobrih odluka i valjanih rješenja izgleda da nije ili je bilo manje, to iz sadašnje perspektive mogu reći. Ono što je najvažnije jeste da se nadam da smo makar stavili tačku na svrstavanja i podjele.
Ipak, Crnu Goru podjele posljednjih godina ne zaobilaze, politička situacija je neizvjesna i labilna, a to vodi ka određenoj potrebi za svrstavanjem, internu ili vanjsku... Ima sličnih slučajeva i u regionu i Evropi, šta mislite, zbog čega?
Mislim da je u pitanju vrijeme koje donosi mnogo izazova i mnogo prestrojavanja. Šire gledano, rekao bih da tek ovih godina u Crnoj Gori, a zapravo i u Evropi, Americi, Aziji stvarno počinje 21. vijek. Mi se svi prestrojavamo za taj 21. vijek, svako prema svojoj sredini, a ogromne su turbulencije svuda... Živimo jedno vrijeme koje nažalost jeste zanimljivo, ali nije mirno, nije spokojno i zapravo uopšte ne znamo šta će sva ta prestrojavanja donijeti na svjetskom planu.
Zemlje poput Crne Gore, Srbije i ostale sa malim brojem stanovnika, pretvoriće se u uho i gledati šta će da se dogodi sa cijelim svijetom pa da vide gdje same da se smjeste. Tako je bilo u 20. pa i u 19. vijeku. Od trenutka kada smo dobili svoje države, mi smo se pretvorili u uho koje sluša, ali smo u boljim situacijama dobro čuli, a u onim lošijim smo loše čuli. Naprosto, vrijeme je takvo. Nažalost, u velikom previranju Prvog svjetskog rata 1914. počeo je 20. vijek, a defakto je 19. počeo nemirima iz 1848. i sada počinje 21. Ja se ipak toplo nadam da ćemo mi, zahvaljujući nekoj komunikaciji i civilizaciji prevazići prilično grozne početka 19. i 20. vijeka, ali u ovom trenutku jedino što mogu da kažem je: Vežite pojaseve, pogledajte gdje se nalaze zaštitne maske i dišete normalno, avion se vjerovatno ipak neće srušiti.
Spas u onlajn prostoru
S obzirom na teme kojima se bavište, šta biste rekli, učimo li od i na osnovu prošlosti?
Mislim da ipak učimo, iako ne baš najbolje. Današnje vrijeme po položaju čovjeka u odnosu na zajednicu koja ga okružuje sasvim se razlikuje od 20. i 19. vijeka. Komunikacijska povezanost koju smo skoro doveli do nivoa pčelinje zajednice, učinila je jednu sasvim drugačiju situaciju u odnosu na socijalnu komunikaciju. Volio bih da pomislim da će ono što se smatra najgorom osobinom današnjice, a to je što svaka trećerazredna kukavica može na društvenim mrežama izigrava heroja, volio bih da pomislim da se to u velikoj množini pretvori upravo u nešto što će možda čak i spasiti 21. vijek i sve nas u njemu.
Priče pišem polako
Ako uzmemo u obzir period praznika, ali i Vaše konstatacije o ponavljanjima sličnih i velikih događaja na počecima vjekova, šta od ostatka 21. očekivati?
Ne bih mogao precizno da odgovorim. Mislim da će se dogoditi nešto sasvim drugačije od onoga što je bilo u 20. vijeku i da će doći do neke sasvim drugačije preraspodjele. Ako su nas nečemu naučile 1848. i 1914. jeste da dolazi do potpune preraspodjele, ali kako će se ta preraspodjela kod nas desiti, zaista ne znam.
A kada su očekivanja na polju književnosti, da li radite na nečemu?
Ne roman, to sigurno, ali može zbirka kratkih priča. Pišem je polako, nemam razloga da žurim. Priče nijesam pisao 15 godina, pa mi je to sada lijep ambijent u kojem uživam, a roman će da sačeka... Svakako, nastavljam da radim na nekoliko planova.
Bonus video:
