Ivan Ivačković, poznati novinar i kritičar, novinarsku karijeru započeo je 1982. godine u listu Omladinske. Godine 1984. dolazi u Politiku, gdje radi desetak godina. Pisao je za NIN, Rock, dnevnu Politiku, kasnije za Vreme i Našu borbu. Objavio je nekoliko stotina komentara, intervjua, kritika, prikaza i eseja. Radio je za producentsku kucu Komuna, zatim u beogradskoj kancelariji francuske marketinške agencije Publicis kao PR menadžer. O muzici piše skoro četrdeset godina. Objavio je sedam publicističkih knjiga: Panonski admiral, Kako smo propevali, Umetnost pobune, Pisma iz Tajnog grada, Između krajnosti, Obe strane jastuka i Priznanja pop pevačice. Takođe, autor je romana Bezverje i zbirke pjesama Crvena mapa. Za knjigu Kako smo propevali dobio je nagradu “Desimir Tošić”.
Knjiga “Panonski admiral” je prva knjiga o Đorđu Balaševiću. Ivačković u ovoj knjizi analizira Balaševićevu diskografiju i njegovu umjetničku karijeru, od kraja sedamdesetih godina, kada se pojavio na jugoslovenskoj muzičkoj sceni, pa sve do 2021, kada je preminuo. Osim toga, knjiga “Panonski admiral” puna je ličnih i generacijskih uspomena na Đorđa Balaševića.
Vaša knjiga “Panonski admiral” je emocionalni vodič kroz diskografiju Đorđa Balaševića. Šta Vas je u najvećoj mjeri podstaklo da napišete knjigu o ovom poznatom pjevaču i pjesniku, sjajnom hroničaru, mudrom tumaču događaja i nedaća koje pritiskaju ovaj naš prostor i narode koji žive u njemu?
U prvom redu, podstakla me je dugogodišnja ljubav prema Đorđevim pjesmama. Moja generacija bila je u tinejdžerskim godinama kada se on pojavio. Mi smo rasli i sazrijevali uz njegove pjesme. One su nas vaspitavale, iz njih smo učili o ljubavi, o tugovanju, o ljudskoj duši. Mi nosimo Đoletove pjesme ispod kože. Želio sam da kažem nešto o tome. Knjiga “Panonski admiral” je mali muzej uspomena za moju generaciju, za nas iz šezdeset i neke. U knjizi su uspomene na našu mladost, na našu nekadašnju zemlju. “Panonski admiral” je i priča o tome kako je ta zemlja propala i kako smo mi propali zajedno s njom. Drugi važan razlog zbog kojeg sam pisao knjigu jeste taj što postoje ogromne praznine u literaturi o našim značajnim ljudima. Mislio sam da je sramota to što ne postoji nijedna knjiga o Đorđu Balaševiću, najvećem pjesniku našeg doba. Već godinama se trudim da svojim knjigama popunim neke od takvih praznina, pa je i “Panonski admiral” proistekao iz tih napora.
Na početku knjige navodite stih Branka Miljkovića: “U tuđem smo srcu svoje srce čuli”. Obzirom da je Đorđe Balašević bio izuzetno emotivan i plemenit čovjek, čovjek u čijim su se grudima čuli otkucaji srca mnogih drugih ljudi, moram Vas pitati: koliko su te osobine uticale na karakter djela ovog umjetnika, koja su, usput rečeno, bila sjajno prihvaćena od strane mnogih ljudi?
Mada sam poznavao Đoleta tri i po decenije, ne mogu govoriti o tome kakav je on načelno bio čovjek. Nijesam ga poznavao dovoljno dobro da bih o tome mogao da sudim. Njega, u stvari, niko nije dobro poznavao, izuzev njegove porodice i svega nekoliko bliskih prijatelja. Mogu samo reći da su moja lična iskustva s njim bila divna i da na njih gledam kao na posebno drage uspomene. Dakle, nijesam pozvan da govorim o njegovom karakteru, ali svakako možemo reći da se Đole kroz svoje pjesme borio da probudi ono najbolje u ljudima. Na primjer, njegov veliki civilizacijski angažman, angažman koji je usred jugoslovenskog rata imao pomiriteljski karakter, bio je upravljen ka tome da na Balkanu probudi ljudske vrline. Đorđe se svim srcem borio da vrline pobijede zlo u čovjeku. Zbog tog angažmana, koji nalazimo u njegovim stihovima, Đoleta poštujemo isto onoliko koliko ga volimo zbog njegovih ljubavnih pjesama. A i njegove ljubavne pjesme budile su u nama ono najplemenitije i najtananije.
Fernando Pesoa je rekao: “Kada neko umre i za sobom ostavi jedan lijep stih, on za toliko ostavlja nebo i zemlju plemenitijima”. S tim u vezi, pominjete Balaševićevu rečenicu koja glasi: “Meni je glavni zadatak da napravim pjesmu koja će ostati”. Bez sumnje, ovaj umjetnik je ispunio svoj zadatak, a Vas pitam: kojim djelima je to učinio najbolje i najvjerodostojnije?
Pa, gotovo sve Balaševićeve pjesme izdržale su najstrožu probu - probu vremena. Dakle, skoro svaku njegovu pjesmu možemo odabrati kao primjer pjesme koja ostaje. Čak i kada je riječ o ličnom ukusu bilo koga od nas, teško je napraviti izbor. Mnogo je Đoletovih pjesama koje volimo. Zato ću reći samo ovo: meni su neke njegove manje poznate pjesme važnije od nekih klasika. Meni više znače “Mrtvi” nego što mi znači “Vasa Ladački”.
Kada je umro Đorđe, filmski režiser Rajko Grlić je rekao: “Nijedan čovjek nije spreman na smrt Đorđa Balaševića”. Zaista, Grlić je bio u pravu. Svi smo bili zatečeni tim događajem. Recite nam, kako se odrazila smrt ovog umjetnika na muzičku scenu ne samo Srbije, već i cjelokupnog ex-YU prostora?
Balaševićevim odlaskom, naša muzika, i naša kultura uopšte, pretrpjela je gubitak koji ne može biti nadoknađen. U novom milenijumu Đole je rijetko snimao i relativno rijetko je držao koncerte, ali već njegovo prisustvo, njegov autoritet, značili su mnogo. Balašević je bio klasa, bio je kriterijum. Plašim se da će sada na našoj sceni biti snimano još više muzike koja ne služi ničemu osim sramoti. Jer, otišao je još jedan čovjek pred kojim bi neko možda mogao da se zastidi svoje loše muzike. Osim toga, klinci će imati još manje prilika da današnju muziku uporede s njegovom i da vide kako ono što im mi govorimo - da je muzika nekada blistala velikim sjajem - nije prazna priča.
Ni mjesec dana nakon smrti Đorđa Balaševića, od iste pošasti u drugi svijet otišao je Dragoljub Đuričić. Na jednom od četrdesetak albuma na kojima je potpisan ovaj možda najpopularniji jugoslovenski bubnjar, nalazi se i Balaševićev Jedan od onih života iz devedesetih godina. Zašto su devedesete imale poseban značaj za Balaševića?
Tokom te decenije, on se glasno i dosljedno suprotstavljao ratnoj politici svih nacionalnih vođa na Balkanu. A naročito se suprotstavljao ratnoj i nedemokratskoj politici Slobodana Miloševića. Jer, znate, Balašević je mislio da svako treba prije svega da počisti i upristoji svoju kuću. Zahvaljujući svom antiratnom angažmanu, Balašević je postao veliki simbol nastojanja da se pomire zavađeni jugoslovenski narodi. Njegovo ime dodatno se raskrupnjalo. Za Balaševića su postali zainteresovani i oni koji su ga dotad potcjenjivali ili su prema njemu bili ravnodušni. Na primjer, Slovenci. Dakle, ishod Balaševićevih pomiriteljskih napora bio je lijep po njega samog. Ali on nije mogao znati da će biti tako. Kada se upuštio u taj angažman, upuštio se i u veliko kockanje. Balašević po prirodi nije bio hazarder, ali u ovom slučaju je mnogo rizikovao. Možda i goli život. Svi se dobro sjećamo da je suprotstavljanje Slobodanu Miloševiću i, još više, Miri Marković - a Balašević je i nju bio uzeo na zub - bilo veoma opasno. Sloba i Mira imali su neograničenu moć. Ponekad su je koristili da svoje protivnike uklone ne samo iz javnog života, nego iz života uopšte. Zašto je onda Đole bio toliko uporan u tome da ih osudi i da im se podsmijehne? Zato što je, očigledno, morao da ide ili protiv njih ili protiv sebe. A čovjek ne može da ide protiv sebe. Sve u svemu, Đole je devedesetih kroz sve to prošao srećno. Moglo je da se završi i drugačije, mnogo gore. Mislim da je Balašević pokazao veliku hrabrost. Zato su smiješne priče koje se još ponegdje čuju, priče da je on bio “poslušnik svake vlasti”. To mogu da govore samo ljudi loših namjera ili kratkog pamćenja. Obaška što je Đorđe i pjesmu “Ne lomite mi bagrenje”, koja je za inspiraciju imala stradanje kosovskih Srba i Crnogoraca, snimio prije nego što je Slobodan Milošević zacario Srbijom.
Ovu ste knjigu počeli pisati prije smrti Đorđa Balaševića. Moram Vas pitati: kako je teklo pisanje poslije tog tragičnog događaja?
Vijest o tome da nas je sudbina rastavila od Balaševića primio sam tako teško da sam mislio kako će knjiga ostati nedovršena. Zasluge za to što sam je ipak završio ne pripadaju meni, ili bar ne pripadaju samo meni. Više su zaslužni neki Đoletovi i moji zajednički prijatelji. Oni su me gotovo svakodnevno bodrili i podsjećali na nešto što sam često govorio - da su knjige spomenici. I govorili su mi da sad postoji razlog više, makar i najtužniji, da se Đoletu podigne spomenik. Ova knjiga jeste spomenik njegovom pjesništvu i muzici. Ali stalo mi je da kažem kako je to ozbiljna knjiga u kojoj je sačuvano kritičarsko dostojanstvo. Ona je puna pohvala Balaševiću, ali te pohvale su obrazložene i argumentovane na ozbiljan način. Pisao sam je s mnogo ljubavi, ali rekao bih da je ta ljubav zrela, a ne slijepa.
Imate bogatu novinarsku karijeru. Pisali ste za najpoznatije novine SFRJ, SRJ, SCG i Srbije. Kako je počelo Vaše pisanje o muzici, čime se, pored ostalog, bavite već četrdeset godina?
U trenutku u kojem sam ušao u novinarstvo još nijesam bio ni punoljetan, nedostajalo mi je nekoliko mjeseci. Najprije sam napravio nekoliko radijskih priloga. Volio sam radio, ali ni blizu toliko kao novine. Bio sam zaljubljen u štampu. Prvi novinski tekst koji sam napisao nije bio objavljen i nije bio o muzici, nego o pozorištu. A prvi tekst koji sam objavio bio je o Roling Stonsima. To je bilo ranih osamdesetih, ne mogu ovog trenutka da se sjetim tačne godine. Novinarstvo mi je dalo mnogo toga, omogućilo mi je da imam interesantan, uzbudljiv život. Prošao sam sve novinarske oblasti, želio sam da ispečem zanat sa što više strana. Ali, najviše sam pisao o kulturi. Posebno o muzici. Posebno o Stonsima. Oni su važni i za moju odluku da pišem knjige. Zapravo, ne oni nego knjiga engleskog autora Filipa Normana “The Stones”. Bio sam oduševljen kad sam je pročitao. Poželio sam da I ja to radim. Osmjelio sam se i nijesam se pokajao. Već dugo najviše volim da se izolujem od cijelog svijeta, da budem samo sa svojom porodicom i da pišem knjige. Pisati knjige, to je ogroman napor, ali i isto toliko uživanje.
Za knjigu “Kako smo propjevali” dobile ste nagradu “Desimir Tošić”. Pored ostalog, u ovoj knjizi govorite o jugoslovenskom društvu, ali i njegovom slomu. Možete li nam ukratko reći nešto o tom originalnom i izvanredno napisanom svjedočanstvu jednog neponovljivog vremena, kakvo je bilo doba naše SFRJ?
Prije svega, hvala Vam za ovako lijepe riječi o knjizi. To je knjiga naših uspomena. Znate, o kome god da pišem, ja zapravo pišem o nama. Knjiga “Kako smo propjevali” je svjedočanstvo o našem životu u zemlji koju smo voljeli, a koja je umrla u krvi i sramoti. Ta knjiga je zbirka dokaza da taj život i tu zemlju nijesmo sanjali, da je sve to stvarno postojalo. Nije Jugoslavija bila Diznilend, niti je knjiga “Kako smo propevali” jeftina jugonostalgija. Ali, ta zemlja je imala čime da se ponosi. Naročito je mogla da se ponosi svojom umjetnošću. Ja ću pred svakim sudom braniti to da smo imali treću rok scenu na svijetu. Knjiga “Kako smo propjevali” govori o važnim ljudima jugoslovenske muzike, o ljudima koji su svojom muzikom stvarali javni ukus. Ona govori o samoj Jugoslaviji, o njenim zlatnim danima i njenoj nesreći. O našim idealima, maštanjima i o našem velikom udesu. O pjesmama koje su nam obilježile život, o pločama i karijerama po kojima poznajemo sad već davna, nestala vremena.
Za Vašu izuzetnu knjigu “The Rolling Stones - Umjetnost pobune” kaže se da je vrhunsko djelo. Jeste li tu knjigu napisali zato što istinski volite Stonse?
Da, naravno. Stonsi su grupa mog života. To je bila prva knjiga koju sam napisao. Ima tome skoro trideset godina. U međuvremenu sam sazrijevao kao autor i mislim da su neke moje novije knjige, strogo zanatski gledano, napisane bolje nego ta o Stonsima. Ali nijedna nije napisana sa više strasti. Od mnogo ljudi čuo sam o njoj sve najljepše i vjerujem da tako misle prevashodno zato što osjećaju tu strast, to posvećenje. Divno je što je ta knjiga i danas živa. Još uvijek je veoma tražena.
Vaš roman “Bezvjerje” je “pripovijest o nerazumu, milosrđu i posljedicama”. Knjiga je puna filozofskih ideja, ironije i duhovnih dvoboja. Da li bih bio u pravu ako bih rekao da je ova knjiga djelo oduhovljenog, vjerujućeg čovjeka? Zapravo, šta Vas je motivisalo da napišete knjigu u kojoj je prikazana demonska sila koja zaposjeda ljude i navodi ih na zločin?
U pravu ste, ja jesam vjerujući čovjek. Vjerujem u nekakvu silu višeg reda, nazovite je kako hoćete. Ne vjerujem u organizovanu religiju, ne vjerujem u ljude koji imaju smjelosti da sebe proglase zemaljskim izaslanicima nebesa. Ali u tu silu višeg reda vjerujem. Evo, nazovimo je Bog, da bismo pojednostavili stvari. Ja, dakle, vjerujem u Boga. U “Bezverju” postoji ljutnja na Boga, a ne možete se ljutiti na nekoga u čije postojanje ne vjerujete, je li tako? “Bezvjerje” je veoma lična knjiga. Ne bih da budem patetičan, ali to je i protest protiv zla i jedna velika molitva za dobrotu među ljudima. Znate, ta knjiga je izašla prije sedam godina. Posljednje dvije-tri godine našeg života bile su užasne, suočili smo se sa bolešću koja je odnijela mnogo žrtava i ozbiljno zaprijetila čovječanstvu. Mislio sam da će jedno tako strašno doba imati i korisnu stranu, da će ljude dozvati pameti, da će ih načiniti malo nježnijima, malo boljima. Prevario sam se. Ostao sam zaprepašćen pred neporecivom činjenicom da je ljudska glupost samo ojačala, da ima još više netolerancije, grubosti, da je još vidljivija ljudska nesposobnost za ljubav, empatiju. “Bezvjerje” je jednim dijelom fikcija, drugim dijelom je priča iz nekoliko realnih života. Izgleda da je najveća fikcija u čitavoj knjizi ona u kojoj dobrota pokazuje svoju snagu. No, tu smo gdje smo. Ja se i dalje nadam ljudskoj dobroti, makar se nadao uzalud. Kažem vam, ne može čovjek protiv sebe.
Bonus video:
