Sva filozofija čovjekovog bivstvovanja, opsesije, kriza, razočaranja, nadanja, očekivanja, sa teretima, usamljenošću i osamom, uz ogoljavanje duše pred sobom i/ili drugima, isforsiranu radost, sociološku ogorčenost, utopljenost u nametnutu traku dnevne rutine koju detaljno planiraju mediji, kao i duboki unutrašnji krik tenzije prouzrokovanu svime, stali su u niz pitanja koja se međusobno nadovezuju u predstavi “Ispovijesti”.
Nakon dvije pretpremijere, komad je zvanično i premijerno izveden u ponedjeljak veče u Podgorici, čime je otvoreno osmo izdanje Manifestacije kamernih dramskih ostvarenja - MAKADO, koju od šestog do 13. februara organizuje KIC “Budo Tomović”. Po romanu “Usamljenik” Ežena Joneska, u adaptaciji, režiji i glumačkoj ekspresiji Slavka Kalezića, koji zajedno sa glumicom Vanjom Jovićević osvaja prostor i prisutne, komadu se na velikoj sceni pridružuje i publika. Tim potezom, u kombinaciji sa minimalističkom scenografijom i kostimima, uz efektnu muziku i svjetlo, stvorena je predstava nalik performansu ili koreodrami, a istovremeno podsjeća i na iskonske, antičke postulate pozorišne umjetnosti.
Energijom, monolizma i dijalozima, pokretima tijela, plesom, mimikom i različitom harizmom glumačkog dua, postignut je balans između impulsivne i virtuozne igre i stabilne filozofije, a istovremeno je publika osjetila dinamiku razvoja priče i pitanja pa je pažnja bila jasno usmjerena na trenutak i riječ. Kalezić i Jovićević međusobno su se nadopunjavali i preplitali, prikazujući različite strane ličnosti i karaktera jedne iste osobe.
Iako je Kalezić adaptirao Joneskovo djelo i komad zasnovao na njegovom tekstu, na samom početku publika je imala uvid i u svojevrsno predigru, kako on naziva tekst uvoda u kojem se predstavlja Jovićević i on. Djeluje da u tom segmentu on najavljuje početak predstave, ali predstava je već počela. Konstatacija da pozorište (u Crnoj Gori) pati i izražena potreba i poriv za povratak smislenom pozorištu koje u središte stavlja glumca, prva je od ispovijesti koje slijede.
”Gluma ili igra za nas dvoje predstavlja virtuozno i radosno stvaranje istine tamo gdje je nema. Nažalost, danas se koncept većine predstava svodi na obnaživanje, eksploataciju nagih tijela. Gledamo predstave u kojima određeni reditelji ili rediteljke plasiraju svoje lične frustracije u kojima dominira glagol ‘piiip se’ kroz nepromišljene i nerijetko opscene glumačke postupke i radnje”, kaže Kalezić na početku, nakon što se predstavio kao glumac Crnogorskog narodnog pozorišta.
Uglas sa Vanjom Jovićević, glumicom Gradskog pozorišta Podgorica, poručuje:
”Odlučno kažemo ‘Ne!’ svakoj vrsti rušenja dostojanstva naše profesije”, i time opisuju komad i svoju poziciju, svrhu i misiju u njemu.
Konstantna energija, impulsi, pokreti i nervi koji titraju publikom, a izazvani Kalezićevom igrom, pokretima tijela, njemu svojstvenim grimasama i oblikovani njegovom autorskom i rediteljskom vizijom pokazuju da predstava nije samo kompleksna na filozofskom nivou suštine čovjekove egzistencije, već i na izrazima i fokusu koje ište od glumca. Kalezić je poznat kao neko ko publiku nikada ne ostavlja ravnodušnom, a ko posjeduje sve ono što je glumcu potrebno da ostvari komunikaciju i unese gledaoce u priču. Sa druge strane, dijeluje da jedino on sam kao glumac i reditelj može da spozna i realizuje potencijal i inovativnost koju ima, dok u crnogorskim pozorištima nerijetko ostaje uskraćen za veće role i reditelje koji bi ga podstakli da dodatno istražuje i pronikne u svoj glumački habitus i izmjesti se i ostvari u onim izrazima u kojima bi ga malo ko zamislio.
Sa druge strane, Vanja Jovićević djeluje prilično mirna, fokusirana, organizovana i dosljedna, ali je očigledno i vidljivo da u njoj leži snažna energija koja čeka da se rasprši, što tokom “Ispovijesti” i čini, ali na sebi svojstven način kojim je izgradila svoj položaj na crnogorskoj teatarskoj sceni. Nadopunjujući se, ponovo u uvodu, odnosno predigri, oni naizmjenično podsjećaju na ono što glumac jeste i treba da bude.
”Moderan glumac mora biti spreman za sve žanrove i sve vrste pozorišta. On mora biti u dobroj fizičkoj kondiciji, da kontroliše svoje tijelo, ima odličnu memoriju, brzo misli i reaguje, da može svoj emotivni doživljaj da prenese na gledaoca, da ima jak i čist glas, dobru govornu artikulaciju i kontrolu misli. On mora biti spreman da odgovorno radi cijelog svog profesionalnog života, a da bude spreman na neuspjeh, a osim rada potrebna je i intuicija, mašta koja omogućava otkriće u pozorištu”, poručuju Kalezić i Jovićević podsjećajući na riječi istaknutog profesora glume Vladimira Jevtovića: “Najbolje pozorište je uzbudljivo pozoriše”.
Predstava u svom nastavku donosi nešto sasvim novo, otvara pitanja nepostavljena na teatarskoj sceni Crne Gore, a svakodnevna u životima mnogih.
”Smisao egzistencije savremenog čovjeka koji je potisnut poteškoćama poput otuđenosti, nemogućnosti međuljudske komunikacije, depresije, ali i ugrožen socijalnim nejednakostima i društvenim katastrofama je nešto što bi trebalo da se tiče svakog pojedinca”, kaže Kalezić i dalje odmotava opasni klupko beskonačnog lavirinta ljudskih misli koje nastaju u onim mahinalnim radnjama i situacijama kada se borimo sa snom, tuširamo, peremo suđe...
Krcat pitanjima i monolozima, tekst otvara teme neograničenih i nedokučivih odgovora, različitih za svakog individualno, a do kojih je nemoguće doći, bilo svako za sebe ili zapravo svi zajedno, jer, koliko god nezavisni, samostalni, u krajnjem i otuđeni, ljudi su zajedno u vremenu i prostoru koji dijele. Sjede jedno preko puta drugog, govore o sebi, onom ili onoj sebi koji/a se nalazi u njima ili u publici, pa upravo ono što ovu predstavu izdvaja jeste snažan ispovijedni ton i tekst koji je iako kompleksan i filozofski i dubok jednako i prijemčiv, blizak i poznat.
”Šta ti je? -Jesi li sigurna da postojimo? -Vjerujem da postojimo. -A šta ako iza svega ovoga nema ničega?”... ili “Ne znam kakvo društvo da zamislim da bih u njemu bio veseo”, pa se dalje nižu: “Toliko različitih lica i toliko, vjerovatno istih problema”, “Ne znam šta je smrt”, “Beskonačni svemir je neshvatljiv”, “Bilo bi lijepo da sam znao da iskoristim svaku priliku svog života”, “Čovjek treba da zna kad da se povuče iz životne trke”, “Otac mi je umro kad mi je bilo pet godina”, “Strah od smrti mi nikada nije dopustio da budem srećna”...
Sve to samo su neke od konstatacija, a zapravo ispovijesti koje na scenu izgovaraju, vrište ili plaču Kalezić i Jovićević, u određenim segmentima i bez glasa, samo govorom tijela, pokretom, ekstazom i katarzom do koje dolaze zajedno sa prisutnima. Time pokazuju da niko nije sam ili jedan jedini, iako se uporno osamljujemo i udaljavamo živeći živote, događaje i situacije iz dnevnih novina, kako kaže Kalezić ili nečije predviđanje ko smo i kakvi bi trebalo da budemo.
Oni pokreću i pitanja modernog čovjeka, socijalizacije, sticanja novih prijatelja, dotiču se kućenja, maničnog uljepšavanja prostora, čežnje za komforom i bogatstvom koji zapravo guše, guše osobu i guše emocije, zajedno sa dnevnim novinama i naslovima iz crne hronike. A otkucacanje skazaljke predstavlja opomenu na realnost i sve bliže kandže smrti, uz osjećaj potrebe za iskupljivanjem i pravdanjem sopstvenog života. Stalna borba, sa sobom, okruženjem, svijetom, pitanjima, očekivanjima, porodicom, društvom, profesijom, vremenom, ideologijama i politikama zbilja se sve više odražavaju na pojedince, potvrđuju “Ispovijesti”.
Uz sve to, fantastične ekspresije glumačkog dvojca, poput emotikona u jednom trenutku, zarobljene zvijeri u drugom ili Munkovog ”Vriska” u trećem, a zapravo živog čovjeka u svakom momentu ostavili su dodatno snažan utisak na publiku koju je duo, kroz 45-minutnu priču uveo u epicentar realnog, surovog svijeta otuđenosti, beznađa, svakodnevnih egzistencijalnih problema i pitanja sa kojima se mnogi suočavaju i bore.
Pored toga, važan segment predstave definitivno je svjetlo koje doprinosi atmosferi smjenjujući se sa glumca na glumicu, ili sa njih na publiku upirući jakim reflektorima kao da čeka reakciju. A tu je i muzika, glasna i moćna, katarzična, uz otkucavanje života koje opominje da vrijeme leti, prolazi i da se život često igra i ne pita, jer odgovore nikad nećemo doznati.
Ako je zadatak pozorišta da postavlja pitanja, pokreće teme za razmišljanje i podstiče oslobađanje, katarzu, a da pritom bude i uzbudljivo i zabavno, Kalezić i Jovićević su to i uradili, sa pravim omjerom trajanja komada koji je nastao u koprodukciji KIC-a “Budo Tomović” i nevladine organizacije “Crnogorska fabrika umjetnosti - Danilovgrad”, a što je publika nagradila dugim aplauzima.
Bonus video:
